Naumpada mi Zolin roman “Kod ženskog raja”. U tom romanu je najstarija robna kuća u književnosti, to jeste opisuje se sam razvoj tog danas opšteg običaja, da se različita roba skuplja u što većem opsegu i zatim nudi na jednom mjestu.
Sjetile su me na tu knjigu dotjerane alipašinske dame, poneke i sa mejkapom u fulu, u 7 i 30 ujutru na tramvajskoj stanici. Dobra knjiga pravo, pored propasti stare trgovine sa malim radnjama, u njoj se prikazuje i pojava konzumerizma u obliku u kom ga i mi poznajemo.
Tada, u praskozorje konzumerizma, isti je bio uglavnom ženska osobina, ali do dana današnjeg isti je uhvatio muškarce, tako da je teško više i reći ko je u tom jadu ogrezao više?
Sjetio me roman taj i na jednu izuzetno lijepu i nježnu djevojku, koju sam istinski volio, ali tu nije moglo biti ničeg ozbiljnog baš zbog konzumerizma, zbog činjenice da ja nisam tako bogat da mogu sebi priuštiti održavanje takve žene.
Ipak nisam zbog toga tužan, jer ako i ne mogu kupiti sebi zanosno žensko na duge, na kratke staze sam poneko uspio prevariti, pa tako znam i da takve žene u cjelini nisu za mene, ne mogu ih voljeti potpuno i onda mi se ne da ni trpiti njihove kokuzne monologe, što ih samo novčanice mogu ugasiti.
Idem zato po svog Sergeja, kog nisam vidio dva dana i kog sam puno poželio, sve mi smiješak na licu od svijesti da će mi za deset minuta biti u rukama.
On je moje sunce i osoba koja može imati moje sve, a zauzvrat da samo postoji. To je razlog više da sasvim ostanem podalje od žena koje od svojih tijela prave trgovinu, koje nisu pošast samo za muškarčev novčanik, nego i za njegovo vrijeme, dušu, misli i sve.
***
Može biti da sam i ja kao čovjek propao dosta, ali sigurno ne toliko da bih pokazivao lažne emocije, a to smatram solidnim postignućem.
Nikada nisam bio ravnodušan, jedini poznati mi način da se do toga dođe jesu teže droge, ali ni one ti to ne mogu dati, nego ti uzmu sve ostalo, pa se tebi od te neimaštine čini da si poravnio.
Ko voli nek’ izvoli, a ja više volim svoje snažno i vruće srce. Iz njega se uvijek mogla istisnuti suza, ako ne radosnica, onda žalosnica, što je meni sto puta draže nego biti čovjek grub, koji takve stvari u sebi zatomljava i od toga postaje gorak i opor, i dosadan nadasve, ono što je najteže.
To moje srce, koje zna za ljubav, imalo je problema posljednjih godina da je pronađe, uspijevalo je u tome samo na trenutke, pa od toga postalo malkice i tužno, stužile ga ženske željne brzog bogatstva, onaj njihov plač i jauk kad se ispostavi da ni ja nisam princ na bijelom konju, već konj na skejtu.
Sada je ta tuga iz mog srca nestala, a zahvaljujući malom Serjogi, koji se sada već toliko naučio na mene da širi osmijeh i ruke kad me vidi i štima se da ga ljubim, poslije čega udari u aplauz, kog ponekad opali i samo tako, pokazuje svoju ljudsku prirodu tako što radi ono što zna.
Jutros je padala kišica, tako da smo cijelim putem cirkuzali s najlonom. Šega bebama gledati kroz prozirno, a kontam da bi im taj smijeh morao dolaziti od osjećaja paradoksa, da su istovremeno unutra i vani.
Malo me jutros i rastužio, pilić mali, kad je, ugledavši auto, rekao: “Tata.” Mogao sam tu zaplakati, ali nisam htio baš zbog njegovog tate, koji bi, hipotetički, mogao pomisliti da mi je teško to raditi, a i zbog malog Serjoge, koji je uvijek u sjajnom raspoloženju kad iz auta treba izvući kolica, sam diže rukicu na gepek da ga otvori, najslađu rukicu na svijetu.
***
U životu svakog čovjeka postoje ljudi koji su izuzetno teški, do te mjere da je skoro pa nemoguće biti živ čovjek, a ne biti nikome težak i pretežak.
Meni je sa mnom lako, ja se sa sobom dogovaram brzo i ti se dogovori zatim poštuju, ali za druge ljude, a posebno za one bliske, ja sam oduvijek bio taj izuzetno teški čovjek.
Meni se, kao i svim teškim ljudima, čini sasvim suprotno, da sam čovjek najlakši mogući, skoro pa kao neki cuko što voli sve.
Ipak nisam slijep da ne bih vidio šta se s mojim životom dogodilo, te kako od do juče velike društvenosti nije ostalo puno, skoro pa ništa.
Nije mi to drago, ali tješim se da zbog toga imam više vremena za književnost, koja je ipak najbitnija od svega.
Ukoliko književnost ikada odluči postati mi tako naklona da postanem veliki pisac, onda će sva ta bolna iskustva, na prvom mjestu potpuni gubitak poštovanja unutar porodice, u velikoj mjeri i unutar društva, sve će to postati samo žrtve na putu do slave.
Ako se to ne dogodi, što je puno vjerovatnije, onda ću se zadovoljiti i s tim što sam svojoj dami, bosanakoj književnosti, služio s vjernošću Don Kihota do kraja.
Donkihotarija je riječ koja najbolje opisuje moj život, pa i to je nekakvo dostignuće.
Raja je čitala to, ali uglavnom ne dalje od Vjetrenjača, koje su upravo jedan od najminornijih događaja u toj knjizi, iz koje se ni najmanje ne može razaznati i ona druga, veleumna strana Don Kihotove pameti, ono zbog čega je ta knjiga zapravo i značajna.
Vratolomija ima na sve strane.
Nema komentara:
Objavi komentar