Braća Glavičević su živjeli u posljednjoj kući na kraju ulice. Kuća nije bila tako stara, ali je tako izgledala, najprije jer nije bila završena, a zatim i jer joj je avlija bila zauzeta smećem od metala, kog je najstariji brat Jasmin skupljao s namjerom da ga proda kad skoči cijena.
Jasmin je inače imao 45 godina i po zanimanju je bio automehaničar, ali kako nije nikada radio taj posao, nije znao o njemu ništa.
Po ugledu na brata Jasmina, automehaničarski zanat je završio i srednji brat Nenad, kom je 41 godina, a koji također nije to nikada poslije radio i također nije imao pojma.
Najmlađi brat, tridesetpetogodišnji Alen, on je po savjetu starije braće izbjegao automehaničarski zanat i upisao frizerski, ali se kao i oni nije time bavio poslije, tako da je i njegova vještina izvjetrila.
Ono što nije izvjetrilo, što se s godinama samo pojačavalo, kod sve tri brata, jest želja za bogatstvom - tako normalno za ljude njihove fele.
Otuda i ono Jasminovo skupljanje željeza, te Nenadovo skupljanje kartona, koji je u kući.
Samo Alen ne skuplja ništa, on pomaže starijoj braći.
***
Novi poslovi, nove drame, puštaju u meni svoje uznemirujuće korijene.
Da bih mogao raditi na oba fronta, moram naseliti svoju dušu sa novim likovima i pustiti ih da u meni žive, a to moraju biti dva zasebna svijeta, nalik na dva pozorišta.
Neću kriti da me od svega hvata malo i straha, vrijeme je resurs kog nemam puno, a drame to nekada traže - kad bi pitali mog Profesora, gospodina koji je zaradio tolike honorare pišući o književnosti, on bi garant rekao da sam lud što uopšte želim pokušati.
Volio bih da se javi debela hejterka sada, da zloguče o mojoj skoroj propasti, jer mene te stvari motivišu za izuzetan trud, nekako se nafuram da svi tako misle i onda sebe osjećam snažno, a kad su snažne emocije u meni, onda će se one preliti i u dramu.
Jasmin, Nenad i Alen, skraćeno JNA - poslije će se možda zvati drukčije - oni danas u meni trebaju imati svoju momačku nedelju, a ja ih trebam gledati onako kako Bog gleda mene, pa upamtiti najbolje i na kraju dana to zapisati.
Zapravo se nadam da će mi ovaj posao biti veoma lagan, jer njemu je i moj kokuzni život sasvim dostatan materijal, a ja znam puno i o kokuzluku drugih, pa mislim i da ispravno razumijem kokuzluk kao temu: u prividu sukoba, kokuz je u drami osuđen da izaziva napetost čekanjem.
Što se drugog posla tiče, tu imam zlatnog pomagača, pa me njegovo prisustvo ispunjava hrabrošću, ali sam malo ucvikao jer je to ipak drugačije, jer tu treba napraviti likove koji ne otjelovljuju neke ljude, nego su to simboli.
Sutra imam idući dramski sastanak, pa ako budem imao sreće, ako glumci u duhu vide isto što i ja i podrže me, onda ću već iduće sedmice početi s ispisivanjem teksta, poslije čega neću više biti tako usplahiren u vezi s tim.
A sad mi naumpade i uvod za ovo drugo: prva scena je arena, u kojoj tri uboga gladijatora-jadijatora odbijaju da se dalje bore, a njihovi šefovi ih na to tjeraju, pa se onda pojavi viša sila spasa, poslije čega smo spremni za zaplet.
Vidio sam rezultate jednog konkursa na koji sam se prijavio i na koji nisam ušao ni u uži izbor. Tome je isto kriv kokuzluk, jer inače se izrazito nevoljko prijavljujem na konkurse, to jest samo kada sam frontalni kokuz, a ovako ne bih nikad, ne što sam ufuran, nego što je dvadeset i prvi vijek, što je sloboda govora stvarno sada tu.
Konkursi se kod nas nerijetko organizuju za nečasne, pa ih i s te strane ne volim - to su tvrđave lažne nade za poštene ljude, koji onda povrh svega moraju gledati namještene pobjednike-ćacije kako slave, slušati one maloumne rečenice koje oni bacaju kad žele ispasti elokventni.
A i jebeš ljude koji samo čekaju da im neko da njihovo pravo; ako je stvarno tvoje, onda s tim raspolažeš slobodno, sve drugo je šuplja.
Sad ću ja šetati jedan sat malog Bibca, pa na skejt koji je veliki, najveći saveznik moje književnosti - on budi moje demone i pravi od njih armiju pomagača, jer mene moji demoni vole, kod mene im nije dosadno.
***
Jebem ti sto blogova, kako ću sada stići još i to? A to mora, jebiga, jer to je roman, projekat za sebe.
***
Treba mi samo jedan dobar početak, i komedija će krenuti da se ispisuje i sama, a da bi se to dogodilo, moram više razmišljati o JNA, najprije o svakom pojedinačno, pa ih onda pustiti zajedno i vidjeti šta će se dogoditi.
Jasmina zbog željeza braća ne vole, smatraju da im je sjebao avliju. On to trpi šutke, misleći da neće tako pričati kad cijena željezu skoči, a on se preko noći obogati; zajebavaće ih tada malo da im ne da ništa.
Nenada ne vole zbog kartona, a ni Alena zbog nečeg.
***
Na ovom svijetu stvari se mijenjaju velikom brzinom, posebno u svijetu plaćene kulture, gdje je sve u nekakvim klanovima.
Neki ljudi su izrazili svoju sumnju glede toga jesam li ja dobar izbor da pišem baš taj politički obojeni tekst?
Već sama ta zamjerka govori ko su moji protivnici - mali sarajevski ćaciji književnosti, koji su odavno već zauzeli sve i jednu marku za sebe i svoju raju, za tu kliku nepoznatih i otuda izrazito nafuranih kvazi-umjetnika, koji se pušu sa svojim šupljim glavama baš kao neki kurci, a kurčeva je i umjetnost njihova - plagijatorska i nikakva.
***
Radio sam na nacrtu jednog od tekstova, pa me to malo i smirilo, a u vezi što sam saznao za pokušaj opstrukcije mog učešća u projektu.
Pozorišna scena BiH je sistem klanova. Postoji nekoliko ekipa, od kojih meni nijedna nije dobro poznata jer se nisam nikad za njih interesovao - iskreno pojma nemam ko je s kim, samo znam da ja nisam ni s kim; priliku da napišem “Mirnu Bosnu” ne bih dobio nikad da se za mene kod Emira Hadžihafizbegovića, tada direktora, nije zauzeo Abdulah Sidran.
Nikada poslije, do ovih sada prlika, nisam dobio poziv za rad koji bi se doticao i mog honorara.
Upoznao sam tako puno odvratnih ljudi, neobrazovanih i pokvarenih snobova koji se postave kao da mi čine čast što me zovu da radim za njih besplatno, pa mi još s visine savjetuju da provjerim ja to još jednom jer aman, oni koji su nepismena stoka nisu za to nikad prije čuli.
Još je veći tu problem što je Mirna Bosna hit predstava, jedna od rijetkih iza rata da je tako lijep uspjeh doživjela, sa fanovima koji su je gledali po nekoliko puta, sa nagradama domaćim i stranim, najzad sa dugogodišnjim aktivnim statusom, aktualnim još uvijek - još jedna neobičnost u svijetu savremenog bh. institucionalnog teatra, predstava koja je pozorištu zaradila pare.
Jest, to je moj osjećaj u vezi s tim - ja, koji sam praktično jedini punokrvni komediograf na sceni, ne mogu dobiti drugu priliku od moralnih i intelektualnih olupina koje žive od pozorišta kao krpelji od ovaca, nudeći društvu potpuno nerazumljive i za nas irelevantne sadržaje, a po cijeni od 10-20 KM po osobi, uz krajnje bezobzirne istupe u javnosti iz kojih vidiš sa su to ljudi koji sami sebe smatraju nositeljima kulture u društvu - ti Borise radiš u trgovini i ti to ne razumiješ, ozbiljno pozorište.
Učiniti protiv tih ljudi mogu vrlo malo, praktično ništa - njima je to resurs za život i oni se bore stoput agresivnije i namazanije od mene, koji se lako povučem, odem natrag u utvrdu proze, da pišem o tome kako su ti ljudi bijeda i pretplata džehenemska, dok za mene u dženetu hurije navijaju da sredim flip ne više ni sa dvanaeske, nego petnaeske, poslije čega one u vrtu čitaju moje knjige - čitaju baš ovo sada, pa se smijulje kako sam im bio vidovit za života.
Ipak uzdam se u još jedan sastanak i to da će moj sinopsis probuditi simpatije kod naručilaca posla.
Da će glavna strankinja reći: “Hahaha! Pička me zabolila od smijeha! Dajte momku kapare dvije hiljade i uduplajte mu honorar!”
Onda će i našima popadati kamene maske s lica, probiće ih kez ulizništva, tako različit od mog blaženog smiješka, koji dolazi od misli na moj slobodni dramski rad na zadatu temu.
Reću ću sada da je to nešto što ima veze s tridesetom godišnjicom mira u Bosni, te da je grehota to ne proslaviti uz jednu ozbiljnu, otmjenu i duhovitu komediju.
Ako neko drugi to bude radio, on će ocrniti Bosnu do pičke mile materine, do jedne potpune laži koju niko ne želi vidjeti ni čuti, a oni to onda nazivaju svojim autorskim pečatom.
Oni koje Bosna sve vrijeme plaća, kojima se iz budžeta isplaćuje po dvije-tri-četiri hiljade maraka mjesečno, oni su glavni kad treba srati po državi, tzv. imači kada.
***
Ko hoće da vidi najljepšu pink boju ikad, neka zgnječi šaku malina i izmiješa to sa jogurtom od ananasa.
Nema komentara:
Objavi komentar