Danas sam se probudio kao običan čovjek.
To znači da samo želim ići i rješavati svoje obaveze.
Ide posao jedan, pa Bilijeva šetnja, pa posao drugi.
Između toga, u putu - pisanje ovog romana.
Stvari uopšte nisu tako loše, nego su mene iscijedila uzbuđenja od prethodnih dana.
Ima i taj drugi sastanak sa glumcima večeras, pa šta sad ako se ljudi pojave odmah večeras sa kaparom?
Da sam ja oni, ne bih se uopšte miješao u rad pisca koji je djelom već dokazao da umije pisati duhovite dijaloge, kao stvorene za ozbiljne glumačke kreacije, samo bih ga bodrio da sam radi kako misli da je najbolje.
Jer i ja to stvarno mislim o sebi kao dramskom piscu: u službenim pozorištima niko sam i ništa, uljez koji se drznuo da otprve bude najgledaniji, najspominjaniji, te kog više ne možeš odatle odstraniti jer mu ima sijeva sa plakata i displeja svaki mjesec.
Dakle, moja je pozicija slična kao Lesažova; mnogi od kojih Lesaž nije mogao do pravog pozorišta, zbog kojih je morao biti vašarski komediograf, danas su poznati još jedino po tome što ih je Lesaž spomenuo u svojim divnim, prečasnim i presvijetlim komediografskim djelima.
To bi morao biti i moj put, osjećam da jeste.
Sad samo još da naiđem na glumce koji će to moći vidjeti i to bi trebalo da je to - možemo startati privatnu pozorišnu kompaniju.
Mene takve stvari puno pale, na margini živjeti kao glavni tok; to moja književna pojava uistinu jeste, ja sam bio i ostao uličar na prvom mjestu, ne zato što nisam bolje htio, nego kad sam vidio s kim se za to treba boriti, kome sve ova država, njeni mito, korupcija, nepotizam, daju prednost nada mnom u tome, dostojanstveno sam se zadržao na ulici, na kojoj možda nema plate ni ljudi koji su malograđanima po volji, ali ima zato slobode misli i govora, koji su meni ipak glavni.
Vidjećemo večeras sve, jesu li to ljudi koji trebaju pravog pisca ili malog ćatu? Ćato ja jesam i to je jeftinija usluga od moje književnosti, ali ako neko misli da ćato može stvoriti umjetnost - ja mislim da ne može, jer ćato je površan i nema toliko vremena za razmišljanje.
E jebem ti više i ovu rastrzanost svaki dan.
Zbog svih mojih neprijatelja, zbog svih ljudi koji su me izlagali najgorim osudama samo zato što nisam primitivna neuka odvratna seljačina kao oni, moja je sveta dužnost ostati vjeran knjigama i književnosti do kraja, zauvijek odjebavati seljake u njihovim beskrajnim pokušajima da se okoriste, a dajući im do znanja da ne im pomoći ne mogu, zato što moram čitati knjigu ili pak pisati priču o seljaku jadnom što niđe ništa nema, kako postaje još jadniji mizerišući se pred nekim momkom koji je toliko potonuo u knjigu da nit’ šta čuje, nit’ vidi oko sebe.
***
Uspio sam odraditi ankete i prošetati Biceka tako da ne moram zakasniti na drugi posao.
To su te male stvari koje čine život istinski boljim.
Otići ću večeras na taj sastanak i neću se opterećavati, iznijeću svoje prijedloge i ako ne prođu idem odmah natrag svojim cuki i romanu.
***
Volim dijeliti papirne letke u sandučiće, eto baš mi se to sada sviđa: nije statično, a jest učtivo i pristojno, mislim za mene, koji se malo i stidim što to radim, pa onda brže bolje vrata ljudima otvaram i učtivo ih pozdravljam, tako da me ne ruže što im, kako neki od njih vele, haustor prljam.
To nije istina, moja stvarna uloga je da informišem: u subotu je ušteda na komplete od 22. do 26 KM, da kanim početi skejtati iskoristio bih to.
Nedostaje mi jako street skateboarding. Jutros je sve bilo mokro, ali nisam mogao izdržati da ne pređem skejtom bar onaj kratki put između Careve džamije i Staristike, prešavši pri tome preko koječega, a na veliku vlastitu radost.
Gledaću poslije da ga stisnem bar u radnji malo, da sredim već jednom taj beksajd flip onako kako osjećam da mogu, ali nikako da nađem vrijeme za posvetiti se tome od jebene dramaturgije.
E da hoće ova trojica večeras odmah isukati hiljadu maraka, jer ja sam sada jedna dramska strijela, napeta u izuzetno velikom i snažnom luku, želim da se ispalim, želim dokazati sebi i svima da nisam one-hit-wonder, nego pravi pozorišni hitmaker.
***
Nego moram jednom pohvaliti i svog radnog kolegu, koji je isti kao ja po tome što je završio fakultet za slikanje, stekao diplomu s kojom se konkurisanje za poslove pretvara u simulaciju iste, tako da je za život oduvijek morao raditi svakakve poslove, da ne kažem - sve koji su u trenutku dostupni.
Neki ljudi od toga duhom propadnu sasvim, ali ne i moj kolega, pa ni ja sam, koji se sa svojim realnim položajima sjajno zajebajemo, tako da se smijem kako se nikada nisam nasmijao u društvu niti jednog glumca ili glumice.
Danas smo se slikali kraj sandučića i ušminkavali da ćemo objaviti to na socijalne mreže uz opis slike “novi stan, nova nafaka”, pa nek’ dušmani crknu, a neka ne znaju za letke.
Ja sam se još zajebavao i da kurve lete na gutu, lupkajući sa debelim snopom letaka od dlan.
“Ne mogu pričati jer postim”, reče na to moj duhoviti kolega.
***
Skejtao sam jedan sat i sad sam puno bolje. Evo me u liftu, idem na sastanak.
Sretno mi!
***
Eh, ovo je bio jedan ozbiljan i produktivan sastanak, s kog se vraćam noseći u duši kostur za komad.
Ići tako s kosturom u duši, lijepa je to stvar. Najljepše kad se kostur stane mesom oblagati i lik svoj dobijati.
Idem sada malo s njim u šetnju, da se upoznajemo.
Zasad neka se kostur taj zove Powell.
E joj, jest to meni sada slatko, osjećam se kao prava Bones brigada!
Za ovaj komad ću ići isključivo sa najboljim književničkim materijalima, prvoklasan štof je ono što me zanima.
Najbolje zanimanje na svijetu, imaju dva - jedno je skejtati, drugo pisati o nepostojećim ljudima kao o postojećim.
Ali najprije moram malo chasing biografije likova i utrefiti srednju mjeru, jer ako je moj roman već tako grub, neka su moje komedije zauvijek napisane with style&grace.
Kolo sreće se okreće, brzo se stvarnost mijenja.
Nema komentara:
Objavi komentar