O GNJEVU

O GNJEVU

Ponekad osjećam u sebi takav užasan bijes da mi se čini kako bih bio najsretniji da prvo eksplodira planeta, a drugo da svi završimo u paklu, ne samo ljudi, nego i životinje, biljke, zgrade i sve. 

Od svih osjećaja što sam ih u životu upoznao, gnjev je daleko najgori od svega. Ja sam čovjek mali i nemam taj luksuz da ispoljavam gnjev. U mom pogledu na svijet radno mjesto je ono što nas kao ljude najviše određuje, bez obzira što se mi predstavljamo tu kao neki pisci, skejteri, umjetnici ili pak oni koje je dodirnula ruka Istine, ona što koga dohvati, koliko sam uspio primijetiti, postane blažen po tome što nosi glavić u glavi. 

Bezbrižan je život glavića, on je valjda jedini stvor na ovome svijetu koji voli da ga drkaju, pa kud god da krene dobije ljubavi u izobilju. 

Nije to kao kada drkaju mene, koji jadan ne smijem ni da zveknem čašu u ogledalo u vlastitoj kući, koji umjesto toga mogu samo da se sjetim Šekspira, kralja Lira: “Spljoštiću zemljinu kuglinu!”, pa da interpretiram stih na vlastitu mjeru, koji u tom slučaju prestaje biti stih, a postaje jedna obična, bolno svakdašnja bosanska rečenica: “Spljoštiću glavić.”

Gledano po tom najvažnijem ja sam trgovac na prvom i teleoperater na drugom mjestu, što su dva zanimanja koja ne trpe bijes i gnjev - to je luksuz drvosječa, skladištara i svih drugih kojima u poslu preko ruku teret prelazi u tonama, a za nas trgovce i teleoperatere je da budemo srdačni, servilni i laki na komplimentima. 

Zbog toga je gnjevljenje za mene dvostruko teško, jer valja se najprije razgnjeviti, a zatim gnjev otrpiti, što mu ga dođe kao progutati upaljenu baklju. 

Nikad ja to nisam izdržao sasvim mirno, “kofol miran” je moje najbolje u tom smislu, pa i to postignem rijetko, obično ne propustim učiniti bar nešto zbog čega ću se kasnije kajati, ako ništa uzmem da pokupim smeće po kući i onda to učinim tako da mi pukne kesa i svo se ono smeće po stanu istrese, gdje zatim iz limenki i tetrapaka iscuri što je ostalo ono malo, ali uskislo. 

Zbog te osobine, da se gnjevim, svojevremeno sam imao veliko čitalačko uživanje u Seneki, njegovoj knjižici “O gnevu”, koju sam tom prilikom dosta i upamtio. Seneka je jedan od rijetkih istinski mudrih pisaca koje sam upoznao, a ono što je on opazio i zapisao još tada danas bolje drži vodu od modernih spisa na tu temu. 

“Gnev je jedina emocija koja ne preza da bude zadovoljena po cenu vlastitog stradanja”, reče tako moj beograđanizirani Seneka, što sam kasnije mnogim ljudima rekao, ali bez spomena autora, pa pao privid mudrosti i na mene - ko hoće da bude primijećen u društvu kao pametan, neka opljačka Seneku za rečenice i stvar završena. 

U mudroj Senekinoj rečenici danas vidim svoj jad u malom: baš ono jedino što gnjev hoće, baš to mu ne mogu dati, a bog dragi zna koliko bih htio, da samo smijem. 

Ne smijem, jer se bojim da će čuti neko ko ne treba, neko ko će sutra doći u radnju, pa kako mu ja kažem da je to novi model, tako on pomisli: “Novi model glavića” i na kraju neće da kupi, ode drugom gdje plati skuplje, ali svejedno zadovoljniji, jebe mu se. 

Onda, ima tu i neke utjehe, u Senekinoj rečenici, neke osnove za sumnju da moj gnjev zapravo i nije tako veliki, dok imam snage da ga pjesnički stiliziram, a ne letim da ga zadovoljim žrtvujući sebe, ako i poletim onda je to šaka u staklo, što opet nije najgore od svega, ako udariš ravno i brzo u nevrijednu, iz Penny-a uramljenu umjetničku sliku, može to i bez posjekotine, cikne ono staklo lako. 

Mislim da je bog postupio veoma mudro što je namjestio taj disbalans između bijesa i snage pojedinca. Vidimo i sami iz historije šta se dešavalo sa pojedincima koji su iza sebe imali veliku snagu, da se oni najčešće pretvore u one što za vlastite ciljeve sjebu svima sve, čitavom jednom narodu, obično tako što zametnu kakav rat. 

Primijetio sam da gnjev s godinama raste, posebno u onim gnjevnim epizodama koje se ponavljaju, a to su one iz oblasti međuljudskih odnosa. Svi mi imamo u životu nekoga ko nam je posebno težak, a moramo s tom osobom imati posla, obično nekog u familiji ili na poslu, pa se tu ta situacija najprije i stvori. 

Za neke svoje takve ljude prije sam imao puno više strpljenja, sposobnosti da se pravim kako ne primijećujem svu tu zlobu, pakost i bezobrazluk, koji ujedinjeni mogu značiti samo jedno - mržnju, ali i mržnja je normalno osjećanje, pa da se preko nje preći, osim kad ona sama ne dozvoljava da bude pređena. 

Sad sam valjda malo i ostario, pa ne mogu više trpiti kao nekad, uvrijedi me stoka i onda moram otići, ako ostanem mora biti scena, moram takvu osobu upitati kako je biti svinja zatočena u tijelu čovjeka i da li ona zbog toga jede cijelu lubenicu, koru za kraj jer je to najljepše? Naljuti se svako kada ga porediš sa svinjom, bez razlike vjere, i onda to krene. 

Zbog toga se nekada brinem da u budućnosti neću više moći biti dobar g. Dobardan-Izvolte, pa ću tako postati tehnološki višak: zato i pišem sve ovo, jer smatram da će to neizostavno doći, pa da probam postati slavni pisac što može od toga namaći tri milje mjesečno prije nego me stigne bijedna sudbina u najavi. 

Premda se ja sam ponekada gnjevim i za sitnicu, ljudima bih preporučio da izbjegavaju tu emociju što je moguće više, a najbolje sasvim, iz razloga što ti gnjev istovremeno uništi apetit i dolije kiselinu u želudac, pa umjesto da spavaš ležiš i škrgućeš zubima, ti koji sutra ujutru moraš ustati rano da izvedeš cuku prije posla.