Kad se tačno dogodio prvi susret između skejta i Bosne, to do sada nisam uspio otkriti, ali sam otkrio zato da je jedan Sarajlija, s prezimenom Pitić, probao dasku s točkovima 1978. ili ‘79, u Zagrebu na odsluženju vojnog roka.
Prva prava sarajevska skejt priča datira na godinu 1982. i starogradskog skejtera pod nadimkom Garo, koji tvrdi da se iste godine, kao prvi od Bosanaca, uzvisio sa skejtom tako da je bio u zraku sa sva četiri točka, a bez pomoći ruku, što je poprilično rano, revolucionarni skok sa skejtom, tzv. ollie, otkriven je širem svijetu tek tri godine prije toga.
Volio bih sresti tog Garu opet, jer prošli put smo razgovarali možda tri minute, bio čovjek u prolazu, a to jeste priča koju bih volio čuti do u sitni detalj, ako ovo slučajno do tebe dođe, gospon Garo, plaćam pića dokle god bude priča trajala!
Već sredinom osamdesetih u gradu postoji ozbiljnija i šira skejt scena, što će reći da se i znanje o skejtu proširilo i ustabililo, a iz tog vremena, iz druge polovine osamdesetih, spominjem skejtera Davida iz Švrakina, koji ima skejt fotke iz 1986, na jednoj radi handstand, na drugoj ollie, dok u pozadini sija još uvijek novo Alipašino.
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih u Sarajevu po svoj prilici skejt vozi možda i stotinu ljudi, u svakom slučaju previše njih da bi se svi među sobom poznavali, a tad nekad su sagrađene i prve sarajevske rampe, koje su prema Davidovoj priči odnešene na rukama sa Alipašina do, mislim da je do Muzeja, koji je tada bio važno skejtersko mjesto.
Neki su mi rekli i da su skejteri međusobno bili podijeljeni na pankere i metalce, ali se meni ta priča ne čini uvjerljivom, već prije kao neko svjedočanstvo pozera iz tog vremena, koji su i danas ostali isti po tome što sami ne skejtaju, ali vole ometati druge koji to rade sa tim nekim svojim “skejterskim” pričama, za koje valjda i sami osjećaju da nema u tome skejta ni 1%, pa ubacuju te neke gluposti o neprijateljstvu, ne mogu drukčije osvojiti pažnju.
***
Kad čovjek radi nešto puno, toliko da više ne zna gdje je radu početak a gdje kraj, onda se njemu zna učiniti da je izgubio kompas i da se vrti u krugu, ali onda dođe jedan dan i odjednom se sav taj rad isplati, vraćajući nam plodove koje smo u tom velikom i naizgled ludom radu zasadili i potom na to zaboravili.
Skejt događaj u BKC-u je dogovoren, a mi, skejteri, oslobođeni smo plaćanja naknade, što mene čini tako sretnim u ovom trenutku, jer to je ipak zvanično priznanje, nešto što je nama u ovom trenutku potrebno, kako bi na proljeće, kad se vratimo na ulice, imali više simpatizera.
Neću sada pisati puno, idem se baviti svojim lijepim skejt događajem, ima da bude k’o bombonica!
***
Posljednja današnja potvrda da sam na pravom skejterskom putu stigla mi je od onih za koje sve to radim, a koji su mi se zahvalili tako što su mi slomili moj Penny, možda i jedini pravi u toj veličini u gradu, najmanji od 22 inča.
Nisam imao izbora, morao sam pozvati njihove roditelje, jer momci su maltene probali okriviti mene, kao zašto ih nisam upozorio da Penny nije za skakanje?
Volio bih kada bi uspjeli naći negdje samo dasku, original Penijevu, koja u tom slučaju ne ni bila ni skupa, ako je nađu to će biti na OLX-u.
Ako ne nađu, nadoknada štete neće biti tako povoljna i to je baš truba, ali i ja sam njima dao dosta toga, da nisam moj bi ni Penny bio živ i sada.
Kretanje pomoću najmanjih surfskejta, osim što mi je strast, to je meni i životna potreba, bez koje više ne mogu stići sve. Ljudi mi se smiju kad pričam kako sam na tom čudu, pogotovo otkako sam savladao penjanje na okomite trotoare, na sve okomito do visine od dvadesetak centimetara, postao praktično nezaustavljiv, ali je to jedna istina, jedno stvarno preimućstvo za mene kao čovjeka koje nije došlo preko noći.
Ne želim ga zato preko noći ni izgubiti, i rado bih sebi kupio i Blejzer iz šopa, ali 320 KM, duplo nego Penny na internetu.
Nema komentara:
Objavi komentar