DVADESET PETI DRUGOG

Ne dopada mi se blogovanje od posljednjih par dana. 

Želim, a smatram i da mogu, biti u tome zanimljiviji i bolji, u konačnici korisniji društvu.

Molim zato dobre ljude, što čitaju ovaj blog redovno, da mi oproste na malodušnosti iz proteklih dana, koja je otupila moj um, samim tim i pero - ali u većoj cjelini će se zato uklopiti, onda kad svi ovi blogovi budu objedinjeni u romanesknu cjelinu, koja ima viši cilj da predstavi život u Bosni danas iz perspektive jednog ozbiljnog samca, čija je super moć da sve i svakog promatra sa strane. 

Zato se okrećem izvanjskom svijetu, u kom s radošću konstatujem: danas je divan dan. 

***

Desilo mi se više puta u životu da zbog vjere u sebe završim kao neko ko u najboljoj namjeri učini puno beskorisnog, ponekad i štetnog rada. 

To mi se na poslu dogodilo više puta, to moje samopouzdanje, u kombinaciji sa neiskustvom našeg računovođe, rezultiralo je izradom nekolikih potpuno pogrešnih ili formalno nezadovoljavajućih, a važnih dokumenata, koji bi firmu pred inspekcijom zavili u crno. 

Od toga sam naučio da se bolje obavještavam o zakonskim obavezama za firmu, koje nije svaki put ni razumjeti lako, ali postane kad čovjek uz to skupi i nešto grešnog iskustva. 

Konačno sam shvatio kako se pravilno radi inventura, koja mi je vratila to na način da mi se najzad, po prvi put otkad s njom imam posla, ukazala kao smislen  logičan sklop. 

I prije sam osjećao da nije uredu to što radim, sumnjivo mi je bilo što je sve nekako u mojim rukama, brojanje artikala u radnji i u knjigovodstvenom sistemu, potom pisanje izvještaja, kog na kraju samo ja i pročitam - ostali se potpišu samo tako - sve mi to nije dalo duši mira. 

Sada sam, najzad, progledao, shvatio da je moja iskrena i temeljita inventura od prije uistinu bila jedna velika glupost, proizašla iz toga što sam slušao savjete neiskusnih; osjećaj me u ovom slučaju nije prevario. 

Ima u tome dosta posla, ipak ne toliko za samo jednog lika, jer cilj je popeglati stanje u knjigovodstvu, a ne da menadžer piše lude izvještaje samom sebi.

Dobar je osjećaj shvatiti ono što prije toga nismo mogli. 

***

Tekst što sam ga napisao za Markovu izložbu ispao je vrlo ljupko i kako izgleda, krenuo da stiče simpatije još prije nego je i odštampan. 

Imao sam veliko nadahnuće u Markovom radu, jer koncept nam je identičan - cilj je svaki dan stvoriti i objaviti rad, biti art 365 dana u godini, iskoristiti već jednom tu famoznu umjetničku slobodu, umjesto sebe stvarima, za promjenu stvari podrediti sebi. 

Drago mi je kad napišem nešto za nekoga maksuz i onda taj neko prihvati to bez pogovora, samo uz izraze srdačne zahvalnosti. 

Ružno je o tome pričati, ali je meni trenutno od toga jako dobro, kad pomislim da sam uz to još odbio Markovu ponudu da mi plati za tekstić, u čemu me ne bi predomislilo ni da još heftu frontalnog kokuzluka moram predeverati, a ne još najviše 48 sati; zapisujem to sebi za sebe, da mogu pročitati taj dokaz kako nije istina da kokuzluk samo kara mene, nego tako ponekad iskaram i ja njega: ne samo što me nije spriječio da darujem svog druga, nego nije mogao ni da mi posivi dar, darovao sam u maniru pravog gospodina, ono što treba, onome kome treba, a neposredno pred direktnu potrebu. 

Ponos je, koliko znam, zabranjen, ali ja to puno volim, samo ako nije zbog neke svinjarije ili pizdarije, već zbog nečeg istinski plemenitog. 

Marko fakat nije pozer, nego pravi umjetnik, njegov ekscentrični imidž nije nikakva varka. Moj interes za umjetnost vremenom nije opao, ali nije baš ni lako pronalaziti “svoje” umjetnike uvijek, one u čijim radovima nas ima, a Marko je sa svojim novim konceptom potrefio mene u potpunosti. 

Ne dozvoljavam više nikome i ničemu da mi nameće norme u mojim HOBIJIMA, čiji je primarni cilj da meni bude malo lakše i ljepše u životu, a ne tamo neka tzv. objektivna stvarnost. 

Svi imaju pravo biti pisci, po meni se svi tim poslom trebaju baviti, odbaciti glupe klipove kao formu obraćanja, ukinuti jad slike, koja najčešće služi samo da podcrtava idiotluk govornika. 

Neka moj primjer posluži drugima kako se to radi: početak, zaplet, vrhunac, rasplet i kraj, kružna i prstenasta, i u obliku glavića kompozicija, likovi glavni i sporedni, i koji su same maske, sve se to sada ukida, odbacuje kao staromodno i zaostalo. 

Novo vrijeme rađa nove ljude, one čija pamet nije više u glavi, nego u telefonu, a za koje treba novi tip književnosti, Tip 500, kako sam nazvao ovo svoje spisateljsko pražnjenje bez kompozicije, podesno da se njime bavi ama baš svako. 

Osim što djeluje blagotvorno na centralni nervni sistem, tačnije na njegovo oslobođenje od raznih napetosti i frustracija, pisanje je i moćno sredstvo uštede.