OSAMNAESTI TREĆEG

Jedan od velikih luksuza u životu jest prirodno buđenje. 

Imao sam taj luksuz jutros, ostao sam u krevetu sve dok nisam osjetio da su mi baterije na 100%, to jest dok se ležeća slast nije pretvorila u nervozu.

Zato sam se u ovo jutro odlučio počastiti malim sešnom, a ne otići opet na dodatni posao, za koji sam ipak ustao kasno. 

Bolje mi je sutra ustati dva sata ranije i otići to srediti u cugu, a najbolje od svega mi je možda ako cijelu heftu budem skejtao ujutru, pa odradio sav dodatni posao u subotu; ove sedmice subota mi je slobodna, a moje kokuzne prilike kao stvorene za odlazak na posao u slobodno vrijeme. 

Volio bih sada derati malo 5-0 grind, ali moram najprije naći negdje svijeću. Obična svijeća se ne može više kupiti lako, sad su sve nekakve sa glazurom, koja je za moju primjenu totalni višak, i još su takve svijeće skuplje tri ili četiri puta. 

Lijepo je biti stariji skejter, posebno u Sarajevu, gdje ljudi mojih godina idu na internet otkako otvore oči i već u deset moraju popiti tabletu za smirenje, koja zapravo ne smiruje nego umrtvljuje. 

Drukčije je kada si skejter - znaš odmah da u bh. vijestima nećeš ništa skejtersko naći, pa ti ideš vidjeti šta su novo objavili Thrasher, Free, Nocomply i drugi skejt mediji, od čijeg sadržaja ti se odmah skejta. 

***

Super mi je bilo na skejtu, bogovski. Nisam bio dugo, možda ni cijeli sat, ali zato bez padova, na visini cijeli seš, sa flip-grajndom iz prve za kraj, kog sam sredio perfektno. 

Došle su mi nove tene, zajedno sa viješću da je uplaćen anketarski honorar. U kafiću je tužna muzika, za stradale u požaru u Makedoniji, koja prija i mojoj umirenoj duši, što se nije još smirila sasvim jer meni još nije legla uplata. 

Ali - leći će, za jedan sat, pa ću od toga neke dugiće vratiti i zatim nastaviti sa svojim lijepim životom na miru, uz puno skejta i puno brige za slabije, a nimalo za jače. 

***

Ide još jedan poslovni dan, troši se brzo jer je i radnik vrijedan, a sad se malo usporio jer radnik mora čekati da drugi radnici najprije završe svoje, pa da i on nastavi.

Napolju je vedro, ali hladno. Razmišljam da poslije baždarenja PP aparata odem do kuće šetnuti malog Bicka, te uzeti duge gaće, ako mi se ipak bude skejtalo večeras. 

Nije mi legla uplata danas i to me sada malo brine. U procesu sam mijenjanja kartice, pa možda i to remeti nešto? Uglavnom, sutra trebam ustati rano, u sedam ili ranije, pa odmah izaći na skejt i otići za obavezama, na posao, do banke i onda nadam se i do pošte, da poplaćam to što sam dužan. 

***

Malo skejta i čovjek se odmah osjeća mirnije, bolje. 

Zadeverao sam se bio danas, kolegi je uplata stigla, ali ne i meni, koji sam izgubio karticu pa možda zbog toga. 

Sad kad sam proskejtao opet malo - malo ali slatko, u stanju sam da objektivnije pogledam na stvar. 

Uplata je u svakom slučaju spremna, a ja izjutra trebam u banku, pa onda do Zije, ako se u međuvremenu nešto ne promijeni, tj. ako se uplata desi. 

Onda trebam na posao, pa ako bude sreće da se brzo završi, a što će biti ako naiđu sela u kojima žive sami starci, onda možda opet uhvatim skejterski sat. 

Treba ustati u 15 do 7. 

Vrte se dani nalik jedan na drugi, a čovjek je biće koje se žali što je to tako i istovremeno čini sve da tako i ostane, samo ako može tako živjeti.

I ja mogu živjeti ovako, ali nije da ne zamišljam i bolji život od mog, a činim to ne kao očajnik čija je cijela duša ustremljena na spas, već kao neko ko se odmara od voljene svakodnevnice - nisam skroman u tim mislima.

 Ima ljudi koji mi zbog tih misli govore da sam ohol, ali meni se čini da im je samo krivo jer sami ne mogu tako isto, a ne bih mogao ni ja da ne čitam svaki dan lijepe i lijepo napisane knjige. 

Uglavnom, ima puno tih mojih boljih života, ali najbolji od svih je - profi pisac, koji onda postane i kao neki profi skejter, ali počasni, a ja ću se potruditi da to ne ispadne totalna namještaljka, nego ću snimiti liniju flip-grajnd, trica u sredini, pa flip-nouslajd i onda ollie sa nekog gepa - znam tačno i gdje takav spot ima, u Americi. 

Dakle, jednoga jutra se budim i otvaram blog-statistiku, a tamo odjednom desetine hiljada novih posjeta, koje do podne prerastu u stotine i naveče dostignu milion. 

Poslije toga telefon zvoni: “Dobro veče, da li je to gospodin Lalić?”

“Jest Lalić, al’ nije gospodin”, najednom ću ja, koji inače itekako uviđam kako je malo onih koji me od prve drže za gospodina. 

“Ovdje gđa Ta-i-Ta, javljam se ispred izdavačke kuće…”

Tako počinje, a već iduće godine sve isto, samo na kraju: 

“Ovdje gđa Ta-i-Ta, javljam se ispred Nobelovog komiteta…”

Par mjeseci poslije toga dogodilo se ono za šta niko na svijetu nije mogao pretpostaviti da će se dogoditi, a to je da Ivo Andrić više nije najpoznatiji pisac Bosne i Hercegovine, već je to sada…

VODITELJ: “Da li vam možda nešto dođe Mihajlo Lalić?”

LALIĆ: “Sto maraka!”

Studio prasne i smijeh. 

Poslije toga ide ozbiljna priča o književnosti, o mom knjiškom putu, o tome kako sam morao zaboraviti sve što sam naučio da bih propisao za Nobelovu. 

“Hoćete li i Vi novac od nagrade dati za Vijećnicu?”

“Izgledam li vam možda kao Ivo Andrić? Ja ću bogme dati za skejtpark na Alipašinom polju!”

***

Premalo je vremena za pisanje, za zapisivanje svih onih ljudi koji zaslužuju da budu zapisani. 

Jednu osobu ipak sada želim zapisati, pa makar i ovlaš samo: teta Fata, poznatija pod nadimkom Hadžinica. 

Ona vodi mliječni restoran u mojoj zgradi već preko četrdeset godina, tako da se ona i ja viđamo maltene svih mojih 37 godina života. 

Sada je to nana sa štapom, ali i dalje bistroumna i svoja, te dobra prema svima, a prema meni posebno - nije da to činim zbog toga, ali nositi cekere Hadžinici znači dobijati slatke male nagrade, one što se primaju bez stida - sok, kolač, keks, čokolada…

Hadžinica i ja volimo isti sok - aloja vera đus. 

Večeras sam od nje, za ponesenu praznu kantu, dobio dva aloja vera đusa, jedan sa limetom, drugi s narom, oba po 40% aloje, a doperja taj sok i do Bosne i daleke Južne Koreje. 

Da li je ikada neki bosanski sok ušao u Južnu Koreju, to bih sada volio znati? 

Neki naš internacionalac ponio sa sobom 2l Coca-Cola sa Mostarskog raskršća, možda fakat jest. Sada među političarima stvarno ima puno pravih, al’ baš pravih pravcatih onih divljih krmaka, pa možda neki od njih da je ponio, neki što prije puta nije otišao da vidi na karti gdje ide.