TVRTKOVO KRŠTENJE

Ne tako davno Sarajevo je dobilo novi kip - spomenik kralju Tvrtku Kotromaniću. 

Solidan rad kipara Stjepe Gavrića, kao i svaka novost u Sarajevu, podigao je veliku prašinu kada je tek postavljen, ali nije puno prošlo, a naš se Tvrtko toliko odomaćio da su ga ljudi sasvim prestali spominjati. 

U raspravama koje su tada nastale bilo je, čini mi se, glavno pitanje - čiji je Tvrtko, bosanski ili srpski? Rasprave su bile uglavnom narodne i stoga veoma smiješne, na nekih pet minuta, a onda se izvrgne u dosadu, jer ako ičega u ovoj Bosni ima u izobilju, to su javno izgovorene gluposti. 

Što se mene tiče, Tvrtko Kotromanić jeste moj kralj, ali samo po tome što ponešto o njemu znam, dakle jednako kao Marija Stjuart ili Marija Antoaneta, čak i manje od njih dvije, jer o njima su pisali pisci puno jači od onih koji drže, ili bolje reći pišu Tvrtkovu stranu. 

Privatno nisam za kraljeve, meni je u tom smislu ključni događaj Francuska revolucija, a mislim da bi tako trebalo biti svim običnim ljudima, ali se ovdje obični ljudi valjda često zanose da imaju plemenito porijeko, pa misle da bi u slučaju kraljevstva postali vlastela, šta li, ni ne slute da bi to za njih bilo sedam ili sedamdeset sedam puta gore. Tvrtko tome nije kriv, ali treba biti pošten pa priznati da je njegov povratak među dobre Bošnjane ispao prilično kilavo, više kao neko uznemiravanje pokojnika i cirkusancija s vlastitom prošlošću, što bi bilo divno da je s namjerom. 

Jedna stvar u vezi s tim je istinski lijepa, a to je što je Tvrtko Kotromanić, bar koliko je meni poznato, prva ličnost u novijoj historiji BiH da joj je kip podignut i u Sarajevu i u Banja Luci; neka ima i to, a neka seljaci uzmu malu puš-pauzu, za da popuše kurac Tvrtku Kotromaniću u vašljivoj sobi u dvorcu. 

Zbog takvih stavova o kraljevima uopšteno, najinteresantniji dio spomenika za mene, onaj koji mi je kao Sarajliji donio istinsku radost i ushićenje, jeste postament, ona velika crna kocka, oblijepljena u glatki mramor, na kojoj Tvrtko stoji. 

Ta kocka je za mene kao čovjeka najveća i najbolja promjena koju je kip sa sobom donio, jer s njom je grad Sarajevo dobio u centru grada nešto s čime inače oskudijeva od Ilidže do Baščaršija, a to je mramorna ivica pristojne visine koja ima kraj, okružena nekom glatkom podlogom kao što je fini asfalt, kakav je i oko Tvrtka. 

Kada sam prvi put došao pred kip, pa vidio lijepu kocku, doživio sam tada ono što je čini mi se sve teže što je čovjek stariji, a to je ljubav na prvi pogled. Pomilkio sam je i obećao joj skoru noćnu posjetu, poslije čega sam pogledao i kip, našao da je pristojan, pa otišao svojim putem dalje. 

Od tog trenutka u meni se rodila jedna prilično nastrana želja - naime, da krstim kralja Tvrtka. 

Na prvu mi se pred tom misli pojavio zazor, ali onda sam pomislio da nema za šta, jer da je on u današnjem društvu upravo to - kralj po potrebi. 

Kad su ga već kršćavali Benjamina i Draško, onda šta fali da mu i ja udarim premaz sa svojim vlastitim maslom, koje je jednako njihovom po tome što nije za Ramazana, a bolje što ja kršćavam da vidi samo bog, a oni da vide ljudi. 

Tu se vidjelo i da meni Tvrtko nije baš tako nevažan kako sam napisao ranije, jer što sam duže razmišljao o načinu na koji to obaviti, sve mi je jasnije postajalo da u ovom slučaju želim nešto posebno, do konačne odluke da za kralja priredim kraljevsko krštenje. 

Za one koji su se možebiti već zapitali o kakvom kršštenju je riječ, najkraći odgovor na to pitanje glasio bi - o skejterskom. 

Svi vi koji pratite ovaj blog znate da sam ja veliki skejter, da je skejt moja svakodnevnica što poslovna, što privatna, te da ja skejt takoreći živim, skejt i književnost.

Biti skejter u Bosni, a pogotovo uz to još i stariji kao ja, znači izlagati se primitivizmu lokalnog stanovništva u znatno većoj mjeri nego inače. 

Nije to lako za podnositi, da ti seljoberi kenjaju i pametuju svaki dan, pa i ja ponekad trebam malo podrške, koju onda dajem sam sebi u obliku svetih priča, tako da ispadne kako od mog skejtanja ovisi koliko će biti šejtana u gradu.

Kao - šejtani su vremenom evoluirali i sada se ta bratija smije i na crkvena zvona, i na ezane po Sarajevu, ali druga je priča kad im naiđem ja sa skejtom: okrene se tada smijeh u plač, jer šejtan je biće niska rasta, što grabi ozdo rukicama za nogavice, pa gazi to skejt kao gamad i onda oni bježe, neće tu da žive. 

Tako kada se furam, onda i seljačke pridike bez kraja postaju dokaz da je moj zadatak pravi sveti, jer u mnogim historijama te vrste našao sam da je nagrada za svetački angažman prezir i poruga pučana. 

Najdraža mi takva priča jeste ona o švicarskom kaluđeru, koji će u anale ući pod imenom “Opaki i Sveti Vitalis”, a on je poznat po tome što mu nije bilo dovoljno to što mu je vjera besprijekorno snažna i čista, nego je uz to htio još i da ga ljudi mrze, zbog čega je čekao trenutke kada se svi vraćaju s posla da tada posjećuje javne kuće. Ljudi su ga uistinu prezirali zbog toga, ni ne sluteći da se iza zatvorenih bordelskih vrata dešava samo to da od prodavačica ljubavi postaju časne sestre, sve do jedne koja je tako lijepa da izvede Vitalisa iz kaluđerstva, ali to tek nakon što ih je preobratio na stotine.

U toj mojoj, nazovimo je božjom službom, čin krštenja obavlja se ne nad ljudima, nego nad stvarima i mjestima, koja za to moraju uzeti učešća u izvedbi nekog skejterskog trika, po principu što ih više padne i što su bolji, to snažnije prisustvo svetog skejterskog sakramenta. 

Možda to sve i nije tako bezazleno kao što se meni čini, možda otuda ljudi toliko i hejtaju skejt, jer ih zbog tih mojih radioaktivnih sakramenata obuzimaju strasne skejterske misli, što za prosječna čovjeka može biti stravično iskustvo, ne voli ni zbog toga ni da vidi. 

Dakle, kako rekoh, kao pontifex maximus i ajatolah svoje vrste, donio sam, iz poštovanja prema podestu na kom stoji, nepokolebljivu odluku da kralja Tvrtka Kotromanića krstim u skladu sa njegovim titulom i zvanjem, a što je u tome svemu na mene pala čast da budem kako onaj koji je pustolovinu osmislio, tako i onaj koji je sproveo u djelo, e pa mora i za mene neka nagrada biti, jer i ja sam unatoč svemu običan čovjek i hoću da mi trud bude nagrađen kako-tako. 

Najbolji trik što ga ja mogu na ivici jeste kickflip bs noseslide, a i to ne mogu kad hoću, nego samo kad imam sreće. Njega sam odredio za kršteni trik, kog sam za kralja obećao napraviti od početka do kraja ivice, što na prvu jeste djelovalo da je preko mojih mogućnosti, ali me to nije moglo obeshrabriti da probam. 

Prvi skejterski pohod na Tvrtka poduzeo sam jedanaestog septembra prošle godine i tri puta uhvatio flip na noseslide, a da tada nije naišao policajac sigurno bih uspio odmah prve noći. 

Poslije toga sam ponešto izgubio elan, ponajviše jer sam mislio da će tu teško biti skejtati na miru, pa samim tim ispada da mi je skoro nemoguće okrstiti kip kako sam želio. 

Dobra strana u toj mojoj - može li se reći vjeri? - je ta što u njoj ima prostora za racionalno neispunjavanje sakralnih obaveza. 

Ne mogu uraditi flip noseslide, ali obični noseslide mogu, pa je tako Tvrtko Kotromanić ipak kršten skromno, a da ne bude najskromnije pridružio sam i drugi noseslide, i onda još oba bordslajda, prije nego mi je krenuo zviždati policajac koji je ispred Predsjedništva.