Čitam jednu zanimljivu naučnu knjigu, “Zoologija ahordata”, pa me to ispunjava nekim tihim i posebnim ushićenjem, što sam i sam dio fenomena život, te što sam makar u toj diobi dobio, koliko vidim, najbolje moguće, a to je da sam čovjek.
Moje mekano i ljubavi željno srce ostalo je ganuto nad tim stvorenjima, počevši od najnižih protista pa nadalje. Trenutno sam kod polipa i meduza, a zasad su me najviše oduševili sunđeri, koji se za mene tako zovu dok su živi, dok je ono što imak kući spužva - sunđerov neobični leš, valjda jedini na svijetu s kojim se poželjno trljati za higijenu.
Ostao sam fasciniran nad saznanjem koliko so samo kul ti sunđeri i koliko ih zaboli za vlastito tijelo: do te mjere da možeš dva silom razgraditi i izmiješati, oni će se sjediniti u jedan; niko drugi u živom svijetu, bar koliko je meni poznato, nije tako nesebičan.
Kad vidi čovjek sve te najprije prokariote, jednoćelijske organizme, pa za njima prve eukariote, koji se zatim usložnjavaju u milion nekakvih oblika i vrsta, a koje su sve još daleko od ičega nalik kičmi, ne može da ne osjeti misteriju života kao nešto puno ozbiljnije i šire od naših kukavnih ljudskih historija, koje uobičajeno zanemaruju sve živo izuzev nas samih.
***
Kad imam puno posla, kad osjetim kako me posao počinje smarati toliko da ga ne mogu više smisliti, tad postoji još samo jedna stvar koju želim raditi, a to je malo voziti skejt, sat ili dva.
I sada sam tako uradio, odvozio poslije posla jedan sat, pa me evo sada u troli, što se kaže, umornog kao da sam kopao - mogao bih zakunjati u pretoploj troli u roku tri sekunde.
Kod kuće me čeka još posla, treba skuhati večeru i izvesti i Bibana u veliki krug, dok je ovo lijepo vrijeme da i on malo iskoristi - mali je, pa neka bar osjeća da zapišava naveliko.
Mašta i fizički umor su povezani - slabo mi radi sada, ali bogu hvala kad sam postao bloger, pa mogu eto biti pisac i bez mašte, ispunjavač svoga zavjeta o minimum 365 postova u 2025.
***
Evo mene i mog vjernog Bibića u šetnji, na prelijepom alipašinskom zraku, što struji preko kože kao neko nježno milovanje.
Plašim se puno pisati o skejtu jer sam svjestan koliko je to samo neinteresantno, pa i glupo za one koji ne skejtaju, a u drugu ruku - to i jest moj duhovni život uglavnom, ili bar eto njegov zabavniji drugo.
U sve druge sate u nekom sam poslu, pa nisu to te slobodarske misli, ako ih i probam pružiti dok tada ispadnu mi nedobre, zasjenjenje odgovornostima što se ne smiju zaboravljati, ne prije kraja radnog vremena.
Današnje skejtanje i nije bilo baš najbolje, slabo sam jeo i nisam bio snažan dovoljno, ali sam načeo nešto opasno, uhvatio sam nekoliko flipova na bs noseslide kod Akademije, a vjerujem da bih neki i sredio, da sam samo imao voska, dva ili tri sam uhvatio tačno, na masnoj ivici bih proklizao sigurno.
Doće tome vrijeme uskoro, ovo ljeto aću imati trikove kao nikad, bože samo zdravlja i para, jer napredak na skejtu je u direktnoj vezi sa trošenjem opreme, treba tu obuće i dasaka, podvozje čitavo dva puta godišnje kupiti, ne uzeti jeftino da na kraju ne bi zajebancija više koštala, bez da si je uopšte osjetio kako treba.
Svjedočio sam danas i jednom first-timer-u, u kom je Benjo uradio prvi čisti varial flip u životu. Merak veliki to meni vidjeti, jer i ja sam bio taj dječak i znam tačno kakva je to radost, da se ti momenti ne zaboravljaju za života, mali životni vrhunci.
Mislim da ne ta djeca, skejterčići mali, istinski vole, a i ja njih, pogotovo kad ih vidim tako gdje se trude do iznemoglosti, pa trud urodi plodom.
Ima tu i životne škole, za one koji znaju gledati prenesena značenja može se iz toga naučiti štošta.
Moja posljednja velika životna škola, proizašla iz skejta, jeste ona u kojoj sam shvatio da se svaki pojedini čovjek na svijetu, iako se mnogi doimaju neuporedivo većim, prostire uistinu samo dokle i njegova koža, sve izvan toga je duhovna nadgradnja.
Ne treba to smetati s uma jer ima umirujuće dejstvo.
***
Ide sutra neki bolji, aktualniji blog.
Nema komentara:
Objavi komentar