TRAVKA GLAVIĆARKA

    

1.

U selu je vladala mikroklima. Posljedica toga bila je da nam ne valja trava - umjesto normalne zelene, mi smo imali otrovnu crvenu, takozvanu glavićarku.

Zbog glavićarke u selu nije bilo moguće baviti se ratarstvom i stočarstvom, već samo glavićarstvom, skupljanjem i cijeđenjem sitnih crvenih glavića, čije se otrovno crvenkasto mlijeko moglo prodati u fabriku mišomora. 

Zbog toga se i selo zvalo Glavićarci ili Glavćarci, kako je kome više odgovaralo, a već što smo mogli to tako, što se nismo gubili u raspravama šta je od to dvoje ispravnije, već to je govorilo dosta toga o nama kao ljudima. 

Jednom na godinu naš starješina Savedra vraćao bi se, iz civilizacije rekli bi mi, a zapravo iz šume u kojoj je bila jedna mala otkupna stanica, prteći preko širokih leđa cijelu vreću bijelog brašna, kog nismo drukčije ni zvali nego bijelo. 

Za jedan dan selom bi se - slobodno mogu tako reći - zaorio miris pečena hljeba, a već sutra bi se po potleušicama čuo naš svagdašnji razgovor: “Stara, šta je za ručak?” - “Naglavićana krastača, sine.”

To brašno i taj hljeb, oni jesu bili slatki, ali nisu bili glavni. Nikakva hrana ne može biti glavna za one koji se 364 obične, a 365 dana prestupne godine hrane korijenom otrovne glavićarke, oporim crvenim krompirićima, takozvanom glavićanom. 

Glavne su bile knjige što bi ih starješina donio, jer to je nama, kao primitivnoj zajednici bez struje, bilo sve, naš prozor u svijet što se kaže, ili bi možda bilo priličnije reći portal. 

Bio je to dug običaj, tradicija stara koliko i selo, da se skupljaju, čitaju, komentiraju, pa na kraju i pišu knjige, koja je kroz tri vijeka skupila solidnu seosku biblioteku, sa preko tri hiljade naslova, što je bilo dovoljno da se stekne kakav-takav opšti pogled na pisanu riječ, pa i da se postane elokventni erudita u nekoj skromnijoj, seoskoj varijanti. 

S obzirom na naše opšte i konstantno siromaštvo, koje nam nije dozvoljavalo da kroz historiju, kao drugi, gradimo monumentalne zgrade, mi smo svoju izvornu glavćarsku kulturu bazirali na tim knjigama, koje je svaki Glavćarac sve pročitao i tako se duhom uzvisio do sfera koje bi mu u svim drugim okolnostima ostale i nenaslućene, a ne oprobane. 

Trebalo je doći u Glavićarce ljeti u predvečerje, kad cijelo selo izađe na naše promašeno gumno, sagrađeno u vrijeme kad se zbog jedne ambiciozne knjige vjerovalo da se crvena glavićarka može istrjebiti, da se umjesto nje može zatalasati žuto žito.

 Trebalo je doći i vidjeti našu neobičnu sirotinju, kako je u svojoj netaknutosti industrijom probila dno i izbila u nešto što je, onako polugolo i bez zakrpa (nismo mogli priuštiti zakrpe, op.a.), ipak više sličilo modnom izričaju i stilu, nego klasičnim bijedi i siromaštvu, utoliko više što je cijelo selo bilo u liniji kao za modnu pistu. 

Trebalo je to najprije vidjeti, a onda i čuti naše otmjene književne razgovore, u kojima iz elokvencije u frontu prosijava erudicija u pozadini, što je upotpunjavalo sliku o nama na način da smo zapravo u potpunosti izgledali kao neka ekscentrična aristokratija, što se obukla ludo po nekom svom aristokratskom dogovoru, pa sad sjedi i razgovara se o tome je li Ovidije stvarno bio u izgnanstvu i tome slično, a što su sve teme kojima se vječito o jadu zabavljena sirotinja ne stiže baviti ama baš nikad. 

Slijedeći mudre knjige u svemu, nije bilo razloga da ih ne slijedimo i u dijelovima koji naučavaju da se u svrhu upoznavanja svijeta putuje kad god je prilika.

To “kad god je prilika”, u našem kontekstu, skromnom kakav jest, značilo je to da se na svakih deset godina slao po jedan Glavćarac i Glavćarka, da putuju svijetom najmanje godinu, a najviše tri godine dana i vrate se u selo podnijeti izvještaj, poslije čega im je bilo dozvoljeno da se vrate u bijeli svijet ako žele, a bilo je dozvoljeno i drugima da ih slijede, ko god želi.

Od šezdeset ljudi koji su obavili taj uzvišeni put nije se niti jednom desilo, po povratku u selo, da je neko od njih otišao natrag u bijeli svijet. Sve do jedno ostalo je tu, u svome glavićaju, da pripovijeda čuda i ljepote bijeloga svijeta, ali samo da bi na kraju vjekovima zaključivali isto: Glavćarci mogu sve da vide i svemu da se dive, ali da budu svoji na svome, to je njima moguće samo u glavćaluku.

“Glavćarac, zbog sticaja materijalnih, ili možda bolje reći nematerijalnih okolnosti pod kojima se razvija”, objašnjavali su, “razvija se u biće izrazito duševno, a što je u dubokom neskladu sa modernim svijetom gramzivosti i pohlepe.”

Vjerovao sam ima na riječ, ali mi zbog toga želja za bijelim svijetom nije bila manja: htio sam da te gramzivost i pohlepu, koje se kod nas nisu imale nad čim razviti, osjetim na vlastitoj koži i da se zatim rahat kući vratim, budem Glavćarac svoj na svome.

U dubini duše zanosio sam se da, kada bi put zapao mene, mogu tamo negdje u bijelom svijetu pronaći nešto što bi u konačnici dovelo do toga da se  glavćaluk uzdigne u veći komfor, pređe iz potleušice na prvi kat, a u prizemlje da se smjesti krava.

Da već jednom prestanemo jesti i tu glavićarku, koja bi tada mogla zasluženo preći u simboličku stvar, da se jede na kašikicu za praznike, a trpezu udesiti kao na slikama flamanskih majstora, gdje se miješaju pečenje i voće. 

Ono što je u tome bilo problematično jest što sam unaprijed znao da će mi te želje ostati puste. Bližilo se vrijeme da se glavćaluk opet digne u svijet, i ja sam bio taman punoljetan, ali sam u isto vrijeme bio i jedan od onih seoskih mladića za koje svako kaže da su dobri i niko da su najbolji, a Glavćarac ne bi bio to što jeste kad za tu priliku ne bi birao samo najbolje. 

Moje je bilo da ispoštujem onu neuporedivo češću glavćarsku tradiciju, po kojoj se Glavćarac rađa, živi i mre tamo gdje je mikroklima i gdje je sav krajolik crven kao krv, a zato što svugdje rasta otrovna glavić-trava.  NASTAVLJA SE USKORO! P. S. - ukoliko vam se priča dopadne, ukoliko vas od srca nasmije, jako ću cijeniti ako mi to javite, jer ništa me bolje ne motiviše od toga za dalji rad!