OSAMNAESTI DRUGOG

Dobro sam se sinoć razvalio. Ustao sam sa nogama tako bolnim da sam se jedva obuo. Moraću Serjogu ljubiti deset puta da dođem sebi malkice, a ako i on mene samo jednom onda će mi biti još i drago što sam se izudarao. 

Grozno sam sinoć spavao, probudio sam se u pola noći, u goloj vodi, toliko velikoj da se smočio i madrac ispod čaršafa. 

Mislim da je to nakupljeni stres, u čijem ignorisanju sam postao tako jak. 

Ipak moram nešto para staviti u džep ako mislim nastaviti sa ovim životom, jer u suprotnom ću samo misliti na besparicu i neću moći djelovati, zaplešću se u crnjake. 

***

Probam danas dan bez skejta, mislim pravog. Moram sačekati da me prođu ovi uboji i zato ću voziti svoj mali surfskejt. 

Ljetos sam, kopirajući jednog Japanca, probao bosonogo surfanje, mislim na ovo skejtersko, koje mi se puno dopalo jer u njemu ne smiješ biti lud, nego sve vrijeme umjeren, a zato što kočenja nema, bose noge nisu za da koče po asfaltu. 

Jedva čekam ljepše vrijeme da ponovim tu vožnju.

***

Metiljam se čitav dan. Ne osjećam se dobro, prebijenost od sinoćnjeg pada udružila se sa nemanjem para, pa mi od toga došao osjećaj da više nikada ništa dobro neće biti. 

Volio bih, u ovom trenutku najviše od svega, da me sada kući neko čeka, neko ko je skuhao nešto fino i ima razumijevanja za mene prebijenog, umornog i onemoćalog, koji bih samo legao i jeo, do sutrašnjeg dana i slatkog jutra sa momčićem Sergejčićem, sa mojim malim jaranom čije me postojanje ovih dana nekako najviše hrabri i održava.

Za njega ću postati bolji čovjek, a možda već i idući mjesec, u kom se nadam da neću nikako popravljati auto ni kupovati opremu za skejt. 

Danas sam uspio malo više čitati historiju Arapa, dolazak islama i njegov razvoj do smrti Muhamedove. Ne mogu reći sa sam se oduševio, ni blizu kao za antički Jemen ili predislamske beduine. 

Bože dragi, ako te ima, a realno moglo bi biti, onda molim primi i mene pod svoje okrilje, a ja ću ti se evo zakleti, Bibcem i Serđom ne, ali može perom i skejtom, da nikada neću slijediti Abrahamske religije, čiji su tekstovi o tvom biću tako mizerni da tebi za ljubav odbijam u njih vjerovati. 

Zdravlje je šta mi treba prvo, lova drugo; s to dvoje mogu i sam, ili bolje reći sam sa tobom.

***

Što je kraj mjeseca bliži, što je kokuzluk u društvu veći, to je opšta društvena atmosfera sve gora. 

Ingeniozni potezi pederalne vlade, predstavljeni kao poboljšanje životnih uslova za najsiromašnije, izokrenuli su se u opšte poskupljenje svega i svačega, tako da je, koliko vidim, sada samo još više sirotinje, više nas koji ne možemo zaraditi dovoljno da se pokrijemo na mjesec. 

Jer, ako su i povećali minimalnu platu, naši krpelji od vladara ostavili su gazdama prostor da skraćuju topli obrok, koji se na taj način pretvorio u hladni kurac, u nešto što jedva može priuštiti hljebastu pekarsku užinu, nekima vjerujem ni toliko. 

Na taj način moj kolega, kom se za zakon plata značajno povećala, prima istu platu kao i prije, a uz cijene veće nego ikad, tako da je za njega život postao samo teži, on kao čovjek neugodniji i ljući. 

Primjećujem jednu bitnu razliku između nas u podnošenju kokuzluka, a za koju vjerujem da izvire iz činjenice da kolega ima porodicu, dok ja nemam. 

Iako se naše licemjerno društvo svakodnevno satire oko bajkovitog uzdizanja porodice, prava je istina drugačija: samo ponekog odraslog muškarca vole u porodici i ako nije dobar u zarađivanju, a skoro svima im je nagrada za to gubitak poštovanja, sa tendencijom prelaska u prezir, ako monetarna slabost potraje.

Trenutak je to, rekao bih, u kom je puno zgodnije biti neženja samac, sa nekim divnim cukom kakav je moj Bili, nego imati ženu i djecu, jer meni se Bili po povratku kući istinski obraduje, a da me ovakvog dočekuje neka nadrkana žena, neka naša domaća Meduza, koja klupko zmija nosi ne samo na glavi, nego i u ustima, onda bi mi ostalo još samo da se ubijem, eventualno počinim još femicid prije toga. 

Veliki problem moje ličnosti u cjelini stane u dvije riječi: nepriznati trud. Taj kompleks mi je razvila moja porodica, koja je u pokušaju da me upregne u neka kola unosnija od književnih rabila metodu “množenje s nulom”, što je od mene napravilo čovjeka koji bez pohvala ne može da se pokrene, mrvica strepnje da će oni za koje nešto radim reći poslije da nisam ništa uradio dovoljna je da mi u potpunosti ubije volju za životom, a ne radom. 

Taj moj sistem samomotivacije smatram možda i najboljim dijelom svoje ličnosti, pa on i jeste glavni što nikako ne gubim nadu, osim na trenutke naravno, u sretan kraj: na kraju ću s tim i pobijediti, sa tom svojom moći da se sahranjujem i zatim iskačem iz groba vitalniji nego ikad, kao pisac i kao čovjek ću pobijediti. 

I tu samoća igra važnu ulogu, jer u njoj leži rječitost neophodna da bi čovjek došao do pravih priča za sebe, onih koji se daju živjeti potpuno. 

Misliti o kokuzluku strašno je iz perspektive bh. građanina, ali kad se čovjek fokusira na historiju Arapa, kad zna da “...s obzirom da ima tako malo resursa, beduinu je borbenost prirodno stanje duše”, a povrh toga i predivni dodatak, u kom “...premda u stalnoj borbi za opstanak, beduin smatra nižim od sebe sve koji žive sjedilačkim životom”, onda stupa na ravan na kojoj je moguće neko vrijeme varati sebe sama, taman do iduće plate. 

***

Nešto kontam kako ću za Ramazan postići da mi potraje plata preko cijelog mjeseca. 

Čini mi se da mi i noge polako ozdravljaju, pa me i to ispunjava optimizmom: sigurno se danas ne bih osjećao tako loše da sam imao snage opaliti koji trik na skejtu, da sam sav taj jed uložio u pop umjesto u write. 

Kenja mi jedna debela hejterka da su ovi moji blogovi nešto najdosadnije što postoji. Rekao sam joj da nađe “Kaimiju” od Derviša i pročita dio kad Kaimija najuri kadiju, kako i s kojim riječima to uradi, pa neka pri tome zamišlja da sam ja Kaimija, a ona kadija. 

Čudo bože da čovjek toliko može voljeti jesti svinjetinu i u isto vrijeme tako ne voljeti svinje od ljudi. 

Biće dobar osjećaj kad jednom ovi spisi izađu i u formi knjige, čiji bi naslov, za prvih 365 poglavlja, mogao biti jedan što sam prošle godine smislio - “Uvod u glavićarstvo”. 

Predobar naslov, presmiješan a precizan u opisu djela. 

Jedva čekam da i ja opet izglavićarim neku, kokuzluk mi je skratio koju kilu, od čega mi se produžio kurac. 

Krajnje je vrijeme da se i u Bosni počnu otvarati javne kuće, jer koliko vidim puno kurvi mora raditi u institucijama vlade, jer koje je to treće mjesto gdje se radi ležeći? Nema ga. 

Sa druge strane, puno je nas koji bi ga metnuli, a koji više nemamo vrijeme da se bavimo brlaćenjem i nagovaranjem  djevojaka, niti imamo moralnih dilema po tom pitanju: sve se to da obuhvatiti pod jednu vitičastu zagradu, na čijem sastavu valja napisati stručnu riječ masturbacija. 

30 KM je optimalna cijena za to, za prirodne ljepotice, silikonske mogu po 20 i na kraju freestyle kategorija, za cenera, da bi i ovi naši, na neobičan način - putem povećanja plate - životno ugroženi ljudi, mogli dati sebi oduška i tako stvarati zdraviju društvenu atmosferu. 

Velika sramota Bosne i Hercegovine kao države jest što je dopustila sebi da ima gej paradu prije javne kuće, jedna dobra javna kuća u gradu učinila bi više za prihvatanje LGBT populacije nego stotinu parada.