DEVETNAESTI DRUGOG

Među ljudima kokuz teško da može pronaći saveznika u pravom smislu riječi, ali ima ga zato među stvarima, tačnije u alkoholu, a od toga najprije u rakiji, toj opštoj narodnoj medicini Bosne i Hercegovine.

Često kenjam protiv pića, a kada bih uvijek pio kao danas, onda za tim kenjanjem ne bi bilo potrebe, jer evo me gdje čitav dan jurcam gradom na svom malom skejtu i obaveze završavam, ostavljajući za sobom nasmijane i oraspoložene ljude, jer na dvije rakijice male Boris Lalić je čovjek ljubak i duhovit, oštrog uma i brze reakcije.

U međuvremenu sam podigao i neku lovu, pa je i to doprinijelo mojoj jutrošnjoj duhovitosti. 

Moram paziti da mi sada ne izvjetri na gluposti. Kolegi je rođendan i njemu ću kupiti ručak, a ja ću večeras jesti džuveč s jajima. 

Kontam se da možda odem kupiti kilu klempe, ali možda bolje ne, jer kad čovjek ne kupuje jer nema novca, onda to i nije muževno uzdržavanje, nego prinudno stanje.

Neću ga kupiti. Samo hljeb i jednu kafu ću kupiti sebi večeras.

***

Jučer sam bio malodušan, pa sam u toj malodušnosti bio površan, zbog čega nisam ni mogao vidjeti moć Resulaha Muhameda, u čijoj pojavi nije možda bilo ničega grčkog i rimskog, što je moj ukus u starinama, ali koji je zato prvi svijetu dao ono što mu je tako očajnički bilo potrebno da bi mogao krenuti naprijed, a to je mogućnost ljudskog bratimljemja izvan krvnog srodstva. 

Na taj način, jedno od najsurovijih čovjekovih staništa, jebena pustinja, postalo je poprištem do tada na svijetu neviđenih scena, kada su se prilikom Hadža, ujedinjeni u poštovanju jedne te iste ideje božjeg bića, okupljali ljudi svih nacija i boja kože. 

Judaizam i kršćanstvo, koji su ranije iznijeli svijetu ideju jednog boga, iz nekog razloga nisu naišli na neku naročitu prođu kod Arabljana, možda zato što su više bili okrenuti bijelcima i Evropi? Bijelci, Rimljani pogotovo, oni su u svojoj pohlepi pomrsili račune cijelom svijetu, naročito Arapima, koji su se stoljećima bogatili na bijelcima, prodajući im pod Arabiju cijele Aziju i Afriku, prouzrokujući u Evropi cijeli književni žanr, u kojoj se Arabija, možda i najteže mjesto za život na čitavoj planeti, stoljećima, pa i milenijima opisivala kao najplodnija, najbogatija zemlja svijeta.

Bijelci su stvarno smiješni ljudi kad nešto ne znaju, mnogi među njima krenu tada lagati i laž braniti ako im se skrene pažnja na neznanje; nećeš vidjeti takvu odbranu prema Istini nikad, ona ne baca pijesak u oči i može sebi priuštiti da ostane mirna bez obzira na ono što o njoj imaju reći neznalice. 

Može biti da je i to dio mudrosti božje, što je dao da se neznalice tako lako skupljaju u grupe, što ih čini lakšim za zaobilaženje i preskakanje, koje je umnim ljudima željnim ozbiljnog rada neophodno, jer u suprotnom će mu sve vrijeme otići na slušanje onih gluposti od svake ruke što ih neznalice izgovaraju uz obilato učešće svojih jadnih glumačkih sredstava, što je umnim ljudima čisti gubitak vremena i situacija da se prisjete pravila iz starinskog bontona: ako ne možemo nekome pomoći, trebamo se praviti da ne vidimo njegovu ili njenu nesreću, jer oni koji u te stvari gledaju i o njima pričaju bez da išta dalje od toga čine, pa to su valjda oni ljudi zbog kojih osjećaj života na ovom svijetu zna biti tako gadan, da poželiš sravniti ga sa zemljom i krenuti ponovo od nule.

Uglavnom, htjedoh reći da izrazito poštujem Muhameda i smatram ga istinski uglednim čovjekom, da sam pogriješio juče što sam napisao da nisam baš zadovoljan sa tim kako mi teče knjiga, historija Arapa, da se pokvarila otkako je krenuo islam. 

Ja ne mogu biti musliman jer istinski ne vjerujem u jednog boga, isto tako ni u više njih, a jedini što sigurno vidim jeste da je i ateizam vjera - zapravo je to moj najsnažniji razlog da vjerujem u mogućnost postojanja božje persone, to i prirodne kreacije svijeta, koje bude u meni misao na kreativnu silu što nije bez svijesti, šta je to u našem univerzumu istinski lijepo? 

Danas nisam uspio to čitnuti ni slova, a sinoć nisam stigao čitati Haverića, pa me to čini sada da se osjećam malo kao šupak; elokventni erudita želim biti, a tako sam spor čitač da već sada mogu zaključiti: moja elokvencija će biti takva da ću služiti na šegu onima koji su u tome ozbiljni. 

Nije mi to sada ni krivo. Ma koliko se trudio da se s nje sklonim, ulica je bila i ostala jedina istinska domovina mog duha, koji je u tome uspio naći i smiraj: slušam street punk, vozim street na skejtu, pa eto i pišem kao uličar, dakle kompletna sam ličnost. 

***

Hoću malo pisati i o skejtu, nisam dugo, a prije toga samo da zapišem kako ću sutra Sergeja po prvi put voditi i doktoru. Ja sam tu u svojstvu pomagača Sergejevoj  mami i zato se stalno opominjem da ne smijem u tome ni probavati biti vođa, nego samo pratiti šta se dešava i asistirati. 

A drago mi puno što mogu tako pomoći, eto to mi je baš kao neki blagoslov, kao da na nebu stvarno ima neki gospodin Bog, što sve vidi i zna, pa tako i da u Sarajevu ima jedan Boki, koji je upamtio sve i jednu epizodu iz romana u kom junak-siroče ulazi u priču kao beba u potrazi za starateljem, pa vidi zbog toga pomalo i Serjogu tako, od čega u konačnicu osjeća veliku čast, onu od koje ti se čini da su ti grudi puno veće nego što prikazuje to ogledalo. 

E, sad o skejtu.

Jutros sam izignorisao što me bole skočni zglob i peta, tako da sam iz kuće izašao na Penny-u, koji mi je pomogao da završim puno toga do podne, poslije čega sam osjetio slatki umor - znak da je trening bio ozbiljan.

Kasnije, kad sam obavio sve što treba za posao, nisam mogao biti na miru jer su uzele da me muče kokuzne misli, kako sam rođen da budem kokuz i te stvari, kojih sam ovih dana imao previše, a kako ih nikako nisam mogao ugasiti, pobjegao sam im na skejt, zadavši sebi zadatak da uradim trideset različitih trikova. 

Prvih dvadesetak riješio sam prilično brzo, skoro pa zaredom, poslije čega su krenule teže stvari, za koje mi je trebalo više vremena, a kad sam uspio nakucati 29, već je došlo i vrijeme zatvaranja. 

Imao sam još samo jedan pokušaj na raspolaganju, za trik koji mi je inače lagan, ali danas težak jer valja opaliti onom petom što boli. 

Uvjeren da od ispunjenja zadatka nema ništa, uzeo sam da napravim posljednji pokušaj više radi reda, a baš ta opuštenost s kojom sam pristupio učinila je da uradim prelijepi halfcab heelflip, koji nije bio nešto visok, ali izgledom je bio perfektan. 

Osjećaj koji me još uvijek zbog toga drži je spokoj. Jesam crknut, jesam i izudaran, jest mi i mrsko Bicka izvesti u šetnju, ali sve zajedno nije u stanju uznemiriti me, a samo zato što sam ispunio svoju malu skejt misiju.

Nespokojni ljudi, to je nešto čega u Bosni ima toliko da spokojan čovjek budi sumnju - nespokoj je ono što se očekuje i što se ne mora objašnjavati. 

Meni se takvo društvo ne sviđa, ne želim u tome sudjelovati, smatram da je priroda stvorila čovjeka kako bi se sama sebi mogla diviti, pa to i pokušavam radit, a skejt mi tu pomaže u velikoj mjeri, jer on je taj glavni čistač mojih misli, koji me najbolje od svega podsjeti šta je život moj i šta mi je u tom životu činiti.

Zbog toga je jedan od najvažnijih ciljeva - postati bolji skejter. Doći u idućih par godina do onih trikova i ljepote stila zbog kojih dječaci odlučuju postati skejteri, mnoštvo njih.

Stalno pričam da mi je zarađivati više, pa eto jedne realne šanse, treba skejtati svaki dan i pri tome biti maksimalno ozbiljan, od čega svakako nema ništa zabavnije, samo jedna stvar može biti, ali i to samo na trenutak, overall skejt je najzabavnija stvar na svijetu.