PETI PRVOG

Nisam zadovoljan blogom od juče i zato danas želim napisati bolji.

Sada sam u mahalskom kafiću, koji je prepun mojih komšija, ali ja sjedim sam, to jeste od mog društva tu su samo riječi, ukoričene u knjigu imena “Turist u nevolji”, od izuzetnog i nažalost pokojnog sarajevskog pisca Emira Šakovića. 

Tu, u mahali, mene pola ljudi zove Boki, a drugo pola Pisac. Dugo je trebalo da se mahala navikne na mene, ali sada je taj proces gotov i ja uživam u svojim pravima potpuno, bez da ikada o tome budem upitan. 

Ono što meni kao piscu moje komšije najradije govore, to je da mi nabrajaju pisce i knjige za koje oni znaju, zatim da se žale na ljude što ne čitaju kao da oni nisu isti ti ljudi, a najgora od svega je “Mirna Bosna”, čija redovna igranja povlače za sobom spominjanje u medijima, zajedno sa imenom propalog autora, to jest mene, kog ljudi otuda zaustavljaju i peglaju, peglaju, peglaju, blokirajući me da živim svoj mali, trkaći, ropski životić, u kom je književnost tek kugla Sizifova. 

Ti se ljudi nikada neće dosjetiti toga, oni misle da je književnost tu za da se lažira i krivi stvarnost, a da se stvarnost može izgovoriti istinito i bez da to zvuči ružno - recimo, reći za mene da sam Sizif bosanske književnosti - to ti ljudi ne mogu ni zamisliti. 

Mene je taj fenomen književnih pozera zainteresirao slučajno - nisam nekako ni znao da to postoji, nije nam o tome niko pričao na fakultetu, a ja sam u svojoj mladalačkoj naivnosti mislio da je književnost blažena s tim što je siromašna u materijalnom smislu, da je to čini slobodnim od koristoljubivih seljaka i one njihove na svaku temu jednake prevarantske priče, koja uvijek počinje s tim kako se njima učinila neka nepravda, iz čega druga strana idealno treba reagovati tako da se seljaku nešta namiri, a što ne mora biti, kao što nikada i nije, nešto puno, mi - bitno je samo da u kuću uđe i da ima tržišnu vrijednost, pa makar to bila i kesica limuntosa ili samo jedan hanzaplast - za uhar je.

S takvim prelijepim predrasudama, koje mi od čitave mladosti najviše nedostaju, proživio sam možda i deset godina jednog izuzetno zanosnog književnog života, a to što je isti uglavnom bio sačinjen od samoobmane, od mene koji sam sa sobom sjedim i uživam zamišljajući svoje bezbrojne fanove, to ja sebi ubrajam u izgubljene sposobnosti, jer ljepši mi je bio taj takav život od ovog sada. 

Sada sam puno opterećen s tim da pisanjem zapravo uništavam sopstveni život, smjenjuje se vjera u to sa onom koja me uči da me pisanje održava u životu. 

Štiti od pada u nacionalni identitet, tu košulju od kostrijeti što je ubogi puk bosanskohercegovački navlači na se bez obzira na vjeru, stvarajući atmosferu plemenske zajednice, a kod nas još dodatno, zbog nesretne prošlosti bliske, i kao društvo štokholmskog sindroma. 

***

Pišem ovaj blog na rate i usput, jednom rukom i u hodu - zima napolju koči se ruka, pa tako gubim i nit, i ne znam tačno šta sam rekao, a da se vraćam i čitam, ni to neću, jer ja sam sada bloger, nisam više pisac lijepe književnosti, uživam u tome da ne vodim više računa o svemu onome o čemu sam do juče vodio, da me boli briga što u jednoj te istoj rečenici dva puta napišem “, a”, ili “ali” dva puta, čega kod mene prije nije moglo biti.

Šetao sam svoju Bibanu skoro dva sata, išli smo veliki krug i pazili da idemo nepoznatim ulicama, pa se Bibana zacrnila odozdo kao prljav snijeg.

Sada je opet čista kao pahuljica jer sam je okupao i zatim isfenirao uz češalj. Voli to Bibana puno, u spa, zbog čega je i meni srce puno - ne da mi se misliti na kurčeva književna udruženja. 

Umjesto toga - volio bih da je živ Emir Šaković, jer osjećam da bi mi to mogao biti pravi jaran, onako kako je to bio i Sidran: uz kontanje mene kao pisca, da ja u tome baštinim Zapadnu Evropu prije svega, a ne kao pokondireni seljoberi, koji baštine u tome svoju učiteljicu iz osnovne, osim toga možda još i kakvog vjeroučitelja s interneta, pa im ja nepristojan, nekulturan. 

Da je Emir Šaković moj književni brat, to sam otkrio slučajno, na jednom književnom događaju gdje mi je njegova knjiga došla pod ruke, a ja sam je nasumice otvorio kao i svaku drugu i počeo čitati, pa doživio jedno od onih književnih otkrovenja, u kojima se prvi put susrećemo sa piscem čije štivo izgleda kao da je o nama samim.

Biila je to pjesma u kojoj pjesnik Šaković zamišlja svoju buduću slavu, a netom poslije pijanog izmokravanja u pasažu - jednoga dana tu će sa đacima doći učiteljica mlada, koja će zatim reći nešto kao: “Djeco, u ovome pasažu, naš veliki pjesnik Šaković pristupio je radnjama otvaranja šlica i mokrenja, s čime je olakšao tijelo i ujedno izrazio svoj stav o svijetu u kom živi.”

Moja reakcija na to bila je: “To sam, jebote, ja!!!”, a pokušaj da odmah preotmem željenu knjigu tu mi nije pošao za rukom, Senadin Musabegović nije htio pokloniti primjerak svome nekadašnjem studentu, ali je ispao fer utoliko što me obavijestio kod prve sljedeće prilike, gdje je knjiga bila u prodaji, pa sam je tako i zbavio, a podrobnije čitanje svega što tu piše ostavilo me u onom slatkom raspoloženju da ni ja na ovome svijetu nisam sam, te da jesam pravi sarajevski pisac, i to onako kao što su to bili Sidran, Džamonja i Šaković, a ne onako kako su to Jergović i Hemon. 

Jergovića nikada nisam sreo u životu, da ga sretnem odmah bih ga peglao da objavi i moju književnu pojavu na blogu, iako mislim da on to ne bi učinio nikad, zato što je moja književnost street punk, a i zato što sam mu kao mlađi slao hejterske mejlove, da kažem kako nedostaje jedna riječ u naslovu knjige “Sarajevski Marlboro”, da je trebao dopisati prije njih riječ hrvatski, uz to i da izrazim svoju nevjericu nad tim da je on veći pisac od Darija Džamonje, kom pred Bogom pripada sarajevski ugled što ga je Jergović sebi prigrabio na hrvatskom. 

Da ne budem pogrešno shvaćen - volim jezike i hrvatski i srpski, ali priče o Sarajevu želim čitati na bosanskom, još preciznije na sarajevskom, koji je uistinu jezik za sebe, a u velikoj opasnosti da nestane pod naporima nacionalno osviještenih, u koje ubrajam i Miljenka Jergovića - davno je to sve doduše i bilo, prije šesnaest-sedamnaest godina, ali ni sada ne mislim drugačije: hrvatski sa HRT-a, onaj što ga niko ne priča ni u Hrvatskoj na ulici, tako u Sarajevu pričaju gejevi u bijegu od vlastitog bh. identiteta, a posljednjih godina sam upoznao i neke Bošnjake sa NDH furkom, pa i oni vole to tako, hrvatsko cvijeće da budu. 

Što se tiče Hemona, bio sam više puta na njegovim književnim događajima, ali nikada nisam uspio do njega doći od sarajevske gospode, koja se i gura i upada u riječ, a jedan jedini put kada sam mu uspio prići i predstaviti se, odmah je šmugnuo za ljudima sebi sličnijim, poslije čega sam išao i da slušam DJ Cielu, što će na kraju učiniti da se ipak osjetim sretnim što se nije desio dublji kontakt između mene i najvećeg: muzika mu je katastrofa i sve skupa je podsjećalo na film “La grande belleza”, a ja ipak nisam tako star. 

***

Primijetio sam da nova sloboda govora što sam je sebi dao ima izgleda neku malecnu moć. Ranije ako ne bih nigdje oglasio novi blog, isti bi imao nula posjeta, a sad nije tako, sad na svakom po šest. 

Obradovao sam se tome iskreno, jer kako se vjerovatno primijeti i iz samog pisanja, rijetko imam ljudsko društvo, većinu vremena provodim sam i ponekad mi to bude previše - htio bih malo podrške, a osjetim je malo kad vidim te posjete, pronađem u tome osnov za sumnju da ima neko ko me razumije, pa možda i više od toga - neko kome će moje priče pomoći da razumije bolje sebe sama. 

Ima tu svega, ima ružnih stvari - ružno mi je ovo što sam napisao za Miljenka Jergovića, posebno jer sam kasnije puno puta čitao nešto njegovo što je bilo fino, ali bi bilo deset puta ružnije sakriti da zaista u jeziku Miljenka Jergovića ne čujem Bosnu, nego Hrvatsku, pa hrvatski pisac koji piše o Bosni - šta fali tome? 

To je opet hiljadu puta bolje, nego biti pisac bosanski i sarajevski, jer ja sam potonje dvoje, a o tome imam za reći da me bavljenje književnošću izopštilo iz društva, koje me za kaznu izopštilo iz prirode, pa ja postao kao neki Richard III: “Bog me dao nevaljalim, božja volja poštovati se mora.”

Richard III se borio za vlast, pa je morao postati i ubica, a ja se borim samo za moju i Bibanovu egzistenciju, pa ne moram postati zlikovac uopšte: dovoljno je da sam dobar radnik, da mi rad može obezbijediti sve da platim sam sebi i mogu biti Richard III na miru. 

Idem sada malo na skejt, pa možda i prošepam još kao on. Povešću i Bibana, a zato što je čisti i bijeli kao pahuljica, priuštiću nam obojici jedno zadovoljstvo - odnijeću ga do Skejta u naručju, tako da smo glava uz glavu, što Bibić puno voli, umiri se i samo gledi i trepće, merak mu što ne mrda, a okolina i dalje promiče.