Ima jedna granica u umoru iza koje čovjek počne da se osjeća čudno.
Ta čudnost dolazi od sporine, umorove nerazdvojne drugarice.
Moglo bi se reći da umor čovjeka podvodi sporini, jer sporina čovjeka jebe.
Često se umaram preko te granice, rekao bih skoro svaki dan, a to je isto što i svaki dan.
Jebeš to.
***
Ističe i drugi mjesec kako pišem blog svaki dan.
U cjelini sam zadovoljan sa ovim projektom. On mi omogućava da trajem kao pisac uprkos svemu, a osim toga nije baš ni da ga niko ne čita.
Ono što mi se ne sviđa jeste što me ponekad znalo uzeti na demonski način, tako da sam opet ostajao do kasno budan i sutradan se budio nesretan i usporen.
Juče sam to sebi uradio, zbog čega danas skoro i da nisam pisao - nisam fakat mogao, nije mi glava mogla misliti.
Zato sam danas, uprkos umoru i kostobolji, vozio skejt u časovima praznog hoda, a što me onda malo i izliječilo, vratilo mi životni optimizam.
Možda ovako neću postići puno, velika je vjerovatnoća da neću, da je od mene najbolje već bilo, bilo i prošlo, ali na skejtu osjećam drukčije: tu mi se čini da najbolje tek dolazi.
Zato i jesam tako prionuo, pošao u susret svojoj boljoj budućnosti.
Nije mi prvi put da skejtam na tako malo energije i snage. Opet je ispalo da sa oslabljenim nogama nekako imam više osjećaja.
To znači da za najbolje skejtanje trebam to početi raditi sa opuštenim nogama.
Nema šta, to je to.
Nema komentara:
Objavi komentar