DVADESET SEDMI DRUGOG

Evo me u tramvaju, u kom se neočekivano oslobodilo sjedeće mjesto, tako da je ovo sada luksuz. 

Ipak me noge previše bole da bih gurao oba smjera, uphill mi je od kuće prema gradu, pa sad nije to nešto što ne mogu savladati lako, ali s obzirom da me čeka Serjoga bolje ovako. Skejtom ću se vratiti.

Samo vozanje je fundament skejtanja i to bi svaki skejter trebao raditi što više, vozati se uz obični skok. Mene malo zeza moj Penny, volim i njega voziti puno, a tu nema skoka. 

Moram učiniti više za svoj skok na skejtu. Bio sam ga doveo do perfekcije, ali mi je pobjegao baš zato što sam vozio Penny tako puno.

Možda ovo jutro napravim jednu stvar, ako ocijenim da je i Sergej za, a to je da vozim njegova kolica i skejt istovremeno. Onda htio bih i da vidi kikflip, da vidim baš hoće li i njemu bljesnuti okice od toga?

***

Žene su ovo jutro prelijepe. Svidjela mi se jedna što je upravo prošla pored parlamenta, u pripijenoj odjeći, u visokim čizmama i sa lažnim krznom oko vrata, jače šminke. 

Po tome što je u ova doba na ulici slutim da je radnica, a taj izgled bi se mogao protumačiti kao tendencija ka višoj klasi, što će reći da nije ni naštiman za ovakve kao ja, uz koje su pregalaštvo i rad, svaki jebeni dan do kraja života.

Tješim se da je mene od tih stvari, mislim na ženidbu, sačuvao gospodin Bog, nadam se kako bi me upotrijebio za neku višu svrhu - možda baš kao svjetskog pisca?

Moglo bi to biti i s obzirom na moj trenutni spisateljski položaj, koji je zakopan u duboko, u najdublje podzemlje, preko kog ljudske oči prelaze kao preko ničega, a što me i dalje poneko kontaktira kao pisca, to samo da bi me probao besplatno iskoristiti; ponekad gospodin Bog bira baš takve da ih uskrisi, kako bi bilo veće čudo.

U tom kontekstu, doduše, ima njih dosta koji su još nepoznatiji i previđeniji, ali to su uglavnom ljudi koji su se književnosti zaozbiljno dali samo jednom, izašavši otuda sa porazom koji im onda bude dovoljan za čitav život. 

Puno je takvih ljudi u našem društvu, knjigopisaca po principu “pay to play”, a oni to poslije debakla i fijaska kriju kao neku veliku sramotu, ali ih se može skontati po načinu na koji pričaju o umjetničkim pozivima, kao o nekoj velikoj strahoti što zaslužuje tiši ton kad se spominje. 

Mene isto svi optužuju da samo gledam na pare, ali gospodin Bog vidi sve, pa samim tim zna i da sam za pero prionuo još jače tek kada je nestala i zadnja mogućnost da za to budem plaćen - njemu u slavu, ili možda bolje reći njegovom direktnom potomku, gospođi Književnosti, za koju mi nikad nije bio problem dati sve što imam plus još sve tuđe čega se mogu domoći.

Ali sad moram raditi, dosta kenjanja; sve se moglo reći i u samo jednu rečenicu: “Ja sam frustrirani kapitalistički rob, što ne prestaje sanjati slobodu.”

***

Kiša mi je ujebala spust do kuće. Spustio sam se zato do Kovačića, ali je krenulo previše padati pa sam se sklonio.

Mislim da previše radim, da je čitav moj život postao jedan veliki sistem obaveza, koje obimom nadilaze moje snage, zbog čega nikako ne mogu da se opustim.

Biti pravi pisac, to znači najprije puno čitati i istraživati - ono što je za mene tako štetno sad kad sam postao manje-više fizički radnik - a zatim puno pisati za malo teksta. 

Nikada više neću naći to vrijeme i to me u dubini duše čini veoma nesretnim, još nesretnijim kad pomislim kako je skupa bila cijena da postanem pisac ikakav, da je mene moj izbor koštao izgnanstva, najprije iz porodice, a zatim i iz društva, s kojim se sada moram boriti svakodnevno za mjesto na krajnjoj margini. 

Da budem sasvim iskren, sve me više privlači ideja da ponovo preusmjerim čitav svoj život na književnost, a što se i radi tako što se najprije zakačiš sa svima koji ti dosađuju sa svojim glupostima, pri čemu se sve da proglasiti za glupost. 

Jest, svi mi imamo predrasuda prema bližnjima i vjerujemo u njih iz sve snage, pri čemu ni ja nisam izuzetak: snažno vjerujem da niko od ljudi koje svakodnevno srećem ne može reći ama baš ništa zanimljivo o temama koje mene zanimaju, a što oni to svakako rade, što mi sami prilaze i zatim izgovaraju te svoje maločas i samo zbog mene smišljene bedastoće, e pa to je ono što budi moju vjeru da nisam još sasvim propao, da ima i drugo poluvrijeme, koje će početi u trenutku kad svoj život udesim tako da mu više ni jedna jedina sekunda ne bude potrošena na pažnju onima koji je nisu dostojni - jer ti ljudi nisu prema meni fini, oni mene pokušavaju prevariti, pa makar i samo zato da bih mislio kako su kulturniji i načitaniji. 

Inače se to baš slabo primijeti, da neko nije u životu knjige otvorio, gospodin i gospođa Kursadžije. 

I prije sam to uradio i nije mi to bilo ni blizu najteže iskustvo, zapravo je bilo veoma oslobađajuće, ali jedna velika razlika u odnosu na sada je postojala, a to je što sam tada još uvijek imao porodicu i nisam se osjećao baš tako sam. 

Sad se ipak malo plašim, jer tako se može i zastraniti, umom skrenuti i izgubiti se na način koji bi za mene mogao biti fatalan; mora se čovjek družiti s nekim bar malo, pa taman to bilo i samo nadjebavanje i takmičenje u varanju.

Nešto će se već riješiti, kažu ljudi onda kad ne vide nikakvog rješenja. 

***

Na kraju sam morao uzeti slobodan dan. 

Išao sam da predam za registraciju, gdje mi je onda zafalila saobraćajna. Otrčao sam kući što sam brže mogao, za četiri minute iz A u C fazu, do stana u kom je onda nisam moga naći, odatle opet trkom do auta, gdje je opet nije bilo. 

Nisam imao vremena vratiti se kući da je tražim, sastanak na Televiziji počinjao je u podne, sve što sam mogao bilo je da se u vatrenom bijesu spustim dole do RTV-a. 

Poslije toga sam rekao direktoru da moram kući tražiti saobraćajnu, na šta mi je sam predložio da uzmem slobodan dan. 

Fala bogu da sam je našao, jer da nisam, bih dobio mali nervni slom. Uspio sam i predati, nakon višemjesečne borbe sa kvarovima i na kraju sa registracijom, konačno sam uspio - to jest nisam još, ali nadomak - oteti svoju Merivu iz kandži prokletog đavola. 

I rajdaću je, svaki jebeni dan, samo da joj nove table prišarafim. 

Sad sam opet u tramvaju, idem po Sergeja - prvi put da ću ja i doći po njega, baš me zanima šta će beba kad me vidi. 

Jutros ipak nisam imao hrabrosti da skejtajući guram kolica, a nisam mu ni flip pokazao - umjesto toga dobio je da malo vrti točak, što je njemu i dovoljno da bi se pomoću skejta izgotivio. 

Mogao bih vazdan provesti smucajući se od jednog do drugog parka sa tim kolicima i puštati Sergeja da juriša na sve što ugleda, posebno sad na proljeće, kad procvjetaju livade.

Ipak nije toliko loš ovaj dan sada.

***

Obilježili smo četrdeset dana od smrti Aleksandra Remića, poznatog i kao Sale advokat, uz advokaticu Anju Loga čovjek najzaslužniji što i ja sada imam svog bebača, svog najdražeg Serjogu Remića, koji je bio i sam na groblju, jedini koji se i tamo osmjehivao, dopalo mu se šarenilo grobljanskog cvijeća. 

Ne znam ko je prvi uveo da se ljudima nosi cvijeće, ali je to za mene jedan od najljepših običaja ljudskog roda. Malo čovjeku bude lakše kad vidi puno cvijeća odjednom, a posebno na groblju, gdje je sve tako crno i bijelo, dakle sivo.

Svašta sam opet stigao danas, a još nije kraj dana. Ima još vremena za koristan biti, najprije Bibcu, a onda još malo Sergeju i Anji. 

***

Najzad jedan slobodan trenutak, moglo bi se šta i zapisati.

Razmišljam o tome kolike su mogućnosti da je čovjek zapravo tek  protozoa višeg reda? 

U tom svijetu Zemlja bi za ljude bila  isto ono što su ljudi za protozoe u našem svijetu, znači doslovno sve; cjelokupna pozornica života, kojoj je jedna od osobina da joj stvorovi iz nižeg svijeta ne mogu spoznati razmjere i oblik u cjelini, nego tek djelimično i tek poneko. 

Sad je vrijeme velike demokratije, samim tim i velikih narodnih propitivanja.

Jedno od bitnijih pitanja te vrste, koje se bitnošću javilo na cijelom svijetu, jeste ono o Zemljinom obliku. 

Moram priznati da sam i ja dugo vjerovao u globus i kuglu, ali sada sam pod uticajem svojih demokratskih prava korigovao vlastitu misao.

Neću reći da je Zemlja ravna ploča, jer toliko glup nisam, ali moram priznati da sam pod uticajem onog prvog globusa, po imenu Erdapfel, kombinujući ga sa vlastitim osjećajem svijeta, zaključio da bi planeta morala biti u obliku glavića. 

Tako je Erdapfel postao Schwanzkopf, ali o tome više u nekom novom blogu.