Često razmišljam o tome kako previše radim i kako tako mora biti, inače će kokuzluk postati moje permanentno stanje, pa možda to neki ljudi stvarno mogu trpiti na miru, ali ja sam suviše slab.
Nije mi još legla uplata i to je sada već ozbiljnija stvar. Morao bih otići na lice mjesta da vidim šta se dešava, a moram i na drugi posao, na koji ove sedmice još nisam stigao.
Sve me to sada frustrira jer ne mogu ići skejtati, pa da budem poslije miran na poslu.
Sinoć sam malo sjedio sa komšijom Amelom, pa može biti da mi se i otuda nemir stvorio, da me ugrizla savjest što i noć nije prošla u radu, što cijela nije otišla na čitanje materijala za dodatni posao.
Čovjek mašta u ovakvim trenucima da ima nekoga na koga se može osloniti, ali se to ne smije puno raditi jer te oslabi i uspori.
A biće sve bolje ako riješim honorar sada, jer sve ove misli izviru iz kokuzne podloge.
***
Kako uzgojiti pozitivan stav iz kokuzluka, to je goruće pitanje bh. društva.
Mnogi, da ne kažem skoro svi, utapaju svoj kokuzluk u Bogu, u pričama i pričicama u kojima se kokuzluk pretvara u lažni prezir prema novcu, u pobožnost čija je vatra suviše velika da čovjek ne bi sumnjao na đavola u pozadini tih stvari.
Meni to ne ide, ja sam se pred Bogom davnih dana opustio i počeo mu govoriti sve, pa i to da nemam i da se brinem zbog toga.
Pošalji, Bože, nepokornom robu svom para, jer nepokornost njegova nije za tebe, nego za one koji u tvoje ime čine sve suprotno od tebe - dok ti daješ sve svima, ovi sve grabe sebi, e pa ne može njima u tvoje ime nikako.
***
Uspio sam stupiti u kontakt sa Zijom. Ni on sam ne zna zašto mi uplata nije prošla, a ne može ni vidjeti danas, nego tek sutra.
Nemam izbora osim da se nadam kako će se sutra desiti uplata, jer bez nje ide sramotni vikend, u kom samo Bog zna koliko poznanika moram pitati da bih našao jednog koji razumije šta znači pitanje: “Možeš li me pozvati danas na ručak?”
Zvuči možda patetično, ali ja znam da je to istina iz iskustva, današnji ljudi itekako paze na svoju hranu, jedva malo manje nego svoj novac, biti gladan među njima surovo je iskustvo.
Ne smijem dopustiti da me danas savlada malodušnost. Sada šetam malog Bickicu, čiji se rep presijava i vijori kao neka bijela palmica. Odradio sam i pola anketa, tako da je i to dobro, a sada ću na redovnom poslu da se zadam i tako ću izbjeći kokuzne misli.
Volio bih da mi se danas desi kao što ponekad zna, a to je da mi se osjećaj nevolje pretvori u inspiraciju za skejt, jer tako je moguće i do sreće u kokuzluku.
Pa i preko Bibca je to moguće, jer i on je moja mala srećica, moj dobri i samo dobri cuko.
I Sergej je moja srećica, moj mali smješko što sa mnom dijeli svoj smoki, ne pita želim li, aplaudira kad pojedem.
I ptičice što pjevaju sada - a možda i ne pjevaju nego tako to zvuči kada one pričaju kako bi valjalo ubaciti šta u kljun - meni zvuče radosno i sretno.
***
Danas nikako nije dan za finansije. Gazda je odlučio smanjiti mi platu za 200 maraka, ponudivši neke neuvjerljive izgovore.
Nisam u prilici da dam otkaz, ali jesam da potražim novi posao, pa ću to i uraditi.
Da bude gore - gazda me zvao na sastanak taman kad sam pošao u banku, tako da sam sada doslovno na tri marke; to znači da večeras ne mogu ni na kafu, jer moram kupiti hljeb.
Osjećam se zbog ove odluke povrijeđeno i kao da me se ne cijeni dovoljno. Rekao sam danas to svome gazdi, naveo sam mu i razloge zbog kojih tako mislim, a sad se molim svome Bogu da me zaštiti tako što će mi poslati posao bolji od ovog već do kraja ove sedmice.
Imati posao u skejtbordingu nije loše, ali ne mogu da ne primijetim kako mi se u njemu dogodilo isto kao u književnosti - u neka doba krenula je priča da ja baš i nisam tako zaslužan kao što možda mislim, nego puno manje od toga, a to uvijek govori neko ko zna o tom predmetu od mene manje.
Bože dragi, ti si svjedok da sam ja čovjek dobar, vrijedan, častan i pošten, te da samo želim živjeti na miru svoj život. Ti mi daj prave ljude za saradnike, ti me povedi tamo gdje neću morati imati nikakav dodatni posao, pa poslije njega još biti i nadničar.
Jest mi više dosadila i ova Bosna, sa svojih milion načina da se tlače ljudi poput mene, baš kao da sam neki zlikovac.
***
Završio sam s poslom, pa me evo sada gdje pušim jednu lulu mira, poslije koje ću otići da se provozam skejtom, ne bi li mi bilo manje zlo od ovog odvratnog dana.
Osjećam se bukvalno kao da mi se oduzela životna energija, koja već nije bila dostatna da me pokrije, tako da je s današnjim danom uništen i moj san o tome da će uskoro doći i mjesec u kom opet neću znati kako je to kad se ostane bez dinara.
U ovom trenutku naumpadaju mi same gluposti, tipa da prestanem voziti skejt i jesti meso.
Kafane, izlasci, putovanja, sve mi se to već sada čini sasvim nedostupnim, a odmah iza toga valja se zaključak da prestaje moj društveni život u pravom smislu riječi, jer sad se nemanju vremena pridružuje još i nemanje para, što zajedno daje društvenu smrt pojedinca.
Doći će iskrena ljubav, kako da neće, već joj u magnovenju nazirem i ime - gospođa Desanka Šakić.
A zapravo nema ni nje, jer kada te drkaju ovako kako mene, tada ne možeš ni da ga drkaš.
Baš da vidim šta će reći skate, ako me sad još i on iznevjeri ima da počnem od muke plakati.
***
Skejt je pravi drug, on uzima na sebe moj bijes i pomaže mi da makar eto od njega imam nekog hajra - zabavno je i teretana, a ne košta ništa, kad imaš skejt.
Sada sam u troli za Jezero, koju sam uhvatio na Skenderiji, a poslije puta kroz neistražene zone Dolac Malte i Pofalića, na kom je prepreka bilo, ali niti jedna da me zaustavi, sve su bile preskejtane, sve do jedne zelene površine.
Malo mi je bolje, ali dvadeseti mart dvadeset pete godine jedan je od najkurcastijih dana ikad.
***
Maloprije telefon zvoni, našla se glumca dva, imaju poslovni prijedlog. Ovo je jedna od rijetkih situacija da nemam snage ni saslušati prijedlog, a možda je baš to bio taj poziv…
A možda su se ljudi i samo naduvali, pa im se mašte razigrale, pa se sjetili nazvati mene, da i ja čujem naduvanu ideju.
***
Skejt je bio dobar, ali me ipak nije smirio, ne i večeras.
Može se živjeti i sa mojom platom, nije istina da ne može - prestaneš jesti meso, piti sve osim vode, voziti skejt i auto, ići igdje sem na posao, može sigurno.
Eto divan je to osjećaj, imati takvu perspektivu, a povrh svega raditi za stranca, na engleskom svaki dan pričati na poslu, ali za platu manju od minimalnih primanja što je najavljivala kurčeva vlast.
To je meni dala moja komparativna književnost, to i jednog profesora koji se javi i sada ponekad, da se naruga i da se zlurado smije, da ja ovamo onda sjedim i razmišljam kako nemam vremena napisati scenario, za film u kom se do kraja ispostavi da iza studija komparativistike - kom treba promijeniti ime u kurcopičkistika - stoje masoni zaduženi za smanjenje populacije.
***
Danas je gazda započeo nesreću sa citatom iz neke biznis-knjige, a iz koje nam je donio prelošu metaforu biznisa kao autobusa: ako želiš daleko stići, moraš imati prave ljude na pravim mjestima.
Tako je rekao, pa mene degradirao, a sebe uzvisio, što upućuje na zaključak da je on taj praviji čovjek u timu.
To svakako jeste tako jer čovjek je vlasnik, a vlasništvo u biznisu nosi pravo da ti govoriš šta jest, šta nije.
Pred Bogom, koji vidi onu jednu jedinu istinu, mislim da sam ja taj čovjek, a zato što je u meni najviše ljubavi i znanja o predmetu našeg poslovanja, što se osjeti i na samoj prodaji - skejtbording se primio daleko najbolje od svega s čim smo započeli.
Sad ispada da je skejt sam od sebe postao najprodavaniji, dok je meni rečeno da sam loš menadžer - jer gazda nije skejter, jer nema pravu predstavu o toj kulturi, a posebno ne o toj kulturi u Bosni.
Ali dobro, dosta više i vagininog monologa.
Previše volim skejt i suludo je što uopšte imam neki posao na kom se još uvijek može proskejtati - pa i danas je pao jedan kokuzni fs nosegrind.
A slabo ide posao, knjige, skejt, knjige o skejtu… Jedino što u tome valja zaista jest sa skejtom preskakati knjige.
***
Tarot mi izbacio karte “obešeni čovek” i “paž mačeva”. S tim je sve rečeno.
Nema komentara:
Objavi komentar