Da bi čovjek uspio u književnosti, potrebno mu je da ima neku ekipu, neku grupu koja vjeruje u njega i demonstrira to i djelima.
Da li je u Bosni tako nešto moguće?
Mislim da jeste, a odlični primjeri su Abdulah Sidran, pod čije su se okrilje svi zavlačili, zatim Dževad Karahasan, kog posebno vole emotivni intelektualci, te Bekim Sejranović, koji je u Sarajevu uvijek imao pratnju od nekoliko žena.
Da vidimo sada moju spisateljsku svitu…
Tu imamo… Boga dragoga, njegovu jedinstvenu sposobnost da je tu kad nema nikog, a nerijetko i ja zaostanem koji korak, pa pratim samog sebe kao neki obožavatelj.
To jeste jedan veliki problem, za koji trenutno nemam nekog rješenja, pa valjalo bi se tome posvetiti.
Kada si komediograf, kad sa svojim radom želiš izazivati lijepe osjećaje i raspoloženje, često se desi suprotno, jer hipokrizija 21. vijeka je u tome da se svako osjeća kao tragički heroj, a što su herojska djela pri tome fejsbučenje, instagramisanje i tiktokisanje, što se svaka nesreća pretvara u talas za samopromociju, to oni traže da se ne vidi tako, nego kao solidarnost i dobrotu.
Ponekad zbog toga mislim i da neku književnu karijeru danas ipak imam samo zato što nisam imao ekipe, što sam brzo odstranio iz svog kruga sve koji su imali nešto protiv, pa mi je onda bilo puno lakše raditi.
Ali sad ipak želim još nekog da vjeruje u mene, pa mislim i da sam zaslužio.
***
Zovu me ljudi da radimo pozorište, a ono što je u tome novo - zovu me istovremeno i stranci i naši.
Što se naših tiče, tu teško može doći do ozbiljnog posla, ili bar ja ne vjerujem više da je to moguće - oni koji su za mene zainteresirani su obično glumci, a oni su svi isti po tome što ne očekuju da za ono što traže trebaju dati novac.
Što se stranaca tiče, tu sam dosta optimističniji. Oni su me već kod prvog sastanka pitali koliko tražim para i nekoliko puta mi skrenuli pažnju da ne počinjem ništa dok mi ne jave za pare.
Svidjelo mi se to puno, to je tretman koji kao dramski pisac želim, pa mislim da ovaj put možda ni ne trebam ići na sastanak sa glumcima, već samo sa strancima.
***
Vrag mi nije dao mira, morao sam pitati i glumce šta imaju, poslije čega sam čuo ono za šta sam vjerovao da je nemoguće, a to je da i oni nude hiljadu kapare, plus četiri po okončanju!
Odmah sam se najavio na kafu. Skejt će malo čekati.
***
Eto ne znam sada šta da kažem, jer nakon kafe sa glumcem situacija je takva da nemam jedan, nego dva dramska posla!
Bože dragi, oprosti mi moje malodušnosti od prethodnih dana, oprosti što se nisam sjetio da novim stvarima treba najprije napraviti mjesta, do neba ti hvala što si mi ga napravio!
E sad stvarno moram malo odskejtati, inače bih mogao umrijeti od sreće.
***
Opasan sam skejter, stvarno jesam, imam trikove, imam visinu, imam i ljepotu stila, pa da ništa drugo fino nisam u životu doživio i imao - isplatilo se roditi već i zbog samog skejta, zbog egzaltacije do sedmog neba, koju doživim kad god imam tako dobar sešn.
Sada sam se vratio do kuće, želim se okupati, obrijati, počešljati, promijeniti skejt i garderobu, pa samog sebe odvesti na piće, gospon traženog dramskog pisca.
Danas na skejtu, kada je naišla predivna pjesma “Duša peva”, doživio sam je tako duboko da su mi iz očiju nahrupili pravi potoci suza, koje su onda frcale na sve strane jer je to bilo usred akcije, koju bih sada zavolio zapamtiti kao jedinstvenu - nikad prije nisam plakao od sreće i skejtao.
Možda od svega toga ne bude na kraju ništa, možda se sve opet izjalovi kao sto puta do sada, kao uvijek do sada - osim M. B. naravno - ali neka se i izjalovi, ja ću to večeras zaliti kao pravo.
Ali neću puno, ne smijem puno, jer puno pića je za nesretne ljude, a ja sam sada sretan-presretan, dakle malo pića i puno plesa i pjesme.
Deca pelinkovca, to zvuči tako nevino, kao neka djeca na ekavici.
Nema komentara:
Objavi komentar