DVADESET PRVI PRVOG

Poslije dvadeset dana slobodnog blogovanja, mogu reći da sam zadovoljan sa postignutim rezultatom, iako vidim i prostor za poboljšanje. 

Pisanje, kog ne mogu da se okanim uprkos svemu, napravilo mi je ovaj mjesec manje štete nego inače, najviše na misaonom planu, jer ovo istresanje iz rukava, za razliku od ozbiljnog književnog rada, ne samo što nije naporno, nego je još i prijatno - nagovorio sam se do mile volje, a nikoga s tim nisam smorio i upeglao, što se može ubrojati u govorničke vrline. 

Na skejtu imam novi grajnd i na tome planiram raditi sada kako bih ga doveo pod ključ i tako spremio za long distance. 

Primjetno sam bolji na ledžu, to jest na ivici, pa mi to daje optimizam za ovu godinu, da će pasti trikovi što nikad nisu. 

***

Pokušavam razmišljati o književnosti generalno, ne bi li mi se tako otvorio u njoj prolaz, tamo gdje su profići, oni koji za to dobijaju i novce, žive ljudi od pisanja tih SRANJA.

Da, nažalost moram tako da de izrazim, jer književnost je po meni doživjela veliko posrnuće sa novim milenijem, sa internetom i tzv. “ljudskim pravima”, koji su udruženim snagama otvorili Pandorinu kutiju, iz nje izašlo mračno Senekino proročanstvo: “Poeziju će pisati svako.”

Kad su se u priču uključili još i naši moderni gazde-izdavači, nastao je, rekao bih, udruženi zločinački poduhvat pod zastavom književnosti, kom se može eto u pozitivno upisati to što je podjednako usmjeren protiv svih naroda i narodnosti  Bosne, čiji se pojedinci zavlače krivim riječima tipa da su duševni ili pametni ljudi, kojima bi se stoga isplatilo uložiti u književnost, u tvrdu koricu odmah - valjda da bi štivo moglo počivati u miru kroz dugi period, vjekovima ležati u svojoj knjiškoj nevinosti, u neotvorenosti i nepročitanosti, do kraja svijeta bez čitača kao što sam ja, koji ne čitam samo da bih znao, nego da bih i glumio, jer ne možeš voljeti književnost da ne voliš i glumu; ali treba to kao pisac najprije zaslužiti, ne možeš glumiti, recimo, književnost Asmira Kujovića, ali biti knez Miškin, obraćati se ženama kao da su Nastasja Filipovna, nasmijavati i njih i sebe s onim što se tu rodi, “Anisa Šefikovna, ako bi bile ljubazne izvagati mi tri krompira”, to je već ozbiljna dramaturgija, iz čega može onda nešto i da se rodi, a isto i da se izrodi. 

Moderna, pretežno ispovjedna bh.  književnost, ona ne nudi skoro pa nikakve prilike za da se duhom postane neko drugi, jer oni koji to danas imaju - mi gengsta pisci zovemo to sos - oni nemaju izdavače, a iz razloga što zahtijevaju da se plati njima, što moderni izdavači nemaju potrebe raditi kad su na drugoj strani bezbrojni pacijenti. Pacijenti samo čekaju da pay to play, pa ko da se zajebava sa prodajom knjiga, još više sa piscima koji se ne mire sa činjenicom da ne postoji ni jedna jedina, a ne grupa osoba koje su kupile našu knjigu, što je česta sudbina ozbiljne književnosti dok je svježa? To je sve logično i samim tim i normalno. 

U toj atmosferi došlo je do poplave ispovjednih djela onih koji se kao ličnosti nisu uspjeli izdiferencirati do svog vlastitog jezika; u nedostatku autorskog, djela su opečaćena pečatom politike, pa žalibože svega što je potrošeno da se proizvedu ta, ne mogu reći ni vanbračna djeca književnosti, nego - pazi kako moraš ludo govoriti - vanknjiževna djela književnosti. 

Ono što mene u tome svemu nekako pali jeste što mi se čini da je ta opšta promašenost moderne bh. književnosti tema jednom ozbiljnom književnom djelu, a podesna za pisca poput mene. 

Nemam vremena i neću ni probati to uraditi, ali zabavlja me smišljati sižeje - roman “Društvo pisaca Bosne”, kako sam mu dao naziv, bio bi jedinstven po tome što bi na mjestu glavnog lika bilo mnoštvo njih - tzv. roman horde, a besmislenoj igri “kralja gomile”, koju je Bog inače namijenio krabama, pa ih čovjek doveo na rub ekstinkcije. 

Možda tako andrićevski napredno, a možda i u klasičnoj formi, gdje bih ulogu glavnog lika dodijelio sebi samom, kao najpropalijem od svih bh. pisaca, ali to samo u materijalnom smislu, a u duhovnom sam se od toga samo oslobodio i postao - ah, slavo moja divna! - goblin bh. književnosti. 

***

Idemo danas gurati skejt, jebeš više i pisce i književnost. Sad ću smisliti neki slogan. 

***

Ponekad stvari ne idu onako kako smo ih zamislili, već se javlja potreba da se uloži izuzetni napor.

Tako i u vezi sa mojim malim skejt događajem - odjednom se pojaviše ljudi zabrinuti za pod, a zna se kako brinu moderni stanovnici Sarajeva: njih sve podsjeća na rat, pa i skejt. 

Ono što mi se u tome dopada jeste što mislim da sam uspio okrenuti situaciju ipak u našu korist, tako što sam obećao doći sutra demonstrirati sve što će se, nadam se, dogoditi na datum 30. 1. 

A baš je bitno da BKC Sarajevo bude domaćin, jer ko će skejt predstaviti društvu ako ne on? 

Kad prođe u njemu, lako će proći i na drugim mjestima, pa se u mojoj glavi već obrazovala i nekakva skejt liga Bosne i Hercegovine, ali polako. 

Jedno po jedno.

***

Najeo sam se, ponovo kao konjina, pa se osjećam zbog toga spokojno, a upravo je stigla i kafa, cigara već gori. 

Juče sam našao deset eura u kući i to je pomoglo da se pređe današnji dan, a za sutra sam već najavio pozajmicu kolegi, nije mu bilo drago ali ništa nije rekao, nije mogao jer sam najavio to donoseći mu sendvič iz pekare. 

A sendvič bih mu donio svakako, to nije bio nikakav zalog, ali je rekao on meni prije da je već posudio, a od lika od kog bih na kraju vjerovatno i ja zatražio, pa onda tako. Mislim da samo na Alipašinu ima sto ljudi koji posuđujemo od jednog te istog čovjeka, pa dabogda imao taj čovjek uvijek kešovine kad je takav. 

Hrana mi je oborila pritisak, da nije možda bih probao prodati neku stvar. Sve ono čega sam kao tinejdžer bio željan, a to su u velikoj mjeri skejterski odjeća i obuća iz časopisa Transworld i Thrasher, sve je to do mene došlo kada sam se zaposlio u skejt šopu.

I premda su cijene bile veoma povoljne, ipak sam uspio na to skršiti cijelo malo bogatstvo i zatrpati se krpama kao kalva šiparica, a borbe što sam ih zbog toga imao sa vešom, pa to je bilo kao da živim u vešeraju!

Kasnije sam počeo te stvari prodavati i poklanjati, ali još ih je dosta. 

Kokuzluk je, rekao bih, glavna bolest savremenog bh. društva, to je ta materijalna baza iz koje izvire čitav niz društvenih devijacija, a da bude teže, u našem višestruko poremećenom društvu najviše se krije ono što je najlogičnije i najnormalnije, pa ljudi nikada ne počnu o rješavanju tog problema ljudski ni pričati, ne činiti po tom pitanju nešto. 

Lično sam vidio toliko siromašnih ljudi koji glume bogate da imam osjećaj kako bih ostatak života mogao provesti bez ikakvih problema i da nikada više ne sretnem nikog takvog, posebno ne da imam s njima posla, s njihovim još sedam puta jadnijim iskanjem i kamčenjem bez kraja i konca, a kad god ostanete na samo, uvijek i zauvijek. 

Nekada prije sam im i ja davao, ali ima već godina da od mene milostinju mogu dobiti još samo očigledno ubogi, a za ostale imam cijeli splet izgovora, od zaboravljenog novčanika, preko “čekam i ja nešto”, pa sve do “e pa sad ja tebe isto to htio pitat”. 

I nije da mi nije teško srce što to radim i nije da ne bih volio biti bogat kao onaj naš jedan komšija što posuđuje svima, pa i takvim očitim neradnicima, ali ja to sebi ne mogu priuštiti, sasvim iskren da budem ne mogu neradnike više ni slušati koliko su mi dosadne njihove priče bez radnje, počnem imati posla čim vidim da je pripovijest počela, a ako je koji među njima i žilaviji, pa nastavi pričati iako vidi da nema pažnju, sigurno će prestati ako ga pozovem da mi šta pomogne. 

Meni bude nekako puno lakše što osvještavam svoj kokuzluk pišući o njemu iskreno. Jebeš mu mater, opet ni to nije ona hardkor sirotinja, nego je prava istina da ja živim u hranidbenom izobilju, samo ne mogu čitav mjesec da ga priuštim, pa neka i ne mogu, neka sam mršavi i neka nisam debeli, pa neka i skejt vozim još bar dvadeset godina! 

***

Dosta za danas. Odoh napraviti još jednu supu. Vozio sam skejt i danas, opalio sam sto skokova najmanje, a prije tristo-četiristo, pa ogladnio kao Gargantua. 

Jedva čekam da mi bude plata. Vegetarijanstvo pozdravljam i podržavam, ali u drugih ljudi, a za mene je prava mjera toga - užina, jedna crimson snow i dvije banane, usred sessiona, prije prelaska na trik dana. 

Jedva čekam da idem i na pečenje, na pečenu kozletinu prije Mostara. Osim toga poželio sam i jesti odojka iz papira, kao na nekom vašaru, sa industrijskim hljebom, a bez salate i rukom. 

Vidio sam i u Crvenoj jabuci - zove se bresaola, stoja je kila; talijansko suho meso, komad koji baca u hipnozu, nešto što je na listi za 2025. godinu. 

Čuo sam i da je Ivanišević, radi nekih proteina, jeo pečene nerođene jaganjce. 

Baš me zanima pravi li to iko u Bosni? 

Idem to istraživati. 

DVADESETI PRVOG

Premda vjerujem da ne bih mogao za to dobiti niti jedno priznanje, mislim da je u mom životu bilo više ljudi koji su me probali izvesti na pravi put, a u smislu vjerskom.

Sva ta u suštini površna prijateljstva počinjala su uz odavanje poštovanja mojoj drugačijosti i meni je to bilo fino, baš kao što mi je fino i slušati ljude koji pričaju priče, umjesto da prepričavaju vijesti ili tračaju bližnjeg svog, a vjernicima se tu mora priznati, da se tako izrazim, književničko preimućstvo. 

I ti moji prijatelji su voljeli tu moju osobinu, posebno kad tražim dodatna pojašnjenja, a stvari bi, da se tako izrazim, pošle po zlu u trenutku kad i ja sam počnem govoriti. 

Ključna razlika, to što su za mene Sveti spisi tekstovi iz korpusa “tako je moglo biti”, a za moje propovjednike iz “tako je bilo”, počela bi izlaziti na vidjelo od starta, pa bi se moji vjeručitelji razočarali, shvativši da im trud ipak nije urodio tolikim plodom kao što je možda izgledalo u početku. 

To su sve miroljubive ljudske aktivnosti, tako da nikada nije bilo neke svađe, ali da družba lagano odumre, svede se na kratki pozdrav ili ponekad ništa, to je čini mi se neminovno. 

Ne zbog mene, koji sa svima mogu razgovarati ako ništa o tome koga bih od javnih ličnosti volio vidjeti na mome Draganu Stojkoviću, ali vjeroučitelji ne vole tih priča, čini mi se ni bilo kakvih drugih osim svojih, a izgube volju da ih pričaju meni, kog ne smatraju više dostojnim. 

No, ja ih svejedno opet čujem, u istom, identičnom obliku, samo sada upućene nekom drugom, pa mi zna to biti onako malo i smiješno, jer tek sad vidim da nije tu samo književnost, nego i njena sestra gluma, u šejha iz kafića. 

Moram priznati i da su me ti ljudi znali navesti na misao da bih bio odličan vjerski poglavica, jer književnost je ono što se tu traži. 

“Vjeruj, vjeruj, al’ ne pretjeruj”, bilo bi moje geslo, koje bih u kragnu vezao u zlatu, kao simbol zlatne sredine, u svemu. 

Ljude bih poučavao prostim monoteističkim istinama, kao ona da u monoteizmu nema autsajdera, nego moraš vjerovati da je bog sve stvorio, zajedno sa štovateljima bogova drugih i LGBT zajednicom, te da je sve to, premda ti se lično čini da je iz godine u godinu sranje sve veće, savršeno i perfektno, samo nije ljudski um tako velik da sagleda višu sliku. 

Biće da su me moji vjeroučitelji ipak malo zaveli, jer vidio sam ja da se i oni u mislima igraju iste te igre, da su vjerski poglavari.

Ali i dalje mislim da je moja zamisao bolja, jer ja bih imao uniformu Levis 501 farmerke i jakna klasična Levis, a osim toga baždario bih propovijedi na petnaest minuta i onda:

“Braćo i sestre, skejt sešn!”

***

Moja želja, da pišući blogove oslobodim noći za spavanje i odmor, ipak se nije ostvarila: opet ostajem budan, do prokleto kasno, da bih pisao i pisao, iako se poslije nekako ne mogu ni sjetiti o čemu je bila riječ. 

O svačemu, dakle niočemu. 

Ima jedna žena u mom naselju, koja iza sebe ima moćnu karijeru, ali rekao bih da joj to samoj ne znači puno, pa ona nekako pokušava biti tu kao neki buntovnik iz mladosti. Sve skupa se sastalo u  prilično napornu karikaturu, koja niti šta vidi, niti šta čuje, a prekida svakog u svakom trenutku,  bez trunke obzira i nikada nakratko, što mene zna jako iznervirati, posebno ako radim nešto za posao. 

Mene je ta pošast stigla posebno, a zahvaljujući alipašinskoj glasini po kojoj sam veliki pisac i namjesnik Sidranov; dotična gospođa nikada nije imala susret sa mojom književnosti, a rekao bih po priči ni sa nekom drugom, već decenijama, ali baš to je njena glavna tema za mene, pa me smori do zla boga, ubi me, ponekad do te mjere da moram biti grub, tipa staviti slušalice ili pobjeći trkom bez riječi - jedina osoba u mom životu koju trčeći bijeg bez riječi nije uvrijedio na način da me počne ignorisati.

I danas mi se usrala u ćejf, u jutarnju kafu, tako što mi nije dala da je popijem s mirom, nego je leđa okrenula komšiji kom se vjerovatno privalila za sto, pa preko cijelog kafića, da svi čuju kako je neobično pametna, galami, galami, svako malo tako, a čitavih sat vremena. 

Ranije sam joj nekoliko puta skrenuo pažnju da mi je njena pažnja izuzetno neprijatna i da ja pred njom šutim od muke, a ne što pozorno slušam, ali je njena moć ignorisanja bližnjih stvarno nedodirljiva, tako da sam i ja nastavio šutiti i trpiti.

Da ne budem pogrešno shvaćen, žao je meni te žene puno, ali je njen intenzitet takav da bukvalno osjećam kako mi otima život, a ja znam da ona ne bi bila drugačija prema meni ni da me vidi razapetog na krstu - vjerujem da bi joj i to promaklo. 

Volio bih da sam jači i da me manje dotiču ove stvari, ali ne mogu lagati, lude žene su nešto najgore što sam upoznao u životu, nema tog umnog ni fizičkog rada koji te može iscrpiti kao one. 

Bijeg, vjerujte mi, samo bijeg bez riječi, a do tada slušalice i death metal na najjače.

***

Nisam zadovoljan s ovim što sam pisao danas, iako je bilo iskreno. Ima u meni i zanimljivijih i ljepših priča, ali ih ja držim duboko u sebi, gdje sam ih sakrio od grubih ljudi, a ovaj blog je mjesto na koje oni neće doći nikad, pa i ja trebam zakopati u sebe dublje i pokazati to svoje zlato.

Ono se, ako se ne varam, sastoji od velike ljubavi za ljudski život, pa kakav god bio, a što i sam ponekad nastupam kao mrzitelj, to je zato što nisam od čelika, nego od krvi i mesa. 

A ja vjerujem da je priroda stvorila sebi čovjeka da bi joj se ko imao diviti, te da je to zapravo najveći ljudski potencijal - moć divljenja.

***

Sve da nema ništa drugo, sportom se isplati baviti već i zbog samog apetita, zbog one lude gladi u kojoj ti se čini možeš pojesti cijelo janje sam. 

Nakon nekih četiri sata intenzivno treninga, našao sam se u tom položaju po ko zna koji put. 

Nemam nešto love i zato kupujem jaja, moju omiljenu nemesnu klopu. Volim ih jer se od njih osjećam sito, pa i jako, jaja fakat daju snagu. Četiri komada je moja mjera, moglo bi i više ali ja puno volim obični bijeli hljeb iz pekare, pa ode i on skoro cijeli. 

Da sam ipak okokuzio, ponovo heftu pred platu, to se nekako najviše vidjelo iz kupovine skupog talijanskog sladoleda, čije ću otvaranje odložiti za malo kasnije, a za šta se sada ne kajem sekunde, što ne znači da neću sutra - sad sam siti gospodin što za desert ima đelato oriđinale, ali sutra, kad potrošim posljednje novce, moglo bi biti zakletvi da nikad više u životu neću kupiti sebi skupi đelato; ako sam pametan neću se tako ružiti, jer to će samo dovesti do toga da ga kupim čim mi bude plata. 

Kokuzluk na kraju mjeseca me smara puno, utoliko više što ga trpim iako imam dodatni posao, ali šta sad mogu? Nepredviđeni troškovi vrebaju sa svih strana, a ja se opet držim koliko-toliko stabilnim u tom svemu, pa sad nema ušteđevine, ali ni duga - možda samo Radu i Epismontu, ali ću i to podmiriti uskoro, posebno Epismont, kog izgleda ne plaća niko više u haustoru, tako da nam ni čistačica više ne dolazi. 

A i Rad ću, prvo što cijenim njihov rad, drugo što su i oni prijetili nekakvim tužbama. 

I Vodovod mi je poslao nekakvu prijetnju da će me tužiti, ali njima nisam reagovao, samo sam pregledao svoje odreske plaćenih računa i našao da su tu svi; nek’ tuže. 

***

Ipak mislim da bih sa svoje dvije plate, uz malo bolji životni menadžment, mogao živjeti sasvim normalno, bez ovog nekog brukanja na kraju mjeseca.

Posudiće Elvan, posudiće i Dačo, ako imaju, ali ako i nemaju posudiće neko drugi, poslije čega će proći svega nekoliko dana prije nego vratim posuđeno, što sve skupa stvarno nije strašno, no baš zato trebam djelovati sada, a ne kad postane strašno. 

Najjednostavnije, najbolje rješenje ovog problema jeste kupovina fasunge, mjesečne zalihe. Bio sam ja to nešto ko i krenuo, ali nisam dobro naštelovao, jer zaliha koju sam napravio bila je kao za nekog profi kuhara, što ima za kuhanje osam sati, a ja imam pola sata. 

Petnaest kila svinjetine, to je do dvjesto maraka plafon, dvjesto ako ću uzeti u to i jedan lijepi file, pisanu pečenicu za pisca. 

Na pola kile crvenog mesa po danu čovjek poput mene ne bi trebalo da ima ikakvih problema u održavanju psihičke stabilnosti, a nedostatak novca, kad imaš kod kuće fine hranu i piće, to se onda pretvara u prednost, u skejt bez distrakcija što ih u skejtera izazivaju male prodavnice hladnih pića.

DEVETNAESTI PRVOG

Nikako ne pišem o knjigama što ih čitam, iako su one rječitije od svega drugog s čim imam posla. 

Polako privodim kraju zoologiju ahordata, koja me jako nasmijala dok sam prelazio gastropode, to jest puževe, gdje sam saznao da među njima postoje i oni kojima je u evoluciji anus došao iznad glave, pa su tu valjda jedini stvorovi koji se sami sebi seru na glavu bukvalno, svi drugi figurativno. 

Emira Šakovića sam već spominjao, njemu želim posvetiti jedan pravi, ozbiljni tekst, knjizi njegovoj što je objavio Synopsis, poezija i proza. Odličan pisac, stvarno pravi, definitivno dostojan i vrijedan šire čitalačke pažnje.

Vladislav Skarić mi svako malo izazove duševni pokret, jer ono što je kod njega zapisano kao štura informacija, kod mene izaziva dramski doživljaj, kom mogu da se prepuštam slobodno, bez straha da će me išta od toga natjerati na naporan i uzaludan dramaturški rad. 

Jedino historiju Arapa nisam uspijevao nikako, ali zato je zoologija ahordata privedena kraju, još 34 stranice i kraj knjige, za šta mi je nagrada cijeli jedan novi rječnik, naučni diskurs osobito podesan za podjebavanje ljudi - probao sam sa rječju protist i čovjek je prihvatio to bez pogovora. 

Ali taj gastropod, što mu se prilikom rasta predivne kućice organizam tako izuvijao da je čmar došao iznad glave, on mi je nekako glavno što sam saznao, a oko čega sam imao dvije ture smijeha, prvu kad sam pojmio tu građu i drugu kad sam pročitao da manji broj naučnika smatra da je evolucija i tu odradila solidan posao, dok je većina sklonija mišljenju da je prljanje glave fecesom prije degeneracija, nego evolucija. 

***

Ono što mi zapravo treba jeste da ne maknem sa Alipašina čitav dan, da sjedim i ležim što je moguće više, a ne ovako umoran, slomljen što se kaže, da idem voziti street. 

Imam jednu obavezu u gradu, nije mi žurba obaviti je, pa tad mogu malo proskejtati, a ako budem pametan neću ni to uraditi, nego ću pustiti ove sirote noge da malo dođu sebi. 

Zapisujem i jednu smiješnu stvar, a to je da stomakobolja proljepšava ljude, ona izgledu daje vitkost, bljedilo i skrušen izraz lica. 

Jutros me zorom probudila, kao nož u stomak da mi je zabila.

Moje uobičajeno snebivanje iza sna, ona neka nevjerica pred početkom dana, izostala je ovaj put, nego sam u jednom potezu zbacio sa sebe jorgan sa takvom odlučnošću da je odletio s kreveta, poslije čega sam odlučnim korakom otišao u toalet, pa znam da ima ljudi kojima su te priče odvratne, ali ne mogu da se ne zadivim samom sebi, kako sam utrefio perfektan tajming, u kom se kontakt daske od guzove poklopio sa početkom akcije u bobu. 

Neću sada pričati neke za mene veoma smiješne detalje, koji počivaju na mom opažanju da je stomak zapravo najdramatičniji dio čovjeka na dnevnoj bazi; “U rovu nema ateista”, rekao mi je jedan vojnik, a ja bih dodao da ih nema ni sa stomakoboljom. 

Uglavnom, nož u stomaku = gi kada sam završio osjećao sam se kao popijeni sok na slamku, a kad sam se takav ugledao u ogledalu ostao sam zapanjen - moj trbušni zid bio je premrežen rešetkom od šest polja, a sve to uokvireno oštro ocrtanim svodom, što nisam na sebi samom vidio nikad, već samo na televiziji i u magazinima.  

Još je ljepša slika postala kada sam digao pogled i vidio svoje blijedo lice, kako se skrušilo do takve umilnosti da sam tako viđao samo na slikama renesansnih majstora, sa prikazom svetih ljudi, čija je vjera u zagrobni život bila snažna kao znanje, tako da su ako ne sa blaženim, a ono sa potpuno ravnodušnim izrazom lica mogli podnositi i strijeljanja iz samostrijela, ili probadati sami sebe dugim bodežima i kratkim mačevima, prvo u stomak, na kraju kroz uho jer nema više gdje. 

***

Premda bolan, nisam mogao da malo ipak ne odem provozati skejt, a na kraju je to ispalo kao pun pogodak, jer novi sam trik uradio,  antismith grind ili Willy grind, a ja sam čuo da ga zovu i flux grind.

Kako god da se zove, danas sam mu stao u kraj ne silom i srećom, nego znanjem, sam sam sebi dao savjet kao da već znam trik, a ispostavilo se da sam fakat bio sto posto u pravu, da je moja vizija kako nabaciti i zaključati taj grajnd bila pravi nepogrešivi inženjering skejta, nešto na šta sam se kao čovjek mogao osloniti punim, pa sam to i radio, i zato što sam tako radio grajndovi mi nisu bili kratki, iako su bili novo. 

Jesu samo oni što sam ih sletio, ali to jer je Sulja počeo prijetiti da će prestati snimati. 

Sutra mi je slobodan dan i ja se već oštrim da idem po svoj novi, duplo duži Willy grind, te da sutra prvo idem obaviti to, a kasnije na posao, uraditi sve i imati u ostatku sedmice osmočasovno radno vrijeme, tako da mi ostane hrpa vremena za furati se da sam pisac preko ovih blogova. 

Skejt je moja možda i najveća ljubav u životu, čije me uživanje čini boljim čovjekom - čvršći sam i u nesreći postojaniji ako vozim skejt. 

Današnji uspjeh tokom sešna dao mi je neophodnu hrabrost da odem na žalost Anji i Sergeju. Bio sam se tako unezgodio pred tom posjetom, ali mali Sergej se potrudio da mi na kraju bude fino, a on je isti Saša u faci, pa mi je i to dalo neku utjehu. 

Moj Sale nije živio dugo, ali je živio odlično i brzo, pa je tako i za svojih trideset i sedam stigao, da se tako izrazim, sve obaviti od ovog “normalnog” u životu, samo mu eto nije postao dedo. 

Ili možda i to jest, u neznanju? Kad smo išli na more on, Mirza i ja, sve su mace prvo napadale njega, a tome ima dvadeset godina, dakle teoretski je moguće i to. 

Ali glavno da je ostao Sergej. Tek sad i ja malo bolje nekako vidim - treba imati dijete. 

OSAMNAESTI PRVOG

Kad god me zakači radna subota razbolim se već u petak naveče, od izrazito lošeg raspoloženja, koje se nerijetko uzdigne do žarke želje za nekim bliskim, što uvijek završi u osjećanju da mi je jedini drug u tom smislu gospodin Bog, te da bih se trebao okrenuti teologiji. 

Biće da me baš jako zabolilo što su mi djeca juče slomila Penny, što su poslije samo tako zbrisala i probala se izvući. U mojoj ludoj glavi stvari često nisu tako jednostavne, one su opterećene simbolizmom, koji na mene vrši baš snažan uticaj. 

Sada se plašim: nije li mi to išaret od mog jedinog intimusa,

da sam ponovo pošao u guzicu po med, 

isti kurac u tom smislu

da su književnost i skejt?

Postoje svjedočanstva da sam ga  počeo drkati na Lepu Brenu još 1989. godine, dakle sa samo dvanaest mjeseci, a ma koliko želio kasnije u životu da doživim i sve ono što je u južnoslavenski imaginarij unio spot za pjesmu “Robinja”, ipak je najčešće, da ne kažem uvijek do sada, završavalo sa dvije numere, najprije: “Hej, Boki, Boki, tako ti Allaha, dovešću te Boki do prosjačkog štapa”, nakon čega počinje underworld život, Brena i Džej, ono Brenino nemilosrdno: “Bolje čuvaj i to snage malo,  ako ti je do života stalo.”

To često radi i jedan Majstor, iz jedne predivne knjige - vidi da trenutno ništa ne ide i umjesto da se rasrdi, kao ja, on samo nešto pojede i legi, umiri se - čuva život za bolje sutra. 

To sad i ja trebam učiniti. Ok, nemam Penny, ali noge su tu, a one su ipak glavne. Onda, tu su i sarajevske nizbrdice, na kojima i moj obični skejt, sa točkovima 58, juri tako da pretičem auto eškole i one čije je P ganc novo. Running up the hill, rolling downhill, to je ono što ću raditi. 

Trčanje je inače veoma uzbudljivo, samo ako nije za nekim ili nečim. Kad se čovjek zatrči, kad uhvati brzine, dobije mogućnost da se na neko vrijeme, na nekoliko sekundi, do tridesetak, kreće skačući, a to je onda zapravo više leteći. 

Na posljednjem takvom skoku pod noge turiti skejt, u zraku naravno, pa upasti s njim u oštar nagib, odmah u punu brzinu, to jeste nešto, bar u ovom Sarajevu, gdje ako ne osmisliš sam sebi tako nešto, onda toga neće ni biti, već samo ono što se u ovom gradu pretežno nudi, a to su stvari fejk ili gej, pa izvoli pokusati tu dolčevitu, nauživaj se kao kakva zunzara. 

***

Možda mi je gospodin Bog slomio skejt da se ne bih razbolio na ovim teškim minusima? Jurnjava, downhill posebno, od toga se guta ledeni zrak tako brzo da se čovjek ishladi do sisa. 

***

Još tri sata do kraja smjene i radne sedmice.

Provodim ga u blagoj rastrzanosti između posla i skejta, pa ni na jednom terenu nisam baš uspješan.

Mislim da bih trebao obavijestiti klijenticu da mi treba još vremena za lekturu, ako ne želi da je posljednjih tridesetak strana loše pregledano. 

Ukoliko i vama treba takvih usluga, lektorskih i korektorskih, moja je cijena veoma povoljna, a usluga kvalitetna. 

***

Danas sam saznao da je umro advokat Aleksandar Saša Remić, inače moj najbolji školski drug i generalno jedan od najduhovitijih ljudi koje sam poznavao.

U gimnaziji je bio odličan i pomalo nestašan, a na fakultetu se uozbiljio - mislim samo u pristupu radu, ovako se zajebavao uvijek - pa je tako postao vrstan pravnik i advokat. 

Sale je bio čovjek istinski pravdoljubiv, a samo jedne prilike se požalio na pravnike koje ne zanima pravda u cjelini, već samo pravnička karijera. 

Inače se nije žalio nikad, i kada mi je prošle godine pričao o bolesti koju je dobio, učinio je to na onaj svoj pomalo šeretski, a pomalo mangupski način, tako da u mojoj glavi stvar jeste bila ozbiljna, ali to tek poslije, kad odradimo sve što treba i kad budemo stari. 

Iza Saleta su ostali supruga Anja i sin im Sergej.

Puno me potresla ova vijest. Iako su nam životi pošli u različitim smjerovima iza gimnazije, susreti što smo ih imali uvijek su bili ispunjeni smijehom i nekom posebnom radošću, nekom što nam je samo mogu dati oni ljudi koje volimo zbog njihovog karaktera. 

Ne volim ove situacije nikako. Sad mi je vijest još tako nova da sam u nevjerici, tek ću se poslije rastužiti kako treba. 

Mislio sam ići neki krug skejtom, ali ne mogu. Dragi moj Sale, neka ti plemenita duša počiva u miru, a ja ću te sačuvati u svim tvojim oblicima, dok ne dođe momenat da ponovo prohakujemo zajedno. Do tada ću gledati da se družim sa Sergejom, u kom se može biti nađe ista ona božanska čestica zlata kao kod tebe. 

Kakva kurčina od dana! 

SEDAMNAESTI PRVOG

Kad se tačno dogodio prvi susret između skejta i Bosne, to do sada nisam uspio otkriti, ali sam otkrio zato da je jedan Sarajlija, s prezimenom Pitić, probao dasku s točkovima 1978. ili ‘79, u Zagrebu na odsluženju vojnog roka.

Prva prava sarajevska skejt priča datira na godinu 1982. i starogradskog skejtera pod nadimkom Garo, koji tvrdi da se iste godine, kao prvi od Bosanaca, uzvisio sa skejtom tako da je bio u zraku sa sva četiri točka, a bez pomoći ruku, što je poprilično rano, revolucionarni skok sa skejtom, tzv. ollie, otkriven je širem svijetu tek tri godine prije toga. 

Volio bih sresti tog Garu opet, jer prošli put smo razgovarali možda tri minute, bio čovjek u prolazu, a to jeste priča koju bih volio čuti do u sitni detalj, ako ovo slučajno do tebe dođe, gospon Garo, plaćam pića dokle god bude priča trajala!

Već sredinom osamdesetih u gradu postoji ozbiljnija i šira skejt scena, što će reći da se i znanje o skejtu proširilo i ustabililo, a iz tog vremena, iz druge polovine osamdesetih, spominjem skejtera Davida iz Švrakina, koji ima skejt fotke iz 1986, na jednoj radi handstand, na drugoj ollie, dok u pozadini sija još uvijek novo Alipašino. 

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih u Sarajevu po svoj prilici skejt vozi možda i stotinu ljudi, u svakom slučaju previše njih da bi se svi među sobom poznavali, a tad nekad su sagrađene i prve sarajevske rampe, koje su prema Davidovoj priči odnešene na rukama sa Alipašina do, mislim da je do Muzeja, koji je tada bio važno skejtersko mjesto. 

Neki su mi rekli i da su skejteri međusobno bili podijeljeni na pankere i metalce, ali se meni ta priča ne čini uvjerljivom, već prije kao neko svjedočanstvo pozera iz tog vremena, koji su i danas ostali isti po tome što sami ne skejtaju, ali vole ometati druge koji to rade sa tim nekim svojim “skejterskim” pričama, za koje valjda i sami osjećaju da nema u tome skejta ni 1%, pa ubacuju te neke gluposti o neprijateljstvu, ne mogu drukčije osvojiti pažnju. 

***

Kad čovjek radi nešto puno, toliko da više ne zna gdje je radu početak a gdje kraj, onda se njemu zna učiniti da je izgubio kompas i da se vrti u krugu, ali onda dođe jedan dan i odjednom se sav taj rad isplati, vraćajući nam plodove koje smo u tom velikom i naizgled ludom radu zasadili i potom na to zaboravili. 

Skejt događaj u BKC-u je dogovoren, a mi, skejteri, oslobođeni smo plaćanja naknade, što mene čini tako sretnim u ovom trenutku, jer to je ipak zvanično priznanje, nešto što je nama u ovom trenutku potrebno, kako bi na proljeće, kad se vratimo na ulice, imali više simpatizera. 

Neću sada pisati puno, idem se baviti svojim lijepim skejt događajem, ima da bude k’o bombonica! 

***

Posljednja današnja potvrda da sam na pravom skejterskom putu stigla mi je od onih za koje sve to radim, a koji su mi se zahvalili tako što su mi slomili moj Penny, možda i jedini pravi u toj veličini u gradu, najmanji od 22 inča. 

Nisam imao izbora, morao sam pozvati njihove roditelje, jer momci su maltene probali okriviti mene, kao zašto ih nisam upozorio da Penny nije za skakanje? 

Volio bih kada bi uspjeli naći negdje samo dasku, original Penijevu, koja u tom slučaju ne ni bila ni skupa, ako je nađu to će biti na OLX-u. 

Ako ne nađu, nadoknada štete neće biti tako povoljna i to je baš truba, ali i ja sam njima dao dosta toga, da nisam moj bi ni Penny bio živ i sada. 

Kretanje pomoću najmanjih surfskejta, osim što mi je strast, to je meni i životna potreba, bez koje više ne mogu stići sve. Ljudi mi se smiju kad pričam kako sam na tom čudu, pogotovo otkako sam savladao penjanje na okomite trotoare, na sve okomito do visine od dvadesetak centimetara, postao praktično nezaustavljiv, ali je to jedna istina, jedno stvarno preimućstvo za mene kao čovjeka koje nije došlo preko noći. 

Ne želim ga zato preko noći ni izgubiti, i rado bih sebi kupio i Blejzer iz šopa, ali 320 KM, duplo nego Penny na internetu.

ŠESNAESTI PRVOG

Kad god završim dodatni posao prije petka, kao danas, osjećam se vrlo moćno i sretno. To znači, recimo, da sutra mogu spavati, ako hoću, do jedanaest, ali ja to neću, nego ću ustati ranije i obaviti štagod unaprijed, možda kupovinu?

Htio sam vam danas pisati o historiji skejta u BiH, ali ovaj put ozbiljno, što ćemo vidjeti kasnije, kako bude odmicao dan. Vidjećemo, rekli bi slijepci. 

Sad ću najprije uglancati sebi pod, a onda ću malo skejtati. Večeras imam bitan sastanak, u skejterskom smislu: hoću predstaviti svoj sport u BKC-u. 

***

Udario sam se u cjevanicu da valja, pa me sada cijela noga boli, ali srećom auto mi je ponovo u voznom stanju, tako da stižem na sastanak na vrijeme. 

Danas smo podigli tzv. koping na rampi, tako da je sada još bolja, a to još nije najbolja skejterska vijest od danas, ali ova bolja nije još dovoljno dozrela da se objavi - možda se to promijeni već sutra; sada ću samo reći da pušu veoma povoljni vjetrovi u jedra bh. skejt scene. 

Zato se u bliskoj budućnosti moram fokusirati na promociju skejt kulture, bez obzira što mi se samom najčešće čini da se s tim bavim kovanjem hladnog željeza i držanjem propovijedi u pustinju, moram u tome postati bolji nego ikad, jer to mi može osigurati budućnost s kojom bih bio sasvim zadovoljan: profi pisac ili profi skejter, oboje me ispunjava tako da mi se automatski ispravi držanje i umiri lice kad o tome mislim. 

Samo ne živjeti od bh. jada, činiti nešto da se isti ti jadi smanje, eto to je moja neka, nazovimo je tako, životna misija. 

***

Mislim da je sastanak bio uspješan, a što sam i očekivao jer na drugoj strani mi je sjedila prijateljica, samo sada u poslovnoj ulozi. Dogovor je bio kratak i lagan, poslije čega smo bacili još pola sata šuplje. 

Puno se radujem zbog ovog događaja, na kom ću uzeti učešće i kao takmičar, pa ako to bude moj dan, ako ne budem sluđen onako kako organizatori obično budu. 

Večeras sam uspio povući ručnu i umjesto skejtom u grad otići autom, zbog čega sam se u mahalu vratio neobično rano, prije devet. Sutra mogu spavati do kasno, a ima i da još jednom jedem. 

Ne znam šta mi je više s tim jelom, jer nekako sam stalno kao pomalo gladan, pa i sada evo, iako sam već jeo tri puta, i razne stvari. 

Priznajem da me je na neki čudan način strah debljine, ne zbog izgleda koji mi se sviđa, nego zbog tromosti koju sa sobom nosi; da nisam brz kao što jesam, da kao drugi ljudi idem na nogama, a ne na malim skejt bolidima, tada ništa ne bi bilo od puno toga, iz jednostavnog razloga što se ne bih mogao pojavljivati na svim tim mjestima na vrijeme. 

Život žurbe nije prijatan, zapravo je odvratan, ali ne i kada se dio koji otpada na samo žurenje obavlja na skejtu - skejt od žurbe pravi nešto najbolje na svijetu, nešto čime se želiš baviti i u slobodno vrijeme. 

Odmor mi puno prija, moje bolne noge, gluteusi koje bih mogao štipati sam sebi čitav dan koliko mi to godi, sve to zapravo itekako voli da sjedi, bez obzira što teško može sjediti mirno, nego krenu te moje noge po skejtu hodati i kad njega nema, same to rade - možda se moja prava familija preziva Adams?

I ovo danas što sam razbio cjevanicu, to ne bi bilo da mi u desnoj nozi nije ostao grč od sinoć, koji još nije sasvim prošao.

Moram priznati samom sebi da mi je ovo bila odlična ideja, dovesti skejt u BKC, a nadam se samo da ću uspjeti dovesti i koju novinarsku ekipu, nadam se da neće biti s tim problema to je prava novost, skejt u Bosanskom kulturnom centru. 

Ta sprega između skejta, BKC-a i medija u konačnici bi trebala uroditi malim društvenim napretkom, koračić bliže ka spoznaji šta je to skejt, da nije igračka ni zajebancija, da ti to lako može biti i avantura za cijeli život, tako da na samrti ni za čim ne žališ, osim za jednim - što na vlastitim skejt snimcima nisi išao brže. 

Ne mogu se sjetiti je li o tome pisao Radomir Konstantinović u knjizi “Filozofija palanke”, ali može biti da jeste, a da se meni čini kako je ovo što ću navesti moje originalno opažanje: fundament malograđanštine je ta neka nesalomljiva vjera u vlastitu pamet, koju nikakvi fijasko, debakl i katastrofa ne mogu poučiti da znati i izmišljati gluposti nije isto. 

Zato je potrebno da informacije o skejtu počnu dolaziti iz relevantnih centara kulture i sporta, te da o tome u društvu priča neko poput mene, a ne neko nesvjestan šta priča, ko samo prenosi informacije. 

2025. je godina skejta u BiH. Osjećam to jasno - dogodiće se velike stvari. 

PETNAESTI PRVOG

Ima tome sada već i petnaest godina, da se izjutra budim prepun lijepog spisateljskog nemira, onog što hoće pisati, pisati, pisati. Protumačio sam to sebi tako da sam pisac pravi, pa jednoga dana, kad postanem i profesionalni, moji će saradnici biti ljudi sretni, jer istina jeste da sam za to mašina, ili možda bolje reći mašinka. 

Nisam otišao jutros na dodatni posao, izabrao sam spavati dva sata više i malo pisati prije posla glavnog, pa evo me sada u svom elementu, u kafiću s kafom i cigarom, zadubljen u telefon kao svi oko mene, sretan što mogu izgledati tako potpuno normalno dok se bavim svojom nenormalnošću, svojim milim spisateljstvom, kog više ne oglašavam nigdje, pa ono nekoliko posjeta što ih dobije svaki post doživim jače nego stotine prijašnjih, koje sam telalio. 

Ima već dva dana kako hoću pisati o čovjeku po imenu Frank Gerwer. Razlog tome je što sam ga vidio na internetu gdje na skejtu, on koji ima pedeset punih, skače sa čuvenog gepa Wallenberg, istog onog na kom je prije skoro četvrt vijeka ušao u skejtersku historiju, kao prvi čovjek koji je tu opalio kikflip. 

Takvi ljudi, kao što je Frank Gerwer, za mene su postali jako važni, kao realne slike mogućeg skejterskog života i za mene, kom se, oh!, milion godina živi, samo ako ću moći skejtati. 

Ljudi u Bosni, ma koliko se batrgali i otimali, ipak su u velikoj mjeri opterećeni jugo-naslijeđem, što u velikoj mjeri remeti uživanje u demokratiji, koja kod nas nije ništa drugo nego neki apsolutno nemoćni socijalizam u refuzi, gdje je svako postao Tito, samo u mikro veličini, pa niko ne sluša, ali slušaju ljudi sami sebe pa Tituju svejedno. 

To se u velikoj mjeri slijeva zatim na mene, što po Sarajevu jurim na skejtovima, srećom tako brzo da više ni ne stižem čuti sve gluposti koje mi seljaci dobacuju - njima je jezik brži od pameti, a ja sam brži od njihovog jezika, ali ponekad me ipak uhvate, pa valja po milioniti put slušati neku ljudsku pihtiju, što ne može ni potrčati više, da ono priča o štetnosti sporta. 

Zato mi treba jedan Frank Gerwer u životu, koji za skejt ima samo lijepu riječ, ili nema riječi nikako - samo pedeset godina star čovjek, koji skače sa jebenog Wallenberg gepa.

***

Danas sam malo skejtao trikove, opalio sam nekih tridesetak komada, pa je to ok za danas, ali sam posudio od jednog dječaka jedan novi skejt, pa sad evo pijem noćnu kafu i spremam se za vožnju tog novog skejta, koji je takav bolid da me ne može spriječiti ni četiri-pet stepeni ispod nule - u ovom trenutku mi je nekako i drago što su uslovi takvi, jer osjećam da me to čini tvrđim i odvažnijim. 

Na mom Penny-u, mom malom skejtu za, kako mi to kažemo, kruzanje, što označava vožnju koja je sama sebi cilj, moj krug sa Alipašina oko Vijećnice traje oko sat i petnaest minuta, a sa ovim sada, ako ne bude nikakvih prinudnih pauza, kontam da ću stići bar pet minuta prije, ako ne i cijelih petnaest.

Bilo bi lijepo kada bi u Sarajevu postojao bar još jedan skejter sličan meni, koji to radi bez obzira na vrijeme, kako ovo što se odnosi na vremenski protok, tako i na ono koje se odnosi na atmosferske prilike. Nešto kontam da bi u tandemu bilo sve još bolje, ali i ovako je super. 

Sve je super naspram sjedećeg života, u kom je čovjek razapet između socijalnih mreža, tog prostora za “druženje” sve asocijalnijih ljudi. 

Posebno skejt dominira nad tim takvim životom, u koji sam i ja prilično uronjen preko cijelog dana, pa onda moram ovako isijavati u noć. 

Bože, zdravlja mi daj, i da mi nikada više ne pukne nijedna kost, to te moli Boki, tvoj rijetki gost. 

P. S.

Vožnja je ispala na kraju preko sat i po, a to je možda i najbolja ilustracija, šta je to skejt. 

Ipak ne mogu reći da ne vidim kako malkice pretjerujem, a najviše to vidim po nogama: evo me sada s Bibcem u šetnji, pa ne mogu da stignem svog pilića kratkonogog i crno-bijelog, a zato što mi je pušerica, moja desna noga, pod grčem koji se neće sasvim opustiti do jutra; to ništa ne boli, ali se ne može fino hodati, mora se čovjek malo klatiti jer nedostaje mobilnost. 

Drago mi je da sam Vils opet prešao u svič stavu - s pušericom naprijed. Još uvijek mi je to jako čudno, a ako se probam gurati sa kikericom, mojom lijevom nogom, onda sam u stalnom riziku da nezgodno padnem, ali polako, tek sam se dva puta spustio; pitaću se opet kad bude dvjesto dva. 

Nego trebao bih se ja malo pozabaviti i da ne jedem šećera, bar ne toliko. Dok sam imao Crimson Snow jabuka bolila me briga i za čokoladom i za gumenjacima, no sad kad vidim na jabukama smeđi Greeny Smith, ili nagriženu i već blago na putu da postane suho veće jabuku Story, po cijeni kao da je porno krimsonka, onda se lakše odlučim da mi društvo prave zlatni medo i lila krava. 

Ali čitam sinoć - Andrew Reynolds jede tonu voća i povrća, a on je isto tipa 48-9 godina i ono ubija skejt baš, kao neki momak u najsnažnijim godinama. 

Trebam i ja to probati - prestati sa svim sranjima, pa svo to zdravlje predati skejtu, te možda i sam poletjeti ozbiljno sa tom svojom daskom, pa i niz gelendere - zašto da ne? Jer meni će tek sad trideset i sedam, vrijeme je u tom smislu još uvijek na mojoj strani. 

Još želim zapisti i kako mi je u jednom trenutku vožnje prošlo kroz glavu kako je lijepo i u zrelosti zadržati mladalačke furke, naravno u godinama prilagođenom obliku. To dopušta ljudima da uštele poneki potez do gracioznosti, koja dobro dođe za svaki dan. 

ČETRNAESTI PRVOG

Svako radno vrijeme, osim onog od 8 do 4, je sranje od radnog vremena. Moje je, na redovnom poslu, bilo od 10 do 18, a od danas se promijenilo, pa je sad od 12 do 20. 

To znači da moram dan okrenuti naopačke, početi ga sa dodatnim poslom, pred čim sada malo strepim jer ne znam kako će ići sa prevozom do grada i nazad, ali ne želim biti unaprijed malodušan - možda baš ovako bude išlo brže?

Ipak u ovom trenutku razmišljam kako želim novi posao. Imam iskustvo u novinarstvu, imam i u marketingu, pa mislim da bih trebao gledati to dvoje, nešto gdje će me cijeniti više zbog govora i pisma. Bio sam već našao nešto, ali ljudi su dali zadatke, a ja imao puno dodatnog posla te hefte, pa nisam to uradio, što mi je sada malo krivo. 

Moram se na tom polju potruditi više, moram pronaći nešto što je više u skladu sa mojim obrazovanjem,  što će me eventualno osloboditi i ovog dodatnog posla, jer i njega mi je pun kurac - ljudi se po svijetu bore da radno vrijeme bude šest časova, a ja svaki dan pucam po 10-12, pa se poslije žalim na usamljenost, kao da u takvom životu, u sistemu gdje je ne biti gazda smrtni grijeh, može biti ikako drugačije. 

Protiv ovih, i svih drugih frustracija, nakan sam da se borim pomoću skejta i pomoću historije - odustao sam od čitanja debelog romana “Srce Midlothiana” Valtera Skota, a naoružao se novim radovima Vladislava Skarića, kao i sa historijom Arapa Filipa Hitija, historijom Bošnjaka Mustafe Imamovića, a trebam uskoro od Nihada Hasanovića dobiti knjige “Osvajanje Meksika” i “Opadanje i propast Rimskog carstva”, pa će to možda biti i dosta za ovu godinu.

U tim knjigama sada pronalazim više uživanja, a zato što su mi korisnije - njihovo čitanje mi gura male asove u rukave, koji se ponekad i ponegdje daju unovčiti, raspisati u tekstove od po stoje. 

Užasavam se vlastitog prekarijata, ali izgleda da ne mogu sebi više pomoći, jer novci su meni postali zamjena za bliske ljude, ljudi sa kojima sam okružen ne pružaju - nego prodaju svoje male pomoći, pa dao Bog da nikad nijednu ne zatrebam, ali neka i para. 

U ovakvim trenucima ne mogu da ne mrzim komparativnu književnost. Sve mi je u životu uzela, baš kao da sam se bavio nekim najgorim kriminalom, ali moram joj se i zahvaliti, jer ona me učinila i sposobnim da sve ovo izdržim.bez da se od toga pretvorim u kamen - ja plačem to je istina, ali isto tako prkosim i tjeram svoje po svaku cijenu, pa mi je to ipak zadovoljavajući rezultat: nisam postao pisac, postao sam nešto još književnije od toga, a to je junak iz romana. 

***

Volio bih da u budućnosti dozrijem na način da unaprijed ne sudim ništa, da u svemu čekam najprije iskustvo, pa tek onda donosim sudove. 

Da sam se tako postavio danas, jutros ne bih bio tako zabrinut, a sad bih bio nepomućeno sretan, jer izgleda, bar po ovom prvom danu, da je ovaj novi raspored bolji od starog, jer na dodatnom poslu sam bio pola sata duže, što mi je dalo nadu da ću u konačnici ići u grad sedmično jednom manje, jer brže ću završavati ako ovako nastavim. 

Sad ću nešto pojesti najprije i kafu jednu popiti, a onda se bacam na metlu i zoger, na pripremu skejtaonice za današnji session. 

***

Umro sam danas, ali mi nije to krivo jer sam bio jako vrijedan, pa sad mislim kako imam šansu zaspati prije ponoći, pa se do sedmice naspavati do prirodnog buđenja i tako zaobići stres što ga proizvodi alarm. 

Bio je dobar današnji sešn u šopu. Bilo je desetak skejtera i jedan skuterlija, a ostali su bogme skoro čitav dan, što je znak da im je kod nas fino.

I ja sam malo skejtao, ali slabo, nisam se uspio čestito ni zagrijati, a što sam nekoliko dobrih trikova ipak poskidao, to je bilo na iskustvo, na to što svaki dan to radim. 

Jednu stvar primjećujem u vezi sebe, a to je da mi postaje sve teže koncentrisati se na nešto ako nisam sam s tim nečim. Zato toliko ne volim glupe, a brbljave ljude, što sam stariji osjećam nekako sve veću potrebu da se izoliram od njih u potpunosti, ne zato što ih ne volim, nego što me njihove glupave brbljancije doslovno uspavljuju. 

Nego htio sam napisati još nešto skejtersko. 

Svi u Sarajevu znaju ko je Senad Krasnići, naš skejter “crnac”, osebujna skejterska ličnost koju su upamtili svi koji su je ikada sreli - i dan danas pitaju skejteri iz Hrvatske za njega, s kojima je Senčo, ili Fifti, kako ga mnogi u Sarajevu zovu, dernečio samo jednom, a prije deset godina.

Eh, taj moj drug skejter, moj Senči, on je u isto vrijeme i najnesretniji čovjek kog znam, a o čemu neću sada pisati kako sve, već odmah prelazim na posljednju kariku tog debelog lanca nesreće, koji će sutra preći iz duhovnog u materijalni svijet - ode mi Senčo na robiju, koja mu je bila dodijeljena na dvije, pa poslije žalbi poganih tužitelja promijenjena u pet godina, iako je Senad svoje djelo počinio u samoodbrani. 

Nesretna posljedica te samoodbrane bila je da je napadač preminuo, a da nesreća bude veća - to je Senadov rođeni brat.

Svratio je večeras da se pozdravimo, pa me to rastužilo, jer nije to sa bratom ni izbliza jedina velika nesreća u Senadovom životu - neka makar bude zato posljednja, neka i njega krene poslije svega, jer ma šta ko mislio nakon što su se njegovom nesrećom poslužili mediji, Senad Krasnići je dobar čovjek, izrazito duševan i sa puno lijepih talenata, koje od nesretnog života nije stigao još razviti do vrhunca. 

To sam mu i rekao na ovom jebenom rastanku, da proba sebi srediti dozvolu za skejt, kog ću mu u tom slučaju rado poslati u zatvor, jer u njegovim nogama su trikovi što ih Sarajevo nije moglo ni prije ni poslije Senče, treba ih izvući van, a to iziskuje dosta truda. 

Još sam tražio od njega i da svaki dan čita knjige tamo, djela klasične književnosti, minimum deset strana. To jest možda ovako štreberski i dosadno, ali ja to zaista mislim - čitanje knjiga čini čovjeka pametnijim, dakle boljim, a sam taj proces drži ga podalje od raznih grešaka; nema se tu šta razmišljati, knjige su za čovjeka koji želi živjeti ozbiljno, sa ozbiljnim znanjem što pravu moć daje. 

Premda već odavno skejta samo kad sretne nekoga sa skejtom, pa uzme pet-deset minuta, ipak mi je krivo što Sarajevo postaje siromašnije za jednog poznavaoca i ljubitelja skejt kulture, a mi ih tu nemamo na bacanje. Nadam se zato da neće odležati svih pet, da će mu stići još jedna promjena kazne, ovaj put u njegovu korist, te da ću ga brzo vidjeti u Sarajevu, ali sada ne više kao zabrinutog uličnog hodača, što čeka rasplet nesretne sudbine,  već kao slobodnog čovjeka koji se vratio u svoj grad da ljudski živi i radi. I skejta, naravno. 

TRINAESTI PRVOG

U prošlom blogu sam rastavio skejt na dijelove, a danas ide kratka historija.

Primitivni skejtovi sastojali su se od kakvih bilo dasaka, na koje su se odozdo zašarafljivale rolšule, a prema priči surferi su bili prvi koji su s tim počeli, kako bi u nedostatku vjetra mogli vježbati na asfaltu. 

Prvi komercijalni skejt pojavio se u Americi 1959, ali je tek 1965. dobio svinuti rep, tzv. kicktail, nešto što je bilo potrebno da skejteri krenu dalje u razvoju trikova. 

Iduća evolucija skejta jesu točkovi od uretana, koji stižu 1972. i donose u skejt toliko brzine i kontrole da mu popularnost značajno raste, tako da se 1976. pojavio i prvi skejt celebrity, Tony Alva. 

U to doba, sedamdesetih, vert i freestyle su bili dominantne skejt discipline, za razliku od prijašnjih slaloma i spusta, fokus se sve više prebacuje na zrak i trikove. 

U tom smislu revolucionaran događaj bio je otkriće trika po imenu ollie, a to je skok sa skejtom bez pomoći rampe ili ruku. 

To je svim skejterima dao čovjek po imenu Alan Gelfand, koji ga je otkrio slučajno 1976, a tri godine poslije usavršio tako da je to postao pouzdan potez, kao stvoren za vožnju ulicama. 

Osamdesetih godina skejt polako kreće da se izljeva iz skejt parkova na street, gdje se iz fundamentalnog olija rađaju sasvim novi trikovi, prije svega flipovi. 

Potreba za flipovima je najodgovornija za promjenu oblika daske tokom osamdesetih - 1989. izlazi prva daska kojoj su nos i rep jednaki i jednako svinuti, a to je bio pro model poznatog skejtera Mike Vallely-a, ostala upamćena pod imenom “Valelijeva farma”. 

Već na samom početku devedesetih rađa se popsicle oblik daske, koji će ostati aktuelan evo već 35 godina, a takav će vjerovatno ostati do kraja svijeta jer s tim je skejt dosegao vlastito savršenstvo, svoju genijalnu jednostavnost. 

Devedesete su značajne i za razvoj street skejtanja, koje iz godine u godinu postaje sve ekstremnije i kreativnije, tako da skejt filmovi već sa početka 21. vijeka djeluju skoro pa nerealno u odnosu na one iz prethodne dekade. 

Osim kao ulični, skejt se uporedo razvijao i kao formalni takmičarski sport. U tom kontekstu bitno je napomenuti X-games, alternativnu Olimpijadu ekstremnih sportova, čije su pojedine discipline, park i street, kroz trideset godina postale prave olimpijske, od pretprošle Olimpijade. 

Takmiče se i žene i muškarci, a najlošiji koji su tamo nastupili, bez obzira na spol, isprašili bi nas bh. skejtere tako da bi nam od dupeta nastala sita i rešeta. 

Pored ta dva, veliko i poznato skejt takmičenje je i SLS street league, serijal u kom najbolji zarađuju milione.

Lično mi je istovremeno drago i krivi što je skejt doživio takva priznanja, drago jer to jeste pobjeda svoje vrste nas skejtera, ali bojim se da nas je ta pobjeda istovremeno i ukrotila na način koji će omogućiti da se skejtom bave oni koje Bog nikako nije za to dao, a to su oni koji se time bave isključivo zbog para.

Para u skejt kulturi ne nedostaje ponajviše zahvaljujući pozerima, koje brižno dotjerani skejterski look odvajkada košta kao Svetog Petra kajgana, čemu je najbolji primjer stari skejterski brend Supreme: taj nije ojadio bjelosvjetsku sirotinju manje od Balenciage, Guccia i ostalih koji se bave prodajom odjeće za bogate. 

Sami skejteri hvataju te stvari po second hand radnjama i outletima, a glavninu love čuvaju za daske, koje pucaju kod trudoljubivih skejtera, koji je ima mjesec to je već da se čestita, posebno ako je ostala čitava, u prvobitnom obliku. 

Jednom kad nauči grajndati, pravi skejter to ne prestaje raditi nikad, pa to znači da u godini valja kupiti i dva para osovina - može i sa jednim, ali drugo pola godine vožnja neće biti tako glatka. 

Neće ona, istinu cijelu da kažem, biti glatka ni bez novih točkova, kojih nekad treba i više od dva seta na godinu, bar za one koji ne vole gubiti na brzini, a ne voli to nijedan skejter, fazon je u tome da je u brzini što većoj, jer to omogućava da se i u zraku ostane najduže. 

Jedino se ležajevi drže nekad po dvije i više godina, ali teško kod street vozača, a u Bosni samo to i možeš biti, jedino je Maglaj izuzetak, što ima pravi, namjenski sagrađeni skejt park, koji pri tome nije loš, ekstra je; nisam još čuo da se u Maglaju pojavio neki skejter i to je ono što je pri tome tužno, da se to napravilo u Sarajevu mene bi se tu često moglo naći, ne bih se smirio dok na china bank-u, jedinstvenom u BiH, ne bih sredio ne samo flip bs 50-50, nego i flip fs 50-50. 

Što se tiče takmičarskog skejta, njega možete guglati i sami, a ja vam želim skrenuti pozornost za još nešto skejtersko za šta ste možda čuli, a to je Thrasher magazin, najmasovniji medij posvećen uličnom skejtanju, čiji su Instagram i Youtube profili sasvim dovoljni da se ostane u svakodnevnom kontaktu sa najboljim od toga. 

Za one koji ne vole najveće samo što su najveći, dobra alternativa Thrasheru je Free skate mag, a odličan je i Ig profil No comply network. 

Sa Balkana ističem hrvatsko-slovenačku spregu, Sunshine crew, čiji je dio i za mene jedan od najboljih skejtera Balkana ikad, Bruno Vranić iz Slavonskog Broda, u raji poznatiji kao Tica. 

Sunshine crew je najozbiljnija skejt ekipa koja je u Sarajevo došla dvije godine zaredom. Prošlo ljeto su snimili i video čije je ime izvedeno iz riječi Baščaršija tako da ne možeš to šale upamtiti. 

U tom videu, u zelenim pantalonama, u skoku sa six staira, u pedeset stotinki, proleti i malenkost moja. 

Svi drugi koji su u videu skejtaju bolje od mene, ima i gelendera:

BAŠČARŠČŠČIJA

DVANAESTI PRVOG

Sve je u mom životu sto puta bolje, samo ako se desi sat kvalitetnog skejtanja, kao što se desio i maloprije. 

Posebno bih trebao voditi računa da skejtam vikendima i tako od velike samoće, posebno nedeljom, napravim veliku skejtaonu, pa iz svega izađem samo jači nego ikad, mislim kao skejter. 

Onda, skejt u Bosni i jeste prava književna tema, jer sve promovisane društvene manjine za nas su zapravo giganti, a još je naša skupina sastavljena većinom od djece-junaka, koja grdnu bijedu trpe od seljaka samo zato što su sportisti.

To je društveno polje djelovanja za mene, jedino realno rekao bih, pa treba na tome onda i raditi, početi sa organizacijom nekih skejt događaja na višem nivou, a u prostorima namijenjenim kulturnim dešavanjima - u BKC-u, recimo.

Neki kažu da ozbiljnog društvenog angažmana nema bez politike, pa i o tome razmišljam: skejterizacija Bosne, politički motivirana, sa krajnjim ciljem - stapanje Srba, Hrvata i Bošnjaka u jedinstvenu bosansku naciju Skejtera, u kojoj će se ljudskost mjeriti isključivo po odnosu prema dasci, a stariji ljudi, kao i mladi umobolnici koji se na njih furaju, oni će srati djeci što ne skejtaju. 

Nego, hajde da napišem i štagod ozbiljno, činjenično o skejtu, ne bih li makar nekoga nečemu naučio. 

Skejtova ima raznih vrsta, ali ime skejtbord, skraćeno skejt, rezervisano je za njegov najpoznatiji oblik, kod kog su prednji i zadnji kraj svinuti ka nebu. 

Taj skejt sastoji se od sljedećih dijelova: jedna daska, jedan grip, osam šarafa, osam matica, dvije osovine, četiri točka, a u svakom točku po dva kuglagera, ukupno osam. 

Daska se sastoji od sedam slojeva furnira, najbolje od američkog javora šećerca, a odlična je i baltička breza, dok je sve drugo odlično za izbjegavanje. Ti su slojevi slijepljeni pomoću ljepila, a presom koja daje dasci oblik, u kom postoje male varijacije na temu, ali ništa izvan tzv. popsicle oblika. 

Grip je samoljepljivi šmirgl papir. Može biti u boji i sa dezenom, a klasika je u tome crna boja, što je i moj vječni izbor, narušen samo jednom sa prozirnim.

Šarafi i matice, to se zna šta je. 

Osovina se sastoje od baze, nosača i šipke koja je narezana na krajevima, a zatvara se maticama. Preporučuje se na šipkama koristiti i male metalne šajbice, za sigurnu odvojenost ležaja od matice sa jedne i nosača sa druge strane. Pored toga osovina ima veliki šaraf kingpin, obložen gumicama različitih tvrdoća, kojih dođe dvije po osovini, zajedno sa dva metalna tanjiruća. 

Točkove također ne treba posebno objašnjavati, recimo samo to da ih ima raznih veličina, od 52 do 60 mm otprilike, a i tvrdoća: ulični skejteri ne uzimaju mekše od 97A, dok je 103A najtvrđe u ponudi, bar što ja znam. 

Kuglageri, ili ležajevi, oni su na skejtu posebni po tome što kuglice, obično šest, imaju plastični kavez za odstojanje. Kuglice treba da imaju uljni film na sebi, samo jedna kap ulja ide u očišćen ležaj, a najbolje Bones speed cream. 

Sve to zajedno, u normalnoj varijanti izađe oko 420 - 440 KM, mislim u Skejtu gdje radim, a tako je i drugdje, pet maraka gore-dole na čitavom Balkanu: 110 daska, 10 grip, 10 šarafi, 180 osovine, 70 točkovi, 60 ležajevi, otprilike. 

Neki od proizvođača kvalitetnih daski jesu: Flip, Element, Sk8mafia, Creature, DropIn, Baker, Jart, Deathwish, Santa Cruz, Plan B, Alien Workshop, Girl…

Grip: Mob, Jessup, Grizzly, Shake Junt. 

Osovine: Independet, Krux, Film, Destructo, Ace, Polster, Tensor, Bullet, Royal, Silver. 

Točkovi: Bones, Spitfire, OJ’s, Autobahn, Ricta, Organika…

Ležajevi: Bones i Bronson, ne treba treće gledati u tome. 

Toliko za ovaj blog, sutra ćemo opet nešto novo smisliti. 

Napisao sam zapravo puno danas, pola dana sam upropastio pišući o samačkoj samoći vikendom, ali sam otišao poslije toga na dasku, poslije čega sam se stidio šta sam napisao, pa sam zato uradio ovo novo. 

Ima stvari koje čovjek treba sačuvati i za psihologa, jednom kad najzad pokupuje sve skejtove koje želi, pa mu ostane para i za gluposti kao što je psiholog. 

Mislim da sam se zajebao za dosta ovih postova, ali za ovaj definitivno ne. 

Smrt fašizmu i sloboda narodu, ali nadasve ipak - sk8 or die! 

JEDANAESTI PRVOG

Možda je za mene ipak najbolje - pisati samo o skejtu, samo vožnja, daske, gripovi, gepovi, rejlovi, kurci i palci, sve ono do čega je meni možda i ponajviše u ovom trenutku života stalo, a ništa društvo i društvene teme, ništa ono o čemu može čitati i razgovarati svako.

Ne ide mi savremena književnost, a starinska, zastarjela, ona u kojoj sam koliko-toliko dobar, ona ne ide sama od sebe, pa mu to dođe kao neka dvoja vrata - iza jednih te čeka gospon Kurko, iza drugih gosn Nispe, pa izvoli, biraj, simpatičniji ili naučniji, koji bi ti? 

Iako sam posljednjih mjeseci veliki trud uložio u, da se tako izrazim, imunitet na književne poraze, ipak nisam uspio da ga steknem puno, zbog čega se plašim i Kurke i Nispe.

Ono čega se ne plašim jeste da vozim skejt i po zimi, u gluho doba noći, kad cesta postaje skliska i blistava, pa to i radim. 

I večeras sam to radio, i bilo je baš dobro, bez obzira što me puno boli noga, a još stotinu puta više duša - skejt je lijek svemu. To jest, nozi možda i nije, ali duši jeste, koja je i važnija. 

Koristim ovu priliku da svima preporučim skejt kao svakodnevnicu, uz napomenu da opremu kupuju isključivo od mene, u prodavnici gdje ja radim, jer to vam je provjerena kupovina - i ja tu kupujem, najbolja sam mušterija uprkos uposleničkom popustu. 

Večeras sam se sjurio s Arhitektonskog fakulteta, držeći se sve vrijeme ceste kao kakav automobil. 

Treba mi 380 i još 350 KM da kupim još dva skejta, jedan mali i jedan malo veći kruzer, a 210 za nove točkove i ležajeve na običnom skejtu, što je skoro milja maraka. Da se čovjek upuca od skupoće, ali isto tako i od sreće. 

Nije lako biti kurčevi bloger. 

DESETI PRVOG

Obavezao sam se napisati najmanje jedan blog u danu, pa evo poštujem vlastitu odluku. 

Bog je svjedok da ne znam stvarno šta napisati, pa pišem šta sam danas čitao, ponovo o beskičmenjacima, koji su se usložili do pojave krvotoka. 

Jasno mi je da smo mi ljudi na vrhu piramide i da zbog toga uživamo u životu puno opširnije i dublje od svih tih stvorenja, ali nekad se čovjek pita - nije li skala obratna, nije li savršenstvo života - prokariotski organizam, životinja protozoa? 

Jer kao što je kompleksan ljudski organizam, tako je kompleksan i ljudski živor - protozoe nemaju tih problema, tu su gdje su, rade što rade, a sve do jednom, poslije čega nema ljutnje ili bilo kakve druge emocije, jer nema mozga. 

Mene moj mozak često muči, uključujući i sad: gluha su doba i ja sam nizašta, ali pišem, moram napisati, dao sam riječ. 

Volio bih, sad kad su se već stvari posložile talo kako jesu, da je moj mozak drugačiji, manje fantazerski, a više realistični. Nisam ga sam birao, služio sam mu u skladu kako je zvao i tako sam završio u paklu pisanja, preciznije - paklu pisanja koje ne vodi nigdje. 

Kad neki put ne vodi nigdje, to znači da vodi u pizdu materinu. I ja sam već otišao, ali se ne dam, napadam i kao zombi, množe se moji blogovi kao protozoe. 

Nikakvi su, ali tješim se da će biti bolji, da ću ih pisati jednom i odmorniji, rasterećeniji, pa neće biti tako grubi. 

DEVETI PRVOG

Danas sam već pisao malo, jutros kad sam bio nadrkan, a sad kad sam se smirio krećem ispočetka. 

Pošto ljude drkanje generalno zanima, možda i najviše od svega, nek se zna da sam se nadrkao što mi se razbolio kolega, jer bez njega na pauzi ne mogu otići izvesti cuku, pa sam to morao prebaciti za poslije posla - sad baš to radim - što znači da ću na drugi posao stići samo malo, tako da ću morati i sutra sve isto. 

Jutros mi je zbog toga bilo krivo, ponovo sam razmišljao o tome kako se nisam školovao za trgovca, već za kulturnog radnika, te kako to u ovoj zemlji mogu biti samo na vlastitu ruku i o vlastitom trošku, zbog čega moram biti neki drugi radnik. 

Velikim piscima, u kulturnim zemljama, oduvijek se davala neka sinekura, neki posao u kom je malo obaveza skopčano sa visokom platom, e da bi veliki pisci zadržali slobodu svog prelijepog govora, kao i da bi imali plaćeno vrijeme da se time bave. 

U tom kontekstu spominjem ponovo Sidrana, koji mi je pričao kako je u Jugoslaviji, u knjizi ljudskih zanimanja, on bio zaveden kao, citiram, vodeći dramaturg na RTC, pri čemu nikada nije ni vidio vlastitu kancelariju. 

I Anatolu Fransu su to dali, pa čovjek napisao tolike divne knjige i mnogim drugim, ali nije meni sada to u interesu da mislim, jer ako budem o to radio, otpašće prefiks sine, a ono što ostane mi ne treba, jer ne znam više ni sa svojom, kud bih je djenuo da mi ne smeta? 

Ima i u Sarajevu umjetničkih sinekura, ima i njihovih nezaslužnih korisnika, a moje upoznavanje s njima dovelo je do potpunog gubitka nade da će se i za moj talenat tako nešto ikada naći, nego mene prije nalaze gospoda sinekuristi, koji me zatim pokušavaju prevariti, dobiti od mene besplatno “svoje” autorsko djelo. 

Moram reći da sam jako ponosan na sebe što sam im svima odolio, što me mnogi od njih zbog toga sada hejtaju, kao da sam im ja kriv što su se oni preda mnom ponižavali, bilo sa stupidnim lagarijama, bilo tako što su ga pušili meni nepopušljivom, koji sam to uvijek dopuštao, prije, jer  koji to mladi pisac, mladi čovjek uopšteno, ne voli kad ga lijepe pretjeranim i neprimjerenim komplimentima? 

Što se tiče stupidnih lagarija, ja sam s njima nekako odavno naučio da se nosim tako što i sam počnem lagati, pa ako su oni meni obećavali kule, ja sam njima gradove, s tom razlikom što su oni u mene vjerovali više nego ja u njih; na kraju, kad bi kulisa pala i otkrilo se da neplaćeni pisac nije napisao niti slova, ispadne da sam ja taj koji je obmanuo i izradio, a tonom kao da je to strašan grijeh, prevariti prevaranta. 

Prije sam bio naivniji, pa sam pravio tu grešku da se idem objasniti, da kažem kako sam išao po titulu magistra književnosti baš zato da bih bio plaćen za pisanje, a besplatno više volim pisati o ljudima kao što su oni, ali onako kako ih sam vidim - ne može to biti ni ozbiljna drama, kamoli tragedija, jer i za jedno i drugo treba nešto bolje od praznoglavih, stupidnim lagarijama sklonih ljudi; najbolje što ja, pred Bogom naravno, za njih mogu napisati jeste luda komedija, a baš to je ono što ti ljudi nikako ne osjećaju kao svoje. 

Ma otkad je neko ko samo petlja i laže, kome nikakve pare i počasti ne mogu pomoći da se riješi tog golemog jada, ko ga puši piscu čiji je radni prostor ulica, smiješan? To možda meni, koji sa 37 godina vozim skejt svaki dan, a normalnim ljudima je to, što bi rekao jedan ministar kulture, “ustat pa spomenut”. 

***

Umoran sam puno i zato gubim misao, a i pišem u hodu, hodajući za obavezama drugim; trenutno je to mali Bicko, moja najslađa obaveza, slađa i od skejta. I on je od mene dobio nešto čega je prije imao puno manje, a to je da šeta bez povodnika, pa sam tu i ja dobio jednu prelijepu nagradu - da se Bicilija svako malo okreće kako bi me vidio, kako bi se između nas pružio nevidljivi povodac, ispleten od samih ljubavnih niti, koje i jesu ono što u životu slijedim, ili makar nastojim slijediti. 

Imao sam puno posla danas, ali sam puno toga i sredio, a ono što je moralo stradati - to je bio večerašnji skejt sešn. 

Da ga ne izgubim potpuno, učinio sam ono što mi je dostupno i otišao na skejtu do velikog Merkatora, do kog sam stigao sigurno pet, a možda i deset-petnaest minuta ranije nego da sam pošao tramvajem. 

Ali kakva je to luda i bjesomučna vožnja bila! 

Kako sam već spominjao, kad me posao savlada i izmori toliko da mi se misli skrate i postanu nemoćne, onda budem ljut i nijem, a spreman za skejt, najčešće naoštren kao nož, ali večeras je bilo više od toga, bio sam metak u cijevi. 

Sad razmišljam kako mi se taj stil skejtanja puno sviđa, jurnjava po gradu, a od trikova samo skok, ali što više njih, gdje god vidiš da skejt može ići, trebaš probati na to skočiti, i na to i sa toga. 

Sad će još malo 23 sata, dakle Bibićev slobodarski sat se ispunjava, ali s obzirom da je lijepa noć, pustiću ga još počasni krug oko zgrade, a onda… 

Onda trebam odlučiti, da li praviti večeru ili ipak izaći na trening?

Nešto kontam da napravim večeru i odem onda na skejt bez da jedem, kako bih imao motiv više da se brže vratim. 

Juri mi se cestama, juri mi se nizbrdo, rade mi se policajke i želim uraditi manual na jednom pješačkom ostrvu na Otoci, koje dođe na kraju moćnog spusta, a  plan je da mu priđem bez kočenja, u opasnoj brzini i da ga jednostavno uradim bez razmišljanja, samo sa svojim reptilskim mozgom, za koji se vidi da je ipak ljudski jer reptili na skejtu, oni s nogama jednako kao oni bez, mogu koliko i jedan moj vršnjak, nalik morskom krastavcu po mnogo čemu. 

***

Imam jednu misao što je neću sprovesti u djelo, a to je da prodam prokleti auto i kupim sebi još skejtova, raznih skejtova, jer ništa to nije isto, sve jest vrlo slično, ali su skejtovi kao ljudi: svaki je poseban i ima svoj način.

Neću to uraditi, auto mi je potreba, s njim stižem više i imam više slobodnog vremena, a skejt ću još jedan kupiti i ovako, nadam se do proljeća. 

Moje primarne skejterske želje, zasad, koštaju 210 KM. Rekao sam sebi da ću ih kupiti za rođendan, ali ne ako do tada ne sredim auto. Auto sada ide i relativno je ok, ali kad se samo sjetim osjećaja kad ti u vožnji nestane servo, odmah sebi puknem zabranu na auto, može do posla, moći će i do velikog Binga u subotu, zbog čega sutra kad ogladnim trebam sjesti da pišem spisak stvari za kuću. 

E jest mi sad nekako fino jer znam da ću ići na skejt. Imam i novu majicu, koja mi je najdraža majica ikad što sam imao, a zato što nosi umjetnički rad od mog trenutno najdražeg likovnjaka, koji se zove Jesse California - pogledajte njegov Instagram! 

To je crtež u kom se trenutno duhom najviše pronalazim, a to je onaj štakor što puši na pauzi, skinuo glavu Miki Mausa kog glumi za lovu, stavljao sam ga više puta i ovdje. 

Majicu mi je kupio jaran skejter i Amerikanac, direktno od umjetnika u Americi, a donio mi je njegov tata, pa nisam platio dostavu. 

Bolje je da skejtam kad se već tako oblačim, ako ne budem to radio ispašću neozbiljan.