Premda ovako grozan, kokuzluk nije loša književna tema, posebno u modernoj književnosti, gdje je stil bezvremenih kolega zamijenjen piscima bez vremena, što nemaju kada raspisivati junake i smišljati im sudbine, već se u tom smislu služe svojom vlastitom personom.
Bogatim ljudima u tom smislu nedostaje zanimljivosti, ono što je u ljudskom životu najnapetije kod njih je riješeno, tako da u njihovim pričama nedostaje grča i dovitljivosti, pa krajnji proizvod ispadne neduhovit.
U kokuzluku sve postaje dramatično i napeto, a iz razloga što se borba premiješta u najnižu ravan, tamo gdje su obične stvari, koje imućniji ljudi podrazumijevaju, uzvišene u dragocjenosti koje ne može imati svako.
Odlazim na šljaku kao u logor, pjeva jedna smiješna pjesma. Meni nije baš tako, ali nije ni da ne bih volio napisati neki best seler i prestati ići na posao u ovom smislu.
Ponekad spisi to postanu i iz sasvim neobjašnjivih razloga; to je pravac i moje nade, kom ne preostane drugo osim da vjeruje u čuda.
I da se razgiba, jer valja mu se pogurati sada na posao, gospodin skejter i vegetarijanac.
Uzmi glavicu kupusa za marku pa je glođi negdje sam na parkingu, nemoj da ti je to iko ikad više prodao u životu!
***
Bio sam smislio svašta o kokuzluku, htio sam napisati kako mu je osobina sužavanje geografije u glavi, kako za njega ne postoji Dubai, Abu Dabi, nego svijet je jedna rupa u gori - pametni se vikendom izvlače iz rupe na goru, a tamo iza je plavi vilajet, prostorna zona nedostupna homo cocususu.
Još sam bio svašta navaljao, ali sam onda otišao na banku putem mobitela i susreo se sa cifrom koja me izmjestila izvan kokuzne teme.
Bio mi je honorar, a to je onaj uvećani, što sam mislio da će biti prije registracije, ali eto nije, dođe sad.
Eto ne mogu ni temu zadržati za dan.
***
Sad ću uzeti i svoju novu karticu, poslije čega počinjem ponovo ličiti na normalnog odraslog muškarca.
Ako sam imalo pametan, ako se imalo volim, ove me pare neće sada povući u bezdan, nego će mi s božjom pomoću poslužiti isključivo u održavanju onoga što se zove normalan čovjek.
Normalan čovjek jede po nekoliko puta svaki dan i tu alternative nema, tu je svaka alternativa poraz.
Nikakve sramote nema u ljubavi prema pečenju i ananasu, nema je ni u ljubavi prema preskupom džemu od ananasa i drugim đakonijama iz najvećih daljina - to je sve ljudskost, i to u svom najljepšem obliku.
Majakovski je meni drag, ali jad jadova što mrzi ananase, što zbog njega i dalje neko u tome vidi buržujstvo, a ono tek prirodna hrana s drugog kontinenta, živjeli oni koji to u Bosnu donose!
***
E sad je opet sve u mom životu drugačije, mirnije i ljepše, pa i ovaj moj posao u Skate Sarajevo. Idem da ga radim, s pjesmom, a poslije da skejtam.
I još poslije da čitam, a za pisanje se ne moram brinuti, taj mi je demon na nuklearni pogon, taj ne stoji nikad.
***
Mislim da ne trebam smanjiti gas u skejtanju, ali u promovisanju sebe kao skejtera definitivno, umjesto toga trebam se vratiti svojoj staroj figuri pisca.
Društveni ugled mi je u velikoj mjeri propao otkako sam na društvenim mrežama postao evridej skejter, a sad to više nema smisla, jer to nije ono zbog čega sam na poslu cijenjen.
Jedva čekam to! Pisca i vole i časte, a to je ono što meni sada, kada love imam, još jedino u životu fali.
***
Moj brat, osoba za koju se mimo sebe najviše brinem, trenutno je u nezgodnoj fazi života, jer ostao je čovjek bez posla.
Njegova i moja priča su slične po tome što nas je obojicu spasio voljeni sport, na način što nam je pružio prilike poslovne, a u trenu kad fakultet to nije mogao.
Ipak puno me obradovao danas, javivši pozitivan pomak na planu stalnog zaposlenja. Boga molim za to svakog, od svake vjere, da dobije to zaposlenje i tako da mojoj duši još više plemenitog mira.
Onda ću i ja biti bolji pisac sigurno.
***
Bože dragi, koliko volim lovu i koliko sam samo sretan što je imam!
Večeras ću sebi kupiti najprije jedne slušalice, pa ću s tim slušalicama slušati The Shrine - Cruel world EP, a dok vozim skejt, za koji sada osjećam veliki power, jer kako se oparih, tako se najedoh i mesa, pa mi od svega buknula snaga.
Kad se iskejtam vratiću se kući, pa ću šetati Bibana, kom sam već kupio svega, i usput pisati, dodavati u knjigu moje detaljno opisane propasti, budući famozni prvi tom Lalićevih “Anala”.
“Gospodine Lalić, kako ste tako ludi mogli napisati tako važnu knjigu?”
“Napisao sam, nisam ni jeo ništa.”
“Jao hit! Može neka mudrolija za kraj?”
“Po glaviću se dan poznaje.”
***
Išao sam poslije posla na skejt, a bolje da sam išao na Otoku umjesto Akademije jer umoran sam bio, preumoran za visoke ledževe akademske, koji su me onda i dotukli - juče sam se opalio u koljeno tako da je poplavilo, a večeras sam mu uspio skinuti površinski sloj kože.
To opet nije velika cijena kad se uzme u obzir da sam izbjegao sjedenje u kafiću - alkohol sam kupio u prodavnici, decu pelinkovca za opuštanje živaca, izuzetno napetih od svih tih uspona i padova na dnevnoj bazi.
Prija mi osjetiti malo fizičke boli, koja je birilać za duševnu: fino me peče, a kad zatvorim koljeno rukom osjetim da je vruće kao TA peć.
Sad pravim večeru. Večera je opet vegeterijanska, ali nema veze - nije ni to loše, kažu, ne jesti stalno meso.
Imam i slatkiša dobrih, voćnog jogurta iz Njemačke i narandži iz Egipta.
Pitao nedavno jednog Egipćanina kako zove svoju boju kože, rekao mi je pustinjska.
***
Dok čekam posljednjih dvije minute da se jelo skuha, razmišljam o književnoj karijeri.
Pravo je vrijeme da se ista revitalizira, jer u trgovini polako počinjem gubiti egzistenciju.
Kako to učiniti, pitanje je sad?
Kako učiniti da ovaj blog čita toliko ljudi da mene zbog njega krenu zvati izdavači?
Neki način bi morao postojati, ali ja ga još uvijek ne vidim.
Čudim se što sam stekao ikakvu publiku u ovoj godini, jer odnekud sam bio ubijeđen da će mi posjete biti svedene na nulu, s obzirom da sam odustao od dijeljenja linkova i smaranja ljudi da me čitaju.
Zato sam u cjelini sretan kako stvari napreduju na tom planu, moja su očekivanja iznevjerena na najljepši mogući način.
A pratim ja i druge savremene pisce, posebno s naših prostora, pa svašta tu vidim, a ako ću biti potpuno iskren - najmanje dobra.
Tu i tamo poneko bljesne - trenutno najčešće pjesnik Malik Pašić - a većina drugih dosađuje u ispraznom nastojanju da se dopadne.
Poneko tu ispadne i veoma smiješan, ali nehotice. Ima jedan pisac utripovao valjda da je poznatiji nego što jeste - tako tipično za nepoznate, pa se obraća svijetu na smiješan način, iz kog se vidi da samog sebe shvata kao nekog kome je metafora obavezna, pa se jadan u tome iscrpio i počeo lupati k’o Maksim po diviziji, k’o ja na ovom blogu.
Nema komentara:
Objavi komentar