ČETRNAESTI PRVOG

Svako radno vrijeme, osim onog od 8 do 4, je sranje od radnog vremena. Moje je, na redovnom poslu, bilo od 10 do 18, a od danas se promijenilo, pa je sad od 12 do 20. 

To znači da moram dan okrenuti naopačke, početi ga sa dodatnim poslom, pred čim sada malo strepim jer ne znam kako će ići sa prevozom do grada i nazad, ali ne želim biti unaprijed malodušan - možda baš ovako bude išlo brže?

Ipak u ovom trenutku razmišljam kako želim novi posao. Imam iskustvo u novinarstvu, imam i u marketingu, pa mislim da bih trebao gledati to dvoje, nešto gdje će me cijeniti više zbog govora i pisma. Bio sam već našao nešto, ali ljudi su dali zadatke, a ja imao puno dodatnog posla te hefte, pa nisam to uradio, što mi je sada malo krivo. 

Moram se na tom polju potruditi više, moram pronaći nešto što je više u skladu sa mojim obrazovanjem,  što će me eventualno osloboditi i ovog dodatnog posla, jer i njega mi je pun kurac - ljudi se po svijetu bore da radno vrijeme bude šest časova, a ja svaki dan pucam po 10-12, pa se poslije žalim na usamljenost, kao da u takvom životu, u sistemu gdje je ne biti gazda smrtni grijeh, može biti ikako drugačije. 

Protiv ovih, i svih drugih frustracija, nakan sam da se borim pomoću skejta i pomoću historije - odustao sam od čitanja debelog romana “Srce Midlothiana” Valtera Skota, a naoružao se novim radovima Vladislava Skarića, kao i sa historijom Arapa Filipa Hitija, historijom Bošnjaka Mustafe Imamovića, a trebam uskoro od Nihada Hasanovića dobiti knjige “Osvajanje Meksika” i “Opadanje i propast Rimskog carstva”, pa će to možda biti i dosta za ovu godinu.

U tim knjigama sada pronalazim više uživanja, a zato što su mi korisnije - njihovo čitanje mi gura male asove u rukave, koji se ponekad i ponegdje daju unovčiti, raspisati u tekstove od po stoje. 

Užasavam se vlastitog prekarijata, ali izgleda da ne mogu sebi više pomoći, jer novci su meni postali zamjena za bliske ljude, ljudi sa kojima sam okružen ne pružaju - nego prodaju svoje male pomoći, pa dao Bog da nikad nijednu ne zatrebam, ali neka i para. 

U ovakvim trenucima ne mogu da ne mrzim komparativnu književnost. Sve mi je u životu uzela, baš kao da sam se bavio nekim najgorim kriminalom, ali moram joj se i zahvaliti, jer ona me učinila i sposobnim da sve ovo izdržim.bez da se od toga pretvorim u kamen - ja plačem to je istina, ali isto tako prkosim i tjeram svoje po svaku cijenu, pa mi je to ipak zadovoljavajući rezultat: nisam postao pisac, postao sam nešto još književnije od toga, a to je junak iz romana. 

***

Volio bih da u budućnosti dozrijem na način da unaprijed ne sudim ništa, da u svemu čekam najprije iskustvo, pa tek onda donosim sudove. 

Da sam se tako postavio danas, jutros ne bih bio tako zabrinut, a sad bih bio nepomućeno sretan, jer izgleda, bar po ovom prvom danu, da je ovaj novi raspored bolji od starog, jer na dodatnom poslu sam bio pola sata duže, što mi je dalo nadu da ću u konačnici ići u grad sedmično jednom manje, jer brže ću završavati ako ovako nastavim. 

Sad ću nešto pojesti najprije i kafu jednu popiti, a onda se bacam na metlu i zoger, na pripremu skejtaonice za današnji session. 

***

Umro sam danas, ali mi nije to krivo jer sam bio jako vrijedan, pa sad mislim kako imam šansu zaspati prije ponoći, pa se do sedmice naspavati do prirodnog buđenja i tako zaobići stres što ga proizvodi alarm. 

Bio je dobar današnji sešn u šopu. Bilo je desetak skejtera i jedan skuterlija, a ostali su bogme skoro čitav dan, što je znak da im je kod nas fino.

I ja sam malo skejtao, ali slabo, nisam se uspio čestito ni zagrijati, a što sam nekoliko dobrih trikova ipak poskidao, to je bilo na iskustvo, na to što svaki dan to radim. 

Jednu stvar primjećujem u vezi sebe, a to je da mi postaje sve teže koncentrisati se na nešto ako nisam sam s tim nečim. Zato toliko ne volim glupe, a brbljave ljude, što sam stariji osjećam nekako sve veću potrebu da se izoliram od njih u potpunosti, ne zato što ih ne volim, nego što me njihove glupave brbljancije doslovno uspavljuju. 

Nego htio sam napisati još nešto skejtersko. 

Svi u Sarajevu znaju ko je Senad Krasnići, naš skejter “crnac”, osebujna skejterska ličnost koju su upamtili svi koji su je ikada sreli - i dan danas pitaju skejteri iz Hrvatske za njega, s kojima je Senčo, ili Fifti, kako ga mnogi u Sarajevu zovu, dernečio samo jednom, a prije deset godina.

Eh, taj moj drug skejter, moj Senči, on je u isto vrijeme i najnesretniji čovjek kog znam, a o čemu neću sada pisati kako sve, već odmah prelazim na posljednju kariku tog debelog lanca nesreće, koji će sutra preći iz duhovnog u materijalni svijet - ode mi Senčo na robiju, koja mu je bila dodijeljena na dvije, pa poslije žalbi poganih tužitelja promijenjena u pet godina, iako je Senad svoje djelo počinio u samoodbrani. 

Nesretna posljedica te samoodbrane bila je da je napadač preminuo, a da nesreća bude veća - to je Senadov rođeni brat.

Svratio je večeras da se pozdravimo, pa me to rastužilo, jer nije to sa bratom ni izbliza jedina velika nesreća u Senadovom životu - neka makar bude zato posljednja, neka i njega krene poslije svega, jer ma šta ko mislio nakon što su se njegovom nesrećom poslužili mediji, Senad Krasnići je dobar čovjek, izrazito duševan i sa puno lijepih talenata, koje od nesretnog života nije stigao još razviti do vrhunca. 

To sam mu i rekao na ovom jebenom rastanku, da proba sebi srediti dozvolu za skejt, kog ću mu u tom slučaju rado poslati u zatvor, jer u njegovim nogama su trikovi što ih Sarajevo nije moglo ni prije ni poslije Senče, treba ih izvući van, a to iziskuje dosta truda. 

Još sam tražio od njega i da svaki dan čita knjige tamo, djela klasične književnosti, minimum deset strana. To jest možda ovako štreberski i dosadno, ali ja to zaista mislim - čitanje knjiga čini čovjeka pametnijim, dakle boljim, a sam taj proces drži ga podalje od raznih grešaka; nema se tu šta razmišljati, knjige su za čovjeka koji želi živjeti ozbiljno, sa ozbiljnim znanjem što pravu moć daje. 

Premda već odavno skejta samo kad sretne nekoga sa skejtom, pa uzme pet-deset minuta, ipak mi je krivo što Sarajevo postaje siromašnije za jednog poznavaoca i ljubitelja skejt kulture, a mi ih tu nemamo na bacanje. Nadam se zato da neće odležati svih pet, da će mu stići još jedna promjena kazne, ovaj put u njegovu korist, te da ću ga brzo vidjeti u Sarajevu, ali sada ne više kao zabrinutog uličnog hodača, što čeka rasplet nesretne sudbine,  već kao slobodnog čovjeka koji se vratio u svoj grad da ljudski živi i radi. I skejta, naravno.