Jutros mi Sergej nije išao u vrtić, ali ja sam se i bez toga probudio da ga vodim, pa da mi ne bi nedostajao moj mali drug uhvatih usnulog Bibca, koji ne ustaje više zajedno sa mnom jer u trenutnoj organizaciji njegova prva šetnja je između deset i jedanaest, kom dadoh sve te eskimske puse što ih jutrom mijenjam sa Serjogom, a onda i nekolilo pravih, jer i Bilijev čupavi obraz je presladak.
Moram sada do grada, pa kontam malo prištediti noge, spustiti se skejtom preko Otoke i tu sjesti na tramvaj. Nemam u gradu puno posla, ali moram otići i zbog tih petnaest minuta, da mi ne bi stajale iznad glave.
Večeras se po prvi put u životu javljam svijetu u ulozi, ne mogu reći DJ-a, ali lika koji je učestvovao u kreiranju jedne pankerske plejliste, zajedno sa drugaricom Unom, zbog čega sam se obukao neobično, u visoke čizme i svoj stari, nitnama ukrašeni kožnjak, u čemu se osjećam super.
Neću moći stići na početak događaja jer je ovo trebalo biti u subotu, a danas radim do 20h. Nema veze, stići ću gore prije devet, dobro će to biti.
Dobio sam juče i jednu poruku o kojoj ne znam šta misliti. Ne znam ko se iza tih riječi krije, po rodu bi se reklo da je žensko, a napisala je za mene: “Jedan od rijetkih likova u ovome gradu koji nisu propali. Pravi pisac, čula sam da je nevinost izgubio sa prostitutkom.”
Ova prva rečenica, ona mi je sjela kao kakva ultra gotivna šprica u venu, jer to je prvi put da je neko prepoznao jednu veliku istinu o meni, a to je da od početka, od prve svoje knjige, trajem u istom obliku, a što sam pričam da sam pisac propali, to je moj način zajebavanja sa samim sobom i sa čitavim svijetom, koji mi je u konačnici donio značajno povećanje pažnje, pa i nekolicinu novih fanova, tačnije njih dvoje, koji su mi se javili da mi daju podršku i da me ohrabre za nastavak.
Biće to sve dobro. Iduće sedmice mi je i plata, još samo par dana moram biti bolno pametan, pa onda opet koja sedmica u kojoj dilema nije između krompira i jaja, nego između bifteka, ramsteka i drajd ejdža, kako li se već kaže.
Ali moram danas i skejt voziti, moram sada biti skalper božji i isjeći sve ove obaveze što brže, kako bi ostao po jedan sat i knjizi i skejtu.
Ponovo čitam malo više, Filipa Hitija po danu i Tarika Haverića po mraku, pa se i od toga osjećam kao bolji, pametniji čovjek. Učenje je nešto najljepše na svijetu, nikada neću prestati učiti iz knjiga, a možda ću početi još i kurac na to drkati, o kom su ranije kolale istini bliže priče o njegovoj veličini.
Ovo sa lomljenjem pečata kod prostitutke je čista kleveta, ali simpatična ako se uzme u obzir da je laž često zanimljivija od istine.
Ali ko god da je napisao da ja nisam propao, e neka zna da moje srce kuca za nju i da sada kuca duplo jače!
***
Kontam kako sam se nekako opet podmladio od kako se redovno vozim tramvajem. Tramvaj je za mene oduvijek bio važan, i on i trolejbus, jer to su moji posljednji misaoni bastioni, u kojima mi je toliko toga palo na pamet, jer Alpašinac sam što ide na Baščaršiju svaki dan.
***
Mislio sam danas vježbati malo hardflip, vježbati rotaciju daske, za koju znam da je mogu imati perfektno, ali nikako da se nakanim posvetiti trening samo tome.
Inače je ovo dan kad je skejt u plamenom srcu, jer zahvaljujući njegovoj brzini ja sam danas super čovjek, onaj koji stiže sve mnogobrojne obaveze bez zakašnjenja, nalazeći pri tome mrvu vremena i za uživanje.
U mom životu je tako: obaveza ima toliko da je velika rijetkost stići ih sve, ali kad god stignem to je onda perfektno, knapirano tako da ne propadne jedna jedina minuta, a ja to puno volim, volim kad poslije toga sjednem i kafu naručim, cigaru zapalim, neku moćnu pjesmu pustim i onda kao da se lično meni pjeva.
***
Na poslu sam, nigdje živa roba, a ja sjedim i ništa ne radim, umjesto da vozim skejt, da vježbam malo svič u kožnjaku, koji mi daje osjećaj petnaest godina mlađi.
Čitao sam Arape, pročitao sam osvajanje Sirije, tužne Heraklijeve oproštajne riječi od nje: “Zbogom, Sirijo! Kako izvanredno lijepu zemlju dobiva neprijatelj!”
Jedna bitna stvar za zapamtiti otuda jeste da je taj rani islam imao jednog velikog vojskovođu, Halida, pod čijim mačem se najprije konsolidivala sama Arabija, a jednom kad je to postigla, osvajanja su krenula i sama, veleumni Halid sa svojim neustrašivim borcima za kratko je vrijeme prekrojio geografsku kartu svijeta.
Jedva čekam dalje, a sad stvarno ide mali skejt trening.
***
Skejt trening bio je baš mali, najmanji mogući, ali jebiga, skejtao sam kruz danas, a možda ću i u povratku sa svoje prve DJ noći u životu.
Naumpade mi i kako sam se nedavno izrugivao DJ Cieli, poznatijem po imenu Aleksandar Hemon, te kako ima ljudi koji bi mi zbog toga digli kažiprst prema oku i rekli: “Aha, uhvatili smo te opet!”
I ja mislim da jesu, ali samo za onu stvar, koju poneko od starijeg svijeta, bar kod nas ovamo na Alipašinu, još i kurcom naziva.
Velika je razlika između nas, jer dok DJ Cielo fura čitav taj fazon, počevši od glupave elektronske muzike za malodušne i nemušte ljude, preko đuskanja za miksetom koje nikako nije za pisce, pa sve do čuvanja slušalica između obraza i ramena - to britke Diđejćeline uši slušaju dva kanala odjednom; Gordan Bregović i on, niko to drugi više ne može.
The Jay, što je moje na brzu ruku izabrano ime, on evo kasni na vlastiti nastup, a od opreme ima samo pjesme na USB sticku, te volju da cuga, pjeva i pleše, šutku da započne tako što će gurnuti neku damu u grudi, ili još bolje da neko gurne mene, pa ja da se sapletem i padnem licem u dekolte kao grlom u jagode.
Valjda bude i toga na pank rok noći? Mnogi to ne kontaju, da je pank sirotinja i poderotinja, a gdje je to dvoje, logično jel, mora biti i golotinja, i po golotinji ogrebotina, to umjesto kozmetike.
Ama baš sam sada sretan što idem u Hram! I neka se više jednom čuju i moje pjesme u nekom kafiću, jer nisu ni one samo moje, ima i nas koji tu muziku volimo, par stotina sigurno.
Baš da vidimo koliko će biti ljudi. Ja mislim da će biti krcato.
Poslije idem šetati Bibca, a sutra ću skejtati ozbiljno, nekoliko sati po čitavom gradu, na suncu, u samom duksu.
Zato mora oprezno i s cugom, mada u drugu ruku opet i ne znam…
Tako mi je fino u ovom trenu da bih pio šampanjac iz flaše, ali ona od 1, 75 l flaša, neki ekstra šampanjac u kom se alkohol skoro i ne osjeti, odmah pola litra.
Prokleti rob i njegove sićušne slobode, to sam ja.
***
Pankeronica je prošla savršeno. Bili smo malo kratki s plejlistom, platili smo danak neiskustvu, ali izuzev nas par oko miksete niko nije skontao da se pjesme ponavljaju.
Možda i nisu svi uživali u ovoj noći, ali ja definitivno jesam, a nisam se na kraju ni napio, popio tri male pive i udario jednu baklju, ma divota.
Od svega što se modernom čovjeku nudi za utjehu, trava je daleko najbolja, najefikasnija i uz najmanje štete. Alkohol je cool, al’ samo kad popijem kao sad, što će reći dovoljno da na skejtu budem vatreniji, a da ne utiče na kontrolu.
Ilhan nam nije htio naplatiti niti jedno piće, što je mene i postidilo, i učinilo sretnim. To je najbolji vlasnik kafane ikad što je bio!
Sada šetam Bibca i mislim se - kakav divan intenzivni dan!
Malo je možda zafalilo trikova na skejtu, no neću biti sitničav, imam i na njemu preko sata danas.
Još želim zapisati što sam zaboravio danas, a to je telefonski razgovor sa gospođom Ćasinom, koja ima sto jednu godinu i sasvim bistar um.
Rekla mi je da ako želim prebaciti stoju, onda moram biti veliki egoista, staviti sebe na prvo mjesto i zatim to i održavati. Jako simpatična žena!
Molim te Bože poživi je bar još devetnaest godina, dobru i mudru gospođu Ćasimu, kako bi na njenoj dugovječnosti mogli graditi mit o Sarajevu kao gradu stogodišnjaka.
I ja bih volio doživjeti stotu, fura me to sada.
Nema komentara:
Objavi komentar