SEDAMNESTI DRUGOG

Auto ne prestaje da me jebe i to sada traje već tako dugo da osjećam kako mi ulazi u karakter. 

Sad je ispalo da ne mogu naći vlasnički karton, samim tim ni registrovati auto, jer dobijam nove tablice i to se mora upisati u glupi vlasnički.

U tom jadu uspio sam, ako ništa, biti pametan toliko da ne dozvolim agentu osiguranja da pokušava neke ne baš čiste opcije, koje su me možda mogle staviti u auto ranije, ali strah da bi to kasnije moglo proizvesti još ganjanja papira i još troška; bolje mi je sve fino pripremiti i kad zašarafim nove table biti miran godinu dana. 

Ponestaje mi novca, sigurno će mi ga nestati prije iduće plate, možda i na heftu prije, ali nekako nemam snage da se sekiram. Sviđa mi se ta nova osobina, da ostajem miran pred kušnjama za koje unaprijed znam da će biti teške, ako se ne varam to je sada prava hrabrost: ne sekiram se, jer nasekiran čovjek nije dobar radnik, a ja želim to biti.

Imam i dobru temu za jedan tekst koji bih, vjerujem, lako prodao, ali nemam sada za to vrijeme, moram ganjati glupi karton. 

Napisaću ga iz dijelova, danas uvod, sutra zaplet, prekosutra vrhunac, do petka će biti gotovo. 

Moram početi zarađivati više kako znam i umijem, jer inače ću sasvim izgubiti žive kontakte sa drugim ljudima. Kad nemam para jako se stidim sebe i ne mogu tada normalno ni pričati, jedino što fino tada mogu je da šutim, a baš je to u našim društvima zabranjeno, ljudi traže da govoriš iako te istinski ne slušaju. 

Nije, zar, da ljudi vole slušati sami žamor? Nekada davno sam pročitao u jednoj knjizi da pokvareni ljudi ne podnose tišinu, da njihov pokvareni mozak od toga postane naročito lud i to im onda bude neizdrživo.

Mislim da bih trebao odspavati jedan sat.

***

Završio sam u policiji, ili bolje reći započeo. Ovaj gubitak pravi i nešto dodatnog troška, ali šta mogu? Uzeti još malo iz svoje posljednje linije odbrane, iz svog mini-šteka za crne dane, koji će poslije toga postati mikro, ili što se kaže “prisutan u tragovima”. 

Nekako mora postojati mogućnost da čovjek zarađuje više. Trošiti manje, čini se, slabo radi za mene, tako lakomog kad su u pitanju troškovi što za trenutak mogu učiniti da se osjetimo lijepo, što su uglavnom gluposti čija je sudbina da naknadno budu osuđene kao nepotrebne, onda kad od toga više nikakve koristi ne može biti.

Po tome zaključujem i da sam čovjek priglup u cjelini. Bog me nije uskratio za moć shvatanja, ali mi je istovremeno dao neodoljivi afinitet ka izmišljotinama, ka onom savršenom životu o kom sam toliko puno čitao u knjigama. 

Mislim da sam prečitao - ne kažem s tim da sam pročitao puno - i doživio isto što i Don Kihot: ne vidim stvarnost, vidim književne projekcije. 

Bože, molim te za miran san. 

***

Nisam imao miran san, sanjao sam da sam se ljubio s transvestitom, da sam bio na nekom derneku gdje su mi ga poturili. 

Bilo je baš stresno, probudio sam se sa mišlju kako imam strah od neočekivanog suprotnog spola, da će me potraga za pičićima jednog dana, koji nije više ni toliko daleko, odvesti u kurac. 

Mogao bi to biti siže za duhovitu i dramatičnu novelu - o slavnom bosanskom piscu, kako nema ni za najjeftiniju žensku kurvu; autohtoni naši bh. transvestiti bez sjaja, oni što su to bili prije agende i neovisno o tokovima novca, to je najbliže ženi s čime slavni pisac može imati ljubavnog posla.

Srećom, ja sam pisac propali, za kog većina ljudi više ni ne zna, pa isto tako ni žene, koje se zato u vezi sa mnom još uvijek mogu nadati dobru. 

Tako je bar bilo sinoć - pomogao sam jednoj dami da uparkira auto, navodio je da ne zapne, a kad je izašla iz auta da se zahvali, kad sam vidio da ima velika, kao balon napregnuta usta, pitao sam je za poljubac i bogme ga i dobio.

To je bilo slatko, a posljednji put sam se ljubio s nekim kome ne znam ni imena prije nekoliko godina, sa prekrasnom djevojkom što je nosila crveni karmin, u kafeu Balkan. S njom nisam ni riječ razmjenio, samo smo se ljubili i onda je nestala. 

Vozio sam malo i skejt uprkos zimi, a bilo bi bolje da nisam jer sam se dobro slomio, evo me gdje se mogu zvati Klaudije, to jest šepavi. Baš sam se izudarao, boli me na sedam mjesta, peta najviše.

Šetam sa Bibcem, kom je najnoviji nadimak Bijela Oluja, a što je varijacija na temu “Bijeli očnjak”. Moj se Biban je na mene po tome što se voli vrtiti i u tome je puno bolji od mene, jer dok ja ne idem dalje od 360, Biban sa lakoćom puca 1080, glumeći zmiju što guta svoj rep - simbol svome babi alhemičaru, koji nije još došao do kamena, ali kurac mudrosti je pronašao, u stanju je mudrovati unatrag, biće valjda jednog dana i unaprijed. 

Vrteška moja Bibasta podsjeća me na tornado, ali kako toga u Bosni nema, a Bibac i ja jesmo pure fuckin’ Bosnia, onda ide oluja umjesto tornada. 

Moram priznati, ne bez ponosa, da sam večeras svjedočio trijumfu Bijele Oluje, a protiv drage i premile Crne Mačkice, koja u posljednjih par mjeseci živi u tom parku sa svojom crnom i crno-bijelom djecom. 

Inače se Bibs nije proslavio u ratu sa mačkama, sve i jedan duel pobjegao je prvi, a baš zato je veliki junak, jer lako je na megdan izlaziti kada se pobjeđuje, za ovo što on radi treba srca. 

Svjedok sam i da je Crna Mačkica započela fajt, tako što je izašla pred nas i izazovno legla nasred puta. 

Naljutilo je to Bibca, koji je krenuo da negoduje i da reži, ali Mačkica je itekako svjesna razlike u brzini i spretnosti, pa mu je na prijetnje odgovarala bezbrižnim mahanjem repa.

Savjetovao sam ga da bude od nje pametniji i zaobiđe je, ali nije htio, već je prijeteći krenuo da se približava.

S velikom napetošću posmatrao sam Mačkicu kako je iz ležernog prešla u nategnuti stav, sve se u sebi nadajući da će Bibs ipak odustati, ali on se onda pretvorio u Bijelu Oluju i bogme natjerao Crnu Mačkicu u žestoki bijeg, sve do ono nekoliko drveta na ćošku travnjaka. 

Šta reći nego - svaka čast! Jedanaest godina nije šala, valja se dati u takav trk. 

Još moram zapisati i kako je mene predivno ganjao jedan mali crni cuko u Gatačkoj, ali to sutra, a sad samo tizer - scena je to bajkovita.

Jedva čekam sutra da pišem o tome, a sad da malo vidimo šta je to pisao Tarik Haverić, autor izuzetno podesan za književno pljačkanje.