AUTOREFLEKSIJE, REMINISCENCIJE - NOVOPEČENI VJERNIK

Postoji u Sarajevu jedna vrsta ljudi koja se može nerijetko sresti na teritoriji čitavog kantona, a to je novopečeni vjernik - musliman. 

Svi mi koji smo odavde poznajemo bar nekoga ko se u neka doba života promijenio na taj način, ko je pustio bradu, skratio nogavicu i promijenio svoj život da bude ako ne potpuno, a ono makar više u skladu sa islamskim načelima.

Toliko poznajem ljudi koji su kroz to prošli da se više ni najmanje ne mogu zbog toga iznenaditi. 

To jeste, mislio sam da je tako, a onda sam se danas ipak malo iznenadio - jer upoznah čovjeka koji priča pravom srbijanskom ekavicom i zove se Dušan, a musliman je. Doselio u Sarajevo, kaže, da se vrati korenima prave vere. 

Kao i obično sa novopečenim vjernicima, nisam morao ništa pitati da bih o povratku čuo više, a moram priznati da sam se ponadao, valjda zbog simpatične Bg ekavice, da ću čuti nešto novo i drugačije, ali na kraju nisam, na kraju sam na toj Bg ekavici slušao tipičnu sarajevsku priču, u kojoj jedan čovjek otkriva carstvo nebesko na način kao da te malo i mami, da i ti kreneš istim putem.

Ako ga ima, Bog najbolje zna da sam i ja vatreni vjernik, kog ni najsnažnija sumnja u postojanje božanske osobe nikada nije mogla spriječiti da joj se moli kad god osjeća potrebu, a upravo ta  svakodnevna praksa učinila me veoma otpornim, da ne kažem nedodirljivim za moderne vjerske trendove; gospodin Bog dijeli ultimativnu pravdu, za čije se iskušavanje dovoljno roditi kao čovjek, pa moje sumnjive i slobodnim stilom izrečene molitve ne piju manje vode od propisanih i pravih - svima nam gospodin Bog usliši molitvu ponekad, češće samo onima koji mole za stvari veoma izvjesne, da sutra svane dan i tome slično. 

Jednu sam karakterističnu stvar opazio kod ovih ljudi, a to je dominacija usmene predaje nad pisanom, koja za sobom često povuče posljedicu da učenik ne usvoji samo riječi, nego i stil s kojim te riječi valja iznositi. 

Mislim da neću pogriješiti ako kažem da sve mistično i nedorečeno, u trenutku kada samo sebe iskazuje, nerijetko poseže za glumačkim sredstvima, koja opet u manje talentovanih glumaca lako kliznu u pretjerivanje, a to se u slengu ozbiljnih glumaca zove kreveljenje, tehnika koja može imati svoju umjetničku svrhu samo u određenoj vrsti komedija, gdje valja biti jako oprezan jer kreveljenje je naporno za one koji ga gledaju i slušaju, ne smije toga biti puno, inače neće biti umjetnost nego televizija. 

Tako isto propovijeda i Dušan - nekoliko puta pokušao je da me iznenadi pomoću strelovitog pogleda, upućenog nakon kakve veoma mistične rečenice, a još bi to kod mene i moglo proći kao simpatično, da samo nije bilo na kraju zapečaćeno ohološću, nekim kao podsmijavanjem na one koji u tom misticizmu ne vide i ne prepoznaju jasnu istinu. 

Zbog tih malih oholosti pomislio sam za Dušana, koji bi mogao imati oko pedesetak godina, da nije toliko poželio iluma koliko običnog ljudskog poštovanja, da bude slušan kada govori i da se to što kaže primi bez pogovora, eventualno uz potvrde i pohvale; mislim da dosta ljudi na Balkanu pati od problema nečuvenosti, da je tu jako puno onih koji već godinama, možda i decenijama, nisu vodili normalan ljudski razgovor, što jeste jako teško za čovjeka, socijalno biće. 

Iz ljubavi prema pristojnosti, rekao sam Dušanu da u pogledu na život preferirani nauku, te da se javno deklarišem kao ateista, iako sam zapravo podjednako slabovjeran prema teizmu i prema ateizmu; ja, zapravo, ne znam, i mislim da ne zna niko ko nije umro, a ko je umro da se nikad nije vratio, pa samim tim ništa otuda nije mogao ni posvjedočiti. 

A volio bih da ima, gdje to ne bi volio, da sam besmrtan i nepovrediv, vječnost da provodim pokušavajući na skejtu ono što na Zemlji nije bilo viđeno, a svi moji da gledaju i viču kako su presretni što imaju skejtera - jer u zagrobnom životu, gdje prestaje trka za parama, a počinje idila u kojoj se ljudi cijene isključivo zbog vještina, biti skejter će biti puno bolje nego ne biti, po čemu je onaj svijet uistinu sličan ovom. 

Nakon tog mog očitavanja nestalo je Dušanove povjerljivosti, uvukla se natrag u se kao morski rak u školjku, odakle me zatim gledala nepovjerljivo, kao čudeći se - i toga sam se nagledao, tog kao nekog čuđenja na priznati ateizam, tako karakterističnog za novopečene vjernike, koji valjda misle da tako bolje skrivaju nevjerničku prošlost - k’o biva prvi put se sreću s nečim takvim, a zaboravili da su i sami bili isti; kad god mi se to desi sjetim se jednog lika koji ima takvu reputaciju u kladionici da mu je dozvoljeno ležati na sećiji, a koji mi je uputio isti takav pogled  nakon što sam ga zamolio da mi ne predaje više vjeronauku ako može, a zato što se tada uvijek sjetim te ležeće kladioničarske slike, pa se mislim: “Evo ko će sto posto u džehenem…”

Pokušao je Dušan, Srbijanac, Beograđanin i musliman, ono što mnogi novopečeni vjernici probaju u toj situaciji, a to je da navedu nekog tobožnjeg naučnika, kom se ni ne spomene ime, nego samo titula i zemlja iz koje dolazi - u ovom slučaju bio je to profesor genetike iz Japana, koji o tome zna više od nas obojice - za čim slijedi pričica u kojoj je taj neki naučnik i profesor, istražujući svoje polje matematički, došao do neospornih dokaza da je Bog to sve već prije rekao u svojim knjigama. 

Bila je nedelja, jedini dan u sedmici koji imam čitav da se bavim sobom. Zastao sam na trenutak i pomislio kako ne želim slušati novopečene vjernike u taj dan, kako bih radije pročitao nešto iz književnosti, filozofije, historije, ili makar neki tekst sa hrvatskih Novosti ili s Peščanika, nešto što u sebi sadrži argumente snažnije od onih što ih nudi Dušan sa svojim anonimnim japanskim profesorom genetike. 

“Moram sada ići”, rekao sam, “izvinite ako sam vam bio malo neugodan.”

“Meni moja vera nalaže da se nikada ne ljutim”, vedro će na to moj nesuđeni sagovornik, pa smo se rastali uz prijateljsko rukovanje i bez onog osjećaja lošije, kakav obično ostaje poslije međuljudskih kratkih spojeva.

Tek kasnije sam uhvatio sebe gdje mislim na Dušana, na njegovu neobičnu ličnu revoluciju koja je čudesna, ako ništa, po tome što je neki Dušan iz Beograda prešao na islam i preselio se zbog toga u Sarajevo. 

Ja u svemu tome vidim jednu veliku izgubljenost naših balkanskih ljudi, a pogotovo onih koji su dovoljno stari da dobro pamte i Jugoslaviju i ovo poslije. Moderni Balkanci su ljudi zastrašeni, koje se uz to dodatno zastrašuju svaki dan, od čega su prestali gledati po Zemlji, a počeli u nebo, koje i pored toga što je pusto na Balkanu može dati više utjehe i nade od bilo čega zemaljskog. 

Na moju veliku žalost, i pored te toliko vidljive vjere, u Sarajevu i dalje susrećem uglavnom neprosvijetljene ljude, kojima je i vjera samo još jedan put u raspravu i svađu, nikako nešto što im daje ono čega, čini mi se ponekad, ti ljudi neće okusiti za života, a to je duševni mir.