Uvodi u dramama služe da se iznese prethistorija i uspostavi dramski okvir.
U njemu valja pokazati sve aktere datog događaja i njihovu početnu poziciju.
To znači da nešto od toga mora na televiziju, a nešto u salon gdje se ta televizija gleda.
Po želji Adelinoj, koja je čini mi se glavni pokretač, trebam pisati na dva jezika, a smatram da je to super i tako ću i uraditi, ali ću napraviti i verziju samo bosanski, samo poslije, ako se ispostavi da će predstava dobiti duži život.
Kad bi mi pošlo to za rukom, da mi i druga predstava ostvari pravo na dugi život, onda bih se ponovo osjećao kao mali bogić književnosti, sada sigurno još i jače jer mi je vjera u uspjeh jako slaba.
Pisao sam o tome više puta, da je mene izbor književnog zanimanja lišio poštovanja porodice i društva, a svo to obeshrabrivanje i nipodaštavanje, na koje sam u svojim dvadesetim bio tako vatreno otporan, sada se ipak javlja u obliku velikog nepovjerenja u društvo, koje po meni u piscima uglavnom vidi ćaknute ljude koji se daju besplatno iskoristiti.
Ljudi s kojima sam se sada povezao već su mi dokazali da nisu takvi, ali se ja i dalje bojim i izgleda da se ne mogu prestati bojati. Biće da sam previše puta prošao ovo sve i doživio tu komediju, u kojoj se iz velike napetosti rađa veliko ništa, pa je to napravilo od mene čovjeka koji sama sebe zauzdava, podsjećajući se da već ima ogromno groblje radnih časova iza sebe, a obaveza toliko da se mora biti aktivan čitav dan, od buđenja do ponovnog lijeganja; kad takav pomisli da prođe kroz napetost rađanja jedne predstave, prirodno mu je da ustukne i zamisli se - nije li ovo konačni skok u propast, na čijem rubu živim već godinama?
Tako moj strah.
Sasvim drugu priču mi priča moj optimizam, koji me istinski voli i koji me nikada nije napustio u potpunosti, pa ni sada.
On mi govori da nije to ništa, da imam zlatnog pomagača, da će pisanje ići i brzo, i lako, da će Sabina biti prezadovoljna sa tekstom, ansambl također, a kako će predstava garantovano imati internacionalnu i diplomatsku publiku, to će ispasti da je ovo moja životna prekretnica, trenutak od kog počinjem živjeti isključivo od pisanja književnosti.
Možda će tada i ovaj blog dobiti svoju pravu svrhu, jer ako mi se dogodi trenutak slave sa predstavom, onda će ovi kukavni redovi, moguće, biti proglašeni za novu evropsku klasiku, a ja ću nastaviti živjeti svoj ludi spisateljsko-skejterski život, ali sada uz navijanje i bodrenje mojih vječno kenjajućih sugrađana.
***
Evo me gdje dijelim letke za novu rasprodaju. Kiša pada, Adela preko Tahira javlja da zasad stopiramo akciju.
Život je to.
Sutra veče ima novi sastanak, a poslije toga znam koga ću zvati za još jedan.
***
Na kraju, kad se sve sabere i podvuče, za mene možda i jest najbolje da od ovog velikog projekta ne bude ništa. Ako je tu sve tako napeto, ako svake sekunde može doći neko i obustaviti sve, onda ni meni nije lako uzgojiti u sebi potrebne optimizam i elan, koje onda opet valja i prištediti za stvari druge, one koje su bitne za moju egzistenciju.
Dramska književnost to nije i ja je trebam tako i tretirati - ako se desi, dobro i jest, ako ne onda se ima šta raditi.
Recimo - lektura.
***
Ima dana kao što je ovaj, kad kiša pada ne prestaje, sve dok ne natopi čovječiju dušu do potpune tuge, one što je tako obuhvatna da ne možeš bi kukati, ni plakati, već samo tako živiš i smaraš se, smor kud god da pogledaš.
Bio sam se jako obradovao kretanjima na pozorišnoj strani, ponadao sam svašta nešto, a ono tamo priča stala prije nego je i počela.
Sutra se sastajem sa drugom ekipom, ali mi to u ovom trenutku ne daje nikakvu nadu, jer takvih sam sastanaka već imao stotinu i nije ništa bilo, bila obična sijela, na kojima ako nisi oprezan lako možeš ostati i do jutra.
Ono što me malkice ohrabruje jest što su to lica privatna, koja kupuju nedjelo za vlastite pare, što znači da mi za sutra naveče trebaju dvije dobre ideje, a za tri lika.
U ovom tužnom trenutku naumpadaju mi samo tužne ideje, naprimjer raspad Bosne; tri lika, tri budale, vode tri naroda u propast, ne prestajući se zabavljati divno sve vrijeme.
Jest, moglo bi se to zvati “Prisni prijatelji”, pa na duhovit i pojednostavljen način bezimeno predstaviti one koje će svi u Bosni i Hercegovini imenovati tačno i sami.
Takve stvari i jesu za mene, za moj papagajski duh, koji nije takav samo radi šarenosti, nego i radi ponavljanja tuđih, po knjigama pokupljenih riječi.
A i to bi moglo biti baš smiješno, sa vrhuncem u kom se ispostavlja da su njih trojica stvarni organizatori gej prajda - ako je glumački trio tako smion, da u isto vrijeme oplete po vladinom i nevladinom sektoru simultano, što nije daleko ni od istine: kao što je ego neudobno sprcan između superega i ida, tako je i narodu Bosne i Hercegovine između vlade i nevlade.
Budimo istinski glas većine, budimo glas najbrojnije skupine u BiH, budimo glas siromašnih!
Jedan od njih trojice bi trebalo da me podrži, jer za njega znam da izlazi redovno na vjetrometinu kokuzluka, ali ova dvojica starijih su možda imućniji pa se usprotive: “Mi smo glas srednje klase”, s visine objasni jedan. “Radničke!”, upotpuni drugi, a bez trunke zajebancije u svom glasu.
“Ok”, uzvraćam Ja, Kokuz, okretan kao Ja, Danilo; “imam ja još tih prijedloga u rukavu, ali da vidim prvo novčanike… Ne morate otvarati, samo ovako da vidim…”
Drugi prijedlog bi mogao biti - tri brata kuću grade, pa onda zajebancije građevinske i majstorske, prizemne, priproste, i što je najvažnije - široko uvažene, u najširem mogućem smislu.
Smiješno bi mi bilo da je jedan od njih pisac, ali da piše sa onim debelom majstorskom olovkom.
***
Treća ideja bi mogla biti jedan malo dalji old school, a to su muškarci odjeveni u žene; radnja bi mogla da se odvija u salonu za nokte, a drama oko puknutog nokta neke kurve što joj je to kao da je Atlas iznenada s ramena zbacio svod. Nek’ stoji i to.
***
U mom vlastitom moru nedaća, osim književnih i novčarskih neuspjeha, svakako da se nalaze i određeni ljudi, koji imaju tu moć da me izbiju iz cipela; svako malo nailazi neko novi ko je takav i zato sam se i ja kao naviknuo malo da to mora, ali i dalje pizdim zbog njih jako.
Ima tako jedna osoba koju s vremena na vrijeme prenosi na način da mi pošalje mnoštvo poruka u danu, izlažući me napadima panike kad god pogledam u telefon.
Šta je to tako važno da se tolike poruke šalju, pitate se, garant nešto oko guženja, pokvareno zaključujete, ali ja vas na to moram razočarati: da je bogdom oko toga!
Ali nije, nego je riječ o trivijalnim saopštenjima o aktualnoj svakodnevnici, kroz koja te s vremena na vrijeme žacne kakva uvredica što ne odgovaraš - nagovještaj da će družba vjerovatno završiti uz velike uvrede.
U neka doba sam počeo tu osobu blokirati na socijalnim mrežama, zatim i na besplatnim telefonijama kao što su viber i vacap, a sad ću izgleda morati i na mejlu, jer i tamo sam počeo imati po cijeli ekran mejlova koji oponašaju chat.
Neko će možda reći da sam okrutan, ali ja u drugu ruku mislim da je okrutno to što se radi meni, koji imam valjda pravo da biram s kim ću se družiti; sigurno ne želim sa onima koji me obasipaju trivijalnostima za koje možeš biti siguran da nikad neće biti spomenute ni na jednom kvizu.
Kakav posran kišni dan!
***
Bilo je i danas ipak nešto fino, bio je jedan pravo dobar fs flip u radnji, koji će mi uskoro postati jako lagan trik.
A i beksajd je tu, samo njega još malo trebam, nije mi još uvijek tu kao frontsajd.
I Bibac, dobrica, osjetio da sam tužan i došao legiti na stomak mi - inače to ne radi nikad, ali došao sad jer zna da ja to volim, živa deka.
E jest fin i dobar moj Bibić! Na njega se trebam ugledati, a ne na neke tamo pisce budale. Bibić voli sve ljude, to je tajna njegovog vječitog spokoja.
Nema komentara:
Objavi komentar