TRIDESETI PRVI TREĆEG

Smiješno mi je kad ljudi mojih godina navuku neku masku, pa idu po svijetu tražeći nekog ko će se uhvatiti na masku, nesvjesni da se s tim nesreća ne izbjegava, već samo odlaže za kasnije, kad je gore. 

Ono što je s njima interesantno - preko maske otkriti pravo lice i njemu se obratiti, imenovati ga tačno i gledati kako maska pada, a ostaje mali postiđeni čovjek, spreman da šmugne u prvu rupu kao gušter. 

Možda ne bi bilo loše dati tu osobinu nekom od mojih dramskih likova? Najmlađi brat bi mogao dobiti tu karakterizaciju - on je kao opasan, zapravo potpuno bezazlen; treba to ismijati javno, jer ružno je i prevarantski, a raširilo se tako da je maltene postalo normalno, oni koji takve stvari puše zahtijevaju da i drugi tako rade, pa treba nekako djelovati.

Inače je ovo posljednji dan trećeg spisateljskog mjeseca, pa mi to sad puno drago, osvrnuti se iza sebe i vidjeti doslovno svaki ispisani dan, svoj budući debeli roman, koji će meni samom biti interesantan - i sada je, više puta sam ga otvarao nasumice i bogme sam se znao fino iznenaditi, pa i nasmijati ili rastužiti, razgaliti.

Sad ću započeti dramski dokument. To me sada ispunjava velikim optimizmom: napisaću odličnu komediju, koja će mi priskrbiti mogućnost da u budućnosti od toga živim, baveći se isključivo književnim stvaralaštvom. 

Tada ću i ja postići svoj konačan oblik, a kako to nije mala stvar, to mi sada dolazi logično da vremena treba više, tamo negdje do četrdesete možda.

Još tri godine spartanstva, ali ništa je to za mene, pussy smoke. 

***

E ovo je bio fin dan, zauzet bivanjem u gostima za Bajram. Jeo sam hranu koju su drugi ljudi pripremili i poslužili, a uz to smo i fino razgovarali, pa me to ispunilo toplinom. 

Ne mogu da se sjetim što sam danas napisao u prvom dijelu bloga to što sam napisao? Neko me je inspirisao, ali ne znam ko, a ne znam ni što sam rekao da to treba dati u karakteristiku najmlađeg brata.

Uglavnom, najmlađi brat u drami neće biti takav, jer sad imam drugi, bolji plan za njega. Možda bi srednji brat mogao biti taj? 

Sergej nije bio kod dede i nane danas - samo njegova bajramska fotka, na kojoj je s novom frizurom. 

I ja imam novu frizuru, pa sam htio da me dijete vidi, da se ujutru ne prepadne. 

Legao bih zbog toga sa spavam, ali sam se prejeo i prepio kafe, tako da se osjećam i budno i jako, pa idem jedan krug skejtićem.

Sve je mokro i nije pametno to probavati večeras, ali eto imam želju probati svoje rukavice za slajdanje. 

Kontam niz Aneks u one krivine, da vidim baš šta će biti…

A kad dođem kući staviću još tri replike u dramu, pa dovršavati propast Umejadske dinastije. 

***

Kako sam i rekao, da nije ovo noć za rukavice te, tako je stvarno i bilo - da ih nisam imao, da nisam ruke uopšte na pod spuštao, možda bih nekako i prošao zmiju oko kotlovnice na Otoci, a ovako su me zajebale rukavice, tako da sam umjesto na točkovima proslajdao na bulji, a niz potočić dubok do 3mm, što je sasvim dovoljno da ti protopi tole i gaće. 

Prije nego ću poći skinuo sam pantalone bajramske, koje su svakako za pranje jer su se pokapale, pa obukao čiste samtane, od samta krupnog, koji je upio potočić kao neki truleks. To je bilo nepromišljeno odijevanje, kod kog me makar tješi da je plod nepromišljene odluke uopšteno - nemam pamet, al’ imam stil. 

Oboružan naknadnom pameću i s gaćama novim, slatko sam se nasmijao kada sam, sročio sebi ovu rečenicu: 

“Vidjevši da pada kiša i da se ulica jako sjaji, Boris obuče čiste pantalone i odluči da ide voziti skejt.”

Mislim da je to jedna prava književna rečenica, jer sve je u njoj: atmosfera, lik, akcija, njegova psiha, te nagovještaj uzbudljive radnje.

Nemam sada vremena pisati pripovijesti takve, ali u stihove sam zapisao:

Mislio sam da se sa ovime koči,

zato usred noći bulja mi se smoči.

Mjesto da kući u toplom pijem hladne kole,

ja vani na guzove gole furam mokre tole.

TRIDESETI TREĆEG

Počinjem ovaj blog faktički na početku samog dana, a da bih zapisao kako je izlazak na skejt pola sata prije ponoći bio pun pogodak. 

Brzo sam stigao do Skenderije, na kojoj sam onda stigao ovu trolu za Jezero. 

Pošao sam od kuće s mišlju da popijem jednu točenu pivu, ali sada sam u nedoumici, jer juriti na skejtu je toliko bolje i ljepše da mi pijenje pive nekako bezveze baš. 

Idem zato ustrčati od okretaljke do Porodilišta, pa možda kad se iscrpim više organizam htjedne pive, jednu prije nego se zapjeva:

To nije mjesto za mene,

nije po ukusu mom,

idem nazad na put,

vraćam se Alipašinu svom. 

***

E jebiga, nisam na sat gledao i sad je četiri ujutru. Lud je skejt, nas dva luđaka lako izgubimo pojam o vremenu.

***

Evo me gdje radim nešto ludo, u skladu sa četiri pića umjesto jednog, a to je da vozim skejt i pišem.

Na ovo me navela pjesma, jedna od mojih himni, “Bear necesseties” od Babalua iz “Knjige o džungli”.

Na ulici nema živa roba - biće ubrzo jer ovog jutra je Bajram-namaz, onaj što ga klanjaju i ljudi koji inače ne klanjaju. 

Volio bih da se osjećam kao član ummeta, da sa skejtom idem i u džamiju, utoliko više što mi je srce zatitralo na djevojku pokrivenu, a i njoj na mene - šehadet me na tom putu čeka - ali za ljubav tom istom Bogu, čije je drugo ime Alah, odlučujem ostati ustrajan u nepokornosti koja naučava da je klanjanje rezervisano samo za one čija je ubogost otprve vidljiva golim okom, dok moćniji od mene mogu dobiti normalno poštovanje, a ako im je to malo, onda im mogu dodati još ovo malo kurca što mi je Bog dao, ovo dvadeset cenata na šezdeset pet kila - ali ako me neko poslije toga kao čovjeka uporedi s Andrićem, neka zna da mu jebem komplet lozu, od prvog zigota, pa sve do u daleku, potpuno tehnološku budućnost, gdje će jebani jebanost izražavati pomoću kodova, koji kad se skeniraju pomoću pametnog telefona daju rečenicu: “Karao me lažni pisac Boki.”

***

Drago mi je što sam večeras ostao napolju tako bez gledanja na vrijeme, jer to je ono što mi je trebalo da resetujem svoj ropski um, naviknut da je život lanac obaveza, u kojoj svaka iduća počinje sa prestankom prošle.

Sada u pet ujutru šetam Bibca, glumeći usput i dramskog pisca. 

Ono što zasad znam iz nove komedije jest glavni lik - njega vidim do u dubinu duše i za njega mi je sada lako.

Izazov su druga dva brata, koji sada stupaju na scenu, a što mora biti efektno - nema potrebe za tako dugim uvodom kao u “Mirnoj Bosni”.

Ono što o njima dvojici znam jeste da jedan ima 40, drugi 35 godina, te da im je posao stari papir i karton, a sad moram smisliti njihove zasebne ličnosti.

“Četrdeset mi je godina; premalo da čovjek ne bi imao želja i previše da ih ostvaruje”, reče Ahmed Nurudin ako se dobro sjećam, a to nije ni važno, važno je da to može biti visina iza koje se srednji brat otmjeno krije. 

Bitno je zato u prvoj sceni uvesti u dekor i knjige, kućnu biblioteku koja će davati pokriće - otkud sirotinji književni govor?

Vremenska kalkulacija kaže da je srednji brat 1985. godište - dakle, školu upoznao u ratu. Ta ratna mu se dopala, ali ova kasnija, mirnodopska, nije nikako, tako da je jedva završio srednju, neki zanat što ga nije ni savladao, ni radio. 

Najmlađi brat, koji je 1990. godište, njemu su probali omiliti školovanje, ali je on volio fudbal, zbog čega je mrzio školu kao nešto što je protiv fudbala, pa nije iskoristio prilike koje su mu davane - upisao dif i tu stao, godinu dana išao na fakultet na kafu, to je bilo sve. 

Neka mi to bude za sada. Sutra ću smišljati dalje, a i ovo je dovoljno da neki dijalog krene - radnja mi je poznata, sada likovima tražim autentičan jezik, kako bi u dijalogu bio svako svoj, kako se ne bi desilo da imaju dva ista. 

Sad u krevet, konačno; možda i list historije Arapa, jer ne volim kad započnem knjigu da je ne čitam svaki dan, pa taman i svega pet minuta. 

***

Ne mogu spavati. Sviće dan, a ja razmišljam o tome kako nisam dobar, kako sam trebao biti u krevetu prije pet ili šest sati. 

Zato me sada malo grize savjest: ovo nije život koji ja sebi smijem priuštiti često, ako to se desi, onda ću živjeti teško, a to želim najmanje od svega. 

Najviše želim biti pisac, ali ne mogu lagati da to mogu biti uvijek - mogu ovako na blogu, a za stvari kompleksnije, gdje treba puno vremena i razmišljanja uložiti, za to uvijek nisam sposoban. 

Rok za napisati tekst je trideseti avgust, što je dovoljno za spori tempo rada, za razmisliti po nekoliko puta prije zapisivanja, ali to ne isključuje da se na tome mora raditi svaki dan.

Ono što sigurno znam jeste da pretjerivanje u ovim stvarima ne vodi rješenju, samo bolu, pa zato sama sebe ohrabrujem da činim dobro, da sam učinio pravu stvar što sam izašao večeras i zatim se zadržao sa dragim ljudima, da je to razlog što ću drugu scenu sutra moći napisati tako lako. 

A vidjećemo hoće li biti tako, ili ću samo biti tužan što sam pokleknuo pred onim za šta znam da je, ko se tome ozbiljno posveti, izrazito štetno, hazardno. 

Idem žmiriti sa mišlju da je korisno ako je jednom mjesečno. 

Jesam pravi rob postao, samo mi je rad na pameti.

***

Sad njih dvojica ulaze s kartonima i prvo pjevaju sa bratom, a onda kreće njihov dijalog:

B (C-u): Sve si u pravu bio! Kud se ranije nismo toga sjetili!

C: Pa ja sam se sjetio, ali nisam…  Nebitno. Sve je to na vrijeme. 

A: Jeste mi kupili duhan?

***

Ustao sam oko podne i odmah šetao Bicka jedan sat, pa mi je to ispalo okej, nisam se previše trapio zbog izlaska - na kraju krajeva bio je to i moj jedini neposlovni sastanak sa ljudima u posljednje dvije sedmice, što je također potrebno, e da se ne bi osjećali onako kako se ja osjećam svaki dan, a to je kao rob.

Iako grubo zvuči, po meni je ovo moje ropstvo bolje od sloboda onih koji nisu zaposleni toliko, ali ni dovoljno umni da nađu sebi posla voljenog, pa im život nekako najviše prolazi u laprdanju, od čega najdublji trag ostane na fotelji ili kauču. 

Meni makar prolaze dani brzo i svašta se nešto dešava, pa ni srce mi nikad nije ravna linija, što je možda i najbotnije da se bude pisac. 

***

Ipak na kraju dana zaključujem da ne valja piti više od jednog alkoholnog pića u danu, te da takve stvari treba smatrati krahom, ako piješ više od toga.

Jest moj život naporan i jest da se osjećam često usamljenim i bespomoćnim, ali baš zbog toga moram paziti na sebe bolje, jer šta ako se napijem ponovo onako kako sam prije znao, da ne mogu po tri dana doći sebi? 

Posljednja iskustva te vrste su me uvjerila da ne mogu nikog dozvati kad sam u potrebi, da mi se ne isplati to više bi pokušavati, jer ljudi ti tada samo sjednu na dušu još više - valjda taj neki recidiv u njima ostao, da se nevoljnicima ipak treba pomoći koliko se može, a oni mogu stvarno puno dati šuplje priče - savjeti, prijekori, idiotska pitanja, sve je to skupljeno i sastavljeno u jednu lavinu, koja samo čeka nekog neopreznog nevoljnika da ga zatrpa. 

Za mene je ležeći i žmireći odmor, kog nekako moram počet uživati, jer u suprotnom se i ja stvarno brinem, šta će sa mnom biti ako mi se zadrži ovaj tempo, hoću li umrijeti za tri ili pet godina? 

Moram se posvetiti svojoj kući bolje, ona je ta koja najviše ispašta od ovog života. Ja to sve znam i mogu, ali sam se valjda ipak nadao da ću pronaći neku ženu kojoj se ne ide na posao, a koja sama od sebe nudi održavanje kućanstva kao vid zaposlenja, ali sve takve koje sam dovodio samo su jele šta ja skuham, spavale dugo, jebale se i u neka doba počele glasno primijećivati šta sve treba da se uradi, a onda i ponavljati to sve glasnije, sve dok ih se ne otjera u pizdu materinu.

I danas sam bio sa jednom koja je te stvari pisala u čet, ali danas kad smo se našli čuo sam nešto sasvim drugo, čuo sam još jednu ženu svojih godina što se nije udala, pa sad puše prah ljubavi u čet, ali čim se nađete odmah vidiš da je tu svaka ljubav umrla odavno, a ostala još samo želja da se namjesti vlastiti život tako da što manje boli, pri čemu je glavni san da neće raditi ni posao, ni kuću; zvoni taj san iz onog tako često i iz tako puno različitih usta čuvenog “ima dana kad ne mogu ništa”. Ja tih dana nemam.

Da nisam išao s njim, mogao sam uraditi nešto u svojoj kući i sam, a ne bih tako okasnio na sve i večera mi ne bi bila u dva ujutru, nego u ponoć. 

Od sutra se moram ponovo uozbiljiti. Nije mi ni ovaj dan bio bez obaveza i službe drugim bićima, ali je to smiješno naspram punog radnog dana. 

Od sutra ću započeti i službeni radni dokument za komediju, pa me to sada nekako najviše i privlači - komedije pisati i skejt voziti, a ljubav davati djeci i cukama. 

Dao sam zato skejterčićima mali bajramluk večeras. Bili su mi baš slatki, jer svaki je danas imao kragnu da mu viri iz dukserice. 

Imam i novi, pravo opasan trik u najavi - mislim da ću ga srediti odmah sutra, pa mi to sad najbolje od života što imam, jedva čekam da svane zbog toga. 

Sutra idem i Sergejevoj nani na Bajram, a zapravo idem na Sergeja, kog ima da sutra izvedem bez kolica jer hoću da ga nosim tako da nam je glava u istoj visini, da možemo pričati. 

E i zbog njega jedva čekam da svane, zbog mog malog smješka, što mi je isti moj najdraži Saša. 

Ne mogu mu dati Bajram-banku da je ne pojede, ali biće zato Bajram-smoki i Bajram-monte, pa neka ruča koliko hoće. 

Ja musliman nisam i sve su prilike da neću nikad ni postati, ali ću zauvijek dijeliti djeci Bajramluk i odgovarati sa alahrazola onima koji mi čestitaju Bajram, pa da budem sasvim iskren mislim i da bi mene Resulah volio da sam mu bio savremenik, dok Ebu Bekr bi sigurno jer s njim sam najsličniji i on mi je nekako najdraži: i ja služim svome svetom cilju bez plate, a sa stavom da nema te plate koja bi učinila da prestanem biti sluga svetog cilja, pa kad mislim o tome sve mi se grudi nadimaju od ponosa.

Istina, često mislim zbog iste te stvari i da sam ozbiljna budala i da to uopšte nije smiješno, meni ne bi smjelo biti sekunde, ali nisam ja Ebu Bekr, ja sam Boris Lalić, tip koji je prije četiri godine preletio “Isus je u trideset trećoj…”, pa mu na snagu došlo “Muhamed je u četrdesetoj…”

Kao što rekoh - ne mogu biti musliman, ne mogu ni kršćanin, niti bilo koja druga formalna religija, jer ako bude suđenje mnim da će mi olakšavajuća okolnost biti to što sam imao snage da se u svojoj nastranosti ne pokušavam ubaciti ni u jednu grupu, što sam svoju pobožnost brižno njegovao ispod koprene ateizma. 

***

Debela hejterica se ponovo javlja, hoće da se svađamo za Bajram. 

Pružio sam joj to uživanje tokom treće Bibanove šetnje, pala je razmjena uvreda, a to je kao da megdan dijeli primitivni kamen protiv bacača raketa. 

Izraketirana debela stoka, bez obzira što joj se izašlo u susret i to u nastranoj želji, jako se od toga naljutila i krenula mi prijetiti da će poslati to novinama. 

Baš me zanima da li će to uraditi, jer ako uradi vjerujem da će se smijati cijela Bosna i Hercegovina, a ovaj blog dobiti još nove publike. 

Pisac mora imati marketing, kako bi u moru duša pronašao koju kap za sebe, nekolicinu njih koji su neophodni da pisac ne bi bio propovjednik u pustinju, što je valjda najgora moguća kazna za pisca, naspram koje se kokuzluk doima kao blagodat božja. 

Ja ga trenutno nemam osim kroz rijetke medijske istupe, pa zato moram održavati te gnusne veze sa hejterima, čije pogane jezičine i dalje rade za mene, jer oni to telale posvuda, ne videći istinu koja je gorka za mene jednako kao za njih: ja sam pisac nebitan za mase, jedini koji me tako shvataju su zapravo hejteri. 

Debela, slaboumni, priprosta, ljigavi i ostala bratija čiji su epiteti za kolutati očima, to su moji najvjerniji čitatelji. 

Mislim da je tome kriva moja naopaka pobožnost: poludio Bog od mojih poruka, pa me kaznio tako što me učinio piscem onih koje je sam stvorio tako da ne mogu razumjeti ovakvih rečenica. 

Podsjeća me to sada na Pelješac noću: mrakača, niđe ništa, samo čagljevi zavijaju u daljini. 

DVADESET DEVETI TREĆEG

E dobro sam se zgruhao sinoć preko one krpe, evo me leđa bole fino, ali u drugu ruku sam i ozdravio, sinoć sam bio bolestan od grlobolje i slina, a evo jutros slina puno manje, a grlobolja se skoro i ne osjeti. 

Eh, da vidimo sada jednu ozbiljnu probu:

Scena predstavlja kuću porodice L. Riječ je o staroj bosanskoj kući, nevelikoj i prizemnoj, u kojoj se loži preko cijele godine jer to je dom. Unutra nije bogato, ali je izuzetno čisto i uredno. 

Pored peći, na kojoj se nešto u loncu kuha, sjedi A. Zamišljeno puši, misli o novcu, o tome kako ga nemaju dovoljno, ali ne dozvoljava da ga takve misli pokore, nego im se suprotstavlja pomoću svijesti da su za njih sva vremena bila teška, ali da su se oni uvijek mogli održati kao časni i pošteni ljudi, što da junaku odlučan izraz lica. 

U tom dumanju izgori domaća cigara. Poseže za tabakerom da uzme drugu i iznenadi se malo - tako je zamišljen da nije ni primijetio kako je ostao bez cigara.

Zagledavši se za trenutak u praznu tabakeru, zapjeva profesionalno:

A sada laku noć

Prazna je tabakera…

Zamisli se na trenutak, pa još jednom:

A sada laku noć

Prazna je tabakera…

Odlazi iza peći i “oblači” harmoniku, na kojoj svira i pjeva “Tabakeru” od Čole. Utom dolaze B i C, jedan s hrpom smeđeg kartona, drugi s kulom od jajnih školjki. Oni se pridružuju pjesmi, na sceni zavlada sjajno raspoloženje. 

***

Još malo i gotova lektura. Sreća da iza knjige stoje ekstra pismeni ljudi, jer štivo je kompleksno, sa puno nepoznatih riječi, koje bi bila patnja ispravljati, kad oni svi ne bi bili tako pismeni da je tipfeler jedino što im se može desiti.

***

Nisam uspio izlektorisati normu danas. U neka doba počela je kiša, pa su radnju napunili skejteri, od čije lupe i pitanja se nije mogao raditi taj posao, ne u tolikoj mjeri, ali moram reći i da sam uzeo veću mjeru, tako da ipak vjerujem kako ću stići predati u roku. 

Mislim i da sam pogriješio što sam poslao danas glumcima uvodnu scenu. Razumijem njihove osvrte, a znam i da se pred književnosti u nastanku skoro pa svako pretvori u pisca, tako da je sve kako treba zapravo, ali eto, bi bolje bilo da sam sačekao da se tekst ispiše do tačke kad su svi na scenu ušli i ponešto rekli, jer tada bi svi mogli zamisliti sebe, pa ne bi bilo bojazni - šta će s njima biti? 

Imam i drugu scenu u glavi, ali ću je sačekati do sutra, jer ipak mi je ovo šesti radni dan u nizu, pa mi nije više tako dobra koncentracija. 

Sada šetam malog Bibca i žalostim se što paducka kiša: kad god osjećam da nisam za književni rad dobijem izrazito jaku želju za vožnjom skejta, koja me tjera da živim uz reptilski mozak, a ja ne znam boljeg načina za odmoriti mozak ljudski. 

Mislim da ću zato ipak poći na vožnju i večeras. Pije mi se i jedno pivo veliko, pa eto mi prilike za družiti se sa A, B i C, koji se u toj atmosferi možda i otvore na neki poseban način. 

Još imam potrebu zapisati što sam počeo upoznavati sebe na novi način, ili možda bolje reći - sticati svijest kakav sam sada. 

U strahu često pišem gluposti, stvari kojih se poslije tako stidim, ali ih ne brišem jer hoću da mi roman bude pravi životni, da se vide svi ti usponi i padovi na dnevnoj bazi. 

Sada nekako znam da ja to nisam u pravom smislu riječi, nego to sam na trenutak, a moje redovno stanje je - čovjek dobar, i to prema mojoj vlastitoj definiciji ljudske dobrote. 

Za mene, dobar čovjek je onaj koji je častan i pošten, uz to vrijedan i pametan, a nadasve plemenit, uvijek raspoložen za zaštitu slabijeg. 

Ja to sve nisam uvijek, ali čim malo ne budem uvijek se pokajem i ako se ne može ispraviti tamo gdje nisam bio, brzo nađem kakvu drugu priliku i učinim koje dobro djelo, za koje prilika postoji uvijek, a to ne vide samo oni što ih dobra djela ne zanimaju, možda eventualno neko farizejstvo, a ono “uradiću ovo da me vidi Bog”, to je za likove poput mene, što se javno deklarišemo kao ateisti, ali smo privatno itekako pobožni. 

I to me sada čini tako moćnim da mi kiša i noć neće sjebati skejt, a skejt mi hoće pomoći u mom dramskom stvaralaštvu. 

I to jedno pivo, ako me ne prođe volja kad vidim kako su smoreni oni koji noć uoči Bajrama po kafanama sjede. 

Možda samo jedno malo pivo na eks i doviđenja, prijatno.

Još samo jednom da vas sve pozdravim koji me redovno čitate. Po mojoj slobodnoj procjeni čini mi se da vas ima tridesetak i da ste iz svih krajeva svijeta, tako da ja zbog vas sada opet mogu čuti Bajagu:

“Moji su drugovi, biseri rasuti, po celom svetu…”

A kako ja ipak nisam ni Momčilo, ni Bajagić, samim tim ni Bajaga, to kod mene možda i nisu drugovi, nego drugarice, ali ja se na to ni ne bunim. 

Na hajr i na dobro, što bi rekli ljudi kad ne znaju više šta bi. 

DVADESET OSMI TREĆEG

Moram priznati da se često sjetim svoje raspale porodice. 

Svaki dan razmišljam o tome kako je između nas u potpunosti uništena komunikacija, pa ako ti se neko i obrati, to je samo radi para i usluga. 

Sve je to počelo sa porodičnim protjerivanjem četiri bitne riječi - hvala, izvoli, izvini i molim, poslije čega se nikada više nije dogodio normalan razgovor između nas - kao da nam je Kula babilonska pala u kuću. 

Sad kad je preda mnom tako važan zadatak, ja bih dao sve što imam da uz mene stanu moji mama i brat, da oni budu ti koji polažu nadu u mene i koji to mogu ozbiljno shvatiti, u smislu da je ovo prilika u kojoj možda mogu zauzeti svoje bogomdano zanimanje malo jače, ne bih li  prestao raditi u prodavnici gdje je plata minimalna, a radno vrijeme do osam naveče.

Ali oni to ni ne znaju kakvi su moji plata i radno vrijeme, niti ih to zanima, a posebno ih ne zanima moja književnost, koja im je uspjela ostati nepoznata u cjelini - osim “Mirne Bosne”, naravno, ali i tu je slava pripala glumcima. 

No dobro, tako je kako je sada, nikada više neće biti bolje; ja više nemam nikakvog izbora osim igrati svoju igru i nadati se da će me to izvući na neko mjesto bolje od ovog na kom sam sad, jer ovdje sam potpuno sam, bez mogućnosti da imam bližnje koji me poštuju kao čovjeka, samo kao resurs. 

Jedva čekam da Sergej ponovo krene u vrtić. Nedostaje mi puno, nedostaje mi blijeda sjena očinstva što mi je njegova malena pojava daje, bar neki osjećaj da sam nekom važan, a da to nema veze sa parama i obavezama. 

***

Možda je to ono zapravo što mi treba sada, da je to prošlost mojih novih dramskih burazera: tri brata od lude majke, koje je ona podizala u nipodaštavanju i sramoti, pa stvorila tri asocijalna čovjeka, čija je družba otuda tako snažna i lijepa.

Nije to loše, treba razmisliti sada kako to inkorporirati u priču…

***

Onaj prvi dramski posao je konačno otpao, pa zato sada mogu i otkriti da je tema bio Dayton, kom će ove godine biti 30 godina od potpisivanja. 

Imao sam veliku želju napisati komediju na tu temu, pa i sada mislim da smo imali odličnu ideju, kolega i ja, a što takva ideja nije mogla proći, što je odluka, kako mi je javljeno, da se samo scenski pročitaju određene stvari u vezi s tim, to je meni znak da je moja ideja prava bosanska; neće to finansirati stranci, jer njih Bosna ne interesuje u pravom smislu riječi, prije neka priča o tome kako su je stranci spasili. 

Možda neko drugi bude zainteresovan za takvu predstavu?

Poslaću koju poruku, ako mi se bude dalo.

Jer posla spisateljskog, Bogu hvala, imam sada dosta.

***

Imam u glavi prvu scenu komedije, ali ne žurim da je zapišem jer do idućeg sastanka ima šest dana; čekam da vidim neće li mi naumpasti šta bolje, istovremeno se naslađujući nad ovim što već imam, jer to je stvarno dobro, prepuno topline, a istovremeno i smiješno, prije nego odjednom postane dramatično. 

***

Sada sam na skejtu i tako sam opako lakonog da sam, počinivši sve što sam namislio na spotu, za kraj odlučio preskejtati Sarajevo u smjeru Istok - Zapad, to jest od Baščaršije do Alipašina. 

Evo me sada u tramvaju, koji ovako nov i sa malo putnika u potpunosti podsjeća na nešto što se zove Zapadna Evropa - i ja sa svojim skejtom upotpunjavam tu sliku, što je još za duge vjekove neće imati niti jedan grad Bosne sem Sarajeva. 

Zahvalan sam nebesima što sam se rodio u Sarajevu, jer od čitave Bosne samo tu teče jedan mali, kao konac tanki potočić skejt kulture, koji je i tako minijaturan i nevidljiv zapravo sasvim dovoljan da se u njemu utapaš svaki dan, sve do dubine u kojoj su čuda poput onih što ih je doživio Žil Vern, koji je pušeći alge našao 20 000 milja maraka pod morem. 

Tramvaj je brz, situacija je već došla do SCC-a, tako da se ne želim sada glupavo ureći pričajući u svojim opako lakim nogama, koje izvode skokove leteće - traje let preko sekundu, pa nije to šala.

 Nije šala letenje kad je pravo, a jebo ovo iz priča, Meri Popins, Petar Pan, za djecu što je. 

Dugo radim na tome da moj ollie krene floating. 

Prije sam mislio da treba gurati nogama skejt ka dole, a sada znam da to nije posao moj, već gravitacijin - moje je samo da skačem tu kao neki atleta, dakle što je moguće više, drugim riječima s prstiju. 

Skroz drugi je život na prstima, čovjek koji je stalno s obje noge na zemlji ne može to ni zamisliti.

Evo me na Vijećnici. Neću se štopati, idem furati sa maksimalnim stilom, uz trikove za koje obećavam da ću ih sve probati graciozno, a na Ferhadiji. 

Ako to nije stavljanje skejta u centar zbivanja, onda stvarno ne znam. 

To ja slavim sretan početak dramskog stvaralaštva, bez da sam na papir stavio slova. Možda me od toga kasnije zaboli glava, ali me trenutno boli briga. 

Sutra radim od podne, skejtaću do tri ako mi se bude skejtalo. 

***

Trebalo mi je 55 minuta da dođem na Alipašino, a spust je bio tako dobar da sam se usudio skočiti preko ogromne zakrpe na cesti, koju sam uspio preletiti, ali sam promašio doskok i fino se polomio, slobodno se može reći atletske atraktivno, jer napravio sam premet preko glave bez ruku - faktički preko leđa. 

Zato me ista sada malo boluckaju, ali mene to ne brine i ne sekira, jer ja svojim boljkama znam tačne vrijeme i mjesto rođenja - ova se rodila na Malti, otprilike kod buregdžinice “Nagib”.

Zadovoljan sam na kraju s ovim danom, bilo je produktivno jutro, produktivno popodne, produktivno veče, a evo je i produktivna noć na snazi. 

Dvoumim se oko jednog detalja na samom početku komedije, oko izbora pjesme za junaka. U jednu ruku želim citirati Sidrana, a u drugu se mislim da samom tekstu možda bolje treba Čola, pa pjevam oboje da vidim, ali vidjeti ne mogu - grlo me boli i imam veoma lijep glas, ne znam ni sam šta mi je ljepše.

Tražiću arbitražu od onog za kog pišem. Ovo je komercijalan projekat i Sidran bi vjerovatno prvi rekao da stavim njega, ako sam lud, a on da bi stavio Čolu, zbog čega bih ja u konačnici uvijek i zauvijek birao Abdulaha preko Zdravka. 

Ali treba gledati na komercijalni uspjeh prije svega, a imaju institucije kulture da čuvaju klasike.

Mi moramo zaraditi neki novac ipak, njih tri moraju duplo više od mene svaki.

***

Nego naumpade mi što sam spržio danas 5-0 jedan jebački, kog ću sada smjeti i na šipku probati, trebalo bi da hoću. 

Skejt traži posvećenost i vrijeme. Ja mu ga dajem i zato berem svoje nagrade redovno. 

Redovno mi zbog toga kenjaju i ljudi, ne zna se koji više, da li kile ili selje? Ono što se zna - i jedni i drugi su pri tome uvaženi jednako, a mjera te jednakosti ima dvije riječi: lanjski snijeg.

Ništa u ovom životu nije važno, ni porodica, ni prijatelji, ni žena - samo skejt, književnost i cuke su to u pravom smislu riječi. 

Damn, it feels good to be a skatah!

A i pisac isto, posebno onaj koji zna šta će napisati sljedeće. 

DVADESET SEDMI TREĆEG

Danas sam se probudio kao običan čovjek. 

To znači da samo želim ići i rješavati svoje obaveze.

Ide posao jedan, pa Bilijeva šetnja, pa posao drugi. 

Između toga, u putu - pisanje ovog romana. 

Stvari uopšte nisu tako loše, nego su mene iscijedila uzbuđenja od prethodnih dana. 

Ima i taj drugi sastanak sa glumcima večeras, pa šta sad ako se ljudi pojave odmah večeras sa kaparom?

Da sam ja oni, ne bih se uopšte miješao u rad pisca koji je djelom već dokazao da umije pisati duhovite dijaloge, kao stvorene za ozbiljne glumačke kreacije, samo bih ga bodrio da sam radi kako misli da je najbolje.

Jer i ja to stvarno mislim o sebi kao dramskom piscu: u službenim pozorištima niko sam i ništa, uljez koji se drznuo da otprve bude najgledaniji, najspominjaniji, te kog više ne možeš odatle odstraniti jer mu ima sijeva sa plakata i displeja svaki mjesec. 

Dakle, moja je pozicija slična kao Lesažova; mnogi od kojih Lesaž nije mogao do pravog pozorišta, zbog kojih je morao biti vašarski komediograf, danas su poznati još jedino po tome što ih je Lesaž spomenuo u svojim divnim, prečasnim i presvijetlim komediografskim djelima. 

To bi morao biti i moj put, osjećam da jeste. 

Sad samo još da naiđem na glumce koji će to moći vidjeti i to bi trebalo da je to - možemo startati privatnu pozorišnu kompaniju. 

Mene takve stvari puno pale, na  margini živjeti kao glavni tok; to moja književna pojava uistinu jeste, ja sam bio i ostao uličar na prvom mjestu, ne zato što nisam bolje htio, nego kad sam vidio s kim se za to treba boriti, kome sve ova država, njeni mito, korupcija, nepotizam, daju prednost nada mnom u tome, dostojanstveno sam se zadržao na ulici, na kojoj možda nema plate ni ljudi koji su malograđanima po volji, ali ima zato slobode misli i govora, koji su meni ipak glavni.

Vidjećemo večeras sve, jesu li to ljudi koji trebaju pravog pisca ili malog ćatu? Ćato ja jesam i to je jeftinija usluga od moje književnosti, ali ako neko misli da ćato može stvoriti umjetnost - ja mislim da ne može, jer ćato je površan i nema toliko vremena za razmišljanje. 

E jebem ti više i ovu rastrzanost svaki dan. 

Zbog svih mojih neprijatelja, zbog svih ljudi koji su me izlagali najgorim osudama samo zato što nisam primitivna neuka odvratna seljačina kao oni, moja je sveta dužnost ostati vjeran knjigama i književnosti do kraja, zauvijek odjebavati seljake u njihovim beskrajnim pokušajima da se okoriste, a dajući im do znanja da ne im pomoći ne mogu, zato što moram čitati knjigu ili pak pisati priču o seljaku jadnom što niđe ništa nema, kako postaje još jadniji mizerišući se pred nekim momkom koji je toliko potonuo u knjigu da nit’ šta čuje, nit’ vidi oko sebe.

***

Uspio sam odraditi ankete i prošetati Biceka tako da ne moram zakasniti na drugi posao. 

To su te male stvari koje čine život istinski boljim. 

Otići ću večeras na taj sastanak i neću se opterećavati, iznijeću svoje prijedloge i ako ne prođu idem odmah natrag svojim cuki i romanu. 

***

Volim dijeliti papirne letke u sandučiće, eto baš mi se to sada sviđa: nije statično, a jest učtivo i pristojno, mislim za mene, koji se malo i stidim što to radim, pa onda brže bolje vrata ljudima otvaram i učtivo ih pozdravljam, tako da me ne ruže što im, kako neki od njih vele, haustor prljam. 

To nije istina, moja stvarna uloga je da informišem: u subotu je ušteda na komplete od 22. do 26 KM, da kanim početi skejtati iskoristio bih to. 

Nedostaje mi jako street skateboarding. Jutros je sve bilo mokro, ali nisam mogao izdržati da ne pređem skejtom bar onaj kratki put između Careve džamije i Staristike, prešavši pri tome preko koječega, a na veliku vlastitu radost. 

Gledaću poslije da ga stisnem bar u radnji malo, da sredim već jednom taj beksajd flip onako kako osjećam da mogu, ali nikako da nađem vrijeme za posvetiti se tome od jebene dramaturgije. 

E da hoće ova trojica večeras odmah isukati hiljadu maraka, jer ja sam sada jedna dramska strijela, napeta u izuzetno velikom i snažnom luku, želim da se ispalim, želim dokazati sebi i svima da nisam one-hit-wonder, nego pravi pozorišni hitmaker. 

***

Nego moram jednom pohvaliti i svog radnog kolegu, koji je isti kao ja po tome što je završio fakultet za slikanje, stekao diplomu s kojom se konkurisanje za poslove pretvara u simulaciju iste, tako da je za život oduvijek morao raditi svakakve poslove, da ne kažem - sve koji su u trenutku dostupni. 

Neki ljudi od toga duhom propadnu sasvim, ali ne i moj kolega, pa ni ja sam, koji se sa svojim realnim položajima sjajno zajebajemo, tako da se smijem kako se nikada nisam nasmijao u društvu niti jednog glumca ili glumice. 

Danas smo se slikali kraj sandučića i ušminkavali da ćemo objaviti to na socijalne mreže uz opis slike “novi stan, nova nafaka”, pa nek’ dušmani crknu, a neka ne znaju za letke.

Ja sam se još zajebavao i da kurve lete na gutu, lupkajući sa debelim snopom letaka od dlan. 

“Ne mogu pričati jer postim”, reče na to moj duhoviti kolega. 

***

Skejtao sam jedan sat i sad sam puno bolje. Evo me u liftu, idem na sastanak.

Sretno mi!

***

Eh, ovo je bio jedan ozbiljan i produktivan sastanak, s kog se vraćam noseći u duši kostur za komad.

Ići tako s kosturom u duši, lijepa je to stvar. Najljepše kad se kostur stane mesom oblagati i lik svoj dobijati. 

Idem sada malo s njim u šetnju, da se upoznajemo. 

Zasad neka se kostur taj zove Powell. 

E joj, jest to meni sada slatko, osjećam se kao prava Bones brigada!

Za ovaj komad ću ići isključivo sa najboljim književničkim materijalima, prvoklasan štof je ono što me zanima. 

Najbolje zanimanje na svijetu, imaju dva - jedno je skejtati, drugo pisati o nepostojećim ljudima kao o postojećim. 

Ali najprije moram malo chasing biografije likova i utrefiti srednju mjeru, jer ako je moj roman već tako grub, neka su moje komedije zauvijek napisane with style&grace.

Kolo sreće se okreće, brzo se stvarnost mijenja. 

DVADESET ŠESTI TREĆEG

Uvodi u dramama služe da se iznese prethistorija i uspostavi dramski okvir. 

U njemu valja pokazati sve aktere datog događaja i njihovu početnu poziciju. 

To znači da nešto od toga mora na televiziju, a nešto u salon gdje se ta televizija gleda. 

Po želji Adelinoj, koja je čini mi se glavni pokretač, trebam pisati na dva jezika, a smatram da je to super i tako ću i uraditi, ali ću napraviti i verziju samo bosanski, samo poslije, ako se ispostavi da će predstava dobiti duži život. 

Kad bi mi pošlo to za rukom, da mi i druga predstava ostvari pravo na dugi život, onda bih se ponovo osjećao kao mali bogić književnosti, sada sigurno još i jače jer mi je vjera u uspjeh jako slaba. 

Pisao sam o tome više puta, da je mene izbor književnog zanimanja lišio poštovanja porodice i društva, a svo to obeshrabrivanje i nipodaštavanje, na koje sam u svojim dvadesetim bio tako vatreno otporan, sada se ipak javlja u obliku velikog nepovjerenja u društvo, koje po meni u piscima uglavnom vidi ćaknute ljude koji se daju besplatno iskoristiti. 

Ljudi s kojima sam se sada povezao već su mi dokazali da nisu takvi, ali se ja i dalje bojim i izgleda da se ne mogu prestati bojati. Biće da sam previše puta prošao ovo sve i doživio tu komediju, u kojoj se iz velike napetosti rađa veliko ništa, pa je to napravilo od mene čovjeka koji sama sebe zauzdava, podsjećajući se da već ima ogromno groblje radnih časova iza sebe, a obaveza toliko da se mora biti aktivan čitav dan, od buđenja do ponovnog lijeganja; kad takav pomisli da prođe kroz napetost rađanja jedne predstave, prirodno mu je da ustukne i zamisli se - nije li ovo konačni skok u propast, na čijem rubu živim već godinama? 

Tako moj strah. 

Sasvim drugu priču mi priča moj optimizam, koji me istinski voli i koji me nikada nije napustio u potpunosti, pa ni sada. 

On mi govori da nije to ništa, da imam zlatnog pomagača, da će pisanje ići i brzo, i lako, da će Sabina biti prezadovoljna sa tekstom, ansambl također, a kako će predstava garantovano imati internacionalnu i diplomatsku publiku, to će ispasti da je ovo moja životna prekretnica, trenutak od kog počinjem živjeti isključivo od pisanja književnosti. 

Možda će tada i ovaj blog dobiti svoju pravu svrhu, jer ako mi se dogodi trenutak slave sa predstavom, onda će ovi kukavni redovi, moguće, biti proglašeni za novu evropsku klasiku, a ja ću nastaviti živjeti svoj ludi spisateljsko-skejterski život, ali sada uz navijanje i bodrenje mojih vječno kenjajućih sugrađana. 

***

Evo me gdje dijelim letke za novu rasprodaju. Kiša pada, Adela preko Tahira javlja da zasad stopiramo akciju. 

Život je to. 

Sutra veče ima novi sastanak, a poslije toga znam koga ću zvati za još jedan. 

***

Na kraju, kad se sve sabere i podvuče, za mene možda i jest najbolje da od ovog velikog projekta ne bude ništa. Ako je tu sve tako napeto, ako svake sekunde može doći neko i obustaviti sve, onda ni meni nije lako uzgojiti u sebi potrebne optimizam i elan, koje onda opet valja i prištediti za stvari druge, one koje su bitne za moju egzistenciju. 

Dramska književnost to nije i ja je trebam tako i tretirati - ako se desi, dobro i jest, ako ne onda se ima šta raditi.

Recimo - lektura.

***

Ima dana kao što je ovaj, kad kiša pada ne prestaje, sve dok ne natopi čovječiju dušu do potpune tuge, one što je tako obuhvatna da ne možeš bi kukati, ni plakati, već samo tako živiš i smaraš se, smor kud god da pogledaš. 

Bio sam se jako obradovao kretanjima na pozorišnoj strani, ponadao sam svašta nešto, a ono tamo priča stala prije nego je i počela. 

Sutra se sastajem sa drugom ekipom, ali mi to u ovom trenutku ne daje nikakvu nadu, jer takvih sam sastanaka već imao stotinu i nije ništa bilo, bila obična sijela, na kojima ako nisi oprezan lako možeš ostati i do jutra. 

Ono što me malkice ohrabruje jest što su to lica privatna, koja kupuju nedjelo za vlastite pare, što znači da mi za sutra naveče trebaju dvije dobre ideje, a za tri lika. 

U ovom tužnom trenutku naumpadaju mi samo tužne ideje, naprimjer raspad Bosne; tri lika, tri budale, vode tri naroda u propast, ne prestajući se zabavljati divno sve vrijeme. 

Jest, moglo bi se to zvati “Prisni prijatelji”, pa na duhovit i pojednostavljen način bezimeno predstaviti one koje će svi u Bosni i Hercegovini imenovati tačno i sami. 

Takve stvari i jesu za mene, za moj papagajski duh, koji nije takav samo radi šarenosti, nego i radi ponavljanja tuđih, po knjigama pokupljenih riječi. 

A i to bi moglo biti baš smiješno, sa vrhuncem u kom se ispostavlja da su njih trojica stvarni organizatori gej prajda - ako je glumački trio tako smion, da u isto vrijeme oplete po vladinom i nevladinom sektoru simultano, što nije daleko ni od istine: kao što je ego neudobno sprcan između superega i ida, tako je i narodu Bosne i Hercegovine između vlade i nevlade.

Budimo istinski glas većine, budimo glas najbrojnije skupine u BiH, budimo glas siromašnih!

Jedan od njih trojice bi trebalo da me podrži, jer za njega znam da izlazi redovno na vjetrometinu kokuzluka, ali ova dvojica starijih su možda imućniji pa se usprotive: “Mi smo glas srednje klase”, s visine objasni jedan. “Radničke!”, upotpuni drugi, a bez trunke zajebancije u svom glasu. 

“Ok”, uzvraćam Ja, Kokuz, okretan kao Ja, Danilo; “imam ja još tih prijedloga u rukavu, ali da vidim prvo novčanike… Ne morate otvarati, samo ovako da vidim…”

Drugi prijedlog bi mogao biti - tri brata kuću grade, pa onda zajebancije građevinske i majstorske, prizemne, priproste, i što je najvažnije - široko uvažene, u najširem mogućem smislu. 

Smiješno bi mi bilo da je jedan od njih pisac, ali da piše sa onim debelom majstorskom olovkom. 

***

Treća ideja bi mogla biti jedan malo dalji old school, a to su muškarci odjeveni u žene; radnja bi mogla da se odvija u salonu za nokte, a drama oko puknutog nokta neke kurve što joj je to kao da je Atlas iznenada s ramena zbacio svod. Nek’ stoji i to. 

***

U mom vlastitom moru nedaća, osim književnih i novčarskih neuspjeha, svakako da se nalaze i određeni ljudi, koji imaju tu moć da me izbiju iz cipela; svako malo nailazi neko novi ko je takav i zato sam se i ja kao naviknuo malo da to mora, ali i dalje pizdim zbog njih jako. 

Ima tako jedna osoba koju s vremena na vrijeme prenosi na način da mi pošalje mnoštvo poruka u danu, izlažući me napadima panike kad god pogledam u telefon. 

Šta je to tako važno da se tolike poruke šalju, pitate se, garant nešto oko guženja, pokvareno zaključujete, ali ja vas na to moram razočarati: da je bogdom oko toga! 

Ali nije, nego je riječ o trivijalnim saopštenjima o aktualnoj svakodnevnici, kroz koja te s vremena na vrijeme žacne kakva uvredica što ne odgovaraš - nagovještaj da će družba vjerovatno završiti uz velike uvrede.

U neka doba sam počeo tu osobu blokirati na socijalnim mrežama, zatim i na besplatnim telefonijama kao što su viber i vacap, a sad ću izgleda morati i na mejlu, jer i tamo sam počeo imati po cijeli ekran mejlova koji oponašaju chat. 

Neko će možda reći da sam okrutan, ali ja u drugu ruku mislim da je okrutno to što se radi meni, koji imam valjda pravo da biram s kim ću se družiti; sigurno ne želim sa onima koji me obasipaju trivijalnostima za koje možeš biti siguran da nikad neće biti spomenute ni na jednom kvizu. 

Kakav posran kišni dan!

***

Bilo je i danas ipak nešto fino, bio je jedan pravo dobar fs flip u radnji, koji će mi uskoro postati jako lagan trik. 

A i beksajd je tu, samo njega još malo trebam, nije mi još uvijek tu kao frontsajd. 

I Bibac, dobrica, osjetio da sam tužan i došao legiti na stomak mi - inače to ne radi nikad, ali došao sad jer zna da ja to volim, živa deka. 

E jest fin i dobar moj Bibić! Na njega se trebam ugledati, a ne na neke tamo pisce budale. Bibić voli sve ljude, to je tajna njegovog vječitog spokoja. 

DVADESET PETI TREĆEG

Uzeo sam danas slobodan dan. Termin sastanka je u jedan, pa mi se to preklapalo sa poslom. 

Sinoć sam se bio smirio, ali sam jutros ustao pun nemira. 

Primijetio sam da me ulazak na socijalne mreže uznemirio još više, valjda jer me podsjetio da sam u društvu gdje umjetnost ne budi veliko interesovanje. 

Ono što mi se u ovome dopada jest što sam se ikako usplahirio kao pisac, jer bio sam nekako izgubio cijelu vjeru da ću ponovo dobiti priliku u pozorištu, pa sam se uspio s tim i pomiriti, objasniti sebi da je bh. produkcija manja od njene proizvodnje dramskih pisaca, tako da mogu biti sretan - mnogi tu priliku neće dobiti nikad. 

Onda, ma koliko to bilo žalosno, razumijem i te klanove u pozorištu - tako je teško napraviti jednu predstavu, dovoljno je da samo jedan učesnik ili učesnica krenu zajebavati, pa da se cijeli proces pretvori u pakao i noćnu moru. 

Bilo je toga i oko Mirne Bosne, na trenutke nisam mogao vjerovati čemu prisustvujem i htio sam samo da prestane, i po cijenu da nikada ne napravim pozorišni  prodor.

Ljudi koji su se jedni s drugim navikli raditi, oni ne vole novih partnera, koji jesu mačak u vreći, pa onda se oni svi drže kao jedan organizam, koji se međusobno gura i preporučuje, u šta spada i ogovaranje i klevetanje konkurencije, za koju uz najveću ljubaznost imaju onda pogrešno navođenje, pijesak u oči, dezinformacije i te stvari - ne znaš ba šta te snašlo! 

Po svoj prilici ja sam čovjek izrazito emotivan na prvom, a izrazito neuravnotežen na drugom mjestu; zato i mogu pisati zanimljivo, jer načelo kontrasta, potrebno efektu začudnosti, moja je priroda; proza je moja domovina i materijalna baza, divna proza čije rođenje ne ovisi ni o kome drugom osim o samom piscu; pozorište je duhovna nadgradnja, bez koje pravi pisac može; to znači da se trebam opustiti i iznijeti danas svoju ideju, a ne čekati da druga strana kaže sve, pa onda da smišljam; to je i spletkaroški, pa neka spletkari ko je nepošten, a ja ću istresti svoj prijedlog kao mačka iz vreće - prepoznaće obrazovni stranci da to nije kakav bilo mačak, već pravi onaj Begemot. 

A ako oni to neće, ako hoće umjesto toga nekog pisca-depresivca, čiji je dijapazon od sivog do crnjaka, za kog ja stvarno ne znam po kom to ćitabu, naučnom il’ vjerskom, ima pravo na javne pozornice, s kojih onda ubija u pojam uglavnom sebe sama, jer drugi to ne žele vidjeti ni znati, ako oni hoće tog pisca takvog, e onda kod mene nema šta, nego njima tada treba neko od mojih kolegica ili kolega čija bi se karijera mogla staviti pod jedan naslov - Prilozi za smetlište historije.

Kiša pada, ne može se skejtati, ali može se zato Bibcu obući kabanica, pa gledati njega kako skakuće po lokvama kao mali čupavi skejt. 

Danas idem vidjeti i Sergeja, pa šta me više i briga za književnost, koju na kraju krajeva i rasturam - svjedoci ste vi koji pratite blog. 

I o vama ponekad razmišljam. Ko ste vi i da li je među vama moja potencijalna draga, ili bar moje potencijalne mecene, neko ko je tako bogat da je već iscijedio svu slast iz kupovine stvarčina, pa valja naći nove načine za enormnu, zaluđujuću novčanu potrošnju?

***

Toliko me obuzelo ovo sve da sam na trenutak zaboravio kako prekosutra imam još jedan dramski sastanak. Juče mi je tražen i broj, da ga proslijede jednom filmskom režiseru, pa eto i to, ko će mu ga znati šta nosi?

Pa i da se ispostavi, kao i uvijek, da je sve to samo zamajavanje, samo besmisleno sastančenje i prazno maštanje - drugim riječima da svaki od tih poziva nosi sa sobom glavić - opet ću na kraju skupiti lijepu i smiješnu kitu glavićica, koja će zatim ostati da miri sa stranica mojih anala do kraja svijeta, svjedočeći da je na svijetu bio pisac iz tisućljetne zemlje Bosne, koji nije znao šta je to writers block, koji je pišući slobodno o svemu stvorio prvi klasični roman svijeta iz trećeg milenija Nove ere. 

***

Dobro je kad čovjek ustane rano, pa od samog buđenja krene razmišljati i zanositi se. 

Uzeo sam slobodan dan za ovo, otići ću i da se ošišam sada, pa taman i da ubijem ovaj sat što moram čekati. 

Ne smijem otvoriti sinopsis jer ću ga htjeti cijelog promijeniti, sad kad je za promjene kasno. 

Meni je ovo golem trenutak, pa ako ću ga i popušiti, imam priliku da učinim to sa stilom, ne gubeći dostojanstvo. 

Zato ne samo ošišati, nego i obrijati, i parfem staviti, neka je preko zoom-a; osjetim ja. 

Biceka za to sve zaboli karmin, on se valja po mom krevetu sa takvom bezbrižnošću da se uz njega i ja mislim - ma nek’ sam ja dobar dogfather i nek’ sam zaštitnik bebača, a to za pisca - lijep je hobi, jeftin a izdašan, kadar zapaliti dušu jače od svakog pića ili droge. 

***

Sa velikim duševnim mirom i zadovoljstvom objavljujem da je poslovni sastanak prošao odlično. 

Onaj strah, da ima neko ko me kleveće, ispostavio se kao potpuno bezrazložan - stranci su tražili da se prvo malo predstavim, a kada sam to učinio, ostali su veoma zadovoljni.

Uopšteno govoreći, sada imam dojam da su vrlo zainteresirani za ovaj rad, koji bih radio sa drugom Tahirom, koji je šef činjeničnog stanja u predmetu datom; trud i rad od prethodnih dana su se na taj način isplatili - hvala Bogu.

Poslije sam išao vidjeti Sergeja, ali odvela mi ga nana, tako da sam popio pivo s Ružom i Anjom, sklopivši im usput i neke stoliće. 

Možda poslije probam ponovo da ga vidim. Ošišao sam se na kratko, zanima me hoće li poznati svog Boa. A i trebam koju sergejevsku pusu, da mi duša ponovo procvjeta. 

***

Jedna od stvari o kojima moram povesti računa idućih dana jest vrijeme. 

Posao se može uraditi brzo, brzi rat ne donosi uspjeh samo na bojnom, nego i na spisateljskom polju. 

Sljedeći korak jest dorada kostura u skladu sa Tahirovim uputama, koji je u tom poslu sjajan. Na tome bi se moglo poraditi malo i večeras, pred spavanje, a ako ne to, onda malo čitati materijale, kako bih bolje upio atmosferu događaja. 

I pola stranice arapske historije na kraju, koja me i dalje jako zanima, ali se nema kad.

Zbog svega toga će i blog vjerovatno morati postati drugačiji, ali šta ima veze, promjena nije loša, a i neka se i to vidi u ovom XXI vijeku, neka ljudi znaju da je u druženju s Muzama ponajmanje zadovoljstva. 

Moram paziti i da me novi posao ne poremeti u fiskulturnim aktivnostima, jer one su mi potrebne ne samo kao čovjeku, nego kao i piscu - pisac mora praviti odmak od svoga djela, a to nije lako, jest samo ako skejtaš.

Zato mislim da i sada trebam to uraditi, otići jedan sat na spot i restartovati se za noćni rad.

***

Kiša je sjebala večerašnje skejtanje, ali nekoliko kapi neće smetati da se odsurfa jedan krug. 

Mislio sam da je skejt moja budućnost, to što sam se zaposlio u vezi s njim shvatio sam kao božju volju da me se spasi od književnosti, ali sad sam opet promijenio mišljenje, pa mislim da je božja volja bila to na neke tri godine otprilike, poslije čega mi se valja vratiti svojoj dami, svojoj vjernoj i u ljubavi neprolaznoj književnosti. 

Premda sam se na skejtu divno furao i stekao velike simpatije kod svijeta mlađeg, ipak je u cjelini pobijedila činjenica da je Bosna još uvijek izrazito nerazvijena zemlja u skejterskom smislu, zbog čega ni mi kao šop ne možemo lagodno živjeti, mora kokuzna varijanta. 

Radeći u skejt šopu dao sam sve od sebe, pa mi nije to prošlo ni neprimijećeno, ali svejedno džaba kad Bosna skejtove ne troši - jedan čovjek troši pare vlastite da bi ta radnja ikako radila, pa da samo nije izašao zakon, bila bi nam plata i manja od ove koja je sad, tako da šuti, pusti, dobro je kako je moglo. 

Naravno da sam skejtu dao i svoju književnost, ali mi on to nije mogao vratiti, publike za takvu vrstu književnosti Bosna još uvijek ne može dati, a što mene onda jest puno patilo, do nivoa da se osjećam kao zarobljen u luđačkoj košulji. 

Sad znam da se to dvoje mora rastaviti, raščlaniti, da književnost mora biti na teme druge, a skejt treba polako da blijedi, do granice u kom ga neće biti manje nego sad, ali ću ja o njemu manje pričati. 

Anja mi je dala pun ceker kafe, kojom su je zatrpali poslije Sašine smrti, pa se i s tim cekerom osjećam čudno, nekako kao da mi je Sale to dao. 

***

Pao je mali krug, do Čengić Vile i nazad. Tek sada sam osjetio da sam se i danas umorio jako, volja za push mi je nikakva. 

Pio sam i glupu pivu danas, koja jest pravi napitak za umrtvljavanje, pa tako mi i treba kad pijem pića s estrogenom, dobra za razviti ginekomastiju. 

***

Boga pitaj na šta ovaj spis kao cjelina liči. Nema šta nije u njega stalo, pa valjda ima i momenata dobrih, valjda je malo i zanimljivo. 

Meni prija i pomaže pisati ove stvari,  činjenica da sam postao kvantitativna mašina kadar je zadovoljiti moju potrebu za književničkom posebnošću - uistinu ne znam drugog da radi ovo isto. 

Ne kažem da nema, ali nisam ni vidio, samo kod sebe sama. 

DVADESET ČETVRTI TREĆEG

Počinje nova radna sedmica, za mene izuzetno uzbudljiva jer očekujem dalji razvoj na dva poslovna fronta, izuzetno bitna jer su oba književni poslovi.

Zato danas moram još jednom ispisati sinopsis, uz mala poboljšanja kojih sam se dosjetio sinoć. 

AqI prevesti to moram danas, jer osjećam da mi je to praktično jedini adut - ako ne pokažem svoj rad u praksi, onda moguće i da stranci ostanu pri tuđoj dojavi, po kojoj ja nisam dostojan pisati komad iz - koliko moraš biti neknjiževan da to kažeš - “političkog teatra”?

Bože koji sve vidiš, ne daj tim ljudima ovu važnu predstavu! Daj je meni, da napravim nešto na radost naših ljudi i da iskažem veliku istinu u Bosni - da nas boli briga i za nacije, i za zastave, i za politike, jer mi se veselimo od prirode. 

Oni koji to brane, koji bi da su stalno i svugdje plač i jauk, oni su antibosanski element, zabrinut jedino za vlastitu poziciju i platu. 

Moj sinopsis je ljubak, ali nije umanjen historijski. Nadajmo se da će austrijska rediteljica prepoznati to, da ona nije jedna od Austrijanki kojima se u duši još uvijek raspada monarhija, pa Bosna mora biti tamni vilajet, bez obzira što se mi tu svi zajebavamo svaki dan, i to baš s tim što nas politika tjera da u javnosti pokazujemo kao muku. 

“Umjetnici” koji na to pristanu vjerovatno nisu ni svjesni da s tim postaju vjetar koji puše u smjeru raspadanja Bosne i Hercegovine. 

Ne biti kao oni sveta je dužnost, pa daj Bože interveniši, pomozi mi da jednim udarcem raspalim tako bosanski po svima i svemu, pokazavši da ispod svih silom nam nabačenih slojeva i dalje tinja žeravica istinske Bosne, zemlje u kojoj je zakon nad zakonima - dobro pojest, popit i poklopit. 

Mi smo zapravo najnormalniji i najpametniji u Evropi, vrh jelke i trešnjica na vrhu mafina nalik na djevojačku sisicu; nama EU treba plaćati samo da postojimo, a oni neka to snimaju i prodaju za Comedy TV, kad već mi ne možemo. 

***

E jest lijepo ići na Penny-u s Baščaršije na Alipašino, ne može dosaditi. Idemo sada gas po malog Bibca! 

***

Iako je bivanje samim velika radna prednost, na konto koje uspijevam simultano raditi tolike raznorodne poslove, ipak bi mi sada prijalo kad bih imao nekog da navija za mene, ali ozbiljno, a ne kao mala djeca. 

Neko kome mogu pričati o svojim spisateljskim problemima, a da taj neko zna o čemu pričam, pa da zna i odšutiti ako nema ništa pametno za reći, da mi ne baca umjesto toga floskule, ili ne daj bože vjerske mudrolije. 

Ništa ne ubija moju dušu kao zagriženi, ali plitkoumni vjernici, sa svojim jednim te istim savjetom za sve moguće probleme, iz čega se vidi da ti ljudi ni ne slušaju šta se priča, samo čekaju tišinu da ispale ono što su njih ubijedili da valja tako ispaliti, da je to najbolje, a što oni sami nemaju baš ni mrvice od moći što je tako puno spominju, ah, to je sve šejtanovo maslo. 

Idem piskarati sinopsis, idem se kretati tamo gdje možda za pisanje mogu dobiti i novaca, i to lijepih. 

I slave isto, nje više nego novca, što meni nije mrsko.

***

Svaki književni projekat, ako samo dobije naznaku poslovnog projekta, pretvara se u veliki stres, koji na vrhuncu može postati pravo ludilo.

Ma koliko želio biti profesionalni pisac, ipak moram biti pametan na način da prioritet dajem svojim sigurnim poslovima, onim od kojih živim, a baš to i jeste izvor velikog stresa. 

Bio sam vrijedan danas, radio sam ankete, radio i lekturu, u šopu radim još uvijek, a uspio sam pročitati i jedan važan dokument, koji će sigurno pomoći da sinopsis bude bolji. 

Ali još nisam napisao sinopsis, tek uvod, a moram za sutra u jedan sat imati i njega, kao i spremno izlaganje, zašto mislim da bi to morala biti otmjena komedija. 

Volio bih u ovakvim časovima da nemam toliko obaveza, ali s obzirom da nije tako, da je mene književnost već davno izvela iz porodice, u velikoj mjeri i iz društva, te da sam de facto sam na ovome svijetu, to nemam izbora nego ponašati se kao junak, tako da će i sinopsis morati biti rađen usput, dok se šeta cuko, ide u prodavnicu i večera pravi. 

Ljudi oko mene to ne razumiju, oni su umrtvljeni najprije umno, zatim i tjelesno, ali im to nije prepreka da se pred drugim ponašaju kao da svi žele biti kao oni, zbog čega tako slobodno daju savjete i osude, koje mene ne mogu naljutiti jer je to nešto sa Marsa, Plutona, Venere ili tako nekog mjesta, dok je sve moje na Zemlji. 

Možda će mi biti najbolje da sad još malo čitam i onda večeras da se bacim na to pisanje. 

Pisati u radnji nije lako, sama činjenica da smo otvoreni veže uz sebe mogućnost i da neko dođe, a taj neko lako može biti i čovjek besposlen, koji nije ni skejter, ali voli doći tu pa smarati o skejtu, mene koji znam da je svaka od tih rečenica laž. 

***

Prekidam na trenutak dramske misli da zapišem jednu grotesknu pojavu. 

Ne znam ni ja kako, ali u vrijeme moje svijetle mladosti punije žene su sve bile nježne i fine, zbog čega sam ih i ja tako puno volio, zbog čega i danas na njih gledam sa dozom simpatije. 

Sad kao stariji, kad god upoznam neku puniju ženu, obično nailazim na arogantnost i prepotenciju kakvi se još samo mogu sresti u veoma primitivnih muškaraca. 

I danas sam imao susret s takvom jednom seljankom. Debela je i nema lijepe crte lica, zbog čega ustaje ranije sat-dva da navuče malter na lice, u kom onda crta lice drugo, pa već u osam sati objavljuje na storijima da svi vide mačku, što ima šminke poput nekog klovna, a klovnovske su joj i druge objave, jer sve služe da pokažu kako je ona mačketina, što je u totalnom nesrazmjeru sa onim što dotična pokaže kad objavi svoju sliku. 

Zbog jednog od tih retardiranih storija i ja sam se počeo malo dopisivati sa ovom debeljucom, ali samo da bih se uvjerio kako to jest još jedna septička jama od žene, koju nije dobro uznemiravati jer se digne golem smrad, na koji kao muškarac ne smiješ više odgovoriti jednakom mjerom jer je to onda krivično djelo. 

Priprema femicida, kako mi objasni druga jedna debeljuca, ista kao ova prva po tome što je ostvarila okruglu figuru, a sise ostale male kao kod debelih muškaraca što piju puno pive - piva je inače puna estrogena, narastu ti od nje sisice kao kod ovih debelih i nepristojnih žena. 

Molim eventualne žene koje ovaj dio bloga uvrijedi da ne zaborave njegov početak - ja debele žene volim, ali ne ako su arogantne i ako psuju tako da ne možeš ni pomisliti da zajedno s njima jedeš lijepu hranu. 

A kako isto ljudi moraju biti jadni da dnevno objave po deset sadržaja na temu borbe sa imaginarnim neprijateljima, pri čemu su uvijek neki tigar, lav, panter, vuk, morski pas… 

Kako to da takvi ljudi nikada ne skontaju da mi koji to gledamo znamo da ništa od toga nisu, nego tek obični usamljeni ljudi na socijalnim mrežama, a te njihove “zajebane” objave tek krik u vječnu noć socijalnih mreža?

I još ti se onda na njih javim ja, da postavljam neugodna pitanja, od kojih sve te watermelon-shaped mačke pokažu svoje pravo lice, a to je lice divlje svinje, al’ one bradavičaste. 

Drkanje je Bog dao muškarcu baš zato da se ne bi morao davati u ruke ženske stoke. 

***

Evo me sada u šetnji s Bibcem, pa odmah malo lakše i ljepše u životu. 

Ne mogu sebi pomoći, ulazak u spisateljske projekte sa drugim ljudima ispunjava me stresom, a ne bi mi to toliko smetalo da znam kako ću, osim tog velikog stresa, dobiti i još nešto, recimo pare ili barem realiziran dramski tekst. 

Ovako me mora gristi savjest, jer sve vrijeme mislim na sto puta doživljeni scenario - ja ovamo radio, radio, radio, a na kraju ljudi došli, našli zamjerku kakvu bilo i ako ja to onda ne prihvatim skrušeno,  slijedi izvođenje dokaza da je Boris Lalić šovinista, homofob, četnik, fašista i tako dalje. 

Zar je to prilično zanimanje za jednog predstavnika najniže plate, jednog malog trgovca od kog se očekuje podanička servilnost, a nikako sloboda mišljenja i govora? 

Ne kopam li zapravo sam sebi grob sa ovim radom, ako već sada znam da postoji stranka koja će dati sve od sebe da neko od njihove raje dobije taj posao? A to bi morali biti ljudi koji su formalni šefovi teatra u Sarajevu, pa kako neki stranac može uopšte saznati da na našoj sceni ima i jedan ozbiljan i nezavisan komediograf, kad svi ti ljudi, kako ih opjeva KRS - MCs acts like they don’t know…

E jesam se prepao da će mi se izjaloviti posao, jer to će onda, ako ubrojimo sve rodove i žanrove, biti valjda hiljaditi put da se književnost ukazuje u mom životu poput nekog Isusa Hrista, ali samo da bi mi pokazala da nije ona nikakav Isus Hrist, nego đavolja smicalica, put u propast, siromaštvo i totalnu anonimnost. 

Fucking dick, što bi rekli u filmovima. 

Stoput je lakše biti skejter nego pisac. Pukneš flip grajnd i očistiš svoj majnd, a ne ovo sranje, od kog se dobijaju paranoidne fantazije. 

***

Pripremio sam sažetak i pismo namjere. 

Nisam više uplašen, stidim se pročitati kako sam bio lud. 

Neka stoji, nek’ ostane zapisano kako zbori strah.

Sada ću sebi ispeći ne jednu, nego dvije kremenadle, pa će i Bibcu biti… Jedna kost, jer je on stariji gospodin koji ne treba sada da se deblja. 

Uz to ću pojesti veliku ćasu salate i čitav francuski hljeb, a za desert ću imati ledene maline sa Jogobelom. 

Maline me inače zbunjuju - ranije jesam li pojeo naveče zdjelu, ujutru ne treba kafa da bi se čovjek ispraznio sve dok mu se utroba ne zalijepi za kičmu kao folija za slamku, a sad se to promijenilo. 

I još su sad maline još više na sniženju nego prije. 

Možda je stvarno kucnuo čas da kao umjetnik i ja već jednom pođem u neko izaslanstvo, a ne samo po toaletima u izasranstvo? 

Jednom moram pisati ovdje i sujevjerjima, koja me tako žestoko napadnu kad god sam u strahu: ja be znam, ja se plašim, ja gatam kao neka baba…

DVADESET TREĆI TREĆEG

Braća Glavičević su živjeli u posljednjoj kući na kraju ulice. Kuća nije bila tako stara, ali je tako izgledala, najprije jer nije bila završena, a zatim i jer joj je avlija bila zauzeta smećem od metala, kog je najstariji brat Jasmin skupljao s namjerom da ga proda kad skoči cijena. 

Jasmin je inače imao 45 godina i po zanimanju je bio automehaničar, ali kako nije nikada radio taj posao, nije znao o njemu ništa. 

Po ugledu na brata Jasmina, automehaničarski zanat je završio i srednji brat Nenad, kom je 41 godina, a koji također nije to nikada poslije radio i također nije imao pojma. 

Najmlađi brat, tridesetpetogodišnji Alen, on je po savjetu starije braće izbjegao automehaničarski zanat i upisao frizerski, ali se kao i oni nije time bavio poslije, tako da je i njegova vještina izvjetrila.

Ono što nije izvjetrilo, što se s godinama samo pojačavalo, kod sve tri brata, jest želja za bogatstvom - tako normalno za ljude njihove fele. 

Otuda i ono Jasminovo skupljanje željeza, te Nenadovo skupljanje kartona, koji je u kući.

Samo Alen ne skuplja ništa, on pomaže starijoj braći. 

***

Novi poslovi, nove drame, puštaju u meni svoje uznemirujuće korijene. 

Da bih mogao raditi na oba fronta, moram naseliti svoju dušu sa novim likovima i pustiti ih da u meni žive, a to moraju biti dva zasebna svijeta, nalik na dva pozorišta. 

Neću kriti da me od svega hvata malo i straha, vrijeme je resurs kog nemam puno, a drame to nekada traže - kad bi pitali mog Profesora, gospodina koji je zaradio tolike honorare pišući o književnosti, on bi garant rekao da sam lud što uopšte želim pokušati. 

Volio bih da se javi debela hejterka sada, da zloguče o mojoj skoroj propasti, jer mene te stvari motivišu za izuzetan trud, nekako se nafuram da svi tako misle i onda sebe osjećam snažno, a kad su snažne emocije u meni, onda će se one preliti i u dramu. 

Jasmin, Nenad i Alen, skraćeno JNA - poslije će se možda zvati drukčije - oni danas u meni trebaju imati svoju momačku nedelju, a ja ih trebam gledati onako kako Bog gleda mene, pa upamtiti najbolje i na kraju dana to zapisati. 

Zapravo se nadam da će mi ovaj posao biti veoma lagan, jer njemu je i moj kokuzni život sasvim dostatan materijal, a ja znam puno i o kokuzluku drugih, pa mislim i da ispravno razumijem kokuzluk kao temu: u prividu sukoba, kokuz je u drami osuđen da izaziva napetost čekanjem. 

Što se drugog posla tiče, tu imam zlatnog pomagača, pa me njegovo prisustvo ispunjava hrabrošću, ali sam malo ucvikao jer je to ipak drugačije, jer tu treba napraviti likove koji ne otjelovljuju neke ljude, nego su to simboli. 

Sutra imam idući dramski sastanak, pa ako budem imao sreće, ako glumci u duhu vide isto što i ja i podrže me, onda ću već iduće sedmice početi s ispisivanjem teksta, poslije čega neću više biti tako usplahiren u vezi s tim. 

A sad mi naumpade i uvod za ovo drugo: prva scena je arena, u kojoj tri uboga gladijatora-jadijatora odbijaju da se dalje bore, a njihovi šefovi ih na to tjeraju, pa se onda pojavi viša sila spasa, poslije čega smo spremni za zaplet. 

Vidio sam rezultate jednog konkursa na koji sam se prijavio i na koji nisam ušao ni u uži izbor. Tome je isto kriv kokuzluk, jer inače se izrazito nevoljko prijavljujem na konkurse, to jest samo kada sam frontalni kokuz, a ovako ne bih nikad, ne što sam ufuran, nego što je dvadeset i prvi vijek, što je sloboda govora stvarno sada tu. 

Konkursi se kod nas nerijetko organizuju za nečasne, pa ih i s te strane ne volim - to su tvrđave lažne nade za poštene ljude, koji onda povrh svega moraju gledati namještene pobjednike-ćacije kako slave, slušati one maloumne rečenice koje oni bacaju kad žele ispasti elokventni. 

A i jebeš ljude koji samo čekaju da im neko da njihovo pravo; ako je stvarno tvoje, onda s tim raspolažeš slobodno, sve drugo je šuplja. 

Sad ću ja šetati jedan sat malog Bibca, pa na skejt koji je veliki, najveći saveznik moje književnosti - on budi moje demone i pravi od njih armiju pomagača, jer mene moji demoni vole, kod mene im nije dosadno.

***

Jebem ti sto blogova, kako ću sada stići još i to? A to mora, jebiga, jer to je roman, projekat za sebe. 

*** 

Treba mi samo jedan dobar početak, i komedija će krenuti da se ispisuje i sama, a da bi se to dogodilo, moram više razmišljati o JNA, najprije o svakom pojedinačno, pa ih onda pustiti zajedno i vidjeti šta će se dogoditi. 

Jasmina zbog željeza braća ne vole, smatraju da im je sjebao avliju. On to trpi šutke, misleći da neće tako pričati kad cijena željezu skoči, a on se preko noći obogati; zajebavaće ih tada malo da im ne da ništa. 

Nenada ne vole zbog kartona, a ni Alena zbog nečeg.

***

Na ovom svijetu stvari se mijenjaju velikom brzinom, posebno u svijetu plaćene kulture, gdje je sve u nekakvim klanovima.

Neki ljudi su izrazili svoju sumnju glede toga jesam li ja dobar izbor da pišem baš taj politički obojeni tekst?

Već sama ta zamjerka govori ko su moji protivnici - mali sarajevski ćaciji književnosti, koji su odavno već zauzeli sve i jednu marku za sebe i svoju raju, za tu kliku nepoznatih i otuda izrazito nafuranih kvazi-umjetnika, koji se pušu sa svojim šupljim glavama baš kao neki kurci, a kurčeva je i umjetnost njihova - plagijatorska i nikakva.

***

Radio sam na nacrtu jednog od tekstova, pa me to malo i smirilo, a u vezi što sam saznao za pokušaj opstrukcije mog učešća u projektu. 

Pozorišna scena BiH je sistem klanova. Postoji nekoliko ekipa, od kojih meni nijedna nije dobro poznata jer se nisam nikad za njih interesovao - iskreno pojma nemam ko je s kim, samo znam da ja nisam ni s kim; priliku da napišem “Mirnu Bosnu” ne bih dobio nikad da se za mene kod Emira Hadžihafizbegovića, tada direktora, nije zauzeo Abdulah Sidran. 

Nikada poslije, do ovih sada prlika, nisam dobio poziv za rad koji bi se doticao i mog honorara. 

Upoznao sam tako puno odvratnih ljudi, neobrazovanih i pokvarenih snobova koji se postave kao da mi čine čast što me zovu da radim za njih besplatno, pa mi još s visine savjetuju da provjerim ja to još jednom jer aman, oni koji su nepismena stoka nisu za to nikad prije čuli. 

Još je veći tu problem što je Mirna Bosna hit predstava, jedna od rijetkih iza rata da je tako lijep uspjeh doživjela, sa  fanovima koji su je gledali po nekoliko puta, sa nagradama domaćim i stranim, najzad sa dugogodišnjim aktivnim statusom, aktualnim još uvijek - još jedna neobičnost u svijetu savremenog bh. institucionalnog teatra, predstava koja je pozorištu zaradila pare. 

Jest, to je moj osjećaj u vezi s tim - ja, koji sam praktično jedini punokrvni komediograf na sceni, ne mogu dobiti drugu priliku od moralnih i intelektualnih olupina koje žive od pozorišta kao krpelji od ovaca, nudeći društvu potpuno nerazumljive i za nas irelevantne sadržaje, a po cijeni od 10-20 KM po osobi, uz krajnje bezobzirne istupe u javnosti iz kojih vidiš sa su to ljudi koji sami sebe smatraju nositeljima kulture u društvu - ti Borise radiš u trgovini i ti to ne razumiješ, ozbiljno pozorište. 

Učiniti protiv tih ljudi mogu vrlo malo, praktično ništa - njima je to resurs za život i oni se bore stoput agresivnije i namazanije od mene, koji se lako povučem, odem natrag u utvrdu proze, da pišem o tome kako su ti ljudi bijeda i pretplata džehenemska, dok za mene u dženetu hurije navijaju da sredim flip ne više ni sa dvanaeske, nego petnaeske, poslije čega one u vrtu čitaju moje knjige - čitaju baš ovo sada, pa se smijulje kako sam im bio vidovit za života. 

Ipak uzdam se u još jedan sastanak i to da će moj sinopsis probuditi simpatije kod naručilaca posla. 

Da će glavna strankinja reći: “Hahaha! Pička me zabolila od smijeha! Dajte momku kapare dvije hiljade i uduplajte mu honorar!”

Onda će i našima popadati kamene maske s lica, probiće ih kez ulizništva, tako različit od mog blaženog smiješka, koji dolazi od misli na moj slobodni dramski rad na zadatu temu. 

Reću ću sada da je to nešto što ima veze s tridesetom godišnjicom mira u Bosni, te da je grehota to ne proslaviti uz jednu ozbiljnu, otmjenu i duhovitu komediju. 

Ako neko drugi to bude radio, on će ocrniti Bosnu do pičke mile materine, do jedne potpune laži koju niko ne želi vidjeti ni čuti, a oni to onda nazivaju svojim autorskim pečatom.

Oni koje Bosna sve vrijeme plaća, kojima se iz budžeta isplaćuje po dvije-tri-četiri hiljade maraka mjesečno, oni su glavni kad treba srati po državi, tzv. imači kada. 

***

Ko hoće da vidi najljepšu pink boju ikad, neka zgnječi šaku malina i izmiješa to sa jogurtom od ananasa.

DVADESET DRUGI TREĆEG

Da bi čovjek uspio u književnosti, potrebno mu je da ima neku ekipu, neku grupu koja vjeruje u njega i demonstrira to i djelima. 

Da li je u Bosni tako nešto moguće?

Mislim da jeste, a odlični primjeri su Abdulah Sidran, pod čije su se okrilje svi zavlačili, zatim Dževad Karahasan, kog posebno vole emotivni intelektualci, te Bekim Sejranović, koji je u Sarajevu uvijek imao pratnju od nekoliko žena. 

Da vidimo sada moju spisateljsku svitu… 

Tu imamo… Boga dragoga, njegovu jedinstvenu sposobnost da je tu kad nema nikog, a nerijetko i ja zaostanem koji korak, pa pratim samog sebe kao neki obožavatelj. 

To jeste jedan veliki problem, za koji trenutno nemam nekog rješenja, pa valjalo bi se tome posvetiti. 

Kada si komediograf, kad sa svojim radom želiš izazivati lijepe osjećaje i raspoloženje, često se desi suprotno, jer hipokrizija 21. vijeka je u tome da se svako osjeća kao tragički heroj, a što su herojska djela pri tome fejsbučenje, instagramisanje i tiktokisanje, što se svaka nesreća pretvara u talas za samopromociju, to oni traže da se ne vidi tako, nego kao solidarnost i dobrotu.

Ponekad zbog toga mislim i da neku književnu karijeru danas ipak imam samo zato što nisam imao ekipe, što sam brzo odstranio iz svog kruga sve koji su imali  nešto protiv, pa mi je onda bilo puno lakše raditi. 

Ali sad ipak želim još nekog da vjeruje u mene, pa mislim i da sam zaslužio. 

***

Zovu me ljudi da radimo pozorište, a ono što je u tome novo - zovu me istovremeno i stranci i naši. 

Što se naših tiče, tu teško može doći do ozbiljnog posla, ili bar ja ne vjerujem više da je to moguće - oni koji su za mene zainteresirani su obično glumci, a oni su svi isti po tome što ne očekuju da za ono što traže trebaju dati novac.  

Što se stranaca tiče, tu sam dosta optimističniji. Oni su me već kod prvog sastanka pitali koliko tražim para i nekoliko puta mi skrenuli pažnju da ne počinjem ništa dok mi ne jave za pare. 

Svidjelo mi se to puno, to je tretman koji kao dramski pisac želim, pa mislim da ovaj put možda ni ne trebam ići na sastanak sa glumcima, već samo sa strancima. 

***

Vrag mi nije dao mira, morao sam pitati i glumce šta imaju, poslije čega sam čuo ono za šta sam vjerovao da je nemoguće, a to je da i oni nude hiljadu kapare, plus četiri po okončanju!

Odmah sam se najavio na kafu. Skejt će malo čekati. 

***

Eto ne znam sada šta da kažem, jer nakon kafe sa glumcem situacija je takva da nemam jedan, nego dva dramska posla!

Bože dragi, oprosti mi moje malodušnosti od prethodnih dana, oprosti što se nisam sjetio da novim stvarima treba najprije napraviti mjesta, do neba ti hvala što si mi ga napravio!

E sad stvarno moram malo odskejtati, inače bih mogao umrijeti od sreće.

***

Opasan sam skejter, stvarno jesam, imam trikove, imam visinu, imam i ljepotu stila, pa da ništa drugo fino nisam u životu doživio i imao - isplatilo se roditi već i zbog samog skejta, zbog egzaltacije do sedmog neba, koju doživim kad god imam tako dobar sešn. 

Sada sam se vratio do kuće, želim se okupati, obrijati, počešljati, promijeniti skejt i garderobu, pa samog sebe odvesti na piće, gospon traženog dramskog pisca. 

Danas na skejtu, kada je naišla predivna pjesma “Duša peva”, doživio sam je tako duboko da su mi iz očiju nahrupili pravi potoci suza, koje su onda frcale na sve strane jer je to bilo usred akcije, koju bih sada zavolio zapamtiti kao jedinstvenu - nikad prije nisam plakao od sreće i skejtao. 

Možda od svega toga ne bude na kraju ništa, možda se sve opet izjalovi kao sto puta do sada, kao uvijek do sada - osim M. B. naravno - ali neka se i izjalovi, ja ću to večeras zaliti kao pravo. 

Ali neću puno, ne smijem puno, jer puno pića je za nesretne ljude, a ja sam sada sretan-presretan, dakle malo pića i puno plesa i pjesme. 

Deca pelinkovca, to zvuči tako nevino, kao neka djeca na ekavici. 

DVADESET PRVI TREĆEG

Premda ovako grozan, kokuzluk nije loša književna tema, posebno u modernoj književnosti, gdje je stil bezvremenih kolega zamijenjen piscima bez vremena, što nemaju kada raspisivati junake i smišljati im sudbine, već se u tom smislu služe svojom vlastitom personom.

Bogatim ljudima u tom smislu nedostaje zanimljivosti, ono što je u ljudskom životu najnapetije kod njih je riješeno, tako da u njihovim pričama nedostaje grča i dovitljivosti, pa krajnji proizvod ispadne neduhovit. 

U kokuzluku sve postaje dramatično i napeto, a iz razloga što se borba premiješta u najnižu ravan, tamo gdje su obične stvari, koje imućniji ljudi podrazumijevaju, uzvišene u dragocjenosti koje ne može imati svako.

Odlazim na šljaku kao u logor, pjeva jedna smiješna pjesma. Meni nije baš tako, ali nije ni da ne bih volio napisati neki best seler i prestati ići na posao u ovom smislu.

Ponekad spisi to postanu i iz sasvim neobjašnjivih razloga; to je pravac i moje nade, kom ne preostane drugo osim da vjeruje u čuda. 

I da se razgiba, jer valja mu se pogurati sada na posao, gospodin skejter i vegetarijanac. 

Uzmi glavicu kupusa za marku pa je glođi negdje sam na parkingu, nemoj da ti je to iko ikad više prodao u životu!

***

Bio sam smislio svašta o kokuzluku, htio sam napisati kako mu je osobina sužavanje geografije u glavi, kako za njega ne postoji Dubai, Abu Dabi, nego svijet je jedna rupa u gori - pametni se vikendom izvlače iz rupe na goru, a tamo iza je plavi vilajet, prostorna zona nedostupna homo cocususu.

Još sam bio svašta navaljao, ali sam onda otišao na banku putem mobitela i susreo se sa cifrom koja me izmjestila izvan kokuzne teme. 

Bio mi je honorar, a to je onaj uvećani, što sam mislio da će biti prije registracije, ali eto nije, dođe sad. 

Eto ne mogu ni temu zadržati za dan. 

***

Sad ću uzeti i svoju novu karticu, poslije čega počinjem ponovo ličiti na normalnog odraslog muškarca.

Ako sam imalo pametan, ako se imalo volim, ove me pare neće sada povući u bezdan, nego će mi s božjom pomoću poslužiti isključivo u održavanju onoga što se zove normalan čovjek.

Normalan čovjek jede po nekoliko puta svaki dan i tu alternative nema, tu je svaka alternativa poraz. 

Nikakve sramote nema u ljubavi prema pečenju i ananasu, nema je ni u ljubavi prema preskupom džemu od ananasa i drugim đakonijama iz najvećih daljina - to je sve ljudskost, i to u svom najljepšem obliku. 

Majakovski je meni drag, ali jad jadova što mrzi ananase, što zbog njega i dalje neko u tome vidi buržujstvo, a ono tek prirodna hrana s drugog kontinenta, živjeli oni koji to u Bosnu donose! 

*** 

E sad je opet sve u mom životu drugačije, mirnije i ljepše, pa i ovaj moj posao u Skate Sarajevo. Idem da ga radim, s pjesmom, a poslije da skejtam. 

I još poslije da čitam, a za pisanje se ne moram brinuti, taj mi je demon na nuklearni pogon, taj ne stoji nikad. 

***

Mislim da ne trebam smanjiti gas u skejtanju, ali u promovisanju sebe kao skejtera definitivno, umjesto toga trebam se vratiti svojoj staroj figuri pisca. 

Društveni ugled mi je u velikoj mjeri propao otkako sam na društvenim mrežama postao evridej skejter, a sad to više nema smisla, jer to nije ono zbog čega sam na poslu cijenjen. 

Jedva čekam to! Pisca i vole i časte, a to je ono što meni sada, kada love imam, još jedino u životu fali.

***

Moj brat, osoba za koju se mimo sebe najviše brinem, trenutno je u nezgodnoj fazi života, jer ostao je čovjek bez posla. 

Njegova i moja priča su slične po tome što nas je obojicu spasio voljeni sport, na način što nam je pružio prilike poslovne, a u trenu kad fakultet to nije mogao. 

Ipak puno me obradovao danas, javivši pozitivan pomak na planu stalnog zaposlenja. Boga molim za to svakog, od svake vjere, da dobije to zaposlenje i tako da mojoj duši još više plemenitog mira. 

Onda ću i ja biti bolji pisac sigurno. 

***

Bože dragi, koliko volim lovu i koliko sam samo sretan što je imam! 

Večeras ću sebi kupiti najprije jedne slušalice, pa ću s tim slušalicama slušati The Shrine - Cruel world EP, a dok vozim skejt, za koji sada osjećam veliki power, jer kako se oparih, tako se najedoh i mesa, pa mi od svega buknula snaga. 

Kad se iskejtam vratiću se kući, pa ću šetati Bibana, kom sam već kupio svega, i usput pisati, dodavati u knjigu moje detaljno opisane propasti, budući famozni prvi tom Lalićevih “Anala”. 

“Gospodine Lalić, kako ste tako ludi mogli napisati tako važnu knjigu?”

“Napisao sam, nisam ni jeo ništa.”

“Jao hit! Može neka mudrolija za kraj?”

“Po glaviću se dan poznaje.”

***

Išao sam poslije posla na skejt, a bolje da sam išao na Otoku umjesto Akademije jer umoran sam bio, preumoran za visoke ledževe akademske, koji su me onda i dotukli - juče sam se opalio u koljeno tako da je poplavilo, a večeras sam mu uspio skinuti površinski sloj kože. 

To opet nije velika cijena kad  se uzme u obzir da sam izbjegao sjedenje u kafiću - alkohol sam kupio u prodavnici, decu pelinkovca za opuštanje živaca, izuzetno napetih od svih tih uspona i padova na dnevnoj bazi. 

Prija mi osjetiti malo fizičke boli, koja je birilać za duševnu: fino me peče, a kad zatvorim koljeno rukom osjetim da je vruće kao TA peć. 

Sad pravim večeru. Večera je opet vegeterijanska, ali nema veze - nije ni to loše, kažu, ne jesti stalno meso. 

Imam i slatkiša dobrih, voćnog jogurta iz Njemačke i narandži iz Egipta. 

Pitao nedavno jednog Egipćanina kako zove svoju boju kože, rekao mi je pustinjska.

***

Dok čekam posljednjih dvije minute da se jelo skuha, razmišljam o književnoj karijeri. 

Pravo je vrijeme da se ista revitalizira, jer u trgovini polako počinjem gubiti egzistenciju. 

Kako to učiniti, pitanje je sad? 

Kako učiniti da ovaj blog čita toliko ljudi da mene zbog njega krenu zvati izdavači? 

Neki način bi morao postojati, ali ja ga još uvijek ne vidim. 

Čudim se što sam stekao ikakvu publiku u ovoj godini, jer odnekud sam bio ubijeđen da će mi posjete biti svedene na nulu, s obzirom da sam odustao od dijeljenja linkova i smaranja ljudi da me čitaju. 

Zato sam u cjelini sretan kako stvari napreduju na tom planu, moja su očekivanja iznevjerena na najljepši mogući način. 

A pratim ja i druge savremene pisce, posebno s naših prostora, pa svašta tu vidim, a ako ću biti potpuno iskren - najmanje dobra. 

Tu i tamo poneko bljesne - trenutno najčešće pjesnik Malik Pašić - a većina drugih dosađuje u ispraznom nastojanju da se dopadne.

Poneko tu ispadne i veoma smiješan, ali nehotice. Ima jedan pisac utripovao valjda da je poznatiji nego što jeste - tako tipično za nepoznate, pa se obraća svijetu na smiješan način, iz kog se vidi da samog sebe shvata kao nekog kome je metafora obavezna, pa se jadan u tome iscrpio i počeo lupati k’o Maksim po diviziji, k’o ja na ovom blogu. 

DVADESETI TREĆEG

Često razmišljam o tome kako previše radim i kako tako mora biti, inače će kokuzluk postati moje permanentno stanje, pa možda to neki ljudi stvarno mogu trpiti na miru, ali ja sam suviše slab.

Nije mi još legla uplata i to je sada već ozbiljnija stvar. Morao bih otići na lice mjesta da vidim šta se dešava, a moram i na drugi posao, na koji ove sedmice još nisam stigao. 

Sve me to sada frustrira jer ne mogu ići skejtati, pa da budem poslije miran na poslu. 

Sinoć sam malo sjedio sa komšijom Amelom, pa može biti da mi se i otuda nemir stvorio, da me ugrizla savjest što i noć nije prošla u radu, što cijela nije otišla na čitanje materijala za dodatni posao. 

Čovjek mašta u ovakvim trenucima da ima nekoga na koga se može osloniti, ali se to ne smije puno raditi jer te oslabi i uspori.

A biće sve bolje ako riješim honorar sada, jer sve ove misli izviru iz kokuzne podloge. 

***

Kako uzgojiti pozitivan stav iz kokuzluka, to je goruće pitanje bh. društva. 

Mnogi, da ne kažem skoro svi, utapaju svoj kokuzluk u Bogu, u pričama i pričicama u kojima se kokuzluk pretvara u lažni prezir prema novcu, u pobožnost čija je vatra suviše velika da čovjek ne bi sumnjao na đavola u pozadini tih stvari. 

Meni to ne ide, ja sam se pred Bogom davnih dana opustio i počeo mu govoriti sve, pa i to da nemam i da se brinem zbog toga.

Pošalji, Bože, nepokornom robu svom para, jer nepokornost njegova nije za tebe, nego za one koji u tvoje ime čine sve suprotno od tebe - dok ti daješ sve svima, ovi sve grabe sebi, e pa ne može njima u tvoje ime nikako. 

***

Uspio sam stupiti u kontakt sa Zijom. Ni on sam ne zna zašto mi uplata nije prošla, a ne može ni vidjeti danas, nego tek sutra. 

Nemam izbora osim da se nadam kako će se sutra desiti uplata, jer bez nje ide sramotni vikend, u kom samo Bog zna koliko poznanika moram pitati da bih našao jednog koji razumije šta znači pitanje: “Možeš li me pozvati danas na ručak?”

Zvuči možda patetično, ali ja znam da je to istina iz iskustva, današnji ljudi itekako paze na svoju hranu, jedva malo manje nego svoj novac, biti gladan među njima surovo je iskustvo. 

Ne smijem dopustiti da me danas  savlada malodušnost. Sada šetam malog Bickicu, čiji se rep presijava i vijori kao neka bijela palmica. Odradio sam i pola anketa, tako da je i to dobro, a sada ću na redovnom poslu da se zadam i tako ću izbjeći kokuzne misli. 

Volio bih da mi se danas desi kao što ponekad zna, a to je da mi se osjećaj nevolje pretvori u inspiraciju za skejt, jer tako je moguće i do sreće u kokuzluku. 

Pa i preko Bibca je to moguće, jer i on je moja mala srećica, moj dobri i samo dobri cuko. 

I Sergej je moja srećica, moj mali smješko što sa mnom dijeli svoj smoki, ne pita želim li, aplaudira kad pojedem. 

I ptičice što pjevaju sada - a možda i ne pjevaju nego tako to zvuči kada one pričaju kako bi valjalo ubaciti šta u kljun - meni zvuče radosno i sretno. 

***

Danas nikako nije dan za finansije. Gazda je odlučio smanjiti mi platu za 200 maraka, ponudivši neke neuvjerljive izgovore. 

Nisam u prilici da dam otkaz, ali jesam da potražim novi posao, pa ću to i uraditi. 

Da bude gore - gazda me zvao na sastanak taman kad sam pošao u banku, tako da sam sada doslovno na tri marke; to znači da večeras ne mogu ni na kafu, jer moram kupiti hljeb.

Osjećam se zbog ove odluke povrijeđeno i kao da me se ne cijeni dovoljno. Rekao sam danas to svome gazdi, naveo sam mu i razloge zbog kojih tako mislim, a sad se molim svome Bogu da me zaštiti tako što će mi poslati posao bolji od ovog već do kraja ove sedmice.

Imati posao u skejtbordingu nije loše, ali ne mogu da ne primijetim kako mi se u njemu dogodilo isto kao u književnosti - u neka doba krenula je priča da ja baš i nisam tako zaslužan kao što možda mislim, nego puno manje od toga, a to uvijek govori neko ko zna o tom predmetu od mene manje. 

Bože dragi, ti si svjedok da sam ja čovjek dobar, vrijedan, častan i pošten, te da samo želim živjeti na miru svoj život. Ti mi daj prave ljude za saradnike, ti me povedi tamo gdje neću morati imati nikakav dodatni posao, pa poslije njega još biti i nadničar. 

Jest mi više dosadila i ova Bosna, sa svojih milion načina da se tlače ljudi poput mene, baš kao da sam neki zlikovac.  

***

Završio sam s poslom, pa me evo sada gdje pušim jednu lulu mira, poslije koje ću otići da se provozam skejtom, ne bi li mi bilo manje zlo od ovog odvratnog dana. 

Osjećam se bukvalno kao da mi se oduzela životna energija, koja već nije bila dostatna da me pokrije, tako da je s današnjim danom uništen i moj san o tome da će uskoro doći i mjesec u kom opet neću znati kako je to kad se ostane bez dinara.

U ovom trenutku naumpadaju mi same gluposti, tipa da prestanem voziti skejt i jesti meso. 

Kafane, izlasci, putovanja, sve mi se to već sada čini sasvim nedostupnim, a odmah iza toga valja se zaključak da prestaje moj društveni život u pravom smislu riječi, jer sad se nemanju vremena pridružuje još i nemanje para, što zajedno daje društvenu smrt pojedinca.

Doći će iskrena ljubav, kako da neće, već joj u magnovenju nazirem i ime - gospođa Desanka Šakić.

A zapravo nema ni nje, jer kada te drkaju ovako kako mene, tada ne možeš ni da ga drkaš. 

Baš da vidim šta će reći skate, ako me sad još i on iznevjeri ima da počnem od muke plakati. 

***

Skejt je pravi drug, on uzima na sebe moj bijes i pomaže mi da makar eto od njega imam nekog hajra - zabavno je i teretana, a ne košta ništa, kad imaš skejt. 

Sada sam u troli za Jezero, koju sam uhvatio na Skenderiji, a poslije puta kroz neistražene zone Dolac Malte i Pofalića, na kom je prepreka bilo, ali niti jedna da me zaustavi, sve su bile preskejtane, sve do jedne zelene površine. 

Malo mi je bolje, ali dvadeseti mart dvadeset pete godine jedan je od najkurcastijih dana ikad. 

***

Maloprije telefon zvoni, našla se glumca dva, imaju poslovni prijedlog. Ovo je jedna od rijetkih situacija da nemam snage ni saslušati prijedlog, a možda je baš to bio taj poziv…

A možda su se ljudi i samo naduvali, pa im se mašte razigrale, pa se sjetili nazvati mene, da i ja čujem naduvanu ideju. 

***

Skejt je bio dobar, ali me ipak nije smirio, ne i večeras. 

Može se živjeti i sa mojom platom, nije istina da ne može - prestaneš jesti meso, piti sve osim vode, voziti skejt i auto, ići igdje sem na posao, može sigurno. 

Eto divan je to osjećaj, imati takvu perspektivu, a povrh svega raditi za stranca, na engleskom svaki dan pričati na poslu, ali za platu manju od minimalnih primanja što je najavljivala kurčeva vlast. 

To je meni dala moja komparativna književnost, to i jednog profesora koji se javi i sada ponekad, da se naruga i da se zlurado smije, da ja ovamo onda sjedim i razmišljam kako nemam vremena napisati scenario, za film u kom se do kraja ispostavi da iza studija komparativistike - kom treba promijeniti ime u kurcopičkistika - stoje masoni zaduženi za smanjenje populacije. 

***

Danas je gazda započeo nesreću sa citatom iz neke biznis-knjige, a iz koje nam je donio prelošu metaforu biznisa kao autobusa: ako želiš daleko stići, moraš imati prave ljude na pravim mjestima.

Tako je rekao, pa mene degradirao, a sebe uzvisio, što upućuje na zaključak da je on taj praviji čovjek u timu. 

To svakako jeste tako jer čovjek je vlasnik, a vlasništvo u biznisu nosi pravo da ti govoriš šta jest, šta nije. 

Pred Bogom, koji vidi onu jednu jedinu istinu, mislim da sam ja taj čovjek, a zato što je u meni najviše ljubavi i znanja o predmetu našeg poslovanja, što se osjeti i na samoj prodaji - skejtbording se primio daleko najbolje od svega s čim smo započeli.

Sad ispada da je skejt sam od sebe postao najprodavaniji, dok je meni rečeno da sam loš menadžer - jer gazda nije skejter, jer nema pravu predstavu o toj kulturi, a posebno ne o toj kulturi u Bosni. 

Ali dobro, dosta više i vagininog monologa. 

Previše volim skejt i suludo je što uopšte imam neki posao na kom se još uvijek može proskejtati - pa i danas je pao jedan kokuzni fs nosegrind. 

A slabo ide posao, knjige, skejt, knjige o skejtu… Jedino što u tome valja zaista jest sa skejtom preskakati knjige.

***

Tarot mi izbacio karte “obešeni čovek” i “paž mačeva”. S tim je sve rečeno. 

DEVETNAESTI TREĆEG

Totalno sam zaboravio da ovo jutro imam onu poslovnu kafu, koja mi je sada poremetila cijeli dan. 

Uplata nije legla, a ja ne mogu ići vidjeti šta je s tim jer moram na taj sastanak. 

To je truba, sada, ali možda ne bude poslije sastanka; možda bude radost poslije sastanka.

Inače više ne volim toliko spontanost, volim da se stvari odvijaju po planu. Nekad sam mislio da me iza svakog ćoška čeka novo čudo, bio sam tako glup, ali sam poslije progledao i uvidio da je čudo nad čudima - svoj plan ganjati i ispunjavati, na druge se ne osvrtati.

Sad ću malo prošetati Bibca, njemu će to biti drago, mom malom i slatkom lopovu. Onda idem na taj sastanak, pa ću se gledati poslije toga kako se osjećam, da li lakše ili teže? 

***

Oženjeni muškarci znaju biti tako napaljeni da je to strašno. 

Gledam ih kako bez ikakvih kriterija gledaju na lijepi pol, a od onoga što pri tome pričaju mene hvata toliki grozni stid da mogu samo zahvaliti Bogu što i ja takav nisam postao. 

To je pravi šovinizam, ali ćaci-žene su već naučile tu riječ, pa je lijepe i meni, iako je moj rijetki govor mržnje na njih uvijek bio kroz metaforu crtanih filmova, što jest poezija kad na istu temu čuješ sve te uvažene očeve.

***

E jest lijepo skejter biti, a posebno skejtom na lijepe poslovne sastanke ići, kakav je bio i ovaj današnji. 

Previše imam iskustva da bih smatrao bitku unaprijed dobijenom, ali me to ne sputava da se osjećam sada izuzetno lijepo, jer na sastanak sam išao kao dramski pisac - hoće ljudi cjelovečernju dramu. 

Materijal je very hot, potentan za izuzetnu komediju, no počekajmo najprije i sastanak sa rediteljicom, da vidimo šta će reći gospođa. 

Zbog ovoga moram odložiti na stranu historiju Arapa, u kojoj sam još uvijek među Umejadima. Lijepo doba za Arape, rekao bih, a drugo što bih rekao jest da su Arapi kao i svaki drugi ljudi na svijetu, to jest moralo je biti po njihovom dokle god su najjači bili. 

Također moram reći i to da me širenje islama najviše podsjetilo na širenje komunizma, toliko da ću se usuditi reći - islam je preteča kominterne. 

Sjebala se kominterna od kapitalističkih apetita onih koji su se zasitili jednakosti socijalizma, isto kao i Islam, koji je već pod Umejadima nešto sasvim drugo nego u vrijeme islamske ortodoksije.

Od svega toga malo bolje razumijem i ove naše domaće vehabije - izvinjavam se ako nekog taj naziv vrijeđa, koristim ga jer se odomaćio, a i sam ga ne smatram ružnim - jer lijepa li je ortodoksija u svemu, a ne samo u islamu. 

Ono što nije u tome lijepo jesu ljudi koji kasnije ortodoksiju glume i pokušavaju iz nje crpiti svjetovnu moć. 

Meni se od Umejada više sviđa primitivna jednostavnost Hidžaza, više me pali oskudica što su je poznavali najpoznatiji Muhamed i njegovi drugovi-halife, i kako je jedan od halifa, sad sam već zaboravio i koji, ostao šokiran kada je prvi put u Hidžaz stigao novac od poreza - 500 000 dirhema - kako je u tom šoku predložio iskupljenom ummetu da izabere sam kako želi biti isplaćen, da li da se svakom njegovo izbroji ili izvaga?

***

U meni se ne bore dva vuka, nego tri: prvi koji je sav umiljat i sladak i koji zove da se skejta, drugi koji je isto fin, samo ozbiljan-preozbiljan, sa vječnim zahtjevom da se radi, te treći koji je među njima najveći i najbeskorisniji, ali i najjači, a koji s vremena na vrijeme - između deset i dvadeset puta u danu - stavi svoje velike šapetine na prva dva i spusti ih dole na visinu pisaćeg pulta, pa piše li piše, ubi se od pisanja. 

Hraniti ta tri vuka nije lako, ali ja ih obožavam sve trojicu i zato to mogu, pa neka sam zbog njih i Hidžaz - imaju u tom Hidžazu Meka i Medina, dok za najvećeg vuka ni ne treba drugo do pusta i neprijazna Hidžaza, koji budi maštu ljepše od najljepšeg rajskog vrta, da ne kažem - instituciju raja svijetu je dao Hidžaz. 

Poslanik ja nisam, poslanik u ovome je Servantes; za Servantesa želim biti Ebu Bekr, ne treba mi nikakva plata za to, plaćen sam u vidu moralne superiornosti koja izlazi iz svijesti da ja uistinu nisam onaj koji radi to zbog para, nego samo zato što hoću i mogu, a hoću i mogu jer vjerujem Servantesu najviše od svih, kao i svima prije i poslije njega koji su baštinili istu žicu. 

***

Ima nešto što me koči kod skejtanja na poslu, nekakav osjećaj dužnosti što se ne da zatomiti ni onda kada su sve dužnosti obavljene. 

To je zato što sam uznemiren, što ne mogu da ne primijetim da nam skejtšop radi slabo, da je i moj posao tu u velikoj mjeri sačinjen od čekanja, najprije mušterija, a onda i kraja radnog vremena. 

Nisam sretan što radim do osam naveče. To je gazda donio ove godine, a ja nisam vidio da je to donijelo nekog profita radnji, ali jeste se odrazilo na moj društveni život, posebno na moje odlaske u omiljeni  Hram, koji radi samo do jedanaest. 

Onda, volio bih u budućnosti da se počnem družiti sa ljudima koji ustaju rano svakog dana, zbog čega i liježu prije ponoći, jer i ja sam sada ti ljudi. 

Vidim da nekako nemam više ni razumijevanja, ni strpljenja za one koji imaju vremena. U mom pješčanom satu svako je zrno obojeno tendencijom i zato me probija hladan znoj u društvu ljudi kojima je dug put između riječi i djela, sav uvaljan u pitanja od kojih čovjeku poput mene bude kao da si mu za vrat istresao šaku mrava. 

***

Zaboravi čovjek ponekad i ponešto važno, naprimjer - kako ga je zamalo udarilo auto. 

I mene je danas, ali sam smetnuo s uma baveći se drugim stvarima, pa mi sad kad sam sjeo došlo iz guzice u glavu što se kaže. 

U Sarajevu se posljednjih godina ugrađuje naročito fin asfalt, sa dosta supstance koja omogućava savršenu glatkoću, po kojoj je milina juriti na skejtu iz sve snage - Westgate push, za one koji znaju. 

Jurnjava ulicama Sarajeva grada, to je nešto čime se bavim svaki dan, a posebno kad stupim na taj novi asfalt, koji mi je lično otvorio grad u oba smjera, tako da se ja izjutra više ne gužvam ni u tramvaju, ni u troli, ni između napaćenih auta, nego umjesto toga slobodno jurim, nekad na skejtu, nekad na skejtiću, ali u oba slučaja se ne zaustavljam, pa u tom konstantnom napredovanju nadmašim sva pobrojana prevozna sredstva u brzini prelaska puta. 

Tako jutros jurim Obalom, koja je prava pista postala jer je sva u tom novom asfaltu, kad najednom iz zgrade stade izlaziti auto - došla zgrada kao čudovište koje se porađa! - prođe mi kroz glavu u sekundi, a već u idućoj sam morao izvesti manir naglog zaobilaska, koji mi je začudo uspio, na način da sam guzicom obrisao  far. 

Poslije toga sam vrisnuo, od one lude radosti koja obuzima čovjeka kad umakne kakvoj pogibelji.