DEVETNAESTI TREĆEG

Totalno sam zaboravio da ovo jutro imam onu poslovnu kafu, koja mi je sada poremetila cijeli dan. 

Uplata nije legla, a ja ne mogu ići vidjeti šta je s tim jer moram na taj sastanak. 

To je truba, sada, ali možda ne bude poslije sastanka; možda bude radost poslije sastanka.

Inače više ne volim toliko spontanost, volim da se stvari odvijaju po planu. Nekad sam mislio da me iza svakog ćoška čeka novo čudo, bio sam tako glup, ali sam poslije progledao i uvidio da je čudo nad čudima - svoj plan ganjati i ispunjavati, na druge se ne osvrtati.

Sad ću malo prošetati Bibca, njemu će to biti drago, mom malom i slatkom lopovu. Onda idem na taj sastanak, pa ću se gledati poslije toga kako se osjećam, da li lakše ili teže? 

***

Oženjeni muškarci znaju biti tako napaljeni da je to strašno. 

Gledam ih kako bez ikakvih kriterija gledaju na lijepi pol, a od onoga što pri tome pričaju mene hvata toliki grozni stid da mogu samo zahvaliti Bogu što i ja takav nisam postao. 

To je pravi šovinizam, ali ćaci-žene su već naučile tu riječ, pa je lijepe i meni, iako je moj rijetki govor mržnje na njih uvijek bio kroz metaforu crtanih filmova, što jest poezija kad na istu temu čuješ sve te uvažene očeve.

***

E jest lijepo skejter biti, a posebno skejtom na lijepe poslovne sastanke ići, kakav je bio i ovaj današnji. 

Previše imam iskustva da bih smatrao bitku unaprijed dobijenom, ali me to ne sputava da se osjećam sada izuzetno lijepo, jer na sastanak sam išao kao dramski pisac - hoće ljudi cjelovečernju dramu. 

Materijal je very hot, potentan za izuzetnu komediju, no počekajmo najprije i sastanak sa rediteljicom, da vidimo šta će reći gospođa. 

Zbog ovoga moram odložiti na stranu historiju Arapa, u kojoj sam još uvijek među Umejadima. Lijepo doba za Arape, rekao bih, a drugo što bih rekao jest da su Arapi kao i svaki drugi ljudi na svijetu, to jest moralo je biti po njihovom dokle god su najjači bili. 

Također moram reći i to da me širenje islama najviše podsjetilo na širenje komunizma, toliko da ću se usuditi reći - islam je preteča kominterne. 

Sjebala se kominterna od kapitalističkih apetita onih koji su se zasitili jednakosti socijalizma, isto kao i Islam, koji je već pod Umejadima nešto sasvim drugo nego u vrijeme islamske ortodoksije.

Od svega toga malo bolje razumijem i ove naše domaće vehabije - izvinjavam se ako nekog taj naziv vrijeđa, koristim ga jer se odomaćio, a i sam ga ne smatram ružnim - jer lijepa li je ortodoksija u svemu, a ne samo u islamu. 

Ono što nije u tome lijepo jesu ljudi koji kasnije ortodoksiju glume i pokušavaju iz nje crpiti svjetovnu moć. 

Meni se od Umejada više sviđa primitivna jednostavnost Hidžaza, više me pali oskudica što su je poznavali najpoznatiji Muhamed i njegovi drugovi-halife, i kako je jedan od halifa, sad sam već zaboravio i koji, ostao šokiran kada je prvi put u Hidžaz stigao novac od poreza - 500 000 dirhema - kako je u tom šoku predložio iskupljenom ummetu da izabere sam kako želi biti isplaćen, da li da se svakom njegovo izbroji ili izvaga?

***

U meni se ne bore dva vuka, nego tri: prvi koji je sav umiljat i sladak i koji zove da se skejta, drugi koji je isto fin, samo ozbiljan-preozbiljan, sa vječnim zahtjevom da se radi, te treći koji je među njima najveći i najbeskorisniji, ali i najjači, a koji s vremena na vrijeme - između deset i dvadeset puta u danu - stavi svoje velike šapetine na prva dva i spusti ih dole na visinu pisaćeg pulta, pa piše li piše, ubi se od pisanja. 

Hraniti ta tri vuka nije lako, ali ja ih obožavam sve trojicu i zato to mogu, pa neka sam zbog njih i Hidžaz - imaju u tom Hidžazu Meka i Medina, dok za najvećeg vuka ni ne treba drugo do pusta i neprijazna Hidžaza, koji budi maštu ljepše od najljepšeg rajskog vrta, da ne kažem - instituciju raja svijetu je dao Hidžaz. 

Poslanik ja nisam, poslanik u ovome je Servantes; za Servantesa želim biti Ebu Bekr, ne treba mi nikakva plata za to, plaćen sam u vidu moralne superiornosti koja izlazi iz svijesti da ja uistinu nisam onaj koji radi to zbog para, nego samo zato što hoću i mogu, a hoću i mogu jer vjerujem Servantesu najviše od svih, kao i svima prije i poslije njega koji su baštinili istu žicu. 

***

Ima nešto što me koči kod skejtanja na poslu, nekakav osjećaj dužnosti što se ne da zatomiti ni onda kada su sve dužnosti obavljene. 

To je zato što sam uznemiren, što ne mogu da ne primijetim da nam skejtšop radi slabo, da je i moj posao tu u velikoj mjeri sačinjen od čekanja, najprije mušterija, a onda i kraja radnog vremena. 

Nisam sretan što radim do osam naveče. To je gazda donio ove godine, a ja nisam vidio da je to donijelo nekog profita radnji, ali jeste se odrazilo na moj društveni život, posebno na moje odlaske u omiljeni  Hram, koji radi samo do jedanaest. 

Onda, volio bih u budućnosti da se počnem družiti sa ljudima koji ustaju rano svakog dana, zbog čega i liježu prije ponoći, jer i ja sam sada ti ljudi. 

Vidim da nekako nemam više ni razumijevanja, ni strpljenja za one koji imaju vremena. U mom pješčanom satu svako je zrno obojeno tendencijom i zato me probija hladan znoj u društvu ljudi kojima je dug put između riječi i djela, sav uvaljan u pitanja od kojih čovjeku poput mene bude kao da si mu za vrat istresao šaku mrava. 

***

Zaboravi čovjek ponekad i ponešto važno, naprimjer - kako ga je zamalo udarilo auto. 

I mene je danas, ali sam smetnuo s uma baveći se drugim stvarima, pa mi sad kad sam sjeo došlo iz guzice u glavu što se kaže. 

U Sarajevu se posljednjih godina ugrađuje naročito fin asfalt, sa dosta supstance koja omogućava savršenu glatkoću, po kojoj je milina juriti na skejtu iz sve snage - Westgate push, za one koji znaju. 

Jurnjava ulicama Sarajeva grada, to je nešto čime se bavim svaki dan, a posebno kad stupim na taj novi asfalt, koji mi je lično otvorio grad u oba smjera, tako da se ja izjutra više ne gužvam ni u tramvaju, ni u troli, ni između napaćenih auta, nego umjesto toga slobodno jurim, nekad na skejtu, nekad na skejtiću, ali u oba slučaja se ne zaustavljam, pa u tom konstantnom napredovanju nadmašim sva pobrojana prevozna sredstva u brzini prelaska puta. 

Tako jutros jurim Obalom, koja je prava pista postala jer je sva u tom novom asfaltu, kad najednom iz zgrade stade izlaziti auto - došla zgrada kao čudovište koje se porađa! - prođe mi kroz glavu u sekundi, a već u idućoj sam morao izvesti manir naglog zaobilaska, koji mi je začudo uspio, na način da sam guzicom obrisao  far. 

Poslije toga sam vrisnuo, od one lude radosti koja obuzima čovjeka kad umakne kakvoj pogibelji.