SUNČANE NAOČALE

Premda sam se bio zakleo da od Meme neću kupiti više ništa, ipak nisam mogao odoliti kada je za prelijepe Electric naočale rekao da dam dvadeset maraka i nosim.

On za dvadeset maraka može da se premosti neko vrijeme, dovoljno da skonta idućih dvadeset, mislio sam, a onda sam stavio svoje nove sunčane naočale i zaboravio na Memu i njegovu sada već dvadeset godina dugu ovisničku dramu.

Ono što mi se kod tih naočala najviše dopadalo bilo je što su takve čvrste i jake bile popraćene adekvatnom robusnom kutijom, na kojoj je još uvijek stajala stara talijanska cijena od 199 €.

Siroti Memo, mislio sam, sa svojom sposobnošću da krade mogao je do sada steći lijep imetak, samo da nije narkoman što u bescjenje daje stvari. 

Poput kakve odlične knjige, čitanje knjižice što je došla u robusnoj kutiji pružila mi je osjećaj sticanja novih znanja, ali ovaj put sa razlikom da to nisu znanja naprosto, već ona koja se daju unovčiti.

Moja početna misao, da su to naočale leopard, ispostavila se kao netačna: u ovom slučaju pjege nisu predstavljale atraktivnu mačku, već vrijednu pčelu, to jest ime modela bilo je Honeybee. 

Čvrstoća materijala od kojih su bile izrađene bila je tako vidljiva i opipljiva da sam taj dio preskočio, imenujući ga samostalno kao kombinacija aluminij - medena plastika, a jedino s čime sam se upoznao bolje bila su stakla. 

Na jednoj stranici donesena je tablica po kojoj se klasificiraju stakla za sunčane naočale. Nisam je baš najbolje razumio, pa sam to pojednostavio na “leće prve klase”, a da bih ipak zvučao stručno ako zatreba, upamtio sam da su to stakla napravljena prema EEC direktivi, tačnije po načelima referentnog standarda BS 2724/1987 EEC. 

Tako naoružan osjetio sam se spremnim da ih prodam. Već neko vrijeme želio sam šire osovine i veće točkove, a najbolje u kompletu sa novim ležajevima; vidio sam po tome da nisam više mlad, što mi se nije dalo čistiti ležajeve kao nekad. 

Predmeti mojih želja zajedno su koštali 320 KM, tristo sa popustom, pa je to bila i idealna cijena naočala, s tim da bih bio sasvim zadovoljan i sa polovinom. 

Poslikane sa svih strana, pustio sam ih najprije u eter, na OLX, Fb i Ig profile, a zatim iste te fotke krenuo slati i u inbox, profilima koji su mi se činili u skladu sa modelom. 

Kad sam i to obavio, obukao sam novu jaknu, prsnuo parfem i pošao da ih ponudim i na ulici, s mišlju kako će Bog dati za skejt, a baš u trenutku kad to pomislih poče i ezan.

I stvarno, odmah tu u mahalskom kafiću, za prvim stolom gdje sam ih pokazao, pobudile su one značajnije interesovanje. 

Neki su željeli ostaviti dojam osoba koje se u te stvari razumiju podrobnije, tako što su na prvi pogled zaključili da je moja roba fuš, ali nisu mene zanimali oni, već Sajo iz Austrije, koji je nosio drečavo rozu Phillip Plein majicu, sa koje me gledao ogromni kostur od cirkona, ulijevajući mi dodatnu nadu da ću prodati. 

Našoj raji govoriti takve stvari znači izazivati ih na podsmijeh, ali Sajo je već godinama bio u Austriji, na poslovima koji nisu isključivali poznavanje šifriranih standarda EU, pa sam rekao Saji: “Brate, to je made on Italy, znači po EEC standardu.”

Sve to gledao je mirno sa svojim ekstravagantnim Versace naočalama Fare, jedan od onih koji je rekao i bez gledanja da je moja roba loša. Bio je to pravi trenutak da mu malo vratim, tako da brzo dodah: “Nisu kao ove Faretove, koje ne moraš ni zagledati da bi znao kako su made in China.” 

On se na to samo nasmija, ali ja sam znao da su u tom trenutku, makar i samo za inat razmetljivom Faretu, svi na mojoj strani, moje da je original a njegovo ne. 

Sve to ipak nije bilo dovoljno da pridobije Saju, koji nakon desetak minuta zagledana i isprobavanja upita koliko tražim, pa ostavi naočale kad rekoh da su 300, za njega 200. 

Ne mogu reći da me takav razvoj situacije obeshrabrio, ali da me podsjetio kako je nezgodno biti samostalni trgovac, to jeste, a i da ezan ne znači ništa više od onoga što vidiš i čuješ, i to jeste. 

Uostalom, i to samo dok nisam izvadio mobitel, gdje se na Instagramu za naočale raspitivala moja vrla i zločesta drugarica Ana, vrla po tome kakva je pička, a zločesta jer me jedne prilike odvela kod sebe u haustor i rekla mi da ga izvadim, pa kad jesam krenula da vrišti. 

Od tada sam znao da sam joj drag i prestao sam da se ljutim na njenu bipolarnu ličnost, a počeo da je čekam kako bih joj vratio za neugodnost koju mi je priredila. 

Javio sam joj se i sa radošću otkrio da je na snazi sunčana strana Anine osebujne ličnosti. Dogovorili smo se za sat vremena u kafeu “San”, poslije čega sam opet mislio za onaj ezan da nije bio slučajno.

“Baš je to božji način darivanja”, mislio sam u hodu prema tramvaju, “i jare i pare.”

Misao da je Ana moje malo jare radovala me toliko da mi pare odjednom nisu toliko ni trebale. “Ako joj se dopadnu neka da dvaes maraka i nek nosi”, mislio sam se. 

Nije mi se više dalo misliti o poslu. Puno bolje od toga bilo mi je da mislim na Anin pičić. 

Kakav li je, bože?

Odnekud sam predosjećao da bi ona mogla biti ta, žena XXI stoljeća koja slobodom izbora, a iz razloga čisto estetskih, odbija brijati koku. 

Poslije toga sam se sjećao rata i prvih susreta sa pornografijom. Sve je tada bilo stalo, pa i pornografija, tako da je moja generacija ponijela prve predodžbe o vagini iz magazina nerecentnih, iz vremena kad je u tome vladalo pravilo “što veće, to bolje”.

Uživo sam nešto tako bogato vidio samo jednom, kod jedne djevojke iz Hrvatske što se nije mogla odlučiti hoće li na fakultet ili u samostan. 

Onda sam se sjetio i jedne poznanice koje se izdaje za veliku feministkinju, ali je u gaćama redovno nosila osip iza brijanja, a nikad ženstvene kovrče i lokne. Nisam to mogao razumjeti, utoliko manje što je puštala da joj noge budu dlakave. Biće da je i ona, uprkos svemu, umislila da je neka pička. 

Što jeste jeste, Ana je furala vintage stil, voljela je da se pudra na bijelo i šminka na jarko, a uz to nosi stvari koje se presijavaju, skoro pa uvijek sa životinjskim printom, koji je u njenoj glavi morao imati neko više značenje; mislio sam da znam i kakvo. 

Kad sam došao Ana je već sjedila, u leopard košulji. Zakasnio sam dvije-tri minute, a iz razloga što sam se u posljednji čas dosjetio da joj kupim cvijet, žutu ružu iskrenog prijateljstva, koja je ujedno trebala učiniti i da se posao lakše desi.

Ani je to, uprkos cvijetu, bio razlog za veliku ljutnju. Ružu je nemarno bacila iza sebe, sreća pa niko nije sjedio sem nas, a na moje iskreno izvinjenje odgovorila da smo završili za sva vremena. 

Rekao sam joj da nisam zakasnio ni pet minuta, to jeste premalo da se puno ljuti, može ali je u tom slučaju neko ko od muhe pravi slona.

“Nemoj me majke ti, pusti… Došao si mi ovdje i donio tu neku energiju iz trolejbusa…”

“Tramvajem sam došo.”

“Ne zanima me, stvarno, ni da si avionom. Ti si jedan obični prigradski papčić i mi se ne možemo družiti. Ima vas brate pun grad, pa družite se, a mene pustite na miru.”

Na ovo već nisam mogao ostati ravnodušan. Oponašajući govor duševnog mira, odgovorih:

“Nek’ si ti zato velegradska gospođa kurva, gospođa iz centra što živi u krugu od sto metara kao zatvorenica.”

“Mama ti je kurva.”

Konobarica, koja je u tom trenutku došla, bila je veoma mlada i čula je Anu šta govori, na šta se samo nasmiješila i rekla:  “Ok, doći ću malo poslije.”

“Nema potrebe, mila”, reče joj Ana, “ja pijem polako, a gospodin je upravo krenuo.”

Prevrnula je očima tako teatralno kod riječi gospodin, što je na mene djelovalo kao da mi se iznad glave zarotirala šarena džamijska kupola. 

Izvadio sam kutiju sa naočalama i šutke je stavio na sto. Kutija je bila stvarno moćna, sa velikom zlatnom munjom preko čitave velike strane. Vidio sam kako se Ana bori sa sobom da je ne gleda i kako na momente gubi borbu, oči kako joj bježe. 

“Ne želim ih više. Sigurno su ukradene”, ispali prezrivo i najzad se slobodno zagleda u lijepu kutiju.

“Nisu”, požurih ja, “ako i jesu, to je bilo negdje vani. Pogledaj cijenu na njima,  vidiš da je u eurima.”

“Smotaj mi cigaru”, naredi Ana u znak da pregovori ipak počinju. 

Mlada konobarica se vrati da nas pita jesmo li za neko piće. 

“Meni daj još jedno vino, a ovoj pički  daj neki sok”, muškarački će Ana, na šta  konobarica prasnu u kikot, poslije čega se kao uozbilji i već bez persiranja upita: “Koji ćeš sok?”

To je bilo previše. Trudeći se što sam mogao pravilnije i razgovjetnije, rekoh: “Hoću sok od Anine pičke, ali s obzirom da to ne prodaješ ti, nego ona, ti mi daj jednu kafu.”

Tu se već i Ana nasmija, prijalo je to njenoj uvrnutoj taštini, a postidi se mala konobaričica, koja je bila premlada da bi bila tako bestidna, šmugnu za šank kao miš. 

Ana zapali cigaru i uze kutiju u ruke. “Koliko?”, upita bez otvaranja.

Nisam dopustio da se vidi kako me uspjela s tim iznenaditi: “To što vidiš, samo u markama.”

“Ovo?”, reče uprijevši dugim i špicastim noktom u malu cijenu. “Jesi li priseban?”

“Tebi može i jeftinije, ali neće moći puno, a vidjećeš i zašto kada ih probaš.”, rekoh i pomislih da Indy 159-ke taman tako i koštaju, sto osamdeset za par. 

Izvadila ih je i stavila na lice. Baš i nisu bile za njezinu okruglastu glavu, nekako je bilo kao da je limun stavio naočale. 

“Super”, rekoh kao pravi trgovac, “k’o bog! Kako ti se čine stakla?”

“Dobra su…”

“Dobra su kurac unutra, idi vani pa pogledaj.”

Dok sam je gledao kako ide prema izlazu, sjetih se jedne Anine fotke sa Instagrama, napravljene s leđa i u tangama, a kako je pri tome sjedila na nekoj gredi, to joj pozamašna guzica došla još veća, slatki strukić još manji, a od svega toga i ja krenuh da rastem, ali se oduprijeh napasti snagom svoje volje, sjetivši se stiha: 

Ja bi te dira, al’ ne bi ima za kruh

“Wow, stvarno su odlične!”, radosno će Ana s vrata. 

“Sve što ja prodajem je takvo, a u pola cijene od one u radnji”, rekoh ne bih li podstakao plaćanje. 

“To mi je puno”, ozbiljno će Ana, “rekao si za manje.”

Nisam bio rekao tako nešto, ali to nije bio trenutak za ispravljanje krivih Drina, pa zato ustah i odoh do Ane, kojoj šapnuh na uho: “Daj sto osamdeset i tvoje su, al’ pazi da ne skonta mala, ona treba misliti da su tristo. 

“Sto pedeset ti je dosta”, reče Ana i tutnu ruku u džep, odakle izvadi debeli top para, od kog se odmah sjeti priče o Aninim putovanjima, da ona nisu iz razonode kako to dotična na Instagramu predstavlja, već poslovna, a posao je onaj što se radi ležeći. 

Da je uistinu puno vremena provela brojeći pare, to Ana pokaza brzinom s kojom izvadi iz topa dvije tražene novčanice - obje u treptaju oka. 

Ubacio sam ih u unutrašnji džep i osjetio ushićenje. 

Pomislio sam ponovo na dešavanja iz haustora i pomislio: “Ma neka me je zajebala, šta fali.”

Poslije toga, ne skidajući novih naočala, Ana je učila konobaričicu životu. “Seljaku kad nešto prodaje samo staviš pola para u ruke, on ih neće pustiti”, rekla je. 

“To je istina”, ubacih se i ja, držeći šoljicu kao fildžan, “a ja bih još dodao da  ako želiš imati para kao Ana, onda se nauči da pušiš kurac od nemila do nedraga, i da se praviš kao da se to ne događa u pozadini svega.”

Ana me na to proba politi, najprije vinom, onda i vodom, ali bio sam toliko brži da me nije dohvatila ni kap. 

“Ona luduje, a ti za tim čistiš”, rekoh konobarici.

“Vidimo se”, rekoh Ani i izađoh, misleći kako neću platiti ni piće, kako ću kupiti sada kupiti sve što želim.