Počinje nova radna sedmica, za mene izuzetno uzbudljiva jer očekujem dalji razvoj na dva poslovna fronta, izuzetno bitna jer su oba književni poslovi.
Zato danas moram još jednom ispisati sinopsis, uz mala poboljšanja kojih sam se dosjetio sinoć.
AqI prevesti to moram danas, jer osjećam da mi je to praktično jedini adut - ako ne pokažem svoj rad u praksi, onda moguće i da stranci ostanu pri tuđoj dojavi, po kojoj ja nisam dostojan pisati komad iz - koliko moraš biti neknjiževan da to kažeš - “političkog teatra”?
Bože koji sve vidiš, ne daj tim ljudima ovu važnu predstavu! Daj je meni, da napravim nešto na radost naših ljudi i da iskažem veliku istinu u Bosni - da nas boli briga i za nacije, i za zastave, i za politike, jer mi se veselimo od prirode.
Oni koji to brane, koji bi da su stalno i svugdje plač i jauk, oni su antibosanski element, zabrinut jedino za vlastitu poziciju i platu.
Moj sinopsis je ljubak, ali nije umanjen historijski. Nadajmo se da će austrijska rediteljica prepoznati to, da ona nije jedna od Austrijanki kojima se u duši još uvijek raspada monarhija, pa Bosna mora biti tamni vilajet, bez obzira što se mi tu svi zajebavamo svaki dan, i to baš s tim što nas politika tjera da u javnosti pokazujemo kao muku.
“Umjetnici” koji na to pristanu vjerovatno nisu ni svjesni da s tim postaju vjetar koji puše u smjeru raspadanja Bosne i Hercegovine.
Ne biti kao oni sveta je dužnost, pa daj Bože interveniši, pomozi mi da jednim udarcem raspalim tako bosanski po svima i svemu, pokazavši da ispod svih silom nam nabačenih slojeva i dalje tinja žeravica istinske Bosne, zemlje u kojoj je zakon nad zakonima - dobro pojest, popit i poklopit.
Mi smo zapravo najnormalniji i najpametniji u Evropi, vrh jelke i trešnjica na vrhu mafina nalik na djevojačku sisicu; nama EU treba plaćati samo da postojimo, a oni neka to snimaju i prodaju za Comedy TV, kad već mi ne možemo.
***
E jest lijepo ići na Penny-u s Baščaršije na Alipašino, ne može dosaditi. Idemo sada gas po malog Bibca!
***
Iako je bivanje samim velika radna prednost, na konto koje uspijevam simultano raditi tolike raznorodne poslove, ipak bi mi sada prijalo kad bih imao nekog da navija za mene, ali ozbiljno, a ne kao mala djeca.
Neko kome mogu pričati o svojim spisateljskim problemima, a da taj neko zna o čemu pričam, pa da zna i odšutiti ako nema ništa pametno za reći, da mi ne baca umjesto toga floskule, ili ne daj bože vjerske mudrolije.
Ništa ne ubija moju dušu kao zagriženi, ali plitkoumni vjernici, sa svojim jednim te istim savjetom za sve moguće probleme, iz čega se vidi da ti ljudi ni ne slušaju šta se priča, samo čekaju tišinu da ispale ono što su njih ubijedili da valja tako ispaliti, da je to najbolje, a što oni sami nemaju baš ni mrvice od moći što je tako puno spominju, ah, to je sve šejtanovo maslo.
Idem piskarati sinopsis, idem se kretati tamo gdje možda za pisanje mogu dobiti i novaca, i to lijepih.
I slave isto, nje više nego novca, što meni nije mrsko.
***
Svaki književni projekat, ako samo dobije naznaku poslovnog projekta, pretvara se u veliki stres, koji na vrhuncu može postati pravo ludilo.
Ma koliko želio biti profesionalni pisac, ipak moram biti pametan na način da prioritet dajem svojim sigurnim poslovima, onim od kojih živim, a baš to i jeste izvor velikog stresa.
Bio sam vrijedan danas, radio sam ankete, radio i lekturu, u šopu radim još uvijek, a uspio sam pročitati i jedan važan dokument, koji će sigurno pomoći da sinopsis bude bolji.
Ali još nisam napisao sinopsis, tek uvod, a moram za sutra u jedan sat imati i njega, kao i spremno izlaganje, zašto mislim da bi to morala biti otmjena komedija.
Volio bih u ovakvim časovima da nemam toliko obaveza, ali s obzirom da nije tako, da je mene književnost već davno izvela iz porodice, u velikoj mjeri i iz društva, te da sam de facto sam na ovome svijetu, to nemam izbora nego ponašati se kao junak, tako da će i sinopsis morati biti rađen usput, dok se šeta cuko, ide u prodavnicu i večera pravi.
Ljudi oko mene to ne razumiju, oni su umrtvljeni najprije umno, zatim i tjelesno, ali im to nije prepreka da se pred drugim ponašaju kao da svi žele biti kao oni, zbog čega tako slobodno daju savjete i osude, koje mene ne mogu naljutiti jer je to nešto sa Marsa, Plutona, Venere ili tako nekog mjesta, dok je sve moje na Zemlji.
Možda će mi biti najbolje da sad još malo čitam i onda večeras da se bacim na to pisanje.
Pisati u radnji nije lako, sama činjenica da smo otvoreni veže uz sebe mogućnost i da neko dođe, a taj neko lako može biti i čovjek besposlen, koji nije ni skejter, ali voli doći tu pa smarati o skejtu, mene koji znam da je svaka od tih rečenica laž.
***
Prekidam na trenutak dramske misli da zapišem jednu grotesknu pojavu.
Ne znam ni ja kako, ali u vrijeme moje svijetle mladosti punije žene su sve bile nježne i fine, zbog čega sam ih i ja tako puno volio, zbog čega i danas na njih gledam sa dozom simpatije.
Sad kao stariji, kad god upoznam neku puniju ženu, obično nailazim na arogantnost i prepotenciju kakvi se još samo mogu sresti u veoma primitivnih muškaraca.
I danas sam imao susret s takvom jednom seljankom. Debela je i nema lijepe crte lica, zbog čega ustaje ranije sat-dva da navuče malter na lice, u kom onda crta lice drugo, pa već u osam sati objavljuje na storijima da svi vide mačku, što ima šminke poput nekog klovna, a klovnovske su joj i druge objave, jer sve služe da pokažu kako je ona mačketina, što je u totalnom nesrazmjeru sa onim što dotična pokaže kad objavi svoju sliku.
Zbog jednog od tih retardiranih storija i ja sam se počeo malo dopisivati sa ovom debeljucom, ali samo da bih se uvjerio kako to jest još jedna septička jama od žene, koju nije dobro uznemiravati jer se digne golem smrad, na koji kao muškarac ne smiješ više odgovoriti jednakom mjerom jer je to onda krivično djelo.
Priprema femicida, kako mi objasni druga jedna debeljuca, ista kao ova prva po tome što je ostvarila okruglu figuru, a sise ostale male kao kod debelih muškaraca što piju puno pive - piva je inače puna estrogena, narastu ti od nje sisice kao kod ovih debelih i nepristojnih žena.
Molim eventualne žene koje ovaj dio bloga uvrijedi da ne zaborave njegov početak - ja debele žene volim, ali ne ako su arogantne i ako psuju tako da ne možeš ni pomisliti da zajedno s njima jedeš lijepu hranu.
A kako isto ljudi moraju biti jadni da dnevno objave po deset sadržaja na temu borbe sa imaginarnim neprijateljima, pri čemu su uvijek neki tigar, lav, panter, vuk, morski pas…
Kako to da takvi ljudi nikada ne skontaju da mi koji to gledamo znamo da ništa od toga nisu, nego tek obični usamljeni ljudi na socijalnim mrežama, a te njihove “zajebane” objave tek krik u vječnu noć socijalnih mreža?
I još ti se onda na njih javim ja, da postavljam neugodna pitanja, od kojih sve te watermelon-shaped mačke pokažu svoje pravo lice, a to je lice divlje svinje, al’ one bradavičaste.
Drkanje je Bog dao muškarcu baš zato da se ne bi morao davati u ruke ženske stoke.
***
Evo me sada u šetnji s Bibcem, pa odmah malo lakše i ljepše u životu.
Ne mogu sebi pomoći, ulazak u spisateljske projekte sa drugim ljudima ispunjava me stresom, a ne bi mi to toliko smetalo da znam kako ću, osim tog velikog stresa, dobiti i još nešto, recimo pare ili barem realiziran dramski tekst.
Ovako me mora gristi savjest, jer sve vrijeme mislim na sto puta doživljeni scenario - ja ovamo radio, radio, radio, a na kraju ljudi došli, našli zamjerku kakvu bilo i ako ja to onda ne prihvatim skrušeno, slijedi izvođenje dokaza da je Boris Lalić šovinista, homofob, četnik, fašista i tako dalje.
Zar je to prilično zanimanje za jednog predstavnika najniže plate, jednog malog trgovca od kog se očekuje podanička servilnost, a nikako sloboda mišljenja i govora?
Ne kopam li zapravo sam sebi grob sa ovim radom, ako već sada znam da postoji stranka koja će dati sve od sebe da neko od njihove raje dobije taj posao? A to bi morali biti ljudi koji su formalni šefovi teatra u Sarajevu, pa kako neki stranac može uopšte saznati da na našoj sceni ima i jedan ozbiljan i nezavisan komediograf, kad svi ti ljudi, kako ih opjeva KRS - MCs acts like they don’t know…
E jesam se prepao da će mi se izjaloviti posao, jer to će onda, ako ubrojimo sve rodove i žanrove, biti valjda hiljaditi put da se književnost ukazuje u mom životu poput nekog Isusa Hrista, ali samo da bi mi pokazala da nije ona nikakav Isus Hrist, nego đavolja smicalica, put u propast, siromaštvo i totalnu anonimnost.
Fucking dick, što bi rekli u filmovima.
Stoput je lakše biti skejter nego pisac. Pukneš flip grajnd i očistiš svoj majnd, a ne ovo sranje, od kog se dobijaju paranoidne fantazije.
***
Pripremio sam sažetak i pismo namjere.
Nisam više uplašen, stidim se pročitati kako sam bio lud.
Neka stoji, nek’ ostane zapisano kako zbori strah.
Sada ću sebi ispeći ne jednu, nego dvije kremenadle, pa će i Bibcu biti… Jedna kost, jer je on stariji gospodin koji ne treba sada da se deblja.
Uz to ću pojesti veliku ćasu salate i čitav francuski hljeb, a za desert ću imati ledene maline sa Jogobelom.
Maline me inače zbunjuju - ranije jesam li pojeo naveče zdjelu, ujutru ne treba kafa da bi se čovjek ispraznio sve dok mu se utroba ne zalijepi za kičmu kao folija za slamku, a sad se to promijenilo.
I još su sad maline još više na sniženju nego prije.
Možda je stvarno kucnuo čas da kao umjetnik i ja već jednom pođem u neko izaslanstvo, a ne samo po toaletima u izasranstvo?
Jednom moram pisati ovdje i sujevjerjima, koja me tako žestoko napadnu kad god sam u strahu: ja be znam, ja se plašim, ja gatam kao neka baba…
Nema komentara:
Objavi komentar