Ima tome sada već i petnaest godina, da se izjutra budim prepun lijepog spisateljskog nemira, onog što hoće pisati, pisati, pisati. Protumačio sam to sebi tako da sam pisac pravi, pa jednoga dana, kad postanem i profesionalni, moji će saradnici biti ljudi sretni, jer istina jeste da sam za to mašina, ili možda bolje reći mašinka.
Nisam otišao jutros na dodatni posao, izabrao sam spavati dva sata više i malo pisati prije posla glavnog, pa evo me sada u svom elementu, u kafiću s kafom i cigarom, zadubljen u telefon kao svi oko mene, sretan što mogu izgledati tako potpuno normalno dok se bavim svojom nenormalnošću, svojim milim spisateljstvom, kog više ne oglašavam nigdje, pa ono nekoliko posjeta što ih dobije svaki post doživim jače nego stotine prijašnjih, koje sam telalio.
Ima već dva dana kako hoću pisati o čovjeku po imenu Frank Gerwer. Razlog tome je što sam ga vidio na internetu gdje na skejtu, on koji ima pedeset punih, skače sa čuvenog gepa Wallenberg, istog onog na kom je prije skoro četvrt vijeka ušao u skejtersku historiju, kao prvi čovjek koji je tu opalio kikflip.
Takvi ljudi, kao što je Frank Gerwer, za mene su postali jako važni, kao realne slike mogućeg skejterskog života i za mene, kom se, oh!, milion godina živi, samo ako ću moći skejtati.
Ljudi u Bosni, ma koliko se batrgali i otimali, ipak su u velikoj mjeri opterećeni jugo-naslijeđem, što u velikoj mjeri remeti uživanje u demokratiji, koja kod nas nije ništa drugo nego neki apsolutno nemoćni socijalizam u refuzi, gdje je svako postao Tito, samo u mikro veličini, pa niko ne sluša, ali slušaju ljudi sami sebe pa Tituju svejedno.
To se u velikoj mjeri slijeva zatim na mene, što po Sarajevu jurim na skejtovima, srećom tako brzo da više ni ne stižem čuti sve gluposti koje mi seljaci dobacuju - njima je jezik brži od pameti, a ja sam brži od njihovog jezika, ali ponekad me ipak uhvate, pa valja po milioniti put slušati neku ljudsku pihtiju, što ne može ni potrčati više, da ono priča o štetnosti sporta.
Zato mi treba jedan Frank Gerwer u životu, koji za skejt ima samo lijepu riječ, ili nema riječi nikako - samo pedeset godina star čovjek, koji skače sa jebenog Wallenberg gepa.
***
Danas sam malo skejtao trikove, opalio sam nekih tridesetak komada, pa je to ok za danas, ali sam posudio od jednog dječaka jedan novi skejt, pa sad evo pijem noćnu kafu i spremam se za vožnju tog novog skejta, koji je takav bolid da me ne može spriječiti ni četiri-pet stepeni ispod nule - u ovom trenutku mi je nekako i drago što su uslovi takvi, jer osjećam da me to čini tvrđim i odvažnijim.
Na mom Penny-u, mom malom skejtu za, kako mi to kažemo, kruzanje, što označava vožnju koja je sama sebi cilj, moj krug sa Alipašina oko Vijećnice traje oko sat i petnaest minuta, a sa ovim sada, ako ne bude nikakvih prinudnih pauza, kontam da ću stići bar pet minuta prije, ako ne i cijelih petnaest.
Bilo bi lijepo kada bi u Sarajevu postojao bar još jedan skejter sličan meni, koji to radi bez obzira na vrijeme, kako ovo što se odnosi na vremenski protok, tako i na ono koje se odnosi na atmosferske prilike. Nešto kontam da bi u tandemu bilo sve još bolje, ali i ovako je super.
Sve je super naspram sjedećeg života, u kom je čovjek razapet između socijalnih mreža, tog prostora za “druženje” sve asocijalnijih ljudi.
Posebno skejt dominira nad tim takvim životom, u koji sam i ja prilično uronjen preko cijelog dana, pa onda moram ovako isijavati u noć.
Bože, zdravlja mi daj, i da mi nikada više ne pukne nijedna kost, to te moli Boki, tvoj rijetki gost.
P. S.
Vožnja je ispala na kraju preko sat i po, a to je možda i najbolja ilustracija, šta je to skejt.
Ipak ne mogu reći da ne vidim kako malkice pretjerujem, a najviše to vidim po nogama: evo me sada s Bibcem u šetnji, pa ne mogu da stignem svog pilića kratkonogog i crno-bijelog, a zato što mi je pušerica, moja desna noga, pod grčem koji se neće sasvim opustiti do jutra; to ništa ne boli, ali se ne može fino hodati, mora se čovjek malo klatiti jer nedostaje mobilnost.
Drago mi je da sam Vils opet prešao u svič stavu - s pušericom naprijed. Još uvijek mi je to jako čudno, a ako se probam gurati sa kikericom, mojom lijevom nogom, onda sam u stalnom riziku da nezgodno padnem, ali polako, tek sam se dva puta spustio; pitaću se opet kad bude dvjesto dva.
Nego trebao bih se ja malo pozabaviti i da ne jedem šećera, bar ne toliko. Dok sam imao Crimson Snow jabuka bolila me briga i za čokoladom i za gumenjacima, no sad kad vidim na jabukama smeđi Greeny Smith, ili nagriženu i već blago na putu da postane suho veće jabuku Story, po cijeni kao da je porno krimsonka, onda se lakše odlučim da mi društvo prave zlatni medo i lila krava.
Ali čitam sinoć - Andrew Reynolds jede tonu voća i povrća, a on je isto tipa 48-9 godina i ono ubija skejt baš, kao neki momak u najsnažnijim godinama.
Trebam i ja to probati - prestati sa svim sranjima, pa svo to zdravlje predati skejtu, te možda i sam poletjeti ozbiljno sa tom svojom daskom, pa i niz gelendere - zašto da ne? Jer meni će tek sad trideset i sedam, vrijeme je u tom smislu još uvijek na mojoj strani.
Još želim zapisti i kako mi je u jednom trenutku vožnje prošlo kroz glavu kako je lijepo i u zrelosti zadržati mladalačke furke, naravno u godinama prilagođenom obliku. To dopušta ljudima da uštele poneki potez do gracioznosti, koja dobro dođe za svaki dan.
Nema komentara:
Objavi komentar