DVADESETI DRUGOG

Ima ljudi tako besposlenih da imaju vremena zavađati druge ljude, a ima ih i koji se time aktivno bave svaki dan kao ja skejtom, što će reći da vole to svoje zanimanje. 

S tom premisom u glavi, naslonjenom na svijest da sam dobio skandalozno povišenje pažnje, smislio sam jedan mali trik, kako da još više ljudi probam privući na vlastiti blog.

Napisao sam tako na fejsbuku status, u kom sam iznio dezinformacije o svom blogu, da je na istom jako puno tekstova u kojima se imenom i prezimenom spominju živi ljudi, te da to nisu fine stvari uopšte, ali da meni ne pada na pamet stavljati linkove, već očekujem da se narod sam zarovi u tu džinovsku korpu za prljavi veš, ako već želi vidjeti kako je to kad te posere pravi pisac. 

Takvih sadržaja na ovom blogu nema, ali ono što ima jesu desetine novih posjeta na postove stare, a što me u ovom trenutku ispunjava ponosom pomiješanim sa veseljem: zamišljam razne zlurade pojave, kako traće sate i sate na čitanje neželjenih sadržaja, na ovo moje svakodnevno drkanje po papiru, sve dok im se cijela zluradost ne pretvori u ozlojeđenost, u magaraće uši na glavi i grub samar na leđima. 

Žalosno, ali istinito: ona prava beletristika, u kojoj je svaka rečenica lijepa, za to u iscrnjačenoj Bosni publike ima samo među mlađim, životno neiskusnim svijetom. Stariji, oni koji to mogu sebi i kupiti oni od knjiga traže, koliko sam upratio, da im potvrđuju njihove sumnje glede toga da ništa nije onako kako izgleda, sve da je još deset i stotinu puta gore. 

Iz ove moje, nazovimo književnosti, koja govori o jednom sarajevskom životu iz dana u dan, vidi se nešto drugo, a to je da ima dana crnih i vremena kokuznih, ali sve u svemu, ukupna ocjena bi ipak bila da je to jedan klasični sarajevski “bos il’ hadžija” lifestyle, nešto što omogućava uistinu širok spektar doživljaja i emocija u toku svakog mjeseca ponaosob. 

Trenutno sam i ja u fazi bos, ali neće puno proći, svega hefta, a ja ću opet biti hadžija sa autom, za kog se istinski molim bogu da se više ne kvari, da sad malo služi, pomogne kod činjenja dobrih djela. 

***

Današnji dan bio mi je jako intenzivan. Puno poslovne jurnjave na skejtu troši puno energije, stalno je žurba i mora ga se davati iz sve snage, tako da u danima kao što je ovaj mrtvilo počnem osjećati još prije kraja radnog vremen. 

Ono što je u tome lijepo: umjesto na skejt otići na kafu, pa tu pisati sat ili dva na miru, ignorišući sve ono što me u pisanju smeta ili potpuno onemogućava. 

Večeras želim da vam ispričam priču o debeloj djevojci. 

Bio jednom jedan gradić u Bosni, pa imao za stanovnike same seljake. 

Seljaci, kao što svi znamo, dobri su i vrijedni ljudi što žive od zemlje ili stoke, ili od oboje, ali treba biti pošten pa priznati da se ti njihovi dobrota i vrijednost znaju poremetiti kad ih snađe grad, a baš tako dogodilo se i u tom gradiću, koji je stigao nekako prebrzo da bi vrijedni i dobri seljaci imali vremena adaptirati se u potpunosti,  zbog čega su ostali zaglavljeni na pola puta između građana i seljaka, pretvarajući se u ljude izuzetno smiješne kad ih samo gledaš i slušaš, a u izuzetno teške ako imaš s njima posla. 

U tom gradiću, godine te i te, rođena je i debela djevojka, koja je zatim, k’o i svi iz tog kraja, dobila seljačko vaspitanje zajedno sa gradskim obrazovanjem, ali kako od prirode nije bila talentovana za nauku, to je njoj obrazovanje ponajviše služilo da se kao seljanka ima čemu izrugivati, tako da je iz srednje škole izašla kao neko ko se od toga uglavnom razvio u nepristojnim smjerovima, a što njoj, na kraju krajeva, nije ni loše stajalo na tu debljinu: poklopile se dvije pretjeranosti, pa došlo i to na svoj način simpatično, debela i  ljuta djevojka kojoj je uzrečica “boli me kurac”. 

Problemi s tim nastali su onda kad je debela djevojka, za koju već sada možemo dodati i sirota, došla u veliki grad da studira, gdje joj se na prvu učini da je situacija prilično slična kao u gradiću, da istim dominiraju građani-seljaci, ali nakon nekoliko slobodnih govorancija u studentskoj kafeteriji i drugdje gdje ima mnoštvo svijeta - prostaci vole da što više ljudi vidi i čuje za njihovu sramotu - našla se debela djevojka u situaciji da je ona ta kojoj se smiju i izruguju. 

Od toga joj onda ne bi pravo, još manje jer su u tome nekako prednjačili njezini zemljaci, koji nisu tada propustili ni da pričaju o ranijim “podvizima” debele djevojke, s čime ista uđe i u “legendu”, pridruži se za trenutak u istu onu ekipu gdje su Suljo, Mujo i Fata. 

 Debela djevojka probala to riješiti na svoj način, tako što na istim mjestima uze sad namjerno pričati još glasnije i ružnije, ali jednom kad se rogata stoka ukaže na pozornici, tada je još samo pitanje trenutka kada će se na horizontu ukazati suparnik, poslije čega nastupa bodljavina. 

I premda je debela djevojka bila snažna, premda je u njoj bilo respektabilnih osamdeset i pet kila, ipak se i za nju ispostavilo da je samo još jedno krhko božje stvorenje, kad joj na megdan izađe volina pola metra viša i pedeset kila teža, pred čijim se  psovkom i udarcem šake od sto uvuče jezik debele djevojke, uteče iz grla u stomak kao da ga nema. 

Ljuta zbog spodbijenih rogova poput furije, debela djevojka se vrati kući na oporavak, gdje zatim osta malo duže, sve dok je sasvim ne prođoše nekontrolisani izljevi bijesa, u kojima je psovala tako da bi pred tim umuknuli i štićenici popravnog doma.

Te gnusne psovke, koje su iz debele djevojke ispadale još masnije jer i ona je, bile su znak velike nemoći, a to je u konačnici postiglo da debela gradićska djevojka uvidi kako je kucnuo čas za okrenuti ćurak. 

Čim se kući vrati, prvo što uradi bilo je da nekom hrđavom žicom istjera sve i jedan brabonjak iz šara na cipelama, poslije čega ode u kupatilo i babinim brijačem skide malene paperjaste brčiće, koji se ne bi ni vidjeli da se građanka u njoj nije pudrala, čija je seljačka ruka gruhala  po licu tako da je sve i jedna vlas u brčićima ostajala gratinirana. 

Vrativši se u grad presta na predavanja dolaziti obučena kao da je na parkingu čeka Pasat pijačar dupke ispunjen kartonima od jaja, a u isto vrijeme presta i psovati, uopšteno pričati kao seljanka, s čime u konačnici uspjede zasjeniti i prijašnju bruku, za koju niko više nije smatrao da je bila prava. 

***

Vidjećemo šta će biti s Debelom Djevojkom poslije. Baš mi je prijao ovaj spisateljski sešn!