ČETRNAESTI DRUGOG

Ponovo nisam uspio zaspati ranije, tako da će ovo biti još jedan mrtvi dan. Nisam uspio zaspati od briga, od stresa koji čovjeka opsjedaju kad ima neriješene probleme. 

Želim promijeniti svoj život, jer ovako kako živim nije dobro. Od jutra do mraka sam u nekakvom poslu, a to mi ne može zaraditi koliko mi treba, dok slobodnog vremena praktično i nema, ima samo radnog u kom nema posla. 

Trenutno baš i nemam nekog plana kako da to uradim, moram ponavljati sve isto kao i do sad, pa me to frustrira jer znam da radeći isto ni rezultat ne može biti drugi. 

Krajnje je vrijeme da potražim i suprugu, neku ženu sličnu sebi, jer dvoje ovakvih bi trebalo da mogu živjeti solidno, bez neimaštine i uz više slobodnog vremena. 

Nemam ideje gdje takvu ženu tražiti? Na Tinderu nisam imao sreće, sve što sam tamo sreo nije bilo za suživot i demokratiju, a u stvarnosti sam opet stalno u pokretu i pod obavezom, tako da svjesno okrećem glavu od privlačnog ženska, jer privlačno žensko je smrt za muškarce poput mene. 

Ma i neprivlačno isto, sad se to promijenilo, sluđivanje naroda putem medija rodilo je izobilje žena koje se pokušavaju biti muškarci sa dna kace, pa kome taj horor treba i ko na takvu, poslije određenog vremena, ne bi digao ne ruku, nego i nogu do glave, high-kick? 

Ružna, debela i glupa, nekad je jebač u meni imao smisla i za to, ali i one su tada bile bolje, nježnije i zahvalnije, a sad čim ima 10+ kila viška uzrečica joj boli me kurac i trista drugih rugoba, za koje moraš dobro potup biti da vidiš u tome išta pozitivno. 

Ipak je za ljude najgore kada su glupi. S glupima ne treba raditi ništa osim cirkusa, posebno ih ne treba poistovjećivati sa sobom i misliti da im treba isto, jer to je definitivno pogrešan stav, gluperde i seljaci organski ne podnose ljude poput mene, a što je njihov stil borbe prijetvornost, tako da ti često prvo daju pičke pa tek onda pokažu šta stvarno misle - e pa to ja nisam kriv, to je ono što gluperdu čini gluperdom, konstantno davanje onoga što ne može halaliti i konstantno čuđenje nad životom, što se isti nikada ne razvije kako su mislili oni, već uvijek drugačije, onako kako njima nije ni palo na pamet.

Moram i s ovim pisanjem da se malo zauzdam. Pomaže mi ono durati stres, ali mi ga i stvara dodatno, skreće mi pažnju i onda djelujem smušeno. 

***

Ima više stvari koje me čine lošijim čovjekom. 

Jedna od njih je kokuzluk. On mi oduzima moć slušanja drugih ljudi i tjera me da ih sve doživljavam kao beskorisne smarače, a zato što mogu misliti samo o zarađivanju i lovi. 

Nedostatak sna također. To me čini dekoncentrisanim i manje sposobnim za posao, posebno za moj drugi posao koji se u velikom dijelu sastoji od pisanja brojčanih šifri, kojih odmoran pamtim po trinaest, a umoran jedva tri.

Nedostatak kvalitetnog društva, nedostatak ljudi pred kojima bih mogao govoriti o onome što je meni zanimljivo i važno, to me također čini lošijim čovjekom, takvim koji misli da za njega ne postoji odgovarajući par, samo kratki spoj.

Tu moram ograditi svoju raju skejtere, koje puno volim baš zato što možemo emotivno pričati o istoj temi; neka su mi živi i zdravi oni, pa neka su i razlike među nama po 15-20 godina i više, ja sam njihov drug-pokrovitelj i jedva čekam da opet idemo gdje skupa, zato sam najviše Merivu i popravio. 

Pretjerivanje sa alkoholom me čini najgorim mogućim čovjekom, jer tad moj jad umisli da je jak, pa me dobro osramoti, tako da po tri dana kasnije ne mogu doći sebi. 

I sa travkom, koja mi ponekad zna sjesti veoma relaksirajuće, postaje loše ako se čovjek odaje toj relaksaciji od samog jutra - bude takav čovjek tup, tup i trom, a ja to ne volim, ne prije konačnog povratka kući i mogućnosti da čovjek legne bez da ponese. 

Lošijim čovjekom, kokuznijim i bolno glupim, definitivno me čini kladionica. Njena očajna atmosfera, svi ti zgubidani, raspikuće i penzioneri, posebno babe, koje izvan tog ćumeza  garant svima kenjaju o tome kako se u životu treba vladati. 

Ima toga još, ali eto: kada bih našao bolji, u smislu plaćeniji - posao, spavao 7-8 sati, prestao pokušavati komunicirati sa ljudima kojima to slabo ide, prestao piti alkohol, travki ne dozvolio da me snalazi nego samo pred spavanje, ili još bolje nikako, te nikada više ne ušao u kladionicu osim iz zajebancije, onda bi moj život sigurno bio puno bolji. 

***

Moja željena životna poboljšanja nisu dostupna sva, plaćeniji posao nije tako lako naći, pa ni vrijeme za san naći, ali ono što se može, a može se ne piti i ne kockati, na tome već radim. 

Nisam još došao dotle da ne popijem nikakav alc. i ne prokockam marke čitav mjesec, ali čitam sada ovu historiju Arapa, a dolazi Ramazan, pa eto mi šanse da ispoštujem Arabiju i one koji se kroz historiju nisu zamarali sa površnim slikama i bezdušnim kipovima, čija je direktna posljedica ovo savremeno, masovno i svakodnevno retarderstvo na socijalnim mrežama, nego su se ti ljudi razvijali verbalno, dakle misaono, duševno, podigavši pjesništvo na nivo abrakadabre.

Ne može čovjek od duha da ih zbog toga ne voli posebno, da za njih ne poželi iz tog razloga nešto posebno i učiniti, recimo na svoj način ispoštovati Ramazan,  u skromnim okvirima ćafirskih mogućnosti, dakle bez gemblanja i cuge. 

Još jedna veoma bitna i za korekciju dostupna stvar je i ovo pisanje, taj najveći neprijatelj mog sna. Ne smijem biti lijen preko dana, već trebam grabiti svojih hiljadu-dvije riječi po danu, pa taman sve bile nevaljale. 

Hejteri tvrde da se samo ofiram, ali ja vidim kad se ljudi nazor smiju i po tome znam da ako ništa oni, hejteri moji, misle da sam kao pisac zanimljiv. 

Meni se opet čini da sam uhvatio put za roman i da će to možda u cjelini ispasti vrlo zgodno, jedna autentična savremena bosanska priča, godinu dana života u Bosni, iz pera subjekta koji nije u položaju da se dodvorava ni vladinom, ni nevladinom pogledu na Bosnu i svijet, dodatno oneobičenom putem neobičnih interesovanja. 

***

Malo svinje sam ipak kupio, malo vrata koji se broji u drugu kategoriju, iako je prva liga okusom. 

Čekam još koju minutu da se dovrši povrće, a nakon večere ostaje mi još kupanje i da malo čitnem Haverića. 

Ako se slažemo da su najbolje knjige one koje zabavljaju i poučavaju u isti mah, onda je Tarik Haverić daleko najbolji pisac Bosne u ovom trenutku, sa rečenicama kristalno jasnim, što na proste faktore rastavljaju kompleksna pitanja, omogućavajući i ovakvima kao ja da u to zavire. 

Nisam puno pročitao, tek uvod, a već vidim da slabo poznajem demokratiju, pa mi to budi čitalačku nasladu. 

Jedna rečenica me oduvala što se kaže, ona u kojoj se kaže da se antička grčka filozofija najvećim dijelom razvila kao kritika atinske demokratije. 

Tako ću i ja razviti svoju autentičnu filozofiju glavićarstva, koji nije ništa drugo do posljedica bh. kinematografije.

Nešto mi odjednom dođe nekakva šuha da ću ipak postati za života profesionalni pisac. 

Ekstra sam večerao. Ne pišem o skejtu jer ne stižem, a derao sam ga i danas, i sutra ću isto, jer sutra mi je subota radna.