E dobro sam se zgruhao sinoć preko one krpe, evo me leđa bole fino, ali u drugu ruku sam i ozdravio, sinoć sam bio bolestan od grlobolje i slina, a evo jutros slina puno manje, a grlobolja se skoro i ne osjeti.
Eh, da vidimo sada jednu ozbiljnu probu:
Scena predstavlja kuću porodice L. Riječ je o staroj bosanskoj kući, nevelikoj i prizemnoj, u kojoj se loži preko cijele godine jer to je dom. Unutra nije bogato, ali je izuzetno čisto i uredno.
Pored peći, na kojoj se nešto u loncu kuha, sjedi A. Zamišljeno puši, misli o novcu, o tome kako ga nemaju dovoljno, ali ne dozvoljava da ga takve misli pokore, nego im se suprotstavlja pomoću svijesti da su za njih sva vremena bila teška, ali da su se oni uvijek mogli održati kao časni i pošteni ljudi, što da junaku odlučan izraz lica.
U tom dumanju izgori domaća cigara. Poseže za tabakerom da uzme drugu i iznenadi se malo - tako je zamišljen da nije ni primijetio kako je ostao bez cigara.
Zagledavši se za trenutak u praznu tabakeru, zapjeva profesionalno:
A sada laku noć
Prazna je tabakera…
Zamisli se na trenutak, pa još jednom:
A sada laku noć
Prazna je tabakera…
Odlazi iza peći i “oblači” harmoniku, na kojoj svira i pjeva “Tabakeru” od Čole. Utom dolaze B i C, jedan s hrpom smeđeg kartona, drugi s kulom od jajnih školjki. Oni se pridružuju pjesmi, na sceni zavlada sjajno raspoloženje.
***
Još malo i gotova lektura. Sreća da iza knjige stoje ekstra pismeni ljudi, jer štivo je kompleksno, sa puno nepoznatih riječi, koje bi bila patnja ispravljati, kad oni svi ne bi bili tako pismeni da je tipfeler jedino što im se može desiti.
***
Nisam uspio izlektorisati normu danas. U neka doba počela je kiša, pa su radnju napunili skejteri, od čije lupe i pitanja se nije mogao raditi taj posao, ne u tolikoj mjeri, ali moram reći i da sam uzeo veću mjeru, tako da ipak vjerujem kako ću stići predati u roku.
Mislim i da sam pogriješio što sam poslao danas glumcima uvodnu scenu. Razumijem njihove osvrte, a znam i da se pred književnosti u nastanku skoro pa svako pretvori u pisca, tako da je sve kako treba zapravo, ali eto, bi bolje bilo da sam sačekao da se tekst ispiše do tačke kad su svi na scenu ušli i ponešto rekli, jer tada bi svi mogli zamisliti sebe, pa ne bi bilo bojazni - šta će s njima biti?
Imam i drugu scenu u glavi, ali ću je sačekati do sutra, jer ipak mi je ovo šesti radni dan u nizu, pa mi nije više tako dobra koncentracija.
Sada šetam malog Bibca i žalostim se što paducka kiša: kad god osjećam da nisam za književni rad dobijem izrazito jaku želju za vožnjom skejta, koja me tjera da živim uz reptilski mozak, a ja ne znam boljeg načina za odmoriti mozak ljudski.
Mislim da ću zato ipak poći na vožnju i večeras. Pije mi se i jedno pivo veliko, pa eto mi prilike za družiti se sa A, B i C, koji se u toj atmosferi možda i otvore na neki poseban način.
Još imam potrebu zapisati što sam počeo upoznavati sebe na novi način, ili možda bolje reći - sticati svijest kakav sam sada.
U strahu često pišem gluposti, stvari kojih se poslije tako stidim, ali ih ne brišem jer hoću da mi roman bude pravi životni, da se vide svi ti usponi i padovi na dnevnoj bazi.
Sada nekako znam da ja to nisam u pravom smislu riječi, nego to sam na trenutak, a moje redovno stanje je - čovjek dobar, i to prema mojoj vlastitoj definiciji ljudske dobrote.
Za mene, dobar čovjek je onaj koji je častan i pošten, uz to vrijedan i pametan, a nadasve plemenit, uvijek raspoložen za zaštitu slabijeg.
Ja to sve nisam uvijek, ali čim malo ne budem uvijek se pokajem i ako se ne može ispraviti tamo gdje nisam bio, brzo nađem kakvu drugu priliku i učinim koje dobro djelo, za koje prilika postoji uvijek, a to ne vide samo oni što ih dobra djela ne zanimaju, možda eventualno neko farizejstvo, a ono “uradiću ovo da me vidi Bog”, to je za likove poput mene, što se javno deklarišemo kao ateisti, ali smo privatno itekako pobožni.
I to me sada čini tako moćnim da mi kiša i noć neće sjebati skejt, a skejt mi hoće pomoći u mom dramskom stvaralaštvu.
I to jedno pivo, ako me ne prođe volja kad vidim kako su smoreni oni koji noć uoči Bajrama po kafanama sjede.
Možda samo jedno malo pivo na eks i doviđenja, prijatno.
Još samo jednom da vas sve pozdravim koji me redovno čitate. Po mojoj slobodnoj procjeni čini mi se da vas ima tridesetak i da ste iz svih krajeva svijeta, tako da ja zbog vas sada opet mogu čuti Bajagu:
“Moji su drugovi, biseri rasuti, po celom svetu…”
A kako ja ipak nisam ni Momčilo, ni Bajagić, samim tim ni Bajaga, to kod mene možda i nisu drugovi, nego drugarice, ali ja se na to ni ne bunim.
Na hajr i na dobro, što bi rekli ljudi kad ne znaju više šta bi.
Nema komentara:
Objavi komentar