DVADESET OSMI DRUGOG

Ima jedna granica u umoru iza koje čovjek počne da se osjeća čudno. 

Ta čudnost dolazi od sporine,  umorove nerazdvojne drugarice. 

Moglo bi se reći da umor čovjeka podvodi sporini, jer sporina čovjeka jebe. 

Često se umaram preko te granice, rekao bih skoro svaki dan, a to je isto što i svaki dan. 

Jebeš to.

***

Ističe i drugi mjesec kako pišem blog svaki dan. 

U cjelini sam zadovoljan sa ovim projektom. On mi omogućava da trajem kao pisac uprkos svemu, a osim toga nije baš ni da ga niko ne čita. 

Ono što mi se ne sviđa jeste što me ponekad znalo uzeti na demonski način, tako da sam opet ostajao do kasno budan i sutradan se budio nesretan i usporen. 

Juče sam to sebi uradio, zbog čega danas skoro i da nisam pisao - nisam fakat mogao, nije mi glava mogla misliti. 

Zato sam danas, uprkos umoru i kostobolji, vozio skejt u časovima praznog hoda, a što me onda malo i izliječilo, vratilo mi životni optimizam.

Možda ovako neću postići puno, velika je vjerovatnoća da neću, da je od mene najbolje već bilo, bilo i prošlo, ali na skejtu osjećam drukčije: tu mi se čini da najbolje tek dolazi. 

Zato i jesam tako prionuo, pošao u susret svojoj boljoj budućnosti. 

Nije mi prvi put da skejtam na tako malo energije i snage. Opet je ispalo da sa oslabljenim nogama nekako imam više osjećaja. 

To znači da za najbolje skejtanje trebam to početi raditi sa opuštenim nogama. 

Nema šta, to je to. 

DVADESET SEDMI DRUGOG

Evo me u tramvaju, u kom se neočekivano oslobodilo sjedeće mjesto, tako da je ovo sada luksuz. 

Ipak me noge previše bole da bih gurao oba smjera, uphill mi je od kuće prema gradu, pa sad nije to nešto što ne mogu savladati lako, ali s obzirom da me čeka Serjoga bolje ovako. Skejtom ću se vratiti.

Samo vozanje je fundament skejtanja i to bi svaki skejter trebao raditi što više, vozati se uz obični skok. Mene malo zeza moj Penny, volim i njega voziti puno, a tu nema skoka. 

Moram učiniti više za svoj skok na skejtu. Bio sam ga doveo do perfekcije, ali mi je pobjegao baš zato što sam vozio Penny tako puno.

Možda ovo jutro napravim jednu stvar, ako ocijenim da je i Sergej za, a to je da vozim njegova kolica i skejt istovremeno. Onda htio bih i da vidi kikflip, da vidim baš hoće li i njemu bljesnuti okice od toga?

***

Žene su ovo jutro prelijepe. Svidjela mi se jedna što je upravo prošla pored parlamenta, u pripijenoj odjeći, u visokim čizmama i sa lažnim krznom oko vrata, jače šminke. 

Po tome što je u ova doba na ulici slutim da je radnica, a taj izgled bi se mogao protumačiti kao tendencija ka višoj klasi, što će reći da nije ni naštiman za ovakve kao ja, uz koje su pregalaštvo i rad, svaki jebeni dan do kraja života.

Tješim se da je mene od tih stvari, mislim na ženidbu, sačuvao gospodin Bog, nadam se kako bi me upotrijebio za neku višu svrhu - možda baš kao svjetskog pisca?

Moglo bi to biti i s obzirom na moj trenutni spisateljski položaj, koji je zakopan u duboko, u najdublje podzemlje, preko kog ljudske oči prelaze kao preko ničega, a što me i dalje poneko kontaktira kao pisca, to samo da bi me probao besplatno iskoristiti; ponekad gospodin Bog bira baš takve da ih uskrisi, kako bi bilo veće čudo.

U tom kontekstu, doduše, ima njih dosta koji su još nepoznatiji i previđeniji, ali to su uglavnom ljudi koji su se književnosti zaozbiljno dali samo jednom, izašavši otuda sa porazom koji im onda bude dovoljan za čitav život. 

Puno je takvih ljudi u našem društvu, knjigopisaca po principu “pay to play”, a oni to poslije debakla i fijaska kriju kao neku veliku sramotu, ali ih se može skontati po načinu na koji pričaju o umjetničkim pozivima, kao o nekoj velikoj strahoti što zaslužuje tiši ton kad se spominje. 

Mene isto svi optužuju da samo gledam na pare, ali gospodin Bog vidi sve, pa samim tim zna i da sam za pero prionuo još jače tek kada je nestala i zadnja mogućnost da za to budem plaćen - njemu u slavu, ili možda bolje reći njegovom direktnom potomku, gospođi Književnosti, za koju mi nikad nije bio problem dati sve što imam plus još sve tuđe čega se mogu domoći.

Ali sad moram raditi, dosta kenjanja; sve se moglo reći i u samo jednu rečenicu: “Ja sam frustrirani kapitalistički rob, što ne prestaje sanjati slobodu.”

***

Kiša mi je ujebala spust do kuće. Spustio sam se zato do Kovačića, ali je krenulo previše padati pa sam se sklonio.

Mislim da previše radim, da je čitav moj život postao jedan veliki sistem obaveza, koje obimom nadilaze moje snage, zbog čega nikako ne mogu da se opustim.

Biti pravi pisac, to znači najprije puno čitati i istraživati - ono što je za mene tako štetno sad kad sam postao manje-više fizički radnik - a zatim puno pisati za malo teksta. 

Nikada više neću naći to vrijeme i to me u dubini duše čini veoma nesretnim, još nesretnijim kad pomislim kako je skupa bila cijena da postanem pisac ikakav, da je mene moj izbor koštao izgnanstva, najprije iz porodice, a zatim i iz društva, s kojim se sada moram boriti svakodnevno za mjesto na krajnjoj margini. 

Da budem sasvim iskren, sve me više privlači ideja da ponovo preusmjerim čitav svoj život na književnost, a što se i radi tako što se najprije zakačiš sa svima koji ti dosađuju sa svojim glupostima, pri čemu se sve da proglasiti za glupost. 

Jest, svi mi imamo predrasuda prema bližnjima i vjerujemo u njih iz sve snage, pri čemu ni ja nisam izuzetak: snažno vjerujem da niko od ljudi koje svakodnevno srećem ne može reći ama baš ništa zanimljivo o temama koje mene zanimaju, a što oni to svakako rade, što mi sami prilaze i zatim izgovaraju te svoje maločas i samo zbog mene smišljene bedastoće, e pa to je ono što budi moju vjeru da nisam još sasvim propao, da ima i drugo poluvrijeme, koje će početi u trenutku kad svoj život udesim tako da mu više ni jedna jedina sekunda ne bude potrošena na pažnju onima koji je nisu dostojni - jer ti ljudi nisu prema meni fini, oni mene pokušavaju prevariti, pa makar i samo zato da bih mislio kako su kulturniji i načitaniji. 

Inače se to baš slabo primijeti, da neko nije u životu knjige otvorio, gospodin i gospođa Kursadžije. 

I prije sam to uradio i nije mi to bilo ni blizu najteže iskustvo, zapravo je bilo veoma oslobađajuće, ali jedna velika razlika u odnosu na sada je postojala, a to je što sam tada još uvijek imao porodicu i nisam se osjećao baš tako sam. 

Sad se ipak malo plašim, jer tako se može i zastraniti, umom skrenuti i izgubiti se na način koji bi za mene mogao biti fatalan; mora se čovjek družiti s nekim bar malo, pa taman to bilo i samo nadjebavanje i takmičenje u varanju.

Nešto će se već riješiti, kažu ljudi onda kad ne vide nikakvog rješenja. 

***

Na kraju sam morao uzeti slobodan dan. 

Išao sam da predam za registraciju, gdje mi je onda zafalila saobraćajna. Otrčao sam kući što sam brže mogao, za četiri minute iz A u C fazu, do stana u kom je onda nisam moga naći, odatle opet trkom do auta, gdje je opet nije bilo. 

Nisam imao vremena vratiti se kući da je tražim, sastanak na Televiziji počinjao je u podne, sve što sam mogao bilo je da se u vatrenom bijesu spustim dole do RTV-a. 

Poslije toga sam rekao direktoru da moram kući tražiti saobraćajnu, na šta mi je sam predložio da uzmem slobodan dan. 

Fala bogu da sam je našao, jer da nisam, bih dobio mali nervni slom. Uspio sam i predati, nakon višemjesečne borbe sa kvarovima i na kraju sa registracijom, konačno sam uspio - to jest nisam još, ali nadomak - oteti svoju Merivu iz kandži prokletog đavola. 

I rajdaću je, svaki jebeni dan, samo da joj nove table prišarafim. 

Sad sam opet u tramvaju, idem po Sergeja - prvi put da ću ja i doći po njega, baš me zanima šta će beba kad me vidi. 

Jutros ipak nisam imao hrabrosti da skejtajući guram kolica, a nisam mu ni flip pokazao - umjesto toga dobio je da malo vrti točak, što je njemu i dovoljno da bi se pomoću skejta izgotivio. 

Mogao bih vazdan provesti smucajući se od jednog do drugog parka sa tim kolicima i puštati Sergeja da juriša na sve što ugleda, posebno sad na proljeće, kad procvjetaju livade.

Ipak nije toliko loš ovaj dan sada.

***

Obilježili smo četrdeset dana od smrti Aleksandra Remića, poznatog i kao Sale advokat, uz advokaticu Anju Loga čovjek najzaslužniji što i ja sada imam svog bebača, svog najdražeg Serjogu Remića, koji je bio i sam na groblju, jedini koji se i tamo osmjehivao, dopalo mu se šarenilo grobljanskog cvijeća. 

Ne znam ko je prvi uveo da se ljudima nosi cvijeće, ali je to za mene jedan od najljepših običaja ljudskog roda. Malo čovjeku bude lakše kad vidi puno cvijeća odjednom, a posebno na groblju, gdje je sve tako crno i bijelo, dakle sivo.

Svašta sam opet stigao danas, a još nije kraj dana. Ima još vremena za koristan biti, najprije Bibcu, a onda još malo Sergeju i Anji. 

***

Najzad jedan slobodan trenutak, moglo bi se šta i zapisati.

Razmišljam o tome kolike su mogućnosti da je čovjek zapravo tek  protozoa višeg reda? 

U tom svijetu Zemlja bi za ljude bila  isto ono što su ljudi za protozoe u našem svijetu, znači doslovno sve; cjelokupna pozornica života, kojoj je jedna od osobina da joj stvorovi iz nižeg svijeta ne mogu spoznati razmjere i oblik u cjelini, nego tek djelimično i tek poneko. 

Sad je vrijeme velike demokratije, samim tim i velikih narodnih propitivanja.

Jedno od bitnijih pitanja te vrste, koje se bitnošću javilo na cijelom svijetu, jeste ono o Zemljinom obliku. 

Moram priznati da sam i ja dugo vjerovao u globus i kuglu, ali sada sam pod uticajem svojih demokratskih prava korigovao vlastitu misao.

Neću reći da je Zemlja ravna ploča, jer toliko glup nisam, ali moram priznati da sam pod uticajem onog prvog globusa, po imenu Erdapfel, kombinujući ga sa vlastitim osjećajem svijeta, zaključio da bi planeta morala biti u obliku glavića. 

Tako je Erdapfel postao Schwanzkopf, ali o tome više u nekom novom blogu.

DVADESET ŠESTI DRUGOG

Jutros sam promijenio kafić za jutarnju kafu, a iz razloga što se u starom skupljaju rakijaši od samog jutra, koji te prvo horski navrate na jednu, onda ti samo rakije stižu. 

Juče sam zbog toga, umjesto na posao, pošao na prvu ovogodišnju topless vožnju, preciznije toples sa jaknom, u čemu sam uživao jako, ali me poslije jest grizla savjest što sam tako neodgovoran.

Noge mi se još nisu odmorile od subote, a mislim da me još nisu sasvim prošli ni uboji od pada na hrđavom spotu. 

Nadam se da će mi danas biti plata. Završio sam konačno sve papire, ali moram dati još tri stoje, hoću da ih dam jer sam toliko izjebao agenta, a i volim se rješavati dugova što je moguće prije.

Maloprije sam gledao, nije još bila. Moguće i da ne bude danas, nego sutra, ali ono što je dobro jest što imam lovu za hranu, za one stvari koje sam pod tim podrazumijevam, a to jest crveno meso plus dodatci. 

Kupiću kilu svinjskog buta, ako ga nađem, ako ne onda ću vidjeti šta juneće. Uz to ću jesti povrće iz kesice, svježu šarenu salatu, mladi i jeftini proteinski sir, a za desert jabuke krimsonke sa bonita bananama, u šta moguće dodam i voćni jogurt, iako je to jedna šećerana koje se treba riješiti; puno volim kolu u limenci i to je dosta šećerane, meni trebaju stvari druge. 

Imam želju, a uskoro će se stvoriti i podesne vremenske prilike, da po Sergeja idem skejtom umjesto tramvajem. Na taj način ću učiniti sebi dvostruko dobro, početi dan treningom, te izbjeći neugodnosti jutarnje gužve, koja je tolika da se moraš dovesti u sardinin položaj u tramvaju. 

S tim u vezi, trebao bih ustajati pola sata ranije, kako i ta prva vožnja ne bi bila u bjesomučnom, već u srednjem tempu, onom s kojim mogu tjerati čitav dan bez da ijednom osjetim potrebu za odmorom.

To je za vozanje, a i za trikove se valja nekako preorganizovati, negdje ih smjestiti tako da i to može svaki dan, jer u trenutnom rasporedu taj mi dio nije obezbijeđen onako kako bih ja, već ostavljen da visi i ulijeće kad god može. Ne sviđa mi se to, i to bi se moglo posmatrati kao neodgovornost prema poslu.

Jako je bitno, da ne kažem najbitnije od svega, da budem onaj koji na skejtu demonstrira vještinu, a s obzirom da sve to ide preko socijalnih mreža, neophodno je da se vještina stalno razvija i mijenja, kako ne bih postao dosadan za one što me kao skejtera vole. 

Zatim, vrlo je važno pokazivati svijetu, pri čemu mislim na doslovno svaki izlazak, šta je to skejtbording, da je to nešto što počinje odmah iza glavnih vrata, cijeli grad da je jedan veliki teren za skejt. 

I pisati moram brže, završavati ove tekstove prije 22 sata, jer poslije toga sam misaono prilično mrtav, pa bolje mi je da tada da čitam, da upijam kad već ne mogu iscijediti. 

Ali sad najprije na posao. 

***

Vrijeme je moj najtanji, najslabiji resurs, onaj zbog kog svaki dan nisam u stanju održati sve svoje date riječi, izgovorene u trenutku dok vrijeme još nije počelo teći, kad se čini da ga ima dovoljno. 

Htio sam srediti posao tako brzo da mogu stići i do Merkatora, ali na kraju me evo gdje žurim kako bih izveo malog Bibca, a registracija i hrana će morati čekati neki zgodniji termin. 

Kad dođem na posao glavno je odmah napasti inventuru i prebrojati što je više moguće. Trebao bi to raditi i kolega, ali je on čovjek težak, a u kokuzluku praktično nemoguć, sav uronjen u misli o tome kako je čitav svijet protiv njega, što često spadne na mene jedinog. 

Juče mi je rekao: “A kako bi tebi bilo da radiš na mjestu gdje je menadžer sat vremena tu, sat vremena negdje drugo, nikad se ne zna?”

Nadam se i zato da će plata ipak biti danas, da se malo relaksira atmosfera, pa da i kolega broji, a i da pokrenem više tu završnicu za auto, s kojim mogu odmah poslije posla, kad nema gužve, juriti na session i početi s njim već u 20 i 15.

Uz jutarnji rajd, to bi moglo izaći na tri sata treninga dnevno, a to bi se uz hranu što je jedem u konačnici trebalo odraziti na moje tijelo, da postane snažnije, pokretljivije i izdržljivije.

***

Biće to još jedna inventura bez previše smisla, ali definitivno posljednja takva, a već ona sa kraja godine će biti prava, poslije čega će i naš sistem doživjeti velika poboljšanja.

Mogla su ta poboljšanja stići i puno ranije, ali kao što rekoh, slušao sam one koji ne znaju, a samo zato što predstavljaju funkcije koje bi to morale znati. 

Želim ovdje pohvaliti Krisa, koji je i danas pokazao da je pravi lider, tako što je došao i sam poveo brojanje, poslije čega su se svi uključili, tako da ćemo ga danas i završiti. 

To je potpuno drugačije nego kad ja sam brojim, a drugi sjede i razmišljaju, pa onda meni pitanja postavljaju, koji u sebi brojim i to mi onda baš šteti, pa me tako i ljuti.

Nisam predao za registraciju, ali sam dobio platu. Ostaviću je neka prenoći, a želim joj od srca da potraje do iduće.

***

Završeno i brojanje, sutra još malo nekih finesa i onda je na potezu računovođa. Opet nije tako strašno kao što mi je izgledalo, pa ni ono moje inventurisanje otprije neće biti sasvim beskorisno, jer u njemu su zapisane mnoge greške.

Uspio sam čitati i arapsko osvojenje Iraka i Perzije, kako su Arapi za kratko vrijeme stvorili državu Aleksandrove veličine, došli i do Indije.

Žao mi nešto bi što izgubiše Perzijanci, rekao bih možda i najotmjeniji bijeli ljudi što postoje. Sad mi je malo jasnije i što su Iranci tako drukčiji od svih, izgledom, kulturom i svime, pa i islamom, jer oni nisu semitski ljudi, nego arijevski, ono što je u svojoj grandioznoj bijedi za sebe htio ukrasti i Hitler. 

Naštimao sam da poslije posla odmah idem na skejt. Ne osjećam se suviše raspoloženo ni snažno, ali baš zato i hoću da idem, a i sutra bih radije probao sa običnim svojim skejtom, koji na Dragoncima piči skoro kao Penny, ponekad i brže jer na njemu imam bolju kontrolu i više sam smion.

Nema zajebancije, mora da se trenira svaki dan i svaki dan da se jede kao konj. 

A i velike sam pare dao za ovaj sada skejt, pet glavića je u njemu, pa red je da iskoristim skupo stečena poboljšanja i unaprijedim se kao skejter. 

Ubio me posao danas, oba su bila veoma intenzivna, oči mi se same sklapaju čim se smirim. Želim naučiti sve jebene slajdove i grajndove, prestar sam da to ne bih znao. 

Večeras ću početi, od fiftare pa dalje, s kraja na kraj ledža.

Ali nešto mi nekakvo nezadovoljstvo stoji u duši. 

Mora da sam se ponovo iscrpio. Jesam sigurno, vidi se i po apetitu to, koji nikako da me prođe.

Strah me da nisam doživio kakav poremećaj metabolizma? Maloprije pojeo sirnicu i kroasan, a pite mi još padaju na pamet. 

Nikakav sam pisac, ništa mi nije zanosno, ni makar samo lijepo, ili samo pristojno. 

Jedino mi se ne može odbiti pera da ga maštrafim svaki dan, drugi ljudi ne gledaju u tiktok koliko ja u ove svoje elektronske dokumente, a to nije gledanje mirno, već radno, raste spis i deblja se iz dana u dan. 

Bože zašto živim tako očajan lajf?

***

Čekam tramvaj da me vozi na spot. Noge mi nisu dobre, zbog čega nisam siguran ni da je ovo pravi potez, ali vidjećemo sve na licu mjesta - možda baš ispadne ekstra seška?

Žao mi je mladih ljudi koji u ovoj lopovskoj i prevarantskoj zemlji ne mogu zaraditi za osnovno, pa idu zbog toga raditi gdje bilo na Zapad. 

Otišla je i moja prijateljica, koja u svakom svom pismu između redova piše kako je usamljena i sama, dok o vehementnosti njemačkog stila rada govori otvoreno, žali se iz dana u dan da neće to moći izdržati. 

***

Moje slabe noge nisu bile u stanju voziti kako treba i to mi je sjebalo ovaj dan do kraja. 

Sve je tako dosadno i jadno, počevši od ovog bloga pa nadalje. 

Malo publike što sam je osvojio opteretilo me opet na nezdravi način, nabilo mi pritisak da ovo pisanje ima veći značaj nego što stvarno ima, ponovo kao da ja tu nešto moram. 

Moram se nekako preorganizovati i kao pisac, ali kako? Samo ovo mi je dostupno, moja mala i besplatna margina, moj psiholog i moderni roman.

Moderni, jer za staromodni vjerovatni nikada više neću imati uslova. .

“Pisao je i skejtao baš puno, ali i jedno i drugo baš loše, kurcu nije valjalo”, molim neka neko kaže na mom pogrebu. 

DVADESET PETI DRUGOG

Ne dopada mi se blogovanje od posljednjih par dana. 

Želim, a smatram i da mogu, biti u tome zanimljiviji i bolji, u konačnici korisniji društvu.

Molim zato dobre ljude, što čitaju ovaj blog redovno, da mi oproste na malodušnosti iz proteklih dana, koja je otupila moj um, samim tim i pero - ali u većoj cjelini će se zato uklopiti, onda kad svi ovi blogovi budu objedinjeni u romanesknu cjelinu, koja ima viši cilj da predstavi život u Bosni danas iz perspektive jednog ozbiljnog samca, čija je super moć da sve i svakog promatra sa strane. 

Zato se okrećem izvanjskom svijetu, u kom s radošću konstatujem: danas je divan dan. 

***

Desilo mi se više puta u životu da zbog vjere u sebe završim kao neko ko u najboljoj namjeri učini puno beskorisnog, ponekad i štetnog rada. 

To mi se na poslu dogodilo više puta, to moje samopouzdanje, u kombinaciji sa neiskustvom našeg računovođe, rezultiralo je izradom nekolikih potpuno pogrešnih ili formalno nezadovoljavajućih, a važnih dokumenata, koji bi firmu pred inspekcijom zavili u crno. 

Od toga sam naučio da se bolje obavještavam o zakonskim obavezama za firmu, koje nije svaki put ni razumjeti lako, ali postane kad čovjek uz to skupi i nešto grešnog iskustva. 

Konačno sam shvatio kako se pravilno radi inventura, koja mi je vratila to na način da mi se najzad, po prvi put otkad s njom imam posla, ukazala kao smislen  logičan sklop. 

I prije sam osjećao da nije uredu to što radim, sumnjivo mi je bilo što je sve nekako u mojim rukama, brojanje artikala u radnji i u knjigovodstvenom sistemu, potom pisanje izvještaja, kog na kraju samo ja i pročitam - ostali se potpišu samo tako - sve mi to nije dalo duši mira. 

Sada sam, najzad, progledao, shvatio da je moja iskrena i temeljita inventura od prije uistinu bila jedna velika glupost, proizašla iz toga što sam slušao savjete neiskusnih; osjećaj me u ovom slučaju nije prevario. 

Ima u tome dosta posla, ipak ne toliko za samo jednog lika, jer cilj je popeglati stanje u knjigovodstvu, a ne da menadžer piše lude izvještaje samom sebi.

Dobar je osjećaj shvatiti ono što prije toga nismo mogli. 

***

Tekst što sam ga napisao za Markovu izložbu ispao je vrlo ljupko i kako izgleda, krenuo da stiče simpatije još prije nego je i odštampan. 

Imao sam veliko nadahnuće u Markovom radu, jer koncept nam je identičan - cilj je svaki dan stvoriti i objaviti rad, biti art 365 dana u godini, iskoristiti već jednom tu famoznu umjetničku slobodu, umjesto sebe stvarima, za promjenu stvari podrediti sebi. 

Drago mi je kad napišem nešto za nekoga maksuz i onda taj neko prihvati to bez pogovora, samo uz izraze srdačne zahvalnosti. 

Ružno je o tome pričati, ali je meni trenutno od toga jako dobro, kad pomislim da sam uz to još odbio Markovu ponudu da mi plati za tekstić, u čemu me ne bi predomislilo ni da još heftu frontalnog kokuzluka moram predeverati, a ne još najviše 48 sati; zapisujem to sebi za sebe, da mogu pročitati taj dokaz kako nije istina da kokuzluk samo kara mene, nego tako ponekad iskaram i ja njega: ne samo što me nije spriječio da darujem svog druga, nego nije mogao ni da mi posivi dar, darovao sam u maniru pravog gospodina, ono što treba, onome kome treba, a neposredno pred direktnu potrebu. 

Ponos je, koliko znam, zabranjen, ali ja to puno volim, samo ako nije zbog neke svinjarije ili pizdarije, već zbog nečeg istinski plemenitog. 

Marko fakat nije pozer, nego pravi umjetnik, njegov ekscentrični imidž nije nikakva varka. Moj interes za umjetnost vremenom nije opao, ali nije baš ni lako pronalaziti “svoje” umjetnike uvijek, one u čijim radovima nas ima, a Marko je sa svojim novim konceptom potrefio mene u potpunosti. 

Ne dozvoljavam više nikome i ničemu da mi nameće norme u mojim HOBIJIMA, čiji je primarni cilj da meni bude malo lakše i ljepše u životu, a ne tamo neka tzv. objektivna stvarnost. 

Svi imaju pravo biti pisci, po meni se svi tim poslom trebaju baviti, odbaciti glupe klipove kao formu obraćanja, ukinuti jad slike, koja najčešće služi samo da podcrtava idiotluk govornika. 

Neka moj primjer posluži drugima kako se to radi: početak, zaplet, vrhunac, rasplet i kraj, kružna i prstenasta, i u obliku glavića kompozicija, likovi glavni i sporedni, i koji su same maske, sve se to sada ukida, odbacuje kao staromodno i zaostalo. 

Novo vrijeme rađa nove ljude, one čija pamet nije više u glavi, nego u telefonu, a za koje treba novi tip književnosti, Tip 500, kako sam nazvao ovo svoje spisateljsko pražnjenje bez kompozicije, podesno da se njime bavi ama baš svako. 

Osim što djeluje blagotvorno na centralni nervni sistem, tačnije na njegovo oslobođenje od raznih napetosti i frustracija, pisanje je i moćno sredstvo uštede. 

DVADESET ČETVRTI DRUGOG

Naumpada mi Zolin roman “Kod ženskog raja”. U tom romanu je najstarija robna kuća u književnosti, to jeste opisuje se sam razvoj tog danas opšteg običaja, da se različita roba skuplja u što većem opsegu i zatim nudi na jednom mjestu. 

Sjetile su me na tu knjigu dotjerane alipašinske dame, poneke i sa mejkapom u fulu, u 7 i 30 ujutru na tramvajskoj stanici. Dobra knjiga pravo, pored propasti stare trgovine sa malim radnjama, u njoj se prikazuje i pojava konzumerizma u obliku u kom ga i mi poznajemo. 

Tada, u praskozorje konzumerizma, isti je bio uglavnom ženska osobina, ali do dana današnjeg isti je uhvatio muškarce, tako da je teško više i reći ko je u tom jadu ogrezao više? 

Sjetio me roman taj i na jednu izuzetno lijepu i nježnu djevojku, koju sam istinski volio, ali tu nije moglo biti ničeg ozbiljnog baš zbog konzumerizma, zbog činjenice da ja nisam tako bogat da mogu sebi priuštiti održavanje takve žene. 

Ipak nisam zbog toga tužan, jer ako i ne mogu kupiti sebi zanosno žensko na duge, na kratke staze sam poneko uspio prevariti, pa tako znam i da takve žene u cjelini nisu za mene, ne mogu ih voljeti potpuno i onda mi se ne da ni trpiti njihove kokuzne monologe, što ih samo novčanice mogu ugasiti. 

Idem zato po svog Sergeja, kog nisam vidio dva dana i kog sam puno poželio, sve mi smiješak na licu od svijesti da će mi za deset minuta biti u rukama. 

On je moje sunce i osoba koja može imati moje sve, a zauzvrat da samo postoji. To je razlog više da sasvim ostanem podalje od žena koje od svojih tijela prave trgovinu, koje nisu pošast samo za muškarčev novčanik, nego i za njegovo vrijeme, dušu, misli i sve.

***

Može biti da sam i ja kao čovjek propao dosta, ali sigurno ne toliko da bih pokazivao lažne emocije, a to smatram solidnim postignućem. 

Nikada nisam bio ravnodušan, jedini poznati mi način da se do toga dođe jesu teže droge, ali ni one ti to ne mogu dati, nego ti uzmu sve ostalo, pa se tebi od te neimaštine čini da si poravnio. 

Ko voli nek’ izvoli, a ja više volim svoje snažno i vruće srce. Iz njega se uvijek mogla istisnuti suza, ako ne radosnica, onda žalosnica, što je meni sto puta draže nego biti čovjek grub, koji takve stvari u sebi zatomljava i od toga postaje gorak i opor, i dosadan nadasve, ono što je najteže.

To moje srce, koje zna za ljubav, imalo je problema posljednjih godina da je pronađe, uspijevalo je u tome samo na trenutke, pa od toga postalo malkice i tužno, stužile ga ženske željne brzog bogatstva, onaj njihov plač i jauk kad se ispostavi da ni ja nisam princ na bijelom konju, već konj na skejtu. 

Sada je ta tuga iz mog srca nestala, a zahvaljujući malom Serjogi, koji se sada već toliko naučio na mene da širi osmijeh i ruke kad me vidi i štima se da ga ljubim, poslije čega udari u aplauz, kog ponekad opali i samo tako, pokazuje svoju ljudsku prirodu tako što radi ono što zna. 

Jutros je padala kišica, tako da smo cijelim putem cirkuzali s najlonom. Šega bebama gledati kroz prozirno, a kontam da bi im taj smijeh morao dolaziti od osjećaja paradoksa, da su istovremeno unutra i vani. 

Malo me jutros i rastužio, pilić mali, kad je, ugledavši auto, rekao: “Tata.” Mogao sam tu zaplakati, ali nisam htio baš zbog njegovog tate, koji bi, hipotetički, mogao pomisliti da mi je teško to raditi, a i zbog malog Serjoge, koji je uvijek u sjajnom raspoloženju kad iz auta treba izvući kolica, sam diže rukicu na gepek da ga otvori, najslađu rukicu na svijetu. 

***

U životu svakog čovjeka postoje ljudi koji su izuzetno teški, do te mjere da je skoro pa nemoguće biti živ čovjek, a ne biti nikome težak i pretežak. 

Meni je sa mnom lako, ja se sa sobom dogovaram brzo i ti se dogovori zatim poštuju, ali za druge ljude, a posebno za one bliske, ja sam oduvijek bio taj izuzetno teški čovjek. 

Meni se, kao i svim teškim ljudima, čini sasvim suprotno, da sam čovjek najlakši mogući, skoro pa kao neki cuko što voli sve. 

Ipak nisam slijep da ne bih vidio šta se s mojim životom dogodilo, te kako od do juče velike društvenosti nije ostalo puno, skoro pa ništa. 

Nije mi to drago, ali tješim se da zbog toga imam više vremena za književnost, koja je ipak najbitnija od svega. 

Ukoliko književnost ikada odluči postati mi tako naklona da postanem veliki pisac, onda će sva ta bolna iskustva, na prvom mjestu potpuni gubitak poštovanja unutar porodice, u velikoj mjeri i unutar društva, sve će to postati samo žrtve na putu do slave. 

Ako se to ne dogodi, što je puno vjerovatnije, onda ću se zadovoljiti i s tim što sam svojoj dami, bosanakoj književnosti, služio s vjernošću Don Kihota do kraja. 

Donkihotarija je riječ koja najbolje opisuje moj život, pa i to je nekakvo dostignuće. 

Raja je čitala to, ali uglavnom ne dalje od Vjetrenjača, koje su upravo jedan od najminornijih događaja u toj knjizi, iz koje se ni najmanje ne može razaznati i ona druga, veleumna strana Don Kihotove pameti, ono zbog čega je ta knjiga zapravo i značajna. 

Vratolomija ima na sve strane. 

DVADESET TREĆI DRUGOG

Obećao sam prijatelju kiparu napisati tekstić za njegovu predstojeću izložbu u galeriji Charlama. 

S obzirom na širinu mog novog spisateljskog puta, pišem izložbeni tekst za Marka Frančeševića direktno u blog, pa neka znaju i drugi da se eto i tim bavim pomalo. 

Ali prije tog samo jedna stvar, jedno opažanje o kokuzluku: isti je veoma dovitljiv. 

Iako sam naučio kako biti opušten bez love, ipak mi se mota to po glavi, u podsvijesti što se kaže, koja valjda radi onda i kad spavamo, jer drukčije ne znam kako je moglo do toga doći, da se probudim sa tačnim sjećanjem na trinaest zaboravljenih maraka u jednom džepu. 

U ovom trenutku to su značajne pare, koje će mi začiniti ovaj skejterski dan, a probaću da ih ne potrošim, da ih sve sačuvam za sutra. 

A sad o novim radovima kipara Frančeševića:

Korijen riječi umjetnosti je um. Bez umovanja i značenja koja se pri tome rađaju, umjetnička djela se pretvaraju u puki dekor, kog mediji zatim mogu kršćavati sa gromkim epitetima koliko hoće, ono i dalje ostaje misaono neuzbudljivi dekor, umjetnost za one koji misle da je korijen te riječi “umjeti”, iz čega prozilazi da su najveći umjetnici Bosne danas zanatlije, varioci, moleri, keramičari i drugi čija “umjetnost” ima praktičnu svrhu. 

Živjeti u takvom društvu, a ozbiljno voljeti ozbiljnu umjetnost, to zna biti otužno iskustvo, posebno na umjetničkim događajima, gdje se skupi puno duševnih snobova, koji po okončanju istog nikada ne pričaju o umjetninama, nego uvijek o posjetiteljima, ili o nečem drugom što sa umjetnošću nema veze, najčešće ni sa umom uopšteno.

U jednoj takvoj atmosferi stasao je i kipar Marko Frančešević, odgojen da bude čovjek radišan i vrijedan, zbog čega je u posljednjih deceniju jedan od najproduktivnijih kipara čitave Bosne: svi mi koji pratimo umjetnost putem socijalnih mreža znamo to, da Markan ima nešto novo skoro pa svake hefte. 

Dva su pri tome razloga zbog kojih sam se Frančeševiću divio lično i smatrao ga uzoritim: prvi što je on jedini skulptor kog znam da sasvim poštuje vlastitu misao, dok za tuđe toliko ne mari da svima može reći kako ih uvažava, što ga čini čovjekom otmjenim; drugi razlog je što mi je Marko Frančešević srušio mitove o tome kako kiparstva ozbiljnog ne može biti bez učešća drugih ljudi: postoje pojedinci za koje se na engleskom kaže one man army, koji sve potrebne uloge imaju u sebi samima i uz to nisu lijeni ni bojažljivi. 

Frojd je na jednom mjestu rekao da se čovjek seksualno razvija na dva puta: normalno u praksi i nenormalno u fantaziji. 

Isto tako, identično, može se reći i za čovjekov razvoj u umjetnosti. Kao umjetnik izuzetno aktivan u praktičnom smislu, Frančešević je prešao svoj umjetnički put za relativno kratak vremenski rok, te stigao do svog autentičnog koncepta “365 skulptura u 365 dana”, čiji je dio i izložba “Portret bosanske familije”. 

Ova bosanska familija plod je umjetničkog stejtmenta koji postavlja nove granice unutar bh. kiparstva, proglašavajući vanumjetničkim sve radove čije je rođenje trajalo više od dvadeset i četiri sata, jer to je znak da je bilo puno lickanja i rada s cijelom skalom brusnih papira, što jest dekoraterski manir, pa i manir salona za nokte. 

Milina je bilo gledati na instagramu kako se u tri-četiri storija maltene rodi skulptura, kipara Frančeševića kako sa najprostijom, pokondireni ljudi bi rekli barbarskom turpijom, rješava blok siporeksa ćoškova po principu “ćošak po potezu”, na šta se više ne diže prašina, već sipa pijesak, stvar neviđena u okvirima bh. interneta. 

Osim što je prognao ono što je kod kiparenja najteže, a to je izrađivanje minucioznih detalja, što nude priliku da se pogriješi kako u samom detalju, tako i u  proporcijama u odnosu na ostatak kompozicije, Frančešević je učinio još jedan korak ka otvaranju kapija kiparstva širom, tako da se time sada može baviti narod u najširem smislu riječi.

S obzirom na ograničavanje nastanka umjetnina na vremenski rok od 24 sata, Frančešević se i sam našao pred izazovima, od kojih je najveći bio izbor materijala, koji je morao postati mekši da bi umjetnik-skulptor stigao izraziti se u toku jednog dana. 

Tim ukidanjem tvrdih i postojanih materijala, i uvođenjem svih dostupnih, Frančešević je sklonio najveću barijeru između bosanskohercegovačkih naroda i skulptorskih praksi, a to je cijena koju valja platiti da bi se time bavio, mislim u novcu.

Sa svojom izložbom “Portret bosanske porodice” Frančešević i simbolički uvodi bh. demos u svijet koji mu je ranije bio dostupan samo po cijenu da jedan član porodice bude žrtvovan kao student Akademije likovnih umjetnosti, što je i Markov slučaj, a to je svijet skulptura, umjetnina zbog kojih se planeta do dana današnjeg nije prestala diviti Grčkoj, bez obzira što je ista kasnije toliko puta propala da je dobila svoju propalu poslovicu. 

U tim figurama nećemo naći, kao u prijašnjim Frančeševićevim radovima, kristalnu jasnoću prikazanih likova, već samo ono po čemu su današnji stanovnici BiH najkarakterističniji, a to je emocija, emotivna erupcija preciznije, jer tako je u društvima gdje je građanska pristojnost zamijenjena vjerskim moralom, a građanska vrlina nacionalnom ideologijom, od čega oboje voli pretjerivati, kako u izrazima, tako i u glasnoći tona. 

Nije lako voljeti takav puk, kog mnogi otvoreno i mrze, bez obzira što je mržnja jedno veliko no-no u svijetu ozbiljne umjetnosti; stoga je ova izložba još i bitnija kao kulturni događaj u gradu ispod Trebevića, kao incident kom je u fokusu narod Bosne onakav kakav uistinu jest, a to je izobličen i sjeban, ali i pozvan da učestvuje ravnopravno, što se nije dogodilo valjda nikad prije. 

***

Poslao sam Markanu tekst uz napomenu da ga smije korigovati kako hoće, ali je on rekao da bi to bila grehota. 

Iako bi neko mogao pomisliti da je moj govor o Markovoj umjetnosti previše nestašan, isti je zapravo iskren i ozbiljan. Drago mi je da mu se dopala moja interpretacija, koji na svoj način činim isto što i on, samo na polju književnosti - ove godine ima da objavim post svaki dan, a onda ću sve to napakovati u jedan dokument, objediniti sve u naslovu “Uvod u glavićarstvo”. 

Došao mi Jasko iz Umaga, ali nismo mogli skejtati zbog kiše. Ja sam ranije danas probao voziti i nisam mogao, moram odmoriti noge još malo prije nego opet budu mogle dobro skejtati. 

Još jedan znak da mi fali snage je i moj ogromni apetit, koji me nije napustio još od sinoć i koji mi je učinio ovaj vikend gargantuovski lijepim - pojeo sam boga oca što se kaže, a još imam da jedem, što i planiram. 

Koliko sam shvatio, čovjek sportista kida vlastite mišiće, pucaju vlakna na mikro nivou, curi iz njih mliječna kiselina, otrov zbog kog bole mišići. 

Ta se vlakna poslije sama od sebe spajaju na malo deblje i jače nego prije, zbog čega je toliko važno da se jede meso iza sporta, jer se proteini tada direktno ugrađuju u mišiće. Uz to treba jesti puno voća i povrća, u kojima su vitamini. 

Istina je da zdravlje ulazi na usta i da je to skup sport. 

Sutra će Jasko doći u Skate Sarajevo, pa ćemo voziti. To je moj skejt drug već 20 godina, koji se sa Dankom iz Buja u Umagu vodi školu skejta, a imaju i improvizirani natkriveni skejt spot u starom napuštenom restoranu. 

Pravi lik, kad god dođe iscijepamo neki street, ali za ovaj put je ok i šop. 

Prejeo sam se. 

 

DVADESET DRUGI DRUGOG

Danas je lijep dan. Kontam ga provesti vozeći skejt, čitav dan biti na suncu, a onda, malo prije Bibčeve druge šetnje, otići po hranu, po neko jeftino crveno meso, od kog će biti bogata večera.

Moram primijetiti kako mi je već stigla nagrada što sam postao jedan od Sergejevih staratelja: postao sam onaj koji ranije liježe i ranije ustaje, pa samim tim  više i uživa u životu, nema više da se probudim, a ono već prošlo pola dana, dok dođeš sebi već je sumrak. 

Eto kako ti jedna mala i slatka bebica, koja od svega na svijetu zna samo flašicu i smoki, može platiti bolje nego bilo koji odrasli čovjek. Love you, Serjoga, ich liebe dich, kleine Herr! 

S tim u vezi, mislim sa skejtom, čuo sam se jutros sa tuzlanskim bratom Kecapom, a povodom organiziranja sešna u Tuzli, čiji Slani trg predstavlja savršenu skejt plazu, na kojoj bih volio organizirati gathering, okupiti cijelu skejtersku Bosnu i uz to još dovesti Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju, drage jarane što održavaju plamen skejta živim, skoro pa u svakom gradu bivše res publicae (uticaj čitanja Tarika Haverića, nema više pisati republika). 

Moram priznati da sam i dalje glup čovjek, po tome što često ne umijem na prvu prepoznati tačno ono što mi se dopada, već kao pravi domaći jad, što ne vjeruje u dobro, kenjam tu nešto, umjesto da šutim i ugledam se. 

Kažem to s mišlju na resulaha Muhameda, za kog mi je ipak trebalo koji dan i koja stranica arapske historije više, da bih bolje shvatio koliko je za mene ugledna njegova figura, a bez obzira što su moji ciljevi tako prizemni i svjetovni. 

Sličnost koju sam prepoznao između nas dva leži u tome što mu ga i ja, bar u mome pogledu na svijet, dođem kao neki mali poslanik, neki što postoji pod pokroviteljstvom Boga koji voli smijeh i šalu, pa daje poslanstvo likovima poput mene, koji su tako ludi da upravljaju pobožne misli u sve što vide, pa i u skejt.

Skejteri bi se sigurno naljutili da ovo pročitaju, jer iako se sami ne bave izmišljanjem takvih grandioznih priča, ipak ih osjećaju onim čudnim putevima gospodnjim kao svoje, pa onda na mene, koji sam istinski tvorac tih duhovitih baljezgarija, gledaju kao na nekog ko je uzeo nešto njihovo i neće da me podrže - ali ja znam da poneko takav hoće zato pričati moje priče kao svoje, onda kad mene tu nema. 

Jest, tako sam povukao paralelu: kao što je Muhamed trebao Arabiji da bi se ista ujedinila i zatim raširila s kraja na kraj svijeta, tako i ja trebam skejterima Bosne, tom sićušnom ummetu što još uvijek nije u stanju da se okupi, bez obzira na veliki, najveći fond međusobnog zajedništva.

Zato je moj sveti zadatak - praviti događaje na koje će dolaziti svi skejteri u zemlji, a zato što će se tu osjećati najbolje, najsigurnije, kao što stvarno i jeste. 

Zadatak nije lak, kao neko ko prodaje skejt opremu ja sam pod sumnjom od strane skejterskog ummeta da sam gonjen isključivo željom za profitom, ali isto tako mislim i da postoji velika razlika u međusobnom poznavanju, pa ću na tu kartu i igrati da sprovedem u djelo svoje “paklene” planove.

Još moram reći i da mislim kako bih bio najbolji u toj ulozi, a iz razloga što od prirode volim brinuti za druge ljude, pa i znam kako se to radi. 

Da budem sasvim iskren, sad kad mi je 37 godina, pa znam za mnoge ljudske sudbine, kako se koja razvila, moram priznati da sam počeo uviđati kako i ja, takav kakav sam, mnoge šijem u umijeću življenja, definitivno sve koji se trude izgledati bogatijim nego što jesu, za koje najčešće otkriješ, samo ako se dovoljno družiš, da rade na nudle i paštetu. 

Ja bih sad potpisao da doživotno nosim dronjke, a za trpezu na kojoj je dostupno sve iz super marketa, pri čemu mi ne bi trebala tuđa ruka da od divnih sastojaka budu divna jela.

***

Malo sam se ipak ulijenio danas, ali neka sam, jer i ja sam čovjek koji se radnim danima umara jako, pa onda tek ovo i ispadne kao pravo korištenje vikenda. 

Lova će mi, ako budem pametan, moći kupiti finu i snažnu hranu do iduće plate. Moram dati sve od sebe da tako i bude. 

Iako većinu vremena provodim sam i tako sam već i navikao, ipak ima nešto u meni što bi uveče išlo u kafić i ako ništa probalo se družiti, upoznati nekog novog, nekog s kim ne može biti podrazumijevanja, već moraš pravo razgovarati, upoznavati se. 

Ne znam zašto odrasli ljudi to toliko ne vole? Osjećam kao da je postao problem ako pitaš nekoga za ime i prezime, rodno mjesto, zanimanje i te stvari, da ljudi u tome vide kao neku prijetnju. Ja sam potpuno drugačiji, meni su to normalna pitanja na koja odgovaram rado, jer tako pitaju ljudi koji žele znati. 

Mnim sa zbog toga u našim kafićima vladaju toliki dosada i alkoholizam, jer među gostima nema potrebnog povjerenja, tako da mnogi zapravo fingiraju druženje.

***

Nadam se da će doći dan kada ću ove svoje zapise moći nekome prodati za lovu. Oni mi idu od ruke, od početka ove godine traje moja nova i nikad ljepša spisateljska sloboda, uz koju uistinu mogu imati onu nekoć željenu hiljadu riječi na dan, pa i više od toga. 

Pravi sam pisac ja, pa neka hejtaju svinjoliki ljudi koliko hoće, a prije ili poslije će se neko zajebati da mi dođe reći to u lice, zbog čega uveliko vježbam high kick, jer to je ono što bih najviše volio uraditi nekoj bezobraznoj svinji, što postaje sve bezobraznija ako šutiš i sklanjaš se. 

Koliko poznajem svoje hejtere, to su većinom slabo pokretni ljudi - otuda im toliki bijes, pa ne bi trebalo biti suviše teško nekog takvog lupiti tako filmski, udarcem brzim i lakim što ne ostavlja povrede po tijelu, ali je sjajna opomena da iste mogu lako doći. 

I plaše me se hejteri moji, jer njihove glupave hejterske poruke dolaze sa lažnih profila, s čime je sve rečeno. 

***

Šetam sa svojim prvim sinom-nesinom, to jest sa zauvijek malim Bibcem, kom je jedan od nadimaka i Bic. 

U toj šetnji naiđoh na istoimeni upaljač, prljav od blata i zahrđale kapice, kog podigoh iz poštovanja prema toj riječi, a kad ga kresnuh iskoči iz njega veseli plamen, kog pozdravih sa riječima: “Nice to see you, Mr. Bic! Hellcome back to life!”

Ima u tome neke poezije, posebno u činjenici da je taj hrđavi upaljač sačuvao svoj plamen iako je očito proveo neko vrijeme okovan snijegom i ledom. 

Pa i što se zove Bic, kao moja vatrena ljubav.  

Izgleda da će danas biti puno teksta od mene. I neka će, potrebno je veliki debil pa reći piscu da previše piše.

***

Današnji session bio je savršen. Iako sam se dogovarao sa starijom, ugledao sam mlađu ekipu na Otoci, gdje smo zatim ostali čitav dan. 

Ja sam skejtao tri sata i za to vrijeme nisam napravio ni cigaret pauzu, poslije čega sam osjetio takvu kolosalnu glad da mi se iste sekunde razbistrilo, kako potrošiti ovu posljednju petobanku? 

Sad sam već i jeo, pojeo sam veliku debelu kremenadlu, zajedno s jednim velikim krompirom, za koji sam napravio dip od mladog sira, peršuna i luka, a luk mi je bio i salata. 

Sa još jednom kremenadlom u rezervi, odlučio sam ne ići večeras nikud - koji ću kurac kad sam kokuz? - već družiti se sa svojim milim Bicikom, šetati ga dok sam ne krene kući. 

Sad kad sam tako spokojan, mogu reći da vidim pravi put za svoj ummet, čija je bitna karakteristika da je sastavljen uglavnom od djece raznih uzrasta. 

Mi, skejteri Bosne i Hercegovine, koji zasad nemamo još uvijek objektivnog izgleda za privlačenje pažnje svjetske skejt zajednice, možemo to učiniti drugim putem, onim koji je i zaslužniji što je skejt natkrilio cijelu planetu, a to je put koji promoviše sam skejterski lifestyle. 

S tim u vezi, nalazim da bi naša igraća karta mogla biti - veliki skejterski trud bez obzira na vještinu, u kombinaciji sa našom lijepom tradicijom jedenja pečenog mesa. 

Drugim riječima, da naša foto i video produkcija treba prikazivati naše skejtanje, a na kraju da uvijek bude gozba s pečenim mesom, salatom i gaziranim sokovima. 

To bi u kontekstu skejt kulture bilo stvarno novo, pa vjerujem i da bi uzbudilo srca mnogih skejtera širom svijeta, koji bi onda sigurno počeli masovnije i dolaziti, pa kome je do biznisa eto lijepe prilike za biti zaslužno nagrađeni domaćin.

Mislim da bih pisao i scenarije za te filmove, ali neću jer nisam siguran koliko bi skejteri voljeli imati pisani plan, to je ipak za mene samog. 

A za njih trebam smisliti neki drugi plan, ili možda i nikakav, jer ko ne bi bio u filmu gdje se 90% skejta i 10% jede pečenje?

Danas sam uspio postići da svi koji su bili na sešnu provedu dio vremena i na glačanju novog ledža. To je u konačnici dovelo do toga da konačno imamo jebenu ivicu koja nije visoka i ima dva kraja, a što jeste bio objekat koji nedostaje, zbog čega su naši skejteri tako tanki u slajdovima i grajndovima. 

Golemo mi je to, jer ranije je bio običaj da se većina pravi gluha i mutava kad treba šta za scenu uraditi, a čemu je krivo par jadova, koji su sa svojim uvijek šupačkim ponašanjem malkice istraumirali nedužnu dječicu, koja se plaši poruge s kojom jadovi zasipaju sve što je istinski dobro, kao što je trud za drugog kao za sebe samog. 

Zato sam ja prvi brusio, i činio sam to sve dok me ruke nisu zabolile, tako da su me svi oni morali vidjeti kako sam vrijedan, a kad je Skemara poslije toga sam uzeo da me zamijeni, svi su se na tom poslu izredali, čak i oni najmanji, koji su sa svojim malim snagama udarili ledžu finiš, poslije čega smo ga svi zajedno skejtali. 

Po tome znam da će sva iduća brušenja ići puno lakše, jer sad kad smo jedan najprije zajedničkim snagama najprije uredili, a zatim i krstili na skejterski način, svi će htjeti doživjeti tu ljepotu opet. 

Iznad tog malog ledža ima još jedan, duplo viši, pa eto odlične prilike. 

Danas mi je bilo tako lijepo da sutra kanim imati identičan dan; biti kokuz bez auta može biti i prednost, samo ako si skejter. 

Bog, gospodin, ima molitvu od mene, da mi fino odmori noge do sutra, da bude to jedan od onih dana u kojima se budim jači nego juče. 

Zna to biti od skejta, ne znam ni ja kako, ali stvarno bude - pogineš danas, sve te boli kad legneš, ali sutra kad ustaneš budeš kao nov. 

Kontam da bi moglo to biti jer sam jeo mesa, ono će popuniti među vlaknima gdje treba i poučeno iskustvom napraviće gušće tkanje, tako da noga ne dobija na veličini, već samo na snazi, brzini i izdržljivosti. 

Danas mi je naumpalo i kako će biti sjećati se dana poput ovog za nekih 40 godina, kao sijedi starac. Raduje se pisac u meni tome istinski, biće to ozbiljna beletritistika. 

***

E baš sam ga oćejfio danas, puno pisanja i puno skejtanja, to je ono što meni treba. 

DVADESET PRVI DRUGOG

Jutros mi Sergej nije išao u vrtić, ali ja sam se i bez toga probudio da ga vodim, pa da mi ne bi nedostajao moj mali drug uhvatih usnulog Bibca, koji ne ustaje više zajedno sa mnom jer u trenutnoj organizaciji njegova prva šetnja je između deset i jedanaest, kom dadoh sve te eskimske puse što ih jutrom mijenjam sa Serjogom, a onda i nekolilo pravih, jer i Bilijev čupavi obraz je presladak. 

Moram sada do grada, pa kontam malo prištediti noge, spustiti se skejtom preko Otoke i tu sjesti na tramvaj. Nemam u gradu puno posla, ali moram otići i zbog tih petnaest minuta, da mi ne bi stajale iznad glave. 

Večeras se po prvi put u životu javljam svijetu u ulozi, ne mogu reći DJ-a, ali lika koji je učestvovao u kreiranju jedne pankerske plejliste, zajedno sa drugaricom Unom, zbog čega sam se obukao neobično, u visoke čizme i svoj stari, nitnama ukrašeni kožnjak, u čemu se osjećam super. 

Neću moći stići na početak događaja jer je ovo trebalo biti u subotu, a danas radim do 20h. Nema veze, stići ću gore prije devet, dobro će to biti. 

Dobio sam juče i jednu poruku o kojoj ne znam šta misliti. Ne znam ko se iza tih riječi krije, po rodu bi se reklo da je žensko, a napisala je za mene: “Jedan od rijetkih likova u ovome gradu koji nisu propali. Pravi pisac, čula sam da je nevinost izgubio sa prostitutkom.”

Ova prva rečenica, ona mi je sjela kao kakva ultra gotivna šprica u venu, jer to je prvi put da je neko prepoznao jednu veliku istinu o meni, a to je da od početka, od prve svoje knjige, trajem u istom obliku, a što sam pričam da sam pisac propali, to je moj način zajebavanja sa samim sobom i sa čitavim svijetom, koji mi je u konačnici donio značajno povećanje pažnje, pa i nekolicinu novih fanova, tačnije njih dvoje, koji su mi se javili da mi daju podršku i da me ohrabre za nastavak. 

Biće to sve dobro. Iduće sedmice mi je i plata, još samo par dana moram biti bolno pametan, pa onda opet koja sedmica u kojoj dilema nije između krompira i jaja, nego između bifteka, ramsteka i drajd ejdža, kako li se već kaže. 

Ali moram danas i skejt voziti, moram sada biti skalper božji i isjeći sve ove obaveze što brže, kako bi ostao po jedan sat i knjizi i skejtu. 

Ponovo čitam malo više, Filipa Hitija po danu i Tarika Haverića po mraku, pa se i od toga osjećam kao bolji, pametniji čovjek. Učenje je nešto najljepše na svijetu, nikada neću prestati učiti iz knjiga, a možda ću početi još i kurac na to drkati, o kom su ranije kolale istini bliže priče o njegovoj veličini. 

Ovo sa lomljenjem pečata kod prostitutke je čista kleveta, ali simpatična ako se uzme u obzir da je laž često zanimljivija od istine. 

Ali ko god da je napisao da ja nisam propao, e neka zna da moje srce kuca za nju i da sada kuca duplo jače! 

***

Kontam kako sam se nekako opet podmladio od kako se redovno vozim tramvajem. Tramvaj je za mene oduvijek bio važan, i on i trolejbus, jer to su moji posljednji misaoni bastioni, u kojima mi je toliko toga palo na pamet, jer Alpašinac sam što ide na Baščaršiju svaki dan. 

***

Mislio sam danas vježbati malo hardflip, vježbati rotaciju daske, za koju znam da je mogu imati perfektno, ali nikako da se nakanim posvetiti trening samo tome. 

Inače je ovo dan kad je skejt u plamenom srcu, jer zahvaljujući njegovoj brzini ja sam danas super čovjek, onaj koji stiže sve mnogobrojne obaveze bez zakašnjenja, nalazeći pri tome mrvu vremena i za uživanje. 

U mom životu je tako: obaveza ima toliko da je velika rijetkost stići ih sve, ali kad god stignem to je onda perfektno, knapirano tako da ne propadne jedna jedina minuta, a ja to puno volim, volim kad poslije toga sjednem i kafu naručim, cigaru zapalim, neku moćnu pjesmu pustim i onda kao da se lično meni pjeva.

***

Na poslu sam, nigdje živa roba, a ja sjedim i ništa ne radim, umjesto da vozim skejt, da vježbam malo svič u kožnjaku, koji mi daje osjećaj petnaest godina mlađi. 

Čitao sam Arape, pročitao sam osvajanje Sirije, tužne Heraklijeve oproštajne riječi od nje: “Zbogom, Sirijo! Kako izvanredno lijepu zemlju dobiva neprijatelj!”

Jedna bitna stvar za zapamtiti otuda jeste da je taj rani islam imao jednog velikog vojskovođu, Halida, pod čijim mačem se najprije konsolidivala sama Arabija, a jednom kad je to postigla, osvajanja su krenula i sama, veleumni Halid sa svojim neustrašivim borcima za kratko je vrijeme prekrojio geografsku kartu svijeta. 

Jedva čekam dalje, a sad stvarno ide mali skejt trening. 

***

Skejt trening bio je baš mali, najmanji mogući, ali jebiga, skejtao sam kruz danas, a možda ću i u povratku sa svoje prve DJ noći u životu. 

Naumpade mi i kako sam se nedavno izrugivao DJ Cieli, poznatijem po imenu Aleksandar Hemon, te kako ima ljudi koji bi mi zbog toga digli kažiprst prema oku i rekli: “Aha, uhvatili smo te opet!”

I ja mislim da jesu, ali samo za onu stvar, koju poneko od starijeg svijeta, bar kod nas ovamo na Alipašinu, još i kurcom naziva. 

Velika je razlika između nas, jer dok DJ Cielo fura čitav taj fazon, počevši od glupave elektronske muzike za malodušne i nemušte ljude, preko đuskanja za miksetom koje nikako nije za pisce, pa sve do čuvanja slušalica između obraza i ramena - to britke Diđejćeline uši slušaju dva kanala odjednom; Gordan Bregović i on, niko to drugi više ne može. 

The Jay, što je moje na brzu ruku izabrano ime, on evo kasni na vlastiti nastup, a od opreme ima samo pjesme na USB sticku, te volju da cuga, pjeva i pleše, šutku da započne tako što će gurnuti neku damu u grudi, ili još bolje da neko gurne mene, pa ja da se sapletem i padnem licem u dekolte kao grlom u jagode. 

Valjda bude i toga na pank rok noći? Mnogi to ne kontaju, da je pank sirotinja i poderotinja, a gdje je to dvoje, logično jel, mora biti i golotinja, i po golotinji ogrebotina, to umjesto kozmetike. 

Ama baš sam sada sretan što idem u Hram! I neka se više jednom čuju i moje pjesme u nekom kafiću, jer nisu ni one samo moje, ima i nas koji tu muziku volimo, par stotina sigurno. 

Baš da vidimo koliko će biti ljudi. Ja mislim da će biti krcato.

Poslije idem šetati Bibca, a sutra ću skejtati ozbiljno, nekoliko sati po čitavom gradu, na suncu, u samom duksu. 

Zato mora oprezno i s cugom, mada u drugu ruku opet i ne znam… 

Tako mi je fino u ovom trenu da bih pio šampanjac iz flaše, ali ona od 1, 75 l flaša, neki ekstra šampanjac u kom se alkohol skoro i ne osjeti, odmah pola litra. 

Prokleti rob i njegove sićušne slobode, to sam ja. 

***

Pankeronica je prošla savršeno. Bili smo malo kratki s plejlistom, platili smo danak neiskustvu, ali izuzev nas par oko miksete niko nije skontao da se pjesme ponavljaju.

Možda i nisu svi uživali u ovoj noći, ali ja definitivno jesam, a nisam se na kraju ni napio, popio tri male pive i udario jednu baklju, ma divota. 

Od svega što se modernom čovjeku nudi za utjehu, trava je daleko najbolja, najefikasnija i uz najmanje štete. Alkohol je cool, al’ samo kad popijem kao sad, što će reći dovoljno da na skejtu budem vatreniji, a da ne utiče na kontrolu. 

Ilhan nam nije htio naplatiti niti jedno piće, što je mene i postidilo, i učinilo sretnim. To je najbolji vlasnik kafane ikad što je bio! 

Sada šetam Bibca i mislim se - kakav divan intenzivni dan!

Malo je možda zafalilo trikova na skejtu, no neću biti sitničav, imam i na njemu preko sata danas. 

Još želim zapisati što sam zaboravio danas, a to je telefonski razgovor sa gospođom Ćasinom, koja ima sto jednu godinu i sasvim bistar um. 

Rekla mi je da ako želim prebaciti stoju, onda moram biti veliki egoista, staviti sebe na prvo mjesto i zatim to i održavati. Jako simpatična žena! 

Molim te Bože poživi je bar još devetnaest godina, dobru i mudru gospođu Ćasimu, kako bi na njenoj dugovječnosti mogli graditi mit o Sarajevu kao gradu stogodišnjaka. 

I ja bih volio doživjeti stotu, fura me to sada.

DVADESETI DRUGOG

Ima ljudi tako besposlenih da imaju vremena zavađati druge ljude, a ima ih i koji se time aktivno bave svaki dan kao ja skejtom, što će reći da vole to svoje zanimanje. 

S tom premisom u glavi, naslonjenom na svijest da sam dobio skandalozno povišenje pažnje, smislio sam jedan mali trik, kako da još više ljudi probam privući na vlastiti blog.

Napisao sam tako na fejsbuku status, u kom sam iznio dezinformacije o svom blogu, da je na istom jako puno tekstova u kojima se imenom i prezimenom spominju živi ljudi, te da to nisu fine stvari uopšte, ali da meni ne pada na pamet stavljati linkove, već očekujem da se narod sam zarovi u tu džinovsku korpu za prljavi veš, ako već želi vidjeti kako je to kad te posere pravi pisac. 

Takvih sadržaja na ovom blogu nema, ali ono što ima jesu desetine novih posjeta na postove stare, a što me u ovom trenutku ispunjava ponosom pomiješanim sa veseljem: zamišljam razne zlurade pojave, kako traće sate i sate na čitanje neželjenih sadržaja, na ovo moje svakodnevno drkanje po papiru, sve dok im se cijela zluradost ne pretvori u ozlojeđenost, u magaraće uši na glavi i grub samar na leđima. 

Žalosno, ali istinito: ona prava beletristika, u kojoj je svaka rečenica lijepa, za to u iscrnjačenoj Bosni publike ima samo među mlađim, životno neiskusnim svijetom. Stariji, oni koji to mogu sebi i kupiti oni od knjiga traže, koliko sam upratio, da im potvrđuju njihove sumnje glede toga da ništa nije onako kako izgleda, sve da je još deset i stotinu puta gore. 

Iz ove moje, nazovimo književnosti, koja govori o jednom sarajevskom životu iz dana u dan, vidi se nešto drugo, a to je da ima dana crnih i vremena kokuznih, ali sve u svemu, ukupna ocjena bi ipak bila da je to jedan klasični sarajevski “bos il’ hadžija” lifestyle, nešto što omogućava uistinu širok spektar doživljaja i emocija u toku svakog mjeseca ponaosob. 

Trenutno sam i ja u fazi bos, ali neće puno proći, svega hefta, a ja ću opet biti hadžija sa autom, za kog se istinski molim bogu da se više ne kvari, da sad malo služi, pomogne kod činjenja dobrih djela. 

***

Današnji dan bio mi je jako intenzivan. Puno poslovne jurnjave na skejtu troši puno energije, stalno je žurba i mora ga se davati iz sve snage, tako da u danima kao što je ovaj mrtvilo počnem osjećati još prije kraja radnog vremen. 

Ono što je u tome lijepo: umjesto na skejt otići na kafu, pa tu pisati sat ili dva na miru, ignorišući sve ono što me u pisanju smeta ili potpuno onemogućava. 

Večeras želim da vam ispričam priču o debeloj djevojci. 

Bio jednom jedan gradić u Bosni, pa imao za stanovnike same seljake. 

Seljaci, kao što svi znamo, dobri su i vrijedni ljudi što žive od zemlje ili stoke, ili od oboje, ali treba biti pošten pa priznati da se ti njihovi dobrota i vrijednost znaju poremetiti kad ih snađe grad, a baš tako dogodilo se i u tom gradiću, koji je stigao nekako prebrzo da bi vrijedni i dobri seljaci imali vremena adaptirati se u potpunosti,  zbog čega su ostali zaglavljeni na pola puta između građana i seljaka, pretvarajući se u ljude izuzetno smiješne kad ih samo gledaš i slušaš, a u izuzetno teške ako imaš s njima posla. 

U tom gradiću, godine te i te, rođena je i debela djevojka, koja je zatim, k’o i svi iz tog kraja, dobila seljačko vaspitanje zajedno sa gradskim obrazovanjem, ali kako od prirode nije bila talentovana za nauku, to je njoj obrazovanje ponajviše služilo da se kao seljanka ima čemu izrugivati, tako da je iz srednje škole izašla kao neko ko se od toga uglavnom razvio u nepristojnim smjerovima, a što njoj, na kraju krajeva, nije ni loše stajalo na tu debljinu: poklopile se dvije pretjeranosti, pa došlo i to na svoj način simpatično, debela i  ljuta djevojka kojoj je uzrečica “boli me kurac”. 

Problemi s tim nastali su onda kad je debela djevojka, za koju već sada možemo dodati i sirota, došla u veliki grad da studira, gdje joj se na prvu učini da je situacija prilično slična kao u gradiću, da istim dominiraju građani-seljaci, ali nakon nekoliko slobodnih govorancija u studentskoj kafeteriji i drugdje gdje ima mnoštvo svijeta - prostaci vole da što više ljudi vidi i čuje za njihovu sramotu - našla se debela djevojka u situaciji da je ona ta kojoj se smiju i izruguju. 

Od toga joj onda ne bi pravo, još manje jer su u tome nekako prednjačili njezini zemljaci, koji nisu tada propustili ni da pričaju o ranijim “podvizima” debele djevojke, s čime ista uđe i u “legendu”, pridruži se za trenutak u istu onu ekipu gdje su Suljo, Mujo i Fata. 

 Debela djevojka probala to riješiti na svoj način, tako što na istim mjestima uze sad namjerno pričati još glasnije i ružnije, ali jednom kad se rogata stoka ukaže na pozornici, tada je još samo pitanje trenutka kada će se na horizontu ukazati suparnik, poslije čega nastupa bodljavina. 

I premda je debela djevojka bila snažna, premda je u njoj bilo respektabilnih osamdeset i pet kila, ipak se i za nju ispostavilo da je samo još jedno krhko božje stvorenje, kad joj na megdan izađe volina pola metra viša i pedeset kila teža, pred čijim se  psovkom i udarcem šake od sto uvuče jezik debele djevojke, uteče iz grla u stomak kao da ga nema. 

Ljuta zbog spodbijenih rogova poput furije, debela djevojka se vrati kući na oporavak, gdje zatim osta malo duže, sve dok je sasvim ne prođoše nekontrolisani izljevi bijesa, u kojima je psovala tako da bi pred tim umuknuli i štićenici popravnog doma.

Te gnusne psovke, koje su iz debele djevojke ispadale još masnije jer i ona je, bile su znak velike nemoći, a to je u konačnici postiglo da debela gradićska djevojka uvidi kako je kucnuo čas za okrenuti ćurak. 

Čim se kući vrati, prvo što uradi bilo je da nekom hrđavom žicom istjera sve i jedan brabonjak iz šara na cipelama, poslije čega ode u kupatilo i babinim brijačem skide malene paperjaste brčiće, koji se ne bi ni vidjeli da se građanka u njoj nije pudrala, čija je seljačka ruka gruhala  po licu tako da je sve i jedna vlas u brčićima ostajala gratinirana. 

Vrativši se u grad presta na predavanja dolaziti obučena kao da je na parkingu čeka Pasat pijačar dupke ispunjen kartonima od jaja, a u isto vrijeme presta i psovati, uopšteno pričati kao seljanka, s čime u konačnici uspjede zasjeniti i prijašnju bruku, za koju niko više nije smatrao da je bila prava. 

***

Vidjećemo šta će biti s Debelom Djevojkom poslije. Baš mi je prijao ovaj spisateljski sešn! 

DEVETNAESTI DRUGOG

Među ljudima kokuz teško da može pronaći saveznika u pravom smislu riječi, ali ima ga zato među stvarima, tačnije u alkoholu, a od toga najprije u rakiji, toj opštoj narodnoj medicini Bosne i Hercegovine.

Često kenjam protiv pića, a kada bih uvijek pio kao danas, onda za tim kenjanjem ne bi bilo potrebe, jer evo me gdje čitav dan jurcam gradom na svom malom skejtu i obaveze završavam, ostavljajući za sobom nasmijane i oraspoložene ljude, jer na dvije rakijice male Boris Lalić je čovjek ljubak i duhovit, oštrog uma i brze reakcije.

U međuvremenu sam podigao i neku lovu, pa je i to doprinijelo mojoj jutrošnjoj duhovitosti. 

Moram paziti da mi sada ne izvjetri na gluposti. Kolegi je rođendan i njemu ću kupiti ručak, a ja ću večeras jesti džuveč s jajima. 

Kontam se da možda odem kupiti kilu klempe, ali možda bolje ne, jer kad čovjek ne kupuje jer nema novca, onda to i nije muževno uzdržavanje, nego prinudno stanje.

Neću ga kupiti. Samo hljeb i jednu kafu ću kupiti sebi večeras.

***

Jučer sam bio malodušan, pa sam u toj malodušnosti bio površan, zbog čega nisam ni mogao vidjeti moć Resulaha Muhameda, u čijoj pojavi nije možda bilo ničega grčkog i rimskog, što je moj ukus u starinama, ali koji je zato prvi svijetu dao ono što mu je tako očajnički bilo potrebno da bi mogao krenuti naprijed, a to je mogućnost ljudskog bratimljemja izvan krvnog srodstva. 

Na taj način, jedno od najsurovijih čovjekovih staništa, jebena pustinja, postalo je poprištem do tada na svijetu neviđenih scena, kada su se prilikom Hadža, ujedinjeni u poštovanju jedne te iste ideje božjeg bića, okupljali ljudi svih nacija i boja kože. 

Judaizam i kršćanstvo, koji su ranije iznijeli svijetu ideju jednog boga, iz nekog razloga nisu naišli na neku naročitu prođu kod Arabljana, možda zato što su više bili okrenuti bijelcima i Evropi? Bijelci, Rimljani pogotovo, oni su u svojoj pohlepi pomrsili račune cijelom svijetu, naročito Arapima, koji su se stoljećima bogatili na bijelcima, prodajući im pod Arabiju cijele Aziju i Afriku, prouzrokujući u Evropi cijeli književni žanr, u kojoj se Arabija, možda i najteže mjesto za život na čitavoj planeti, stoljećima, pa i milenijima opisivala kao najplodnija, najbogatija zemlja svijeta.

Bijelci su stvarno smiješni ljudi kad nešto ne znaju, mnogi među njima krenu tada lagati i laž braniti ako im se skrene pažnja na neznanje; nećeš vidjeti takvu odbranu prema Istini nikad, ona ne baca pijesak u oči i može sebi priuštiti da ostane mirna bez obzira na ono što o njoj imaju reći neznalice. 

Može biti da je i to dio mudrosti božje, što je dao da se neznalice tako lako skupljaju u grupe, što ih čini lakšim za zaobilaženje i preskakanje, koje je umnim ljudima željnim ozbiljnog rada neophodno, jer u suprotnom će mu sve vrijeme otići na slušanje onih gluposti od svake ruke što ih neznalice izgovaraju uz obilato učešće svojih jadnih glumačkih sredstava, što je umnim ljudima čisti gubitak vremena i situacija da se prisjete pravila iz starinskog bontona: ako ne možemo nekome pomoći, trebamo se praviti da ne vidimo njegovu ili njenu nesreću, jer oni koji u te stvari gledaju i o njima pričaju bez da išta dalje od toga čine, pa to su valjda oni ljudi zbog kojih osjećaj života na ovom svijetu zna biti tako gadan, da poželiš sravniti ga sa zemljom i krenuti ponovo od nule.

Uglavnom, htjedoh reći da izrazito poštujem Muhameda i smatram ga istinski uglednim čovjekom, da sam pogriješio juče što sam napisao da nisam baš zadovoljan sa tim kako mi teče knjiga, historija Arapa, da se pokvarila otkako je krenuo islam. 

Ja ne mogu biti musliman jer istinski ne vjerujem u jednog boga, isto tako ni u više njih, a jedini što sigurno vidim jeste da je i ateizam vjera - zapravo je to moj najsnažniji razlog da vjerujem u mogućnost postojanja božje persone, to i prirodne kreacije svijeta, koje bude u meni misao na kreativnu silu što nije bez svijesti, šta je to u našem univerzumu istinski lijepo? 

Danas nisam uspio to čitnuti ni slova, a sinoć nisam stigao čitati Haverića, pa me to čini sada da se osjećam malo kao šupak; elokventni erudita želim biti, a tako sam spor čitač da već sada mogu zaključiti: moja elokvencija će biti takva da ću služiti na šegu onima koji su u tome ozbiljni. 

Nije mi to sada ni krivo. Ma koliko se trudio da se s nje sklonim, ulica je bila i ostala jedina istinska domovina mog duha, koji je u tome uspio naći i smiraj: slušam street punk, vozim street na skejtu, pa eto i pišem kao uličar, dakle kompletna sam ličnost. 

***

Hoću malo pisati i o skejtu, nisam dugo, a prije toga samo da zapišem kako ću sutra Sergeja po prvi put voditi i doktoru. Ja sam tu u svojstvu pomagača Sergejevoj  mami i zato se stalno opominjem da ne smijem u tome ni probavati biti vođa, nego samo pratiti šta se dešava i asistirati. 

A drago mi puno što mogu tako pomoći, eto to mi je baš kao neki blagoslov, kao da na nebu stvarno ima neki gospodin Bog, što sve vidi i zna, pa tako i da u Sarajevu ima jedan Boki, koji je upamtio sve i jednu epizodu iz romana u kom junak-siroče ulazi u priču kao beba u potrazi za starateljem, pa vidi zbog toga pomalo i Serjogu tako, od čega u konačnicu osjeća veliku čast, onu od koje ti se čini da su ti grudi puno veće nego što prikazuje to ogledalo. 

E, sad o skejtu.

Jutros sam izignorisao što me bole skočni zglob i peta, tako da sam iz kuće izašao na Penny-u, koji mi je pomogao da završim puno toga do podne, poslije čega sam osjetio slatki umor - znak da je trening bio ozbiljan.

Kasnije, kad sam obavio sve što treba za posao, nisam mogao biti na miru jer su uzele da me muče kokuzne misli, kako sam rođen da budem kokuz i te stvari, kojih sam ovih dana imao previše, a kako ih nikako nisam mogao ugasiti, pobjegao sam im na skejt, zadavši sebi zadatak da uradim trideset različitih trikova. 

Prvih dvadesetak riješio sam prilično brzo, skoro pa zaredom, poslije čega su krenule teže stvari, za koje mi je trebalo više vremena, a kad sam uspio nakucati 29, već je došlo i vrijeme zatvaranja. 

Imao sam još samo jedan pokušaj na raspolaganju, za trik koji mi je inače lagan, ali danas težak jer valja opaliti onom petom što boli. 

Uvjeren da od ispunjenja zadatka nema ništa, uzeo sam da napravim posljednji pokušaj više radi reda, a baš ta opuštenost s kojom sam pristupio učinila je da uradim prelijepi halfcab heelflip, koji nije bio nešto visok, ali izgledom je bio perfektan. 

Osjećaj koji me još uvijek zbog toga drži je spokoj. Jesam crknut, jesam i izudaran, jest mi i mrsko Bicka izvesti u šetnju, ali sve zajedno nije u stanju uznemiriti me, a samo zato što sam ispunio svoju malu skejt misiju.

Nespokojni ljudi, to je nešto čega u Bosni ima toliko da spokojan čovjek budi sumnju - nespokoj je ono što se očekuje i što se ne mora objašnjavati. 

Meni se takvo društvo ne sviđa, ne želim u tome sudjelovati, smatram da je priroda stvorila čovjeka kako bi se sama sebi mogla diviti, pa to i pokušavam radit, a skejt mi tu pomaže u velikoj mjeri, jer on je taj glavni čistač mojih misli, koji me najbolje od svega podsjeti šta je život moj i šta mi je u tom životu činiti.

Zbog toga je jedan od najvažnijih ciljeva - postati bolji skejter. Doći u idućih par godina do onih trikova i ljepote stila zbog kojih dječaci odlučuju postati skejteri, mnoštvo njih.

Stalno pričam da mi je zarađivati više, pa eto jedne realne šanse, treba skejtati svaki dan i pri tome biti maksimalno ozbiljan, od čega svakako nema ništa zabavnije, samo jedna stvar može biti, ali i to samo na trenutak, overall skejt je najzabavnija stvar na svijetu.

OSAMNAESTI DRUGOG

Dobro sam se sinoć razvalio. Ustao sam sa nogama tako bolnim da sam se jedva obuo. Moraću Serjogu ljubiti deset puta da dođem sebi malkice, a ako i on mene samo jednom onda će mi biti još i drago što sam se izudarao. 

Grozno sam sinoć spavao, probudio sam se u pola noći, u goloj vodi, toliko velikoj da se smočio i madrac ispod čaršafa. 

Mislim da je to nakupljeni stres, u čijem ignorisanju sam postao tako jak. 

Ipak moram nešto para staviti u džep ako mislim nastaviti sa ovim životom, jer u suprotnom ću samo misliti na besparicu i neću moći djelovati, zaplešću se u crnjake. 

***

Probam danas dan bez skejta, mislim pravog. Moram sačekati da me prođu ovi uboji i zato ću voziti svoj mali surfskejt. 

Ljetos sam, kopirajući jednog Japanca, probao bosonogo surfanje, mislim na ovo skejtersko, koje mi se puno dopalo jer u njemu ne smiješ biti lud, nego sve vrijeme umjeren, a zato što kočenja nema, bose noge nisu za da koče po asfaltu. 

Jedva čekam ljepše vrijeme da ponovim tu vožnju.

***

Metiljam se čitav dan. Ne osjećam se dobro, prebijenost od sinoćnjeg pada udružila se sa nemanjem para, pa mi od toga došao osjećaj da više nikada ništa dobro neće biti. 

Volio bih, u ovom trenutku najviše od svega, da me sada kući neko čeka, neko ko je skuhao nešto fino i ima razumijevanja za mene prebijenog, umornog i onemoćalog, koji bih samo legao i jeo, do sutrašnjeg dana i slatkog jutra sa momčićem Sergejčićem, sa mojim malim jaranom čije me postojanje ovih dana nekako najviše hrabri i održava.

Za njega ću postati bolji čovjek, a možda već i idući mjesec, u kom se nadam da neću nikako popravljati auto ni kupovati opremu za skejt. 

Danas sam uspio malo više čitati historiju Arapa, dolazak islama i njegov razvoj do smrti Muhamedove. Ne mogu reći sa sam se oduševio, ni blizu kao za antički Jemen ili predislamske beduine. 

Bože dragi, ako te ima, a realno moglo bi biti, onda molim primi i mene pod svoje okrilje, a ja ću ti se evo zakleti, Bibcem i Serđom ne, ali može perom i skejtom, da nikada neću slijediti Abrahamske religije, čiji su tekstovi o tvom biću tako mizerni da tebi za ljubav odbijam u njih vjerovati. 

Zdravlje je šta mi treba prvo, lova drugo; s to dvoje mogu i sam, ili bolje reći sam sa tobom.

***

Što je kraj mjeseca bliži, što je kokuzluk u društvu veći, to je opšta društvena atmosfera sve gora. 

Ingeniozni potezi pederalne vlade, predstavljeni kao poboljšanje životnih uslova za najsiromašnije, izokrenuli su se u opšte poskupljenje svega i svačega, tako da je, koliko vidim, sada samo još više sirotinje, više nas koji ne možemo zaraditi dovoljno da se pokrijemo na mjesec. 

Jer, ako su i povećali minimalnu platu, naši krpelji od vladara ostavili su gazdama prostor da skraćuju topli obrok, koji se na taj način pretvorio u hladni kurac, u nešto što jedva može priuštiti hljebastu pekarsku užinu, nekima vjerujem ni toliko. 

Na taj način moj kolega, kom se za zakon plata značajno povećala, prima istu platu kao i prije, a uz cijene veće nego ikad, tako da je za njega život postao samo teži, on kao čovjek neugodniji i ljući. 

Primjećujem jednu bitnu razliku između nas u podnošenju kokuzluka, a za koju vjerujem da izvire iz činjenice da kolega ima porodicu, dok ja nemam. 

Iako se naše licemjerno društvo svakodnevno satire oko bajkovitog uzdizanja porodice, prava je istina drugačija: samo ponekog odraslog muškarca vole u porodici i ako nije dobar u zarađivanju, a skoro svima im je nagrada za to gubitak poštovanja, sa tendencijom prelaska u prezir, ako monetarna slabost potraje.

Trenutak je to, rekao bih, u kom je puno zgodnije biti neženja samac, sa nekim divnim cukom kakav je moj Bili, nego imati ženu i djecu, jer meni se Bili po povratku kući istinski obraduje, a da me ovakvog dočekuje neka nadrkana žena, neka naša domaća Meduza, koja klupko zmija nosi ne samo na glavi, nego i u ustima, onda bi mi ostalo još samo da se ubijem, eventualno počinim još femicid prije toga. 

Veliki problem moje ličnosti u cjelini stane u dvije riječi: nepriznati trud. Taj kompleks mi je razvila moja porodica, koja je u pokušaju da me upregne u neka kola unosnija od književnih rabila metodu “množenje s nulom”, što je od mene napravilo čovjeka koji bez pohvala ne može da se pokrene, mrvica strepnje da će oni za koje nešto radim reći poslije da nisam ništa uradio dovoljna je da mi u potpunosti ubije volju za životom, a ne radom. 

Taj moj sistem samomotivacije smatram možda i najboljim dijelom svoje ličnosti, pa on i jeste glavni što nikako ne gubim nadu, osim na trenutke naravno, u sretan kraj: na kraju ću s tim i pobijediti, sa tom svojom moći da se sahranjujem i zatim iskačem iz groba vitalniji nego ikad, kao pisac i kao čovjek ću pobijediti. 

I tu samoća igra važnu ulogu, jer u njoj leži rječitost neophodna da bi čovjek došao do pravih priča za sebe, onih koji se daju živjeti potpuno. 

Misliti o kokuzluku strašno je iz perspektive bh. građanina, ali kad se čovjek fokusira na historiju Arapa, kad zna da “...s obzirom da ima tako malo resursa, beduinu je borbenost prirodno stanje duše”, a povrh toga i predivni dodatak, u kom “...premda u stalnoj borbi za opstanak, beduin smatra nižim od sebe sve koji žive sjedilačkim životom”, onda stupa na ravan na kojoj je moguće neko vrijeme varati sebe sama, taman do iduće plate. 

***

Nešto kontam kako ću za Ramazan postići da mi potraje plata preko cijelog mjeseca. 

Čini mi se da mi i noge polako ozdravljaju, pa me i to ispunjava optimizmom: sigurno se danas ne bih osjećao tako loše da sam imao snage opaliti koji trik na skejtu, da sam sav taj jed uložio u pop umjesto u write. 

Kenja mi jedna debela hejterka da su ovi moji blogovi nešto najdosadnije što postoji. Rekao sam joj da nađe “Kaimiju” od Derviša i pročita dio kad Kaimija najuri kadiju, kako i s kojim riječima to uradi, pa neka pri tome zamišlja da sam ja Kaimija, a ona kadija. 

Čudo bože da čovjek toliko može voljeti jesti svinjetinu i u isto vrijeme tako ne voljeti svinje od ljudi. 

Biće dobar osjećaj kad jednom ovi spisi izađu i u formi knjige, čiji bi naslov, za prvih 365 poglavlja, mogao biti jedan što sam prošle godine smislio - “Uvod u glavićarstvo”. 

Predobar naslov, presmiješan a precizan u opisu djela. 

Jedva čekam da i ja opet izglavićarim neku, kokuzluk mi je skratio koju kilu, od čega mi se produžio kurac. 

Krajnje je vrijeme da se i u Bosni počnu otvarati javne kuće, jer koliko vidim puno kurvi mora raditi u institucijama vlade, jer koje je to treće mjesto gdje se radi ležeći? Nema ga. 

Sa druge strane, puno je nas koji bi ga metnuli, a koji više nemamo vrijeme da se bavimo brlaćenjem i nagovaranjem  djevojaka, niti imamo moralnih dilema po tom pitanju: sve se to da obuhvatiti pod jednu vitičastu zagradu, na čijem sastavu valja napisati stručnu riječ masturbacija. 

30 KM je optimalna cijena za to, za prirodne ljepotice, silikonske mogu po 20 i na kraju freestyle kategorija, za cenera, da bi i ovi naši, na neobičan način - putem povećanja plate - životno ugroženi ljudi, mogli dati sebi oduška i tako stvarati zdraviju društvenu atmosferu. 

Velika sramota Bosne i Hercegovine kao države jest što je dopustila sebi da ima gej paradu prije javne kuće, jedna dobra javna kuća u gradu učinila bi više za prihvatanje LGBT populacije nego stotinu parada. 

SEDAMNESTI DRUGOG

Auto ne prestaje da me jebe i to sada traje već tako dugo da osjećam kako mi ulazi u karakter. 

Sad je ispalo da ne mogu naći vlasnički karton, samim tim ni registrovati auto, jer dobijam nove tablice i to se mora upisati u glupi vlasnički.

U tom jadu uspio sam, ako ništa, biti pametan toliko da ne dozvolim agentu osiguranja da pokušava neke ne baš čiste opcije, koje su me možda mogle staviti u auto ranije, ali strah da bi to kasnije moglo proizvesti još ganjanja papira i još troška; bolje mi je sve fino pripremiti i kad zašarafim nove table biti miran godinu dana. 

Ponestaje mi novca, sigurno će mi ga nestati prije iduće plate, možda i na heftu prije, ali nekako nemam snage da se sekiram. Sviđa mi se ta nova osobina, da ostajem miran pred kušnjama za koje unaprijed znam da će biti teške, ako se ne varam to je sada prava hrabrost: ne sekiram se, jer nasekiran čovjek nije dobar radnik, a ja želim to biti.

Imam i dobru temu za jedan tekst koji bih, vjerujem, lako prodao, ali nemam sada za to vrijeme, moram ganjati glupi karton. 

Napisaću ga iz dijelova, danas uvod, sutra zaplet, prekosutra vrhunac, do petka će biti gotovo. 

Moram početi zarađivati više kako znam i umijem, jer inače ću sasvim izgubiti žive kontakte sa drugim ljudima. Kad nemam para jako se stidim sebe i ne mogu tada normalno ni pričati, jedino što fino tada mogu je da šutim, a baš je to u našim društvima zabranjeno, ljudi traže da govoriš iako te istinski ne slušaju. 

Nije, zar, da ljudi vole slušati sami žamor? Nekada davno sam pročitao u jednoj knjizi da pokvareni ljudi ne podnose tišinu, da njihov pokvareni mozak od toga postane naročito lud i to im onda bude neizdrživo.

Mislim da bih trebao odspavati jedan sat.

***

Završio sam u policiji, ili bolje reći započeo. Ovaj gubitak pravi i nešto dodatnog troška, ali šta mogu? Uzeti još malo iz svoje posljednje linije odbrane, iz svog mini-šteka za crne dane, koji će poslije toga postati mikro, ili što se kaže “prisutan u tragovima”. 

Nekako mora postojati mogućnost da čovjek zarađuje više. Trošiti manje, čini se, slabo radi za mene, tako lakomog kad su u pitanju troškovi što za trenutak mogu učiniti da se osjetimo lijepo, što su uglavnom gluposti čija je sudbina da naknadno budu osuđene kao nepotrebne, onda kad od toga više nikakve koristi ne može biti.

Po tome zaključujem i da sam čovjek priglup u cjelini. Bog me nije uskratio za moć shvatanja, ali mi je istovremeno dao neodoljivi afinitet ka izmišljotinama, ka onom savršenom životu o kom sam toliko puno čitao u knjigama. 

Mislim da sam prečitao - ne kažem s tim da sam pročitao puno - i doživio isto što i Don Kihot: ne vidim stvarnost, vidim književne projekcije. 

Bože, molim te za miran san. 

***

Nisam imao miran san, sanjao sam da sam se ljubio s transvestitom, da sam bio na nekom derneku gdje su mi ga poturili. 

Bilo je baš stresno, probudio sam se sa mišlju kako imam strah od neočekivanog suprotnog spola, da će me potraga za pičićima jednog dana, koji nije više ni toliko daleko, odvesti u kurac. 

Mogao bi to biti siže za duhovitu i dramatičnu novelu - o slavnom bosanskom piscu, kako nema ni za najjeftiniju žensku kurvu; autohtoni naši bh. transvestiti bez sjaja, oni što su to bili prije agende i neovisno o tokovima novca, to je najbliže ženi s čime slavni pisac može imati ljubavnog posla.

Srećom, ja sam pisac propali, za kog većina ljudi više ni ne zna, pa isto tako ni žene, koje se zato u vezi sa mnom još uvijek mogu nadati dobru. 

Tako je bar bilo sinoć - pomogao sam jednoj dami da uparkira auto, navodio je da ne zapne, a kad je izašla iz auta da se zahvali, kad sam vidio da ima velika, kao balon napregnuta usta, pitao sam je za poljubac i bogme ga i dobio.

To je bilo slatko, a posljednji put sam se ljubio s nekim kome ne znam ni imena prije nekoliko godina, sa prekrasnom djevojkom što je nosila crveni karmin, u kafeu Balkan. S njom nisam ni riječ razmjenio, samo smo se ljubili i onda je nestala. 

Vozio sam malo i skejt uprkos zimi, a bilo bi bolje da nisam jer sam se dobro slomio, evo me gdje se mogu zvati Klaudije, to jest šepavi. Baš sam se izudarao, boli me na sedam mjesta, peta najviše.

Šetam sa Bibcem, kom je najnoviji nadimak Bijela Oluja, a što je varijacija na temu “Bijeli očnjak”. Moj se Biban je na mene po tome što se voli vrtiti i u tome je puno bolji od mene, jer dok ja ne idem dalje od 360, Biban sa lakoćom puca 1080, glumeći zmiju što guta svoj rep - simbol svome babi alhemičaru, koji nije još došao do kamena, ali kurac mudrosti je pronašao, u stanju je mudrovati unatrag, biće valjda jednog dana i unaprijed. 

Vrteška moja Bibasta podsjeća me na tornado, ali kako toga u Bosni nema, a Bibac i ja jesmo pure fuckin’ Bosnia, onda ide oluja umjesto tornada. 

Moram priznati, ne bez ponosa, da sam večeras svjedočio trijumfu Bijele Oluje, a protiv drage i premile Crne Mačkice, koja u posljednjih par mjeseci živi u tom parku sa svojom crnom i crno-bijelom djecom. 

Inače se Bibs nije proslavio u ratu sa mačkama, sve i jedan duel pobjegao je prvi, a baš zato je veliki junak, jer lako je na megdan izlaziti kada se pobjeđuje, za ovo što on radi treba srca. 

Svjedok sam i da je Crna Mačkica započela fajt, tako što je izašla pred nas i izazovno legla nasred puta. 

Naljutilo je to Bibca, koji je krenuo da negoduje i da reži, ali Mačkica je itekako svjesna razlike u brzini i spretnosti, pa mu je na prijetnje odgovarala bezbrižnim mahanjem repa.

Savjetovao sam ga da bude od nje pametniji i zaobiđe je, ali nije htio, već je prijeteći krenuo da se približava.

S velikom napetošću posmatrao sam Mačkicu kako je iz ležernog prešla u nategnuti stav, sve se u sebi nadajući da će Bibs ipak odustati, ali on se onda pretvorio u Bijelu Oluju i bogme natjerao Crnu Mačkicu u žestoki bijeg, sve do ono nekoliko drveta na ćošku travnjaka. 

Šta reći nego - svaka čast! Jedanaest godina nije šala, valja se dati u takav trk. 

Još moram zapisati i kako je mene predivno ganjao jedan mali crni cuko u Gatačkoj, ali to sutra, a sad samo tizer - scena je to bajkovita.

Jedva čekam sutra da pišem o tome, a sad da malo vidimo šta je to pisao Tarik Haverić, autor izuzetno podesan za književno pljačkanje. 

ŠESNAESTI DRUGOG

Juče sam imao sebe onakvim kakav dugo nisam bio, a to je u posebnom spisateljskom raspoloženju, na čijim sam krilima opalio preko dvije hiljade riječi, pišući putopis za konkurs. 

Ukoliko se desi da dobijem bilo koju nagradu, a posebno prvu, onda će to postati veoma bitan događaj u mom književnom životu, jer stigla bi mi ta pobjeda u trenutku kad je na meni dosta pažnje, ali hejterske.

Hejterska pažnja bolja je od nikakve, ali nije bog zna kakav kvalitet, posebno što me kinji jedna mala Tinderuša, iako je dobila od mene tačno ono što je tamo tražila, a to je short term fun. Ona prati svaki moj korak i pravi lažne profile svaki dan, s kojih mi šalje poruke o tome kako me svi mrze i kako trebam prestati pisati jer niko to ne čita, ništa joj pri tome ne smeta što sama čita sve. 

Jest, jedan mali skandal, osmišljen i realiziran od strane nečasnih ljudi da me sahrani, zapravo je učinio da budem ponovo otkriven, stilizacija u mom ljutom govoru privukla je neke ljude sama od sebe, pa se valjda vraćaju po još. 

Bože dragi, hoću li se ikada uzvisiti dotle da mi pisanje bude jedino zanimanje? Tada bih opet mogao puno čitati, pa ko zna na šta bi sve izašlo, možda baš na neku prelijepu, svjetski zanimljivu beletristiku?

Da hoću makar neku nagradu dobiti na ovom sada konkursu, i to bi mi veoma prijalo. 

Sada moram ići nahraniti jednog psa. 

***

Ima nešto grozno u planinama zimi. Ko se nikada nije vozio kroz njih sam, u maglivitoj noći dok pada snijeg, taj ne zna šta su putne brige i šta znači samo čekati da se nešto završi, kako bilo, samo da ga više nema.

***

Mislim da moram smanjiti svoje učešće na društvenim mrežama, zato što u posljednje vrijeme suviše često proklizavam u neukus. 

Misliti svojom glavom jeste pohvalno, ali govoriti misli na prvu loptu, kad je u riječi više emocije nego misli, to uglavnom nije. 

Izazivam samog sebe kako ne mogu izdržati ni sedam dana da ne pogledam u instagram i fejsbuk. 

Realno, mislim da mogu to dvoje odbaciti, što se kaže, ko iz pičke, te da je to glavni razlog što ne želim s tim stvarima prestati, već samo prilagoditi korištenje, učiniti ga prijatnijim.

***

Dosta pisanja, valja mi u krevet ići, ustajem u 7.

PETNAESTI DRUGOG

Danas ističe konkurs za putopis, sa nagradama od 200, 100 i 50 evra, pa idem to i pisati, put u Čapljinu da opišem i probam uzeti neki dinar. 

Možda mi ovo šalje Bog, jer 200 € što sam na Merivu potrošio, bar u hipotezi, najednom može biti vraćeno. 

Ima da ga istresem kao iz rukava! 

***

Poslao sam sa zakašnjenjem od sat i po; nek’ nisam zbog glupog pisanja neotišao na skejt, ovako sam i skejtao i prijavio se na konkurs.

Ekstra je ispalo, objaviću ovde ako ništa. 

ČETRNAESTI DRUGOG

Ponovo nisam uspio zaspati ranije, tako da će ovo biti još jedan mrtvi dan. Nisam uspio zaspati od briga, od stresa koji čovjeka opsjedaju kad ima neriješene probleme. 

Želim promijeniti svoj život, jer ovako kako živim nije dobro. Od jutra do mraka sam u nekakvom poslu, a to mi ne može zaraditi koliko mi treba, dok slobodnog vremena praktično i nema, ima samo radnog u kom nema posla. 

Trenutno baš i nemam nekog plana kako da to uradim, moram ponavljati sve isto kao i do sad, pa me to frustrira jer znam da radeći isto ni rezultat ne može biti drugi. 

Krajnje je vrijeme da potražim i suprugu, neku ženu sličnu sebi, jer dvoje ovakvih bi trebalo da mogu živjeti solidno, bez neimaštine i uz više slobodnog vremena. 

Nemam ideje gdje takvu ženu tražiti? Na Tinderu nisam imao sreće, sve što sam tamo sreo nije bilo za suživot i demokratiju, a u stvarnosti sam opet stalno u pokretu i pod obavezom, tako da svjesno okrećem glavu od privlačnog ženska, jer privlačno žensko je smrt za muškarce poput mene. 

Ma i neprivlačno isto, sad se to promijenilo, sluđivanje naroda putem medija rodilo je izobilje žena koje se pokušavaju biti muškarci sa dna kace, pa kome taj horor treba i ko na takvu, poslije određenog vremena, ne bi digao ne ruku, nego i nogu do glave, high-kick? 

Ružna, debela i glupa, nekad je jebač u meni imao smisla i za to, ali i one su tada bile bolje, nježnije i zahvalnije, a sad čim ima 10+ kila viška uzrečica joj boli me kurac i trista drugih rugoba, za koje moraš dobro potup biti da vidiš u tome išta pozitivno. 

Ipak je za ljude najgore kada su glupi. S glupima ne treba raditi ništa osim cirkusa, posebno ih ne treba poistovjećivati sa sobom i misliti da im treba isto, jer to je definitivno pogrešan stav, gluperde i seljaci organski ne podnose ljude poput mene, a što je njihov stil borbe prijetvornost, tako da ti često prvo daju pičke pa tek onda pokažu šta stvarno misle - e pa to ja nisam kriv, to je ono što gluperdu čini gluperdom, konstantno davanje onoga što ne može halaliti i konstantno čuđenje nad životom, što se isti nikada ne razvije kako su mislili oni, već uvijek drugačije, onako kako njima nije ni palo na pamet.

Moram i s ovim pisanjem da se malo zauzdam. Pomaže mi ono durati stres, ali mi ga i stvara dodatno, skreće mi pažnju i onda djelujem smušeno. 

***

Ima više stvari koje me čine lošijim čovjekom. 

Jedna od njih je kokuzluk. On mi oduzima moć slušanja drugih ljudi i tjera me da ih sve doživljavam kao beskorisne smarače, a zato što mogu misliti samo o zarađivanju i lovi. 

Nedostatak sna također. To me čini dekoncentrisanim i manje sposobnim za posao, posebno za moj drugi posao koji se u velikom dijelu sastoji od pisanja brojčanih šifri, kojih odmoran pamtim po trinaest, a umoran jedva tri.

Nedostatak kvalitetnog društva, nedostatak ljudi pred kojima bih mogao govoriti o onome što je meni zanimljivo i važno, to me također čini lošijim čovjekom, takvim koji misli da za njega ne postoji odgovarajući par, samo kratki spoj.

Tu moram ograditi svoju raju skejtere, koje puno volim baš zato što možemo emotivno pričati o istoj temi; neka su mi živi i zdravi oni, pa neka su i razlike među nama po 15-20 godina i više, ja sam njihov drug-pokrovitelj i jedva čekam da opet idemo gdje skupa, zato sam najviše Merivu i popravio. 

Pretjerivanje sa alkoholom me čini najgorim mogućim čovjekom, jer tad moj jad umisli da je jak, pa me dobro osramoti, tako da po tri dana kasnije ne mogu doći sebi. 

I sa travkom, koja mi ponekad zna sjesti veoma relaksirajuće, postaje loše ako se čovjek odaje toj relaksaciji od samog jutra - bude takav čovjek tup, tup i trom, a ja to ne volim, ne prije konačnog povratka kući i mogućnosti da čovjek legne bez da ponese. 

Lošijim čovjekom, kokuznijim i bolno glupim, definitivno me čini kladionica. Njena očajna atmosfera, svi ti zgubidani, raspikuće i penzioneri, posebno babe, koje izvan tog ćumeza  garant svima kenjaju o tome kako se u životu treba vladati. 

Ima toga još, ali eto: kada bih našao bolji, u smislu plaćeniji - posao, spavao 7-8 sati, prestao pokušavati komunicirati sa ljudima kojima to slabo ide, prestao piti alkohol, travki ne dozvolio da me snalazi nego samo pred spavanje, ili još bolje nikako, te nikada više ne ušao u kladionicu osim iz zajebancije, onda bi moj život sigurno bio puno bolji. 

***

Moja željena životna poboljšanja nisu dostupna sva, plaćeniji posao nije tako lako naći, pa ni vrijeme za san naći, ali ono što se može, a može se ne piti i ne kockati, na tome već radim. 

Nisam još došao dotle da ne popijem nikakav alc. i ne prokockam marke čitav mjesec, ali čitam sada ovu historiju Arapa, a dolazi Ramazan, pa eto mi šanse da ispoštujem Arabiju i one koji se kroz historiju nisu zamarali sa površnim slikama i bezdušnim kipovima, čija je direktna posljedica ovo savremeno, masovno i svakodnevno retarderstvo na socijalnim mrežama, nego su se ti ljudi razvijali verbalno, dakle misaono, duševno, podigavši pjesništvo na nivo abrakadabre.

Ne može čovjek od duha da ih zbog toga ne voli posebno, da za njih ne poželi iz tog razloga nešto posebno i učiniti, recimo na svoj način ispoštovati Ramazan,  u skromnim okvirima ćafirskih mogućnosti, dakle bez gemblanja i cuge. 

Još jedna veoma bitna i za korekciju dostupna stvar je i ovo pisanje, taj najveći neprijatelj mog sna. Ne smijem biti lijen preko dana, već trebam grabiti svojih hiljadu-dvije riječi po danu, pa taman sve bile nevaljale. 

Hejteri tvrde da se samo ofiram, ali ja vidim kad se ljudi nazor smiju i po tome znam da ako ništa oni, hejteri moji, misle da sam kao pisac zanimljiv. 

Meni se opet čini da sam uhvatio put za roman i da će to možda u cjelini ispasti vrlo zgodno, jedna autentična savremena bosanska priča, godinu dana života u Bosni, iz pera subjekta koji nije u položaju da se dodvorava ni vladinom, ni nevladinom pogledu na Bosnu i svijet, dodatno oneobičenom putem neobičnih interesovanja. 

***

Malo svinje sam ipak kupio, malo vrata koji se broji u drugu kategoriju, iako je prva liga okusom. 

Čekam još koju minutu da se dovrši povrće, a nakon večere ostaje mi još kupanje i da malo čitnem Haverića. 

Ako se slažemo da su najbolje knjige one koje zabavljaju i poučavaju u isti mah, onda je Tarik Haverić daleko najbolji pisac Bosne u ovom trenutku, sa rečenicama kristalno jasnim, što na proste faktore rastavljaju kompleksna pitanja, omogućavajući i ovakvima kao ja da u to zavire. 

Nisam puno pročitao, tek uvod, a već vidim da slabo poznajem demokratiju, pa mi to budi čitalačku nasladu. 

Jedna rečenica me oduvala što se kaže, ona u kojoj se kaže da se antička grčka filozofija najvećim dijelom razvila kao kritika atinske demokratije. 

Tako ću i ja razviti svoju autentičnu filozofiju glavićarstva, koji nije ništa drugo do posljedica bh. kinematografije.

Nešto mi odjednom dođe nekakva šuha da ću ipak postati za života profesionalni pisac. 

Ekstra sam večerao. Ne pišem o skejtu jer ne stižem, a derao sam ga i danas, i sutra ću isto, jer sutra mi je subota radna.