Moram priznati da se često sjetim svoje raspale porodice.
Svaki dan razmišljam o tome kako je između nas u potpunosti uništena komunikacija, pa ako ti se neko i obrati, to je samo radi para i usluga.
Sve je to počelo sa porodičnim protjerivanjem četiri bitne riječi - hvala, izvoli, izvini i molim, poslije čega se nikada više nije dogodio normalan razgovor između nas - kao da nam je Kula babilonska pala u kuću.
Sad kad je preda mnom tako važan zadatak, ja bih dao sve što imam da uz mene stanu moji mama i brat, da oni budu ti koji polažu nadu u mene i koji to mogu ozbiljno shvatiti, u smislu da je ovo prilika u kojoj možda mogu zauzeti svoje bogomdano zanimanje malo jače, ne bih li prestao raditi u prodavnici gdje je plata minimalna, a radno vrijeme do osam naveče.
Ali oni to ni ne znaju kakvi su moji plata i radno vrijeme, niti ih to zanima, a posebno ih ne zanima moja književnost, koja im je uspjela ostati nepoznata u cjelini - osim “Mirne Bosne”, naravno, ali i tu je slava pripala glumcima.
No dobro, tako je kako je sada, nikada više neće biti bolje; ja više nemam nikakvog izbora osim igrati svoju igru i nadati se da će me to izvući na neko mjesto bolje od ovog na kom sam sad, jer ovdje sam potpuno sam, bez mogućnosti da imam bližnje koji me poštuju kao čovjeka, samo kao resurs.
Jedva čekam da Sergej ponovo krene u vrtić. Nedostaje mi puno, nedostaje mi blijeda sjena očinstva što mi je njegova malena pojava daje, bar neki osjećaj da sam nekom važan, a da to nema veze sa parama i obavezama.
***
Možda je to ono zapravo što mi treba sada, da je to prošlost mojih novih dramskih burazera: tri brata od lude majke, koje je ona podizala u nipodaštavanju i sramoti, pa stvorila tri asocijalna čovjeka, čija je družba otuda tako snažna i lijepa.
Nije to loše, treba razmisliti sada kako to inkorporirati u priču…
***
Onaj prvi dramski posao je konačno otpao, pa zato sada mogu i otkriti da je tema bio Dayton, kom će ove godine biti 30 godina od potpisivanja.
Imao sam veliku želju napisati komediju na tu temu, pa i sada mislim da smo imali odličnu ideju, kolega i ja, a što takva ideja nije mogla proći, što je odluka, kako mi je javljeno, da se samo scenski pročitaju određene stvari u vezi s tim, to je meni znak da je moja ideja prava bosanska; neće to finansirati stranci, jer njih Bosna ne interesuje u pravom smislu riječi, prije neka priča o tome kako su je stranci spasili.
Možda neko drugi bude zainteresovan za takvu predstavu?
Poslaću koju poruku, ako mi se bude dalo.
Jer posla spisateljskog, Bogu hvala, imam sada dosta.
***
Imam u glavi prvu scenu komedije, ali ne žurim da je zapišem jer do idućeg sastanka ima šest dana; čekam da vidim neće li mi naumpasti šta bolje, istovremeno se naslađujući nad ovim što već imam, jer to je stvarno dobro, prepuno topline, a istovremeno i smiješno, prije nego odjednom postane dramatično.
***
Sada sam na skejtu i tako sam opako lakonog da sam, počinivši sve što sam namislio na spotu, za kraj odlučio preskejtati Sarajevo u smjeru Istok - Zapad, to jest od Baščaršije do Alipašina.
Evo me sada u tramvaju, koji ovako nov i sa malo putnika u potpunosti podsjeća na nešto što se zove Zapadna Evropa - i ja sa svojim skejtom upotpunjavam tu sliku, što je još za duge vjekove neće imati niti jedan grad Bosne sem Sarajeva.
Zahvalan sam nebesima što sam se rodio u Sarajevu, jer od čitave Bosne samo tu teče jedan mali, kao konac tanki potočić skejt kulture, koji je i tako minijaturan i nevidljiv zapravo sasvim dovoljan da se u njemu utapaš svaki dan, sve do dubine u kojoj su čuda poput onih što ih je doživio Žil Vern, koji je pušeći alge našao 20 000 milja maraka pod morem.
Tramvaj je brz, situacija je već došla do SCC-a, tako da se ne želim sada glupavo ureći pričajući u svojim opako lakim nogama, koje izvode skokove leteće - traje let preko sekundu, pa nije to šala.
Nije šala letenje kad je pravo, a jebo ovo iz priča, Meri Popins, Petar Pan, za djecu što je.
Dugo radim na tome da moj ollie krene floating.
Prije sam mislio da treba gurati nogama skejt ka dole, a sada znam da to nije posao moj, već gravitacijin - moje je samo da skačem tu kao neki atleta, dakle što je moguće više, drugim riječima s prstiju.
Skroz drugi je život na prstima, čovjek koji je stalno s obje noge na zemlji ne može to ni zamisliti.
Evo me na Vijećnici. Neću se štopati, idem furati sa maksimalnim stilom, uz trikove za koje obećavam da ću ih sve probati graciozno, a na Ferhadiji.
Ako to nije stavljanje skejta u centar zbivanja, onda stvarno ne znam.
To ja slavim sretan početak dramskog stvaralaštva, bez da sam na papir stavio slova. Možda me od toga kasnije zaboli glava, ali me trenutno boli briga.
Sutra radim od podne, skejtaću do tri ako mi se bude skejtalo.
***
Trebalo mi je 55 minuta da dođem na Alipašino, a spust je bio tako dobar da sam se usudio skočiti preko ogromne zakrpe na cesti, koju sam uspio preletiti, ali sam promašio doskok i fino se polomio, slobodno se može reći atletske atraktivno, jer napravio sam premet preko glave bez ruku - faktički preko leđa.
Zato me ista sada malo boluckaju, ali mene to ne brine i ne sekira, jer ja svojim boljkama znam tačne vrijeme i mjesto rođenja - ova se rodila na Malti, otprilike kod buregdžinice “Nagib”.
Zadovoljan sam na kraju s ovim danom, bilo je produktivno jutro, produktivno popodne, produktivno veče, a evo je i produktivna noć na snazi.
Dvoumim se oko jednog detalja na samom početku komedije, oko izbora pjesme za junaka. U jednu ruku želim citirati Sidrana, a u drugu se mislim da samom tekstu možda bolje treba Čola, pa pjevam oboje da vidim, ali vidjeti ne mogu - grlo me boli i imam veoma lijep glas, ne znam ni sam šta mi je ljepše.
Tražiću arbitražu od onog za kog pišem. Ovo je komercijalan projekat i Sidran bi vjerovatno prvi rekao da stavim njega, ako sam lud, a on da bi stavio Čolu, zbog čega bih ja u konačnici uvijek i zauvijek birao Abdulaha preko Zdravka.
Ali treba gledati na komercijalni uspjeh prije svega, a imaju institucije kulture da čuvaju klasike.
Mi moramo zaraditi neki novac ipak, njih tri moraju duplo više od mene svaki.
***
Nego naumpade mi što sam spržio danas 5-0 jedan jebački, kog ću sada smjeti i na šipku probati, trebalo bi da hoću.
Skejt traži posvećenost i vrijeme. Ja mu ga dajem i zato berem svoje nagrade redovno.
Redovno mi zbog toga kenjaju i ljudi, ne zna se koji više, da li kile ili selje? Ono što se zna - i jedni i drugi su pri tome uvaženi jednako, a mjera te jednakosti ima dvije riječi: lanjski snijeg.
Ništa u ovom životu nije važno, ni porodica, ni prijatelji, ni žena - samo skejt, književnost i cuke su to u pravom smislu riječi.
Damn, it feels good to be a skatah!
A i pisac isto, posebno onaj koji zna šta će napisati sljedeće.
Nema komentara:
Objavi komentar