DVADESET TREĆI DRUGOG

Obećao sam prijatelju kiparu napisati tekstić za njegovu predstojeću izložbu u galeriji Charlama. 

S obzirom na širinu mog novog spisateljskog puta, pišem izložbeni tekst za Marka Frančeševića direktno u blog, pa neka znaju i drugi da se eto i tim bavim pomalo. 

Ali prije tog samo jedna stvar, jedno opažanje o kokuzluku: isti je veoma dovitljiv. 

Iako sam naučio kako biti opušten bez love, ipak mi se mota to po glavi, u podsvijesti što se kaže, koja valjda radi onda i kad spavamo, jer drukčije ne znam kako je moglo do toga doći, da se probudim sa tačnim sjećanjem na trinaest zaboravljenih maraka u jednom džepu. 

U ovom trenutku to su značajne pare, koje će mi začiniti ovaj skejterski dan, a probaću da ih ne potrošim, da ih sve sačuvam za sutra. 

A sad o novim radovima kipara Frančeševića:

Korijen riječi umjetnosti je um. Bez umovanja i značenja koja se pri tome rađaju, umjetnička djela se pretvaraju u puki dekor, kog mediji zatim mogu kršćavati sa gromkim epitetima koliko hoće, ono i dalje ostaje misaono neuzbudljivi dekor, umjetnost za one koji misle da je korijen te riječi “umjeti”, iz čega prozilazi da su najveći umjetnici Bosne danas zanatlije, varioci, moleri, keramičari i drugi čija “umjetnost” ima praktičnu svrhu. 

Živjeti u takvom društvu, a ozbiljno voljeti ozbiljnu umjetnost, to zna biti otužno iskustvo, posebno na umjetničkim događajima, gdje se skupi puno duševnih snobova, koji po okončanju istog nikada ne pričaju o umjetninama, nego uvijek o posjetiteljima, ili o nečem drugom što sa umjetnošću nema veze, najčešće ni sa umom uopšteno.

U jednoj takvoj atmosferi stasao je i kipar Marko Frančešević, odgojen da bude čovjek radišan i vrijedan, zbog čega je u posljednjih deceniju jedan od najproduktivnijih kipara čitave Bosne: svi mi koji pratimo umjetnost putem socijalnih mreža znamo to, da Markan ima nešto novo skoro pa svake hefte. 

Dva su pri tome razloga zbog kojih sam se Frančeševiću divio lično i smatrao ga uzoritim: prvi što je on jedini skulptor kog znam da sasvim poštuje vlastitu misao, dok za tuđe toliko ne mari da svima može reći kako ih uvažava, što ga čini čovjekom otmjenim; drugi razlog je što mi je Marko Frančešević srušio mitove o tome kako kiparstva ozbiljnog ne može biti bez učešća drugih ljudi: postoje pojedinci za koje se na engleskom kaže one man army, koji sve potrebne uloge imaju u sebi samima i uz to nisu lijeni ni bojažljivi. 

Frojd je na jednom mjestu rekao da se čovjek seksualno razvija na dva puta: normalno u praksi i nenormalno u fantaziji. 

Isto tako, identično, može se reći i za čovjekov razvoj u umjetnosti. Kao umjetnik izuzetno aktivan u praktičnom smislu, Frančešević je prešao svoj umjetnički put za relativno kratak vremenski rok, te stigao do svog autentičnog koncepta “365 skulptura u 365 dana”, čiji je dio i izložba “Portret bosanske familije”. 

Ova bosanska familija plod je umjetničkog stejtmenta koji postavlja nove granice unutar bh. kiparstva, proglašavajući vanumjetničkim sve radove čije je rođenje trajalo više od dvadeset i četiri sata, jer to je znak da je bilo puno lickanja i rada s cijelom skalom brusnih papira, što jest dekoraterski manir, pa i manir salona za nokte. 

Milina je bilo gledati na instagramu kako se u tri-četiri storija maltene rodi skulptura, kipara Frančeševića kako sa najprostijom, pokondireni ljudi bi rekli barbarskom turpijom, rješava blok siporeksa ćoškova po principu “ćošak po potezu”, na šta se više ne diže prašina, već sipa pijesak, stvar neviđena u okvirima bh. interneta. 

Osim što je prognao ono što je kod kiparenja najteže, a to je izrađivanje minucioznih detalja, što nude priliku da se pogriješi kako u samom detalju, tako i u  proporcijama u odnosu na ostatak kompozicije, Frančešević je učinio još jedan korak ka otvaranju kapija kiparstva širom, tako da se time sada može baviti narod u najširem smislu riječi.

S obzirom na ograničavanje nastanka umjetnina na vremenski rok od 24 sata, Frančešević se i sam našao pred izazovima, od kojih je najveći bio izbor materijala, koji je morao postati mekši da bi umjetnik-skulptor stigao izraziti se u toku jednog dana. 

Tim ukidanjem tvrdih i postojanih materijala, i uvođenjem svih dostupnih, Frančešević je sklonio najveću barijeru između bosanskohercegovačkih naroda i skulptorskih praksi, a to je cijena koju valja platiti da bi se time bavio, mislim u novcu.

Sa svojom izložbom “Portret bosanske porodice” Frančešević i simbolički uvodi bh. demos u svijet koji mu je ranije bio dostupan samo po cijenu da jedan član porodice bude žrtvovan kao student Akademije likovnih umjetnosti, što je i Markov slučaj, a to je svijet skulptura, umjetnina zbog kojih se planeta do dana današnjeg nije prestala diviti Grčkoj, bez obzira što je ista kasnije toliko puta propala da je dobila svoju propalu poslovicu. 

U tim figurama nećemo naći, kao u prijašnjim Frančeševićevim radovima, kristalnu jasnoću prikazanih likova, već samo ono po čemu su današnji stanovnici BiH najkarakterističniji, a to je emocija, emotivna erupcija preciznije, jer tako je u društvima gdje je građanska pristojnost zamijenjena vjerskim moralom, a građanska vrlina nacionalnom ideologijom, od čega oboje voli pretjerivati, kako u izrazima, tako i u glasnoći tona. 

Nije lako voljeti takav puk, kog mnogi otvoreno i mrze, bez obzira što je mržnja jedno veliko no-no u svijetu ozbiljne umjetnosti; stoga je ova izložba još i bitnija kao kulturni događaj u gradu ispod Trebevića, kao incident kom je u fokusu narod Bosne onakav kakav uistinu jest, a to je izobličen i sjeban, ali i pozvan da učestvuje ravnopravno, što se nije dogodilo valjda nikad prije. 

***

Poslao sam Markanu tekst uz napomenu da ga smije korigovati kako hoće, ali je on rekao da bi to bila grehota. 

Iako bi neko mogao pomisliti da je moj govor o Markovoj umjetnosti previše nestašan, isti je zapravo iskren i ozbiljan. Drago mi je da mu se dopala moja interpretacija, koji na svoj način činim isto što i on, samo na polju književnosti - ove godine ima da objavim post svaki dan, a onda ću sve to napakovati u jedan dokument, objediniti sve u naslovu “Uvod u glavićarstvo”. 

Došao mi Jasko iz Umaga, ali nismo mogli skejtati zbog kiše. Ja sam ranije danas probao voziti i nisam mogao, moram odmoriti noge još malo prije nego opet budu mogle dobro skejtati. 

Još jedan znak da mi fali snage je i moj ogromni apetit, koji me nije napustio još od sinoć i koji mi je učinio ovaj vikend gargantuovski lijepim - pojeo sam boga oca što se kaže, a još imam da jedem, što i planiram. 

Koliko sam shvatio, čovjek sportista kida vlastite mišiće, pucaju vlakna na mikro nivou, curi iz njih mliječna kiselina, otrov zbog kog bole mišići. 

Ta se vlakna poslije sama od sebe spajaju na malo deblje i jače nego prije, zbog čega je toliko važno da se jede meso iza sporta, jer se proteini tada direktno ugrađuju u mišiće. Uz to treba jesti puno voća i povrća, u kojima su vitamini. 

Istina je da zdravlje ulazi na usta i da je to skup sport. 

Sutra će Jasko doći u Skate Sarajevo, pa ćemo voziti. To je moj skejt drug već 20 godina, koji se sa Dankom iz Buja u Umagu vodi školu skejta, a imaju i improvizirani natkriveni skejt spot u starom napuštenom restoranu. 

Pravi lik, kad god dođe iscijepamo neki street, ali za ovaj put je ok i šop. 

Prejeo sam se.