TRIDESETI PRVI PRVOG

Ovo je posljednji blog za ovaj mjesec. Osjećam se kao maratonac na najduže staze, sretan što završava prvu etapu od trideset i jedan kilometar - već iduća ima tri kilometra manje.

Sad kad sam se naspavao mogu normalno progovoriti o juče. 

Prvo i prvo, skejteri možda ne lete sami da šta urade, ali nije istina da neće pomoći, nije do njih nego do mene koji ne želim pitati. 

I za mene ima opravdanje što nisam htio pitati - znao sam da mogu sve sam, a htio sam da skejteri budu slobodni kako bi im nastup na takmičenju bio što bolji. To sam i postigao, imalo se šta vidjeti sinoć, pa ni lično nisam ostao dužan, jesam ispao u drugom krugu, protiv preiskusnog Miđe, ali šta sam opalio nije bilo po podu, nego bogme po zraku, kako treba; frontsajd flip, helfkeb hil i fejki frontsajd flip, to sam protiv Tome pukao zaredom. 

Premda usred takmičenja, taj frontsajd flip što sam uradio mi je otvorio oči, ići ću danas da ga isprobam. Moj dobri direktor Kris mi je rekao da uzmem slobodan dan, ali neću uzeti čitav, sad je jutro, a radnja radi do osam. Došla je nova roba, došle su moje nove osovine, prelazim na drugu marku, na Film trucks, pa gorim od želje da saznam o tome više. 

E da vam sada ispričam nešto smiješno iz domena skejt osovina. 

U posljednje tri godine jednom sam kupio jeftine osovine, uništio ih za mjesec i od tada sam kupovao samo Independent, koje su najpoznatije i najskuplje i s kojima stvarno nema fule. 

Otuda se u meni razvila velika ljubav ka Independentu, čiji je znak povrh svega keltski krst, što u meni izaziva oštra pobožna osjećanja, baš kao kakva špicasta katedrala. 

Kako to u pobožnosti obično biva, u vezi s tim mojim Independentom krenula su da se događaju čuda, od kojih je najveće da sam dobio prelijepu, predivnu Independent značku, cijelu riječ sa znakom, u punom metalu debljine tri milimetra, kao stvorenu za da se nosi na reveru jakne. 

Tražio sam tu značku i na internetu, i vidio da je nigdje nema, pa je zato bila još značajnija, toliko značajna da sam je - poklonio. 

Izlazio sam tada sa jednom cicom velikih grudi, koja me sa tim svojim velikim grudima podbadala tako da sam joj poklonio značku, a bio me u toj prilici uhvatio zanos tako snažno da sam pri poklonu nesmotreno izjavio da je ta značka jača od svakog prstena, da Independent u gvožđu vrijedi više od brilijanta u zlatu.

Nedugo poslije toga družba nam se raspala. Nije mi to bilo žao jer nismo ipak bili dobar spoj, ali značke jeste, pa ako sam sedam dana i izdržao da je ne tražim nazad, osmog nisam i tražio sam je. 

Znao sam da je neću dobiti, ali sam svejedno dao sve od sebe i ispričao ljutoj ženi da pred Bogom ta značka pripada meni, da sam ja taj Independent i da ona kao muslimanka ne treba nikakvih krstova, pa ni keltskih. Nije imala pojma o čemu pričam i rekla mi je da sam vrlo nepristojan što tražim nazad šta sam poklonio. 

To jeste istina i zato je nisam više peglao, ali kad god bih joj prošao pored zgrade sjetio bih se svoje značke, pomislio kako je ista zatočena u kući kroz koju skejterska misao i ideja nisu prošli nikad, dok ja gladan i neobilježen jurim po terenu na osovinama Independent.

Zato mi je još draže što ću dobiti nove osovine. Lijepo je biti Independentist, ali ne čini se lošim ni Filmist, ili Filmski radnik još ljepše. 

Ma samo se treba držati skejta i književnosti. I poslove svoje raditi, i čekati da se u tom krugu pojavi moja damica. 

Zapravo se možda već i pojavila, moram i to danas otići provjeriti bar deset minuta. Možda nešto za nju izvedem, moram sada ići kući ponoviti Ljermontova zbog toga. 

***

Razmišljam o ovom svom pisanju, o njegovim dobrim stranama. Pišući svakodnevno i slobodno, i uz potpuno zanemarivanje uređivanja, postao sam svoj vlastiti osloboditelj, pravi slobodni pisac što voli puno pisati svaki dan, pa to i radi. 

Ima ljudi sa stavom da se treba pisati malo i tek poslije mnogog čitanja, a i ja sam bio ti ljudi, ali ne više hvala bogu - sada mislim da treba to istresati kako ti dođe, a u maniru oseknuo sam se samo sa prstima, dakle da to što je napisano ipak bude neki splash!; može to biti fino, bez obzira što je nepromišljeno, autopilotski, nebožanski u pogledu razuma i razni drugi epiteti kojima se ne odlikuju književni radovi što ih sam smatram za najuglednije i najbolje. 

***

Ok, možda sam ipak malo skriboman. Sinoć sam pisao četiri i po sata, pa evo i jutros dva, a tek je podne. 

Moram pod hitno na skejt, moram se iščupati iz prokletog telefona, u koji kao pisac buljim više i zagriženije od svakog tiktokiste. 

Ka-ta-stro-fa! 

***

Uradio sam dodatni posao i sada se osjećam puno bolje. Idem izvesti malo Bibušku svoju, pa odoh i do skejt šopa. 

Sutra mi je radni dan i to me remeti u planu za ovu noć, jer kao izašao bih napolje i pio nekog alkohola, ali ne glupu pivu, ili ne samo nju. 

Nisam već dugo pio tako da osjetim dodir alkohola, pa večeras bih mogao, trebao bih i zbog sinoć, fini običaj je to i treba ga održavati. 

Po povratku sa anketa zadržao sam se malo kod Akademije i isprobao što sam skontao za fs flip - ama radi k’o singerica, tačnost sto posto!

Trebam to sebi upisati u današnji skejt kao “odrađeno” i veče, za promjenu, provesti u hodu umjesto u vožnji. Trebao mi je taj fs flip za mnogo šta, pa neka mi se opet vratio. 

Zamišljam scenario po kom odmah iza posla jurim u kafanu, pa onda mogu biti u njoj dva sata, koliko je i dovoljno, i kući se vratiti prevozom. Možda tamo bude i ona jedna mala i slatka cura, sa preslatkim glasom i što voli književnost, pa se možda tako i zapričamo, i kasnije i zaljubimo, zašto da ne? 

Idem zato sad u skejt šop da sredim fakturu, pa da sutra čitav dan čitam historiju Arapa u miru.

Eto sam i blog napisao, minimum od petsto riječi puta dva. 

***

Bio sam, pio sam, a bila je i ona cura, ali se jadna devastirala, sve što sam mogao bilo je da je ispratim. 

A mislim sada da sam joj drag, pa mi to slatko. Nudio sam joj da je vozim na skejtu, sreća da nije pristala jer ozbiljno sam to mislio - mala je cura i mogla je u naručje, ako ništa do BBI, koji je vlastitu propast obilježio promjenom imena u Aria; ne znam ni sam zašto mi je to tako smiješno, možda zato što je siroti BBI izgubio ne samo ime, nego i spol. 

Molim boga da ne budem sutra nimalo mamuran. 

“On guzi kako bi petak bio lepši”, veli jedna stara sarajevska pjesma, “da sutra nije subota radna.”

Ako ništa - sprašio sam januar kao pisac, oderao sam ga, rijetko koji dan da nije bila milja, u prosjeku sigurno i više. 

Mislim riječi, naravno. 

TRIDESETI PRVOG

Kao što sam pretpostavio, jutros sam se probudio sa malo većom kostoboljom. 

Ne dam joj da mi utiče na raspoloženje jer imam puno posla. 

Moram po pečat, pa na ankete, pa po robu, pa odatle skupiti sve stvari za takmičenje, izvesti još jednom cuku i onda otići u grad da naštimam sve za takmičenje. 

Skejteri su slični svim drugim ljudima u Bosni po tome što ne vole ništa raditi, a vole glasno postavljati pitanja onima koji rade, te im poslije kritikovati rad, ukazivati mu na loše strane. Toga će biti i danas - gledaće me moji skejt drugovi kako radim, kako nosam rekvizite, čekati fino da završim kako bi mi lijepo saopštili šta nije dobro. 

U ovom trenutku riješen sam da svakom ko mi s tim priđe kažem kako sam ga noć prije sanjao da mi bulji u šlic i oblizuje se. 

A možda i sve bude samo dobro? Vjera u zlo, to je biljka koja se u Bosni najbrižnije uzgaja; ja sam svoje čupao i bacao kako sam koju primijetio, ali malo su me ipak otrovale.

Jest, bojim se stotinu nedovitljivih retarda, bojim se da kojem od njih ne jebem familiju, a poslije stotog pitanja: “A hoće li se pod od toga uništiti?” Već je bilo priče oko toga, što znači da će je danas biti još više. Ne znam kako ljudi mogu tako nemati takta? Šta misle, da ću ja ikada priznati da se hoće uništiti? 

“Jedino što će se ovdje uništiti jesu moji daska i tene”, to je moj vječiti odgovor za takve, koji ima u sebi nešto englesko, jedan silent dodatak na kraju rečenice, jedno nečujno te vaša sestra.

Ljudi uživaju da kinje bližnje svoje sa tvrdnjama izgovorenim u obliku pitanja, a ja sam već stariji i nemam više volje poučavati ljude osnovnim božanskim istinama, kao što je ona da u sudarima tvrđi materijal razbija mekši - Bog je tako dao i zato je to tako na čitavom svijetu. 

***

Mrzim biti malodušan, kajem se što sam jutros bio. 

Danas je praznik skejta, praznični duh je najvažniji od svega. 

Moje je da se lijepo zagrijem, razgibam i pokažem kako izgledaju flip i još ponešto kad su dobro razvijeni.

***

U škripcu sam s vremenom, ali mi prija - uživam u tome da kuliram nervozu, da se ne obazirem na panične talase. 

Šta i ako malo zakasnim? Ljudi će kenjati svakako, pa kad je već tako onda čovjek treba čuvati vlastite živce, srklet izbjegavati u širokom luku.

Kako rekoh, sam ovo organizujem, od pomoćnika imam samo neodgovorne savjetnike, samo ljude koji su tu da bi meni bilo teže, jer takvi su skejteri: neće da rade, hoće da govore šta se treba uraditi. 

Nisam stigao na dodatni posao danas i to je puno ozbiljniji problem. Vidjeću poslije kako to riješiti. 

***

Tako sam umoran od ovog dana da ne osjećam ništa osim umora. 

Napravio sam ono što sam htio, skejt događaj u instituciji kulture, pa eto da makar zapišem da je sve prošlo kako treba, čini mi se da nije bilo nezadovoljnih, a pobijedio je - zasluženo - Pavle, koji trenutno jest najbolji skejter u BiH, kad bi više trenirao mislim da bi bio još za klasu bolji.

Ako mi je išta drago u ovom trenutku, to je što nisam zvao nikoga od skejtera na konak. Zvao sam puno puta, ali se tome sada mora učiniti kraj, bar u tom ranijem obliku, jer nije bilo dobro po mene, a još manje po moju kuću - vidjećemo hoće li pomoći da krajevi mjeseca ne budu tako oštri, a hoće sigurno doprinijeti čistoći. 

Kao domaćin nisam od vrste da bih gostima govorio da nešto urade, ali nije da nisam primjetio kako su kod mene rijetki gosti koji bi makar bacili za sobom smeće, a ne šta drugo uradili. 

Na kraju se osjećam veoma prazno. Biće da sam se stvarno puno umorio i da ne mogu ni misliti. Već skoro četiri sata pokušavam pisati i to su sama sranja, sve sam morao obrisati.

Volio bih dočekati u životu da imam ovakav dan, a kući onda da me dočeka večera koju mi je neko pripremio, neko ko me može pustiti da je pojedem u miru, pa još i da Bilija izvede, a meni da prizna umor i dopusti odmor. 

Da li će se to ikada dogoditi? 

Najprije bi moglo, čini mi se, ako napravim oglas za tako nešto i kažem da ću platiti stoju.

Osjećam kako me počinje peći savjest i zbog ovog pisanja, ali baš neka sam to radio sada već četiri i po sata, jer bar sam mirno sjedio i tako se malo odmarao.

Bože dragi, nisam Betmen, al’ jesam frik, učini me bogatim da kupim sebi Alfreda. 

Bezveze sam se danas tripovao za kontest, sve je bilo deset puta bolje od mojih najboljih zamisli. 

Samo jebote puno posla, da odereš guzove kada si sam. Letiš na kraju k’o muha bez glave i ne znaš gdje udaraš. 

DVADESET DEVETI PRVOG

Pokušavam zamisliti nastavak svoje književne karijere.

Jednoga dana ću na ovome blogu dobiti poruku, od nepoznatog čovjeka koji će se predstaviti kao zainteresovani izdavač. 

Moja prva reakcija će biti da me zajebava neko od mojih, ali neću biti malodušan i od starta ću prihvatiti igru, hiniti da vjerujem.

No, nepoznati čovjek će se već u idućem pismu izdvojiti kao poseban, tako što će progovoriti o mom pisanju kao njegov poznavalac, a ne kao prevarant-ulizica, što kuje u zvijezde k’o Maksim po diviziji i pri tome u oči bulji kao krivokletnik. 

To će učiniti da se ja na drugoj strani pokajem što sam sumnjao na dobrog čovjeka, ali i da odahnem što nisam to pokazao, što sam umjesto toga znao prihvatiti igru, a onda u konačnici da se iz sve snage postidim, jer nije lako podnositi prave komplimente. 

“Ali gospodine Izdajo”, govorim mu sada već na telefon, “ja sam vjerovao da niko nikad neće otkriti da sam i ja, oprostite mi na poređenju, kao neki mali Anatol Frans, te nikako sebi ne mogu doći što sada pričam sa nekim ko je konačno, najzad i napokon, uvidio šta je to moja književnost, da je to jedna Alibabina spilja, u kojoj leži nebrojeno književno blago, opljačkano po djelima klasične vrijednosti.”

“Da, i meni je upravo to najviše otežavalo da nađem pravi ključ za vašu književnost, jer pljačkali ste, kako vidim, kroz sve vjekove; kad smo već kod toga - ono kad ste pisali o Gilgamešu, kako u praskozorje stoji na horizontu i drka ga…”

“Ah, tipfeler je to! Htio sam reći, ovaj… Da dotični… Češe se.”

“A šta fali drkanju? Dajte, molim vas, pa to je tako duhovito i tako tačno da po mom sudu - a imajte na umu da sam ja čovjek veoma bogat koji je sve naslijedio, tako da sam ostario u čitanju beletristike - da ste vi napisali sasvim sigurno neke od najznačajnijih redova bh. književnosti, koji bi istoj u dogledno vrijeme ponovo na glavu mogle staviti, ne sad baš krunu, ali perjanicu svjetske književnosti svakako.”

“Pa meni je svakako perjanica i draža, no odmah da kažem kako je neću nositi uvijek, već samo o svečanostima, naravno ako se vi ne ljutite.”

“To je bilo figurativno rečeno, i ne o vama, nego o bh. književnosti, ali molim vas da mi halalite tu nesmotrenost; nismo svi talentovani pjesnivi. Uglavnom, imam prijatelja knjigovesca, što šije isključivo jagnjećom kožom, pa sam mislio…”

“Izvinite što vas prekidam, plemeniti gospodine, čitali ste, primijetili ste i sami - I’m not that religious, you wouldn’t call me holy - ali u ovome trenutku želim da se pomolim za vas i sebe. Dopuštate li to?”

“Samo izvolite, gospodine pišče!”

“E pa u tom slučaju - gospodaru, smiluj se ovom gospodinu, meni i nikom više!”

“Haha! Sjećam se toga iz Hitijeve  historije Arapa!”

***

Dopada mi se kako ide ovaj dan, zato što nije odmakao daleko, a ja sam završio toliko toga, pri čemu je najbolje što sam naplatio lekturu. 

Ma koliko se čovjek trudio biti duševan i sve, ipak mu srce zaigra kad u džep kane koja kinta, pa neću se ni ja praviti da je drugačije. 

Ovo je jedan od trenutaka u kom malenkost moja postaje malo i pobožna, jer osim love stigla je i roba za šop, a u toj robi nove osovine za mene, u trenu kad su stare došle do tačke kad više ne grajndaju tako dobro, zato što sam ih već stesao i sravnio, proširio kontaktnu površinu.

Ipak najviše se radujem novim točkovima, Bones Dragon formula, jer tu prelazim na nešto, vjerujem, osjetno bolje, pa se odmah i nadam u neke nove trikove, konkretno u bluntslide, koji još uvijek ne znam nijedan, a Bog zna koliko bih volio to znati. 

I te točkove dugo već gledam, čini mi se ima i šest mjeseci, malo-malo pa odem i u ruku ih uzmem, pa pipam i kontam se - ja dobrih točkova! 

Ali sto trideset maca koštaju, pa treba to ipak za rođendan.

A osovine mislim da će biti džaba, pokloniće mi ih gazda moj na test, ako ne onda u pola cijene. Ležajeve sam nedavno uzeo i to će biti taman razrađeno kad dođu novi točkovi i osovine.

***

Mali Sergej, sin mog prerano preminulog druga Saše, će postati sada malkice i moj sin, a tako što ću ga početi svako jutro voditi u vrtić. 

Pitala me to njegova mama Anja sinoć, eto baš kao da odnekud ima uvid u moju intimu, onaj njen dio koji bi da odgoji kakvo dijete, zbog čega bih isto odmah usvojio kada bi mi ko ponudio, pri čemu bi zadnja briga na pameti bila što sam samohrani otac. 

I kada sam otišao na žalost razmišljao sam baš o tome, kako je moj novi sveti zadatak naći se Sergejuški pri ruci, pa mi u tom svemu bi malo kao i neugodno, jer kuća je bila prepuna članova porodice, od kojih mi se svaki činio da misli isto što i ja, a da svi oni na to, na igranje Saletove uloge pred Sergejem, imaju više prava od mene. 

Zato mi je sada osjećaj još vatreniji i ljepši, jer dobio sam u neku ruku šta sam želio, a bez da sam to i spomenuo, ne tražio. 

Možda je to sve samo moja ljubav za Sašu i sve njegovo, ali u ovom trenutku mi se čini da Anja nije mogla izabrati boljeg čovjeka za taj posao. 

Ja ću svog malog i već sada najdražeg jarana paziti kao sebe sama, što znači da će mi biti sit i čist na prvom mjestu, vijesti da će primati iz svijeta nauke, muziku slušati raznu al’ pretežno rokersku, a sad kad je tako mali da još ne zna ni pričati, u književnosti ćemo se držati poezije, imenjaka Jesenjina i njemu sličnih, koji su znali za rimu - jer se lakše pamti. 

Ne sumnjam da je moj štićenik prijemčivo tlo za te stvari, jer iako još bebač, ipak se već sada vidi Saletov pogled na malom licu, a taj je volio lijepu književnost puno.

Anja spominje plaćanje, žena je u šoku i reorganizaciji, pa se ni ja ne ljutim što mi to govori. Zadatak je to kom je plata to što se njime baviš, kao moji ljubljeni književnost i skejt. 

***

Umoran sam puno, tek je kraj trećeg dana u hefti, a već osjećam da sam za desetke sna. 

Mislim da bih mogao spavati duže kada bih večernje obaveze završavao boljim redom nego sada. 

Često me zezne što sa skejta dođem gladan k’o vuk, pa se onda k’o vuk i najedem, pa mi teško bude nakaniti se u još jednu šetnju s Bilijem, već tako malo sjedim i blejim najprije, piskaram ovaj blog ili jednostavno sanjarim, pa to gurne šetnju daleko u noć, otkinuvši mi od sna. 

Kada bih piskaranje na kraju dana izbacio, a Bilija šetao prije megavečere, tada bi odlazak u krevet prirodno dolazio ranije, pa bih možda tako mogao vratiti i davno izgubljeni luksuz, buđenje bez alarma.

Sutra je takmičenje, ali nemam snage da se sekiram, a ni volje - obični game of skate, samo u malo neobičnom prostoru, to je sve. 

Šanse za pobjedu su mi u ovom trenutku praktično nikakve, jer ako dobro poznajem svoje tijelo, ni sutra mi neće biti u bog zna kakvoj snazi, ali me to neće spriječiti da nastupim kao pravi skejter, a to je uz maksimalni trud prije svega i tako da je meni dobro dok to radim.

Žao mi je što se neće moći takmičiti Daris, koji je juče pošao da se upiše u historiju bh. skejtbordinga, da uđe u nekolicinu naših koji su sredili bordslajd niz rukohvat, ali je nesretno doskočio i povrijedio se, moraće se odmoriti na neko vrijeme u gipsu.

Ne vjerujem da će ga to odvratiti od skejtanja jer on je pravi skejter, k tome i klinjo od trinaest godina, što zarasta kao Terminator, plus što će kao Terminator dobiti i titanijumske dijelove.

DVADESET OSMI PRVOG

Kao što sam i pretpostavio, sa sešna sam se vratio jako kasno - sada je dva i petnaest ujutru, vrijeme podesno za Bilijevo treniranje boravka napolju bez tregera, što i on voli najviše - to su ti stray korijeni. 

Dobar je Biban, iako je stariji još nije postao lijen za protegnuti šape, pa ni za potrčati. Ponekad mi zna to biti mrsko, ali nikada toliko da bih preskočio, a iza sešna kao što je bio večerašnji nije mi mrsko ništa, još manje kad pomislim da me kući čeka sportska večera od voća i voćnog jogurta, pa ako mi raspoloženje ostane kao što je sad, radiću malo sklekiće i dizati tegiće. 

Kad je vožnja dobra, kad je pop visok i noge kad su precizne, pa uzastopce padaju trikovi, onda se moje baterije pune i  javlja se moj prirodni optimizam. 

Biće sve uredu, osjećam to i sad. 

***

Sa skejtom je tako - što više voziš, više ti se i vozi.

Još sam pod dojmom sinoćne vožnje. Probudio sam se i odmah pomislio na skejt, na ledž kod Akademije i moje približavanje novim trikovima na tom ledžu.

Osjećam jasno da sam vještinom prešao na viši nivo i to je tako lijepo; slušam ptičice kako pjevaju i mislim kako ću vježbati i danas. 

Tako mi je bilo dobro sinoć da sam se na kraju raširio po čitavom terenu i skejtao u linijama, što je moja najdraža forma, sa minimum dva trika, a što više to bolje. 

Jedna stara bol, iz tabana desne noge, na kraju je ipak popustila i povukla se, a tamo gdje je najviše boljelo, na jastičiću, tu se dogodila prirodna modifikacija tijela, zadebljanje kože i uvećanje kosti, što je u konačnici rodilo moju novu, jaču nogu, kojoj manje treba za oporavak, a gura i jače i duže od moje noge stare. 

Ta mi se noga inače zove Pušerica, a lijevu zovem Kikerica, ponekad tako, ponekad Pušerka i Kikerka. Kao što im sama imena govore, Pušerica gura, Kikerica udara. I Kikerica je sada bolja nego što je bila, senzibilnija, što je u skejtu prevažno. 

Trebao bih raditi čučnjeve za dodatno unapređenje nogu, ali zaboravim na njih još lakše nego na sklekove. Ja zapravo ne volim te stvari toliko, istinski volim samo voziti skejt, pa je skejt i razlog što se mogu natjerati na sklekove - neću da slomim ruku niti šta drugo, hoću da se pri padu dočekam u sklek. Amortizacija takozvana. 

A čučanj treba čovjeku za eksplozivan skok, preduslov za trikove koji se stručno zovu bengeri, od engleskog bang!, što je onomatopeja za pucanj i eksploziju, tako da je riječ benger prava pjesnička. 

Nego, na stranu sad to, jer imam referat na temu prehrane, tačnije o malinama. 

Gledam tako prije neki dan nekog bildera na yt kako pokazuje u namirnicama sto kalorija, koliko je to količinski u ovome i onome, pa na kraju sve to što je pokazao, moram se u ovoj prilici tako izraziti, posere sa malinama, sa sto kalorija malina koje istakne kao nešto bolje od svega što je pokazao prije. 

S bilderovom pričom na pameti, a u Bingu međ’ zamrzivačima, ugledah ispod crvenih malina akcioni kartončić žuti - dvije marke manje!

Uzimam dva paketa i mislim se kako me boli Stojković ako je srebrena, na respiratorima uzgojena, a ne dade mi đavo da ne pogledam zemlju porijekla, kad tamo Srbija. 

Ok, maline su maline, to sam htio reći. 

Ali koji kurac uzgajaju naši malinari? Pune su ih novine svake godine, gdje su ba  maline? 

Podijelilo im ministarstvo respiratore u okvirima subvencija, ljudi sjebali sebi s njima imanja, oksidirali zemlju, pozelenilo sve pod njom kao špinat i blitva. 

A u bolnicama sirote medicinske sestre održavaju pacijente tehnikom usta na usta. 

Poslije sinoćnje vožnje, s bilderovom pričom na pameti i malinama u sudoperi, koje su se kroz četiri sata na sobnoj temperaturi morale odmrznuti taman kako volim, da ne bode led, a da je cool breeze,  gurao sam se iz sve snage, sretan što ću na kraju divne balade jesti te maline, čiji će me sastojci okrijepiti i učiniti zdravim i nemasnim, onakvim kakav bih i ja sam da sam: “...beduin u fiziološkom smislu je sama kost, koža i meso…”

Da skratim priču, jeo sam te maline sa bananama i sa pireom od jabuka, bio sam presretan što sve to jedem i pojeo sam puno, nakon čega pođoh u krevet bez da gledam na sat - šta da gleda onaj koji je sa sešna stigao u dva i petnaest? 

***

Valjda zato što su tako puni vode, najbolja metafora za stomačne probleme, po meni, jest brodolom, shipwreck na engleskom.

Osim toga, za te stvari nisu loše ni metafore meteorološke - oluja, na engleskom storm, recimo, sa svojim gromovima i pljuskovima, zajedno sa metaforama za njih same, kao što su ćuskije ili kijamet, to sve metaforički odgovara za ovu priliku. 

Jedan takav shipwreck probudio je i mene, jutros u praskozorje, priuštivši mi u relativno kratkom razmaku da dva puta doživim neobični doživljaj - direktno iz stanja sna preći u puno aktivno, od spavača postati trkač bez da između to dvoje makar na milisekundu budeš neko drugi. 

Jest, tačno je tako bilo - kao da su mi se u stomaku sudarila dva stara drvena broda, na kojima ništa nema da se iskrivi, sve im je da pukne - otuda i ona potmula grmljavina, nalik na nebesku. 

Kako je tekao put od kreveta do toaleta, pitate me, vrle moje dame, dok vi gospodo ne pitate, ali ćulite iza damskih leđa uši.

Evo da vam odgovorim svima - ne sjećam se ničega, osim da se sve odigralo munjevito, tako brzo da su u mojoj glavi ostale samo dvije slike, prva kako ležim i vidim plafon, te druga u kojoj sjedim i vidim svoje bose noge. 

To je bilo kroz ono što sam vidio, a ako bih govorio kroz osjećanja, to bi onda u prvoj slici moglo da se kaže kao “giljotina u stomak”, a u drugoj jedna za mene kao pisca potpuno nova riječ - Tymbark, ako je se dobro sjećam; to je inače jeftiniji voćni pire na domaćem tržištu - skuplji je naravno naš domaći proizvod - pakovan u kesice koje se daju istisnuti do vakumiziranosti, što je glavni razlog zašto kažem da sam se osjećao kao Tymbark.

Vidio sam nedavno da se ima na internetu kupiti daska za vece šolju sa ugrađenom vagom, što pruža maltene u real time-u info o težini iskipane jalovine. Nikada ne bih potrošio novce na takav idiotluk, ali da bih volio da sam je imao jutros - bih itekako. 

 Istinski sam ostao šokiran sa količinom izbačenog materijala, kog je sigurno bilo u kilogramima, zabrinuvši se u jednom trenutku da mi je sranje došlo do guše, to jeste precizno do onoga što ispod guzice visi kad se na šolji sjedi, pa sam ustao tada i da vidim, ali sve što sam vidio bio je kao neki gigantski fildžan, prevrnut iza kafe da se toz slije, pa ga vratili sada da čitaju; i ja u svom gigantu ugledah ljepoticu, sprema se izgleda crnkinja i za mene, nadam se neka onako kao Sade.

U tom svemu nisam mogao da ne primijetim bitnu razliku između prošlog i ovog puta, a ona se tiče kvalitete samog sranja. 

Različiti kvalitet dao je različite osjećaje u vezi s tim. 

Prošli put, kada su mi na večeri bili Mirzet i Adem, u pozadini je stajala 67% snižena salata iz Merkatora, parazituša prepuna ahordata što se nije dala ni provariti, već napustila organizam kao kakva japanska supa, po kojoj u trakama plivaju zelene alge, ostavljajući iza sebe bolestan osjećaj groznice. 

Ovaj put hrana je bila kvalitetnija, pa samim tim i šituacija puno bolja: ako ste kad šta betonirali, ili gledali druge kako betoniraju, e to su vam ti tekstura i sjaj, pa i zvuk, samo boja različita, na jednoj strani pedeset nijansi sive, na drugoj smeđe, kojoj u ovom kontekstu nekako bolje pristaje naziv braon.

Samim tim i osjećaj koji je za tim slobodarskim pokretim uslijedio nije bio bolestan, nego samo oslobađajući - doslovno kao da smo poslije tri minute nošenja zbacili vreću cementa. 

Ranije sam u smrznutom voću furao šumski mix, koji također ima purgativna svojstva, a sad me obuzela sumnja, nisu li to same maline iz mixa?

Bilo kako bilo, sa drugim paketom neću biti tako oblaporan, nego ću ga razgoditi na dva, možda i na tri puta, kad su već tako snažne. 

Za kraj još želim reći da sam opet dobio nagradu u vidu ljepšeg izgleda, tako da sam se prije povratka u krevet zadržao malo pred ogledalom, da gledam oštro nadsvođene trbušnjake, moj lijepi ispijeni izgled. 

***

Recidivi jutrošnjeg proloma posjećivali su me preko cijelog dana, uključujući i maločas, ali tema je već iscrpljena, pa prelazim na sljedeću, a to je historija. 

Ova lijepa nauka, posebno među njenim međunarodno priznatim sljedbenicima, ušla je u moj život nekako tiho i neočekivano, a preko radova Hamdije Kreševljakovića, koji mi je pokazao moje Sarajevo onako kako niko drugi nije i tako me otvorio za historiografiju uopšteno. 

Historiografija još uvijek ima tu moć koju je književnost izgubila, a to je da kod čitatelja budi ljubav za cijele narode, zajedno sa ljubavlju za njihovu zemlju, onakvu kakvom im je napravio bog. 

Nisam daleko odmakao u čitanju historije Arapa, a već sam saznao toliko toga o njima da ih vidim u sasvim novom svjetlu, svoju braću Arape, njihov ludo teški, ali veličanstveno lijepi život iz vremena prije nafte, posebno kod beduina.

Svo je znanje prelijepo, a posebno poslije interneta, tog carstva neznalica koje nešto pokušavaju. 

Danas sam imao sreću da sam posljednjih sat vremena u radnji bio potpuno sam, a u toj tišini sam se začitao tako da kad sam se trznuo, vrijeme za zatvaranje radnje već je uveliko bilo prošlo. 

Moj život je danas bio veoma lijep, iako nisam ni otišao voziti skejt. 

DVADESET SEDMI PRVOG

Ima mojih bivših cura koje su ostale na mene ljute, jer im nisam htio biti rob. 

Jedna od njih se u toj ljutnji izdvaja, jedna što nije htjela u Sarajevu raditi ništa, pa pošla u Austriju raditi kao sobarica, ali nije sada s time zadovoljna, pa meni piše kako sam propustio životnu šansu da se oženim, zajedno sa raznim uvredama, između kojih povremeno zasvijetli i poziv da joj se pridružim u Austriji. 

Na tu žensku nisam ljut. Svako je kovač vlastite sreće, a ona ovde nikako nije bila sretna, sve su njene priče bile o nesreći, pa bolje da je otišla. 

Ja sam njoj drag, vidi se to iz toga što mi piše svaki dan, a samo juče deset puta - nedelja duga, nema s kim gore. I ona je meni na svoj način, zbog čega bih rado vratio taj odnos u prijateljstvo, ali zasad to neće biti moguće, jer ona maltene predstavlja da sam je ja u Austriju poslao, a zaboravlja priče o hiljadama eura koje su je zavele. 

Jest, prgavo je to stvorenje, ženska ta, ali mi je pokazala jednu veoma lijepu stvar - jednoga dana otišao sam na posao, a kada sam se vratio kuća je bila pospremljena i veš ispeglan. 

Nikada prije nisam doživio tako nešto, pa nisam ni mogao znati koliko je to lijepo, definitivno nešto najljepše što sam doživio u posljednjih nekoliko godina, pa šteta da je čarolija tako kratko trajala, jer sutradan kada smo se sreli izrazi moje zahvalnosti spaljeni su na oltaru novca, kada mi je za tu željenu, ali ipak nezatraženu kućnu pomoć obračunat račun od 300 KM. 

Jest, od ljubavi se ne živi, živi se od love i to zna sjesti na dušu nezgodno, ali opet sam stava da je čovjek u potpunosti otišao u kurac onda kad u svemu počne gledati cijenu, te da je to, da se tako izrazim, insan’s death. 

Biti ljudsko hajvanče, to je nešto što treba ostaviti za časove intime. U društvu možda susrećeš svakakve ljude, ali ipak ne zaboravi riječi najmudrijeg od svih Derviša, metaforu za život, dolinu jada i sviralu jauka, u kojoj će te boljeti još više ako se i sam prozliš. 

Stvarno je najbitnije od svega - biti dobar čovjek, najbolji mogući. 

Valjda se svi tako i trudimo. 

***

Ollie, ili obični skok, to je na skejtu sve; ko zna dobar ollie, može naučiti doslovno šta poželi. 

Moj ollie nije najbolji. Visinom je ok, ali ljepotom nije - naučio sam ga pogrešno i onda tako radio decenijama, pa mi sad nije lako preći na drugi, bolji način. 

Bez obzira na to, odlučan sam u namjeri da popravim svoj ollie, najprije zato što me sve više interesuju ivice. Sinoć sam vježbao beksajd fiftaru i ollie mi je bio odličan, pa sam tako shvatio i da bih lako mogao skačiti beksajd smit grajnd. Nisam sinoć imao snage, ali eto, nadam se ove godine da će mi početi dolaziti i te stvari, novi grajndovi i slajdovi. 

***

Zahvalan sam Bogu što mi je dao dar da duboko doživljavam riječi, a zatim i svim poetičnim dušama ovog svijeta, koje od istih tih riječi znaju praviti stvari tako lijepe da čovjek poput mene nad tim plače od ganuća. 

Posljednjih godina moja sposobnost da se ganem do suza nad sudbinama nepoznatih i nepostojećih stvorenja je u značajnom porastu, tolikom da u javnosti često ne smijem pozorno slušati voljene pjesme, ako ne želim biti viđen kako plačem.

A plač mi ide bez naprezanja, sam od sebe i bez grimase, i to je nešto najljepše što čovjeku može da se dogodi, bar za mene.

Pjesnik koji mene definitivno dira u osjetljiva mjesta je Sejo Sekson; jesam li ja jedini lik kom je “Karabaja”, pjesma o bosanskom rokerskom Skarabeju, zapravo jako tužna? Ima li još iko na ovom svijetu da plače nad Karabajom, nad tim što on ne može na nebo otić bez motora? Da pišem na hartiji, a ne na smartfonu, bi mi se sada izvitoperila, jer evo mog potočića suza za Karabaju opet, kapa mi s nosa. 

Idem sada čitati malo historiju Arapa da se smirim, a i da ljepše doživim svoju skejtersku nagradu, koju ću noćas imati tek oko deset. 

Volio bih da dan ima bar trideset sati umjesto deset. Probaću ove sedmice spavati bar po sedam sati dnevno, radi boljeg pisanja i boljeg skejtanja. 

I čitati bar malo više nego ovih dana, dati gas i učiti stvari nove, nastaviti tamo gdje je priroda stala kada je dala savršenstvo što se čovjekom naziva.

***

Gledam jednog babinog sina, jednu pokondirenu tikvu kako se uobrazila da je veliki umjetnik, pa sad pokušava govoriti književno, ali mu ispada kao kurac, a raja uvažava jer babin sin, jer su ljudi u Sarajevu tako jadni da se nečemu nadaju i od snobovski nastrojenih babinih sinova. 

Premda u prividima stvarnosti taj puki kopirant bez mogućnosti stvaranja originalnih ideja izgleda puno uspješniji od mene, u odnosu na njega osjećam se kao bog jezika, a to sam mu jedne prilike i rekao, da on priča stvari bez sadržaja, te da mu strane riječi s kojima tako očajno pretjeruje ne mogu popuniti prazninu u glavi i malecnom srcu, cijelom zauzetom sa jadnim samoljubljem. 

Ja sam to stvarno mislio, tada kao i sada, pa su moje riječi imale razoran efekt, utoliko razorniji što mu prije nisam govorio ništa, što sam se umjesto toga pred njim sjećao one jedne jedine za mene suvisle Vitgenštajnove rečenice: “O svemu se može govoriti lijepo, o čemu ne može, o tome se može lijepo šutiti.”

Kao svi lažni umjetnici, koji vole misliti o sebi samim kao o ljudima naprednim, i ovaj je primio moje “drugačije mišljenje” uz prividni mir, ali me od tada nikada više nije pozdravio, već je postao jedan čovjek više u ovom gradu koji dobiju kameno lice u trenutku kad im osobnost moja uđe u vidno polje. 

I ja sam na to ponosan, jer svi u istom košu nismo i crta itekako postoji; da mi klika treba u životu i za šta, ne bih to trpio, već bih skinuo sa zida svoju malu katanu i počinio harakiri. 

Bože dragi, Tebe molim jedinog da budeš moj saveznik, a molim ti se kao neki beduin - smiluj se Muhamedu, meni i nikom više!

Muhamed je već svoje dobio, a ja hoću planetarnu književnu slavu, pa ne moram za to jedan jedini fening dobiti, nego samo da mogu opet proći pored svih tih kamenih faca kao čovjek čedan, koji bi ih tada sigurno opet počeo i pozdravljati, i to ljubaznije nego ikad. 

Možda sam samo zavidan, možda me takvi ljudi nerviraju samo zato što me podsjećaju da je za mene izbor književničkog zanimanja značio totalni gubitak poštovanja unutar porodice, u konačnici i gubitak porodice same. S tim se čovjek, čini mi se, nikada ne može do kraja pomiriti, ali bijes što ga odatle izvlačim će mi pomoći da pobijedim svu tu bagru bez duha, da budem onaj svoj više mitski Magelan, ona jedna volja protiv hiljadu otpora. 

Mene to pali, a ne pale me pokondirena društvanjca u kojima ne samo što caruju neslane šale, nego društvanjce ni ne zna šta je so veselju - nema toga kod pokondirenih, kod njih sve mora biti okovano u najjače epitete, jer tako ti je to kada si školu presjedio na ušima, pa izrastao u čovjeka koji bi se bavio samim suštinama, a kurca ne zna o svijetu, nije još ni oblik Zemlje savladao, kamoli šta drugo.

Uh, baš sam zavidan!

***

Radno vrijeme od podne do osam naveče je sranje. 

Moj ionako presahli društveni život došao je s tim u opasnost da presahne u potpunosti, jer moji se izlasci moraju pomjeriti dublje u noć, dok kulturne priredbe mogu zaboraviti. 

Da u radnji ima posla ne bih se žalio, ali nema, otkako je prije dvije sedmice stigla, nova promjena nije napravila ništa, nijedna mušterija nije se pojavila u ta dodatna dva sata; blagodeti magistrata iz komparativne. 

Sada je već petnaest do deset, a ja moram šetati malog Bicka još petnaest minuta, tako da mogu biti sretan ako se na skejtu nađem i u pola jedanaest. 

Ukoliko se još desi i da me skejt krene, a što bi moglo biti jer sam pun jeda, što samo čeka da se pretvori u udarce iz sve snage, kući neću doći do jedan-dva, što znači da teško mogu biti u krevetu prije tri, pa sve i da se pustim spavati do devet, što ne bi bilo pametno jer ujutru moram u špediciju, to opet neće biti željenih sedam sati sna. 

U takvim okolnostima, koje su kod mene zapravo svakodnevnica, čovjek ne može sebi dopustiti previše razmišljanja. I ja ću sada probati zaboraviti na vrijeme i fokusirati se na ono što sam čitav dan čekao, a to su moja dva skejterska sata, moj drugi, tako lijepi i tako strasno ljubljeni život!

***

Iznenadim se kad god vidim da sam prebacio hiljadu riječi u ovom piskaranju. Ona ženska što je pobjegla u Austriju čita to sve, pa mi poslije piše uvrede koje je od mene čula, da imam logoreju i te stvari, a vjerna čitateljica-hejterica je i jedna punija mlada dama iz okoline Sarajeva, koja mi je smrtno zamjerila što sam joj jedne prilike u ćevabdžinici skrenuo pažnju da ne psuje dok se jede, posebno ne onako kako je ona psovala, sa “boli me kurac”. 

Naravno, kao 99% žena, ni ona nije prihvatila opomenu šutke, već je krenula da mi dokazuje kako sam ja prvi frajer ikad koji joj je skrenuo na to pažnju, ali nisam joj htio popustiti baš zato što tako ružno psuje, a ona to onda toliko nije mogla podnijeti da je prešla na govor politike, optuživši me da ismijavam - o jebem ti seljake po stotinu puta - njen narod. 

Eto, na kraju čitav narod govori “boli me kurac” za ručkom, a samo ona ne govori. Znam da ćeš i ovo pročitati, pa eto da znaš da je meni narod svaki super, ali seljanke poput tebe su mi dno dna, u onom trenutku kad mi se kurac više ne bude mogao dići neću s vama zboriti ni riječ. 

Samo njih dvije hejterice imam da mi se osvrću, ali hej, nisam ni ja bez razloga počeo da se predstavljam kao propali pisac, ja to stvarno jesam. 

E sad što i u propasti tako puno radim, to je već nešto o čemu ne bih trebao govoriti sam, već drugi ljudi da o tome govore, a oni mi tek trebaju doći, i doći će ako ovako nastavim. 

Jedan dan ću biti profesionalni pisac, a ako taj dan nikad ne dođe, znači da sam umro pokušavajući to. 

Eto pola jedanaest, kako sam i rekao. Idem na skejt, raspoložen sam da vježbam svoj obični skok, imam osjećaj da će mi ići odlično, a možda na kraju odem skejtati i Ferhadiju. 

DVADESET ŠESTI PRVOG

Tako je lijepo ustati u nedeljno jutro rano, pa imati vrijeme za više slobodnih aktivnosti. 

Vodim Biceka miceka u šumu, da malo dišemo lijepi zrak i čitamo, a poslije kontam ići na skejt, zadržati kontinuitet koji sam uhvatio i tako se pripremim bolje za takmičenje u četvrtak. 

Noge me bole manje-više stalno, koljena i tabani, ali su zato veoma lijepe, vitke i obložene mišićima koji nisu puno veliki, samo iscrtani da se vide jasno. 

I gornji dio tijela mi je uznapredovao, moje nepotpune, ali svakodnevne serije sklekova, pa i to što sam namjestio sebi dva mala tegića u hodniku, da ih dižem pred polazak iz kuće, sve se to sabralo u bolji crtež mene, u čvršće i snažnije mišiće. 

Nedavno sam spominjao vezu između fizičkog i psihičkog tijela, kako mislim da nedostatak fizičke kondicije poništava i psihičku, te da je tjelovježba važna jednako kao čitanje i učenje - po internetu kruži da je tako odmjerio i Sokrat, koji veli da je bavljenje samom tjelovježbom divljaštvo, a samim učenjem štreberstvo.

Iz nekog razloga ljude u Bosni je izuzetno teško natjerati na fizički pokret. Razmišljam zašto je tako, zašto ih tu nema više koji su se navukli na trening? Bilo bi to logičnije i s obzirom na naše ratne rane, što ih naši političari poput vrijednih ce-ce muha zagađuju i raskopavaju praktično otkako je rat stao, ali ne događa se. 

Jedna stvar je sigurno tome kumovala u velikoj mjeri, a to su socijalne mreže, koje su uvele mogućnost da se družimo bez fizičke blizine, komfor koji smo svi prihvatili objeručke i platili za to sa više usamljenosti, jer nije to isto, dopisivati se i voditi razgovor uživo.

Drugo je puno ozbiljnije, a to je stanje kolektivne svijesti u Bosni, te nadasve isprepadane gospođe koja nam svima svakodnevno zagorčava život, a najviše mladima, koji sa svojim internet-interesovanjima iz bijelog svijeta najčešće nikako ne mogu razumjeti domaći identitet, onu njegovu ultra pičkastu osobinu da viče kao da ga živog pale iako mu ne radi niko ništa. 

Nažalost, svi lako skontaju šta je poenta u toj duševnoj bijedi, pa je lako i prihvate, a sve zbog nakaradnog uvjerenja da se tim agresivnim kamčenjem sadake i milostinje u Bosni može postići puno. Nije to neistinito, samo ne u smislu kako bi mudrice-gladnice voljele, nego zaradiš tako puno antipatije, koja u konačnici vodi izbjegavanju, za najupornije otvorenom ignorisanju. 

Taj neki žrtveni pogled na sebe sama pravi ljude karikaturama na puno načina, a jedan od njih je da se opterećuju s tim kako niko nikad ne smije saznati da i oni imaju trenutke uživanja u životu. To u konačnici napravi od njih ljude koji u društvu ne rade ništa, osim što ružno i tužno pričaju, o sebi i o drugima. 

Zato čovjek mora biti s njima oprezan, jer sve što ništa ne radi, sve to traži ljude koji rade i zatim ih zapričava, pokušava oteti pažnju, nema veze što se nema šta pokazati.

Zato slušalice uvijek treba odvrnuti na najjače, a pod nogom uvijek imati skejt, da bi se sa jednim laganim potezom u trenu mogli udaljiti od takvih. 

***

Bio sam na planini i bilo mi je baš lijepo, malo sam čitao, malo se sunčao, malo mazio malog Bicka, pa sam i fino jeo, i kući se vratio, mašinu za veš navio, a sada sam spreman za skejt.

Ovih dana cijepam ivice, pa kontam to i večeras, Akademiju najprije, a onda i Skenderiju ili Pozorište poslije - hoću neki novi trik i na tome. 

I caballerial ću vježbati, tu je skoro, još samo završnica i mogao bih s njim i na kakav gepić, da me želja mine.

Imam osjećaj, bez obzira što ću za koji dan napuniti trideset i sedam, da od mene najbolje tek dolazi, kako u skejtu, tako i u književnosti. 

Zato ne treba biti lijen, već svaki dan trenirati i vježbati, jer rezultat će doći.

***

E stvarno, najstvarnije moguće, vjerovao sam da je moja čitalačka publika nešto što je iščezlo u potpunosti, da moja sranja ne čita ama baš niko, a ono ispade da nije tako, da čak i ovi na dalekoj i zaboravljenoj margini ispisani tekstovi imaju neke cijenjene dame i gospodu da ih čitaju - sve ih je više, ako je vjerovati google analitici.

***

Izgleda da ne može proći ni jedan jebeni dan, a da ja ne izjavim niti jednom ljubav za skejt i sve skejtersko, stvari kao što su muzika, garderoba, ponašanje i sve.

Današnji session trajao je oko dva sata, a sretan sam sa onim što sam počinio, pa mi nije krivo ni što su mi zbog toga otišle osovine, približivši se za korak svome konačnom kraju; zapravo je to moj mali hobi, uništavanje opreme, a samo je bitno da strada od akcije. 

U planu mi je da promijenim brend osovina i tako možebiti smanjim malo troškove svome skejtanju, o čijim cijenama ne smijem ni da mislim. 

Jest, serem po alkoholu i kafanama, da su oni krivi što krajem mjeseca nemam pare, a nikada u tom smislu ne spominjem skejt, pa neću ni početi - šta me se tiče koliko Svetog Petra košta kajgana?

Zna li uopšte iko odgovor na to pitanje? Da to nije neki način iz tih vremena, da se za nekog lijepo kaže kako ga je popušio? 

Možda nije priča o novcu uopšte, nego o siromasima, od kojih se u sva vremena očekivalo da za malo dobra što vide plate čašću i poštenjem; uistinu je Petar bio stijena od čovjeka ako je još i to podnio. 

Elem, htjedoh reći nešto o svojoj ljubavi za skejt, odvuče me filozofija…

Dakle, kao što neki možda i znate, ja sam aktivni, možda i najaktivniji skejter u gradu Sarajevu, a samim tim i u državi Bosni, iz čega se može zaključiti da puno volim voziti skejt. 

Kako to izgleda u praksi, ovih dana?

Navodim za tu potrebu jedan primjer, za koji lično mislim da sjajno ilustruje tu moju uistinu veliku i vruću ljubav.

Svi mi, ili skoro svi, volimo piti kafu, a u kafiću koji nam je drag, što će reći u onom gdje poznajemo ne samo osoblje, nego i goste. 

I ja to puno volim, ali mi skejt ne dozvoljava da puno to i radim, jer njega volim više, a on ne voli sjediti po kafama duže od pet-deset minuta, koliko da se cigara zapali, popije kafa i pregleda jedan kratki skejt video, neki u kom se skejta street.

Zbog te moje nove osobine, razvijene u posljednjih par godina, da po kafama sjedim kratko, doživio sam i malu društvenu kaznu, koja se sastoji u tome da za moj sto niko više ne sjeda, niti me iko zove da sjednem za njegov. 

Ljudi sa Alipašina, posebno oni koji ga napuštaju rijetko, jako drže do tih stvari, pa vjerujem da mnogi od njih ne bi mogli podnijeti navedenu kaznu lako, da bi se bunili i svađali, ali ja sam malo drugačiji, pa sam i tu malu kaznu prihvatio objeručke, kao neki svoj usud koji za mene, da budem sasvim iskren, uopšte nije težak: mi se tu ionako svi već znamo napamet i ja nemam iluzije da se među tim ljudima, bar ovim što ih poznajem bolje, nalazi bar jedan s kojim dijelim makar jedno duboko interesovanje, a vidim i da moja duboka interesovanja izazivaju kod tih ljudi nelagodu, što mene na svoj način jako posramljuje, pa više volim sjediti solo, piskarati svoj blogić, nekoj micki poruke, ili jednostavno gledati na internetu šta me zanima, a to su ili neki skejterluci, ili neki tekstovi, često od Viktora Ivančića, koji mene jako nasmijava bez obzira što ne poznajem dobro kontekst, ili od Sinana Gudževića, koji mi je uzor u ljubavi prema predmetima svog pisanja; svi njegovi tekstovi imaju takvu toplinu da mi ostaju u mozgu za dugo vrijeme, ponešto vjerovatno i zauvijek, kao priča o liku koji vlastitoj materi ide na roditeljski u večernju školu.

I tako, dragi moji čitatelji, koji ste skočili s četiri na sedam - i dalje mi svi možete kolektivno doći na kafu - ja vam ne budem uopšte dugo na kafi, nego cigar-dva, srka tri, i onda moram skejtati. 

Predug je blog, ovdje ću stati, inače će me skejt odmah upecati. Za vožnju sada ipak je i kasno, bolje mi je pred spavanac pojesti šta masno. 

A i veš nisam prostro, mr. dickhead. 

DVADESET PETI PRVOG

Ima jedan naročito simpatičan i poučan crtani film, ime mu je Scooby Doo. Preko njega se može naučiti važna životna škola, po kojoj iza svih utvara stoje smiješni, u drangulije prerušeni ljudi.

U Bosni su česti ljudi koji nastupaju u životu kao negativci iz Scooby Dooa - traže malodušne ljude i onda ih plaše sa tim glupostima, pa im na kraju prodaju neku “zaštitu” od istih. 

Malodušni ljudi poslije obično i shvate šta se dogodilo, ali im malodušnost ne da priznati grešku, da ne ispadnu glupi, a onda ispadnu još deset puta gluplji tako što i sami krenu pričati o utvari s kojom su imali posla, ali kao nešto stvarno, isto onako kako je njima pričao njihov prevarant.

Počinjem s tim danas, zato što mi jutros naumpade kako je svijet otišao daleko iza Scooby Doo crtanog, pa sad na svijetu, prvenstveno na internetu, imamo i inverziju ove pojave, u kojoj utvare glume ljude, a sve pomoću AI generatora, tog posljednjeg izuma za iskorištavanje i  osamljivanje ljudi. 

Ponekad se dopisujem sa takvim profilima, igram s njima igricu u kojoj moraš preko fasade naslutiti šta se iza nje krije i obratiti se tome skrivenom direktno, u čemu znaš da si uspio ako se druga strana postidi; moć čovjeka je da ISPRAVNO imenuje stvari i pojave, kad to uspije stvari i pojave pred njim stidljivo obaraju pogled. 

Ova posljednja fejk persona, tobožnja avionska ljepotica koja prati moj književni rad od početka, bi morala biti neka od mojih bivših konkubina, sigurno jedna od onih slabije pameti, što prvo daju sve na pladnju, pa tek onda skinu krinku zaljubljenosti i pokažu da su kurve, da jebanje njih ima svoju cijenu, a neplaćanje te cijene svoju kaznu - najčešće u vidu jezikovih juha, koje meni ne mogu ništa jer sam, alčak, naviknut na njih od malih nogu. 

Postoje dvije takve ženske na koje sumnjam, ali neću istraživati jer im ne želim za crtani dati toliko pažnje. Znam ono što treba da znam: one ne vole nikog, one panično traže nekog da im zamijeni roditelje. 

Nisu za mene, samo za moj kurac, a i to samo ponekad, ili još bolje nikad više, ali eto to zna biti i teško jer baš te takve, što laju kroz poruke na svim kanalima, baš one obično i hoće da se guzimo kad se slučajno sretnemo.

Neukusu treba reći ne. Bože, učini me kreposnim, ali mi i pošalji onda suprugu u dogledno vrijeme, jer veliki si oganj u mene stavio.

Najgore kod konkubina je što su one sve izgleda priglupe, tako da s njima nema književne priče, čim je čuju odmah se pođu kreveljiti i rugati, pa tu nikako ne može biti vođenja ljubavi, već samo sirovi seks, onaj iza kog ostaje sami stid i želja da se što prije zaboravi. 

Bože dragi, neku da je manja od mene za glavu i lakša dvadeset kila, te da razumije književni govor, a ne kao seljanka gruba da misli kako je se s tim podjebava. 

***

Napolju je divan dan. Iz ormara sam izvadio svoju staru kožnu jaknu, da vidim kako ću se u njoj osjećati, pa moram priznati da je odličan osjećaj nositi na sebi nešto tako čvrsto i teško, ali nisam baš siguran da mi je to pravi izbor za danas, da mi nije bolje obući moju standardnu jaknu, koja je dosta lakša, a nisam siguran da ne štiti bolje.

Znam da ispod jakne ne želim imati ništa osim majice kratkih rukava, jer idem još malo na skejt - dnevni na suncu, ne treba mi duks. 

Jutros sam vraćao dugove po mahali i sve ih vratio, izuzev jednog od dvije marke jer nisam našao čovjeka. Platio sam piće Hasi i Arminu, koji su moj najdraži tandem C-faze, pa mi i to drago - oni su svoje časti kod mene zaslužili svojom prostodušnom dobrotom i ja ću im je davati kad god budem mogao, a nekim drugima, koji svoje časti kamče tako što budu neugodni dok ih se ne počasti, za njih sam pripremio nekolike rečenice o neimaštini uopšteno, kako je to čuvstvo postalo općeljudsko i kako smo svi mi braća kokuzi, bog da nam pomogne svima.

Dolazi mi Mirzet iz Visokog, najstariji aktivni skejter Bosne, a kidovi sarajevski danas su u akciji čitav dan. 

Ja bih skakao danas i neki gep, možda flipao neke stepenice? Osjećam se jak sada, pa vidjećemo.

Moram i na onaj dodatni posao skoknuti jedan sat, ali to poslije skejta, a onda se vraćam kući na jelo i kupanje, poslije čega ću poći ponovo u grad, ali sa skejtom drugim, pa ću piti malo alkohol večeras, i plesati kad postanem tipsy, poslije čega neću više piti jer se hoću kući vratiti u svom stilu, a to je jureći na skejtu u punoj brzini. 

A najviše bih volio izaći i ne piti alkohol uopšte, kao što rade toliki fini ljudi koje znam, ali ne znam zašto ih u tome ne kopiram? 

*** 

Moram se opet dotaći i svoje spisateljske sreće, nanovo otkrivene u pisanju ovih blogova, koji su mi konačno odnijeli iz života zadnji tračak nade u spisateljsku karijeru, a baš to je bio glavni sastojak mome spisateljskom lijeku, jer u onom trenutku kada sam preklopio da bavljenje književnošću mora ići na moju štetu, postao sam tako divno slobodan u istoj da evo već dvadest i peti dan zaredom pišem blog, pri čemu ne da se nisam umorio, nego sam se samo još i napalio. 

Biće ovo knjiga jedan dan, a ja ću ponovo biti veliki književni talent, jedan od onih koji su tu da se ne obaziru na “književna pravila”, što ih ima svaka malograđanska država poput naše.

Ma ide pobjeda na svim frontovima, šta me briga.

***

Navozio sam se skejta i završio posao, a ono što je u međuvremenu došlo u opasnost jest moj planirani noćni izlazak, jer dok napravim da jedem i spremim se, već će biti jako kasno, pa mi to malo sada truba, ali šta da radim; da mi je toliko do izlaska onda ne bih toliko danas pisao i skejt vozio. 

Ipak imam novi Penny, koji bi trebalo da je isti kao stari, ali ne znam dok ne vidim. Možda večeras ima i neka svirka, pa možda bih mogao na nju, jer spust je tamo gdje su svirke.

Jedan dio mene, koji nije ni mali, on bi da ostane kući i uživa u književnom radu, u čitanju i pisanju, uz gozbu što je upravo idem kupiti, a koja mora biti opasna jer je to lijek mome kokuzluku, još sam tu rekonvalescent i treba mi da osjetim od sebe samog da se ima, ako ništa da se jede štagod se hoće. 

A meni se hoće to puno, posebno sada, kad ništa još cijeli dan nisam jeo, a jesam skejtao i trčao, opalio sam sprint na kraju, od mjesta Ferdinandove pogibije do trolejbuske stanice. 

Pokazaću sam sebi blagostanje tako što ću potrošiti cenera samo za desert: kesten pire u bloku i šlag u spreju, da mu ja dokažem. 

***

Evo me gdje iza večere cigaru jednu pušim, pa se kontam kako bih najradije na kafu, pa sutra fino na neki izlet ranije, sa malim Biboslavom, da i on udahne čistog zraka. 

Jest, to mi je puno bolje nego sada juriti i žuriti, a za da skupo plaćam alkoholna pića, da potrošim bruku para koje umjesto toga mogu biti u slast pojedene - azijska kruška nashi, cener kila, bolje to nego dvije smrdljive pive u kakvoj rupi.

***

Američka književnost iz prve polovine dvadesetog stoljeća, pa i kasnije, čuvena je po piscima koji su napravili svoje biografije vrućim književnim materijalom, što će reći da su vodili neobične živote. 

Pitam se koliko je moj život neobičan, je li uopšte?

Ponekad mi se čini da nije nikako, da sam ja klasična priča momka koji je knjiški zanos u mladosti platio s nezavidnim poslovima u odrasloj dobi, a ponekad da jeste puno, da je na mene sav taj književni rad ipak ostavio golemi uticaj, ne samo u načinu govora, jebo to, nego u pogledu na svijet prije svega - odbijam usvojiti ijednu od jednobraznih perspektiva koje mi se nude, suprotstavljam tome iz romana naučene stvari, ne toliko polifoniju koliko sveznajućeg pripovjedača, a to je uvijek malo i smiješno. 

Kada bih pričao suhi realizam, ne bih mogao reći puno - skejtšop otvori, skejtšop zatvori, poslije toga drugi posao, poslije njega skejt, šetaj cuku, peci šniclu, drkaj kurku - tako na repeat, iz dana u dan.

No, zahvaljujući čitanju ponajviše, kao i svjesnom izmišljanju stvarnosti po uzoru na pročitano, moj se realni život ukršta sa mojim znanjem, pa se otuda rađa hibrid za koji sam i prije primijetio da zna to ljudima biti zanimljivo, da nisam jedini koji u svoj repetativni život učitava dodatni smisao i tako za samog sebe pravi razne zamamne privide, u kojima se živi puno ljepše nego u realnosti. 

Ne mogu više, odoh jednom pustiti - Tony Hawk ate my skateboard”. 

DVADESET ČETVRTI PRVOG

Moj stan je tako prostran da bi u sebi mogao sadržavati i skejt spot.

Ukoliko bih srušio šank na ulazu u kuhinju, otvorio bih 15-ak metara dug prostor, uz jednu rampicu to je dovoljno za jedan trik, pa jedan po jedan.

Često se žalim na samoću, a prava je istina da je puno volim, jer tek u njoj počinje moj puni duhovni život, moja svijest da sam i ja tu na svijetu neki kurac - ama šta kurac, država Skejtoslavija! - pa me to jako motivira za napade na terenima na kojima igram. 

Već dugo razmišljam o tome kako bih mnoge novce uštedio da večeri provodim kod kuće, da ne skitam po terenu, od čega ne možeš da ne ogladniš i ne ožedniš. Kada bih u stanu još imao skejt spot, mali boks za ledž i manual trikove, onda bih mogao, siguran sam, ostati kod kuće svaku noć, raditi na sebi, na svojoj vještini, čiji je razvoj praćen razvojem atletskog tijela u okvirima vlastitih mogućnosti.

Mene Bog nije stvorio atletom. Prirodne atlete već od same prirode najedraju, narastu im veliki mišići, a meni nije tako bilo, ni kada sam rastao ni poslije, jer ja sam drugi tip, alien tip sa velikom glavom, kog sportske aktivnosti samo učvršćuju, ne povećavaju ga. 

Zato moram puno vremena provesti vježbajući, toliko da je jedini način - vježbati dok obavljam za život važne stvari, ne biti lijen za trku i skok, za guranje i vuču, a uz to se i protezati, sve svoje kretnje širiti do maksimuma i do zadržavanja. 

***

Idem sad oprati prozor, a učiniću to sa samom krpom kako bih se što više istegao dok to radim. 

Suze jadu ne pomogoše, treba se latiti posla. 

***

Oprao sam prozore, i smirilo me to malo, ipak ne onako kako sam se nadao da hoće. 

Muči me moj status kokuza, to što ide moj slobodni vikend, a prinuđen sam razmišljati tako usko, kokuzanerski.

Na internetu upoznah zanimljivu djevojku, ali od izlaska s njom nema ništa jer kako? Da je vodim u kafanu gdje se mogu pisati, da budem galantni gospodin na teku? Da joj na povratku kući ponudim jednu od svojih priča o važnosti tjelovježbe i pozovem je u ugodnu dvosatnu šetnju na minusu, kojoj neće moći reći ne jer izbora neće biti? Već mi je rekla da i sama pati od iste bolesti, pa kako bi joj jadnoj bilo da sazna da je udarila na onog koji u predstojećim danima, od svega što kavalir treba dati dami, u izobilju ima samo kurca? Kao da je siroticama do toga, nego misle da će tako najprije do novca pa onda trpe dok ne puknu. 

***

Ipak mi je bila plata, tako da jadni scenariji padaju u vodu za ovaj vikend, umjesto toga ide rješavanje postojećih problema, a uz fina jela i puno skejta - dobio sam i novi Penny, donijeli mi moji natjerani drugovi. 

I večeras ću na skejt, čekam da zatvorim radnju kako bih pošao. Ovaj mjesec stvarno moram biti pametan i uštinuti koliko god mogu novca svima kojima sam prije davao, kako i na kraju februara ne bih živio januar, decembar i novembar. 

Probaću da izbjegavam kafane, ne skroz, ali bar upola manje da ih posjećujem nego prije, a restorane nikako, samo kad moram. 

***

Bože dragi, toliko volim skejtanje da ponekad zbog njega razmišljam - ja sam svoj život već doveo do savršenstva, te da ništa tu više ne treba mijenjati, već samo živjeti, biti posvećen svojoj stvari iz dana u dan. 

Večeras nas je bilo čak četvero na sešnu, pri čemu je sve četvero, što se kaže ubilo, a skejtali smo Akademiju. 

Iako se na skejtu nikad ne zna, večeras sam vidio da nema ništa od moje pobjede na takmičenju u idući četvrtak, jer u treningu su momci koji pucaju switch i nollie, moje slabe strane. 

To mi je i drago, jer bilo bi bezveze da pobijedim kad sam organizator, posebno što za pobjednika imamo nagradu, tene DC Manteca, vrijedne 180 KM.

No, ako i ne mislim pobijediti, to ne znači da ne mislim ostati upamćen kao takmičar, a sa onim po čemu se moje skejtanje u gradu na Miljacki i inače izdvaja, a to je visoki pop. 

Za BKC želim da mi bude najveći, jer to će privući možda još ponekog da se oda skejtu. 

Poslije takmičenja ćemo imati demo sa fletbarom, jednom četvrtastom šipkom koja je već vidjela novih trikova, a moguće da će ponovo i u četvrtak. 

I na njoj imam dva opasna trika, od kojih je izvjesno za jedan da ću ga uraditi, dok za drugi moram imati i sreće. 

U svakom slučaju neću se opterećavati s tim, kao što se više ne opterećujem ni s onim što pišem. Sve je to odlično, samo neka nam u ovom našem Sarajevu napreduje skejt, to je sada ono glavno, najvažnije. 

DVADESET TREĆI PRVOG

Čovjek koji ima obaveza može zapravo bez svega, samo sa obavezama, ali je takav život težak, otuda i tužan, pa se obavezani čovjek ipak malo zabavlja, zastane i izvadi telefon, uzdahne i na Instagram uđe, ili sjedne i cigaru zapali, opusti se i naruči i kafu.

Tačno to učinio sam i ja i tako se žurbi i srkletu nasmijao u brk: one su svakako sestre, pa neka drkaju jedna drugu, a mene neće.

U džepu je poklon od Une, “Veronautika” Nikole Vranjkovića, dupli disk radosti za vozača specijalnog relija Borisa Lalića, koji što je stariji sve bolje razumije emisiju “Nikad nije kasno”; pitanje je da li oni tamo dozvoljavaju da se peva Vranjković? 

Ok, pretaman je Vranjković za one koji od smrti bježe pod svjetla reflektora, ali eto onda bar da pjevam Braću Left “Aikido” ili Psihopolis “Padati u nesvest”? 

Saša Popoviću, moja prijateljica Una preziva se isto kao i Vi, a kod nas je običaj da rođaci pomažu prijatelje svojih rođaka. 

Ili je to show čiji je vlasnik Mitrović? On bi trebalo da voli te pjesme, nekad je i sam svirao u jednom takvom bendu.

Otpjevao bih na televiziji sa sunčanim cvikama, smio bih to uraditi, na tri dece pelina bih učinio to s pjesmom. 

***

Odradio sam dodatni posao po planu i stigao na redovni na vrijeme, gdje sam zatim još neke posliće brzo sredio, od čega je najznačajnije što sam, potencijalno, našao još bolji prostor za naš budući zatvoreni skejtpark, bolja zgrada, bolja lokacija, lokacija iz moje perspektive najbolja moguća.

Ne znam koliko će vremena trebati da se ovaj projekat dovede do finala, zbog čega mi se ponekad zna učiniti i da neće nikad, ali onda odem malo voziti skejt i vrati se vjera u to da će Sarajevo stvarno dobiti ozbiljni indoor skejtpark, iduće godine u ovo doba da ću ga derati u tom skejtparku, a ne samo na ulici - navježbati u skejtparku za ulice, to je najbolje. 

Optimizam i pesimizam, koliko sam primijetio, imaju dosta veze sa fizičkim osjećanjem sebe sama, pri čemu osjećaj snage rađa optimizam, slabosti pesimizam. 

***

Drago mi je vidjeti da ovi moji novi blogovi imaju malu publiku, te da to nije samo jedna bezobrazna djevojka, koja čini to da bi mi mogla pisati poruke, nekoć prepune otvorenih pohvala mome penisu, koji se tada okitio i titulom hadžije, a sada svedene na hejtanje mog književnog rada i moje spisateljske persone. 

Sada i ja vidim da se ovo pretvorilo ne više u pripovijedanje, već sada kao neki dnevnik, što nikako nisam forsirao i zato zaključujem da je to moja prirodna forma.

Za onu drugu, ozbiljnu književnost, uistinu nemam vremena. Tako mi prija što više na nju ne mislim, što nema onog groznog osjećaja griže savjesti da se nisam dovoljno potrudio, koji je jeo moje srce skoro pa svaku noć, bez obzira što mi se niko nije osvrnuo na književni rad već godinama, što već godinama svako malo pustim sebi da čujem: 

Vikali su mu bježi s puta

Prošlo je i tvojih pet minuta

Nešto pisati ipak moram, jer ma šta hejteri mislili - ja pisac jesam sve dok ovako radim, dok šibam hiljadu riječi svaki dan, složenih u koliko-toliko toliko suvisle rečenice, koje nisu na kraju krajeva ni bez sadržaja. 

Da je vrhunski sadržaj, od toga sam svjetlosnim godinama daleko faktički otkako pišem, ali nisam sigurno ni najlošiji pisac u Bosni, omakne se i meni poneka duhovitost, pa bude i zanimljivosti iz nekih drugih knjiga. 

Danas mi se, najzad, našla u rukama i “Istorija Arapa” od Filipa Hitija, pisca britkog stila. 

“Beduin je najveći devin parazit”, veli nam britki američki historik, koji rasvjetljava i priču o arapskim konjima: oni su stigli tek poslije, dok Arapi u historiju ulaze i zatim vjekovima jašu na devama; sami beduini, dok ih je još bilo izvornih, više su voljeli da se o njima govori kao o narodu deva, nego narodu pustinje. 

I ja to mogu sa svoje strane potvrditi, a referirajući se na “Mullaqe: sedam zlatnih arabljanskih oda”, od kojih je jedna baš o devi.

To je jedna garantovano vrhunska knjiga, preporučio bih je svakom. 

DVADESET DRUGI PRVOG

Danas je Saletova sahrana, pa neću zbog toga ići na dodatni posao, ili možda hoću, ne znam još. Želim da ne odem, želim biti tužan i misliti na svog druga, ali radnik u meni se repetirao, on je za to da u iduća dva sata, koliko imam slobodno, ipak odem odraditi nešto. 

Možda mi je to najbolje, u ovom trenutku čini se da jest - popiću ovu kafu, izvesti Bibca da piša, a onda mogu sjesti u auto i otići do grada, pa ako ništa načeti ovosedmični kontingent, pokazati mu da sam tu i da dolazim po njega. 

Trošim posljednju lovu na kafu. Imao sam dvije i trideset pet, a deset kurčevih deka kafe u prodavnici dvije i šezdeset pet. Sjeo sam u kafić, jebeš ga sad, trebaju mi ovi cigara i kafa kao zrak i voda. 

A jest sve bezobrazno poskupilo, vječita gazdinska glad za profitom zauvijek će formirati nove cijene i činiti da se radnička plata zapravo smanjuje, iako se prividno povećava. 

Eto, minimalac se povećao, a svi su ti ljudi ostali zapravo egzistencijalno ugroženi, istina manje nego prije, ali i dalje nedovoljno za spokojan život, a gazde su već udarile u dreku, u samrtni hropac bogatih preko medija; budalasta svjetina se tome smije, ja bogme stežem gluteuse i pripremam se čitati kuharice koje govore o pripremi ukusnih jela od jeftinijih dijelova iz mesnice. 

Zato je u životu najbitnije - biti čovjek duševan. 

Nikada ne prestati ne sa čitanjem, nego sa svjesnim i namjernim učenjem, zauvijek osvajati pojmove i živjeti onda tako, duhom prije nego tijelom, što je svakako i bolje, zanosnije sto puta, onako kako materijalni, generalno vidljivi svijet ne može biti. 

Eto, svi mi znamo puža, vucara se po travi i po cesti, bijeli s kućom ili hrđa i bez nje, a ko je ikad primijetio da se oni seru sami sebi za vrat? Ne daje li to onim njihovim glavama, njihovim i ovako smiješnim očima, još deset puta smješniji izgled? 

Zamišljam ljude kojima je čmar posred čela i umirem od šege, posebno ako zamislim ljude kako zbog toga paze da se ne pokenjaju po faci ili drugdje, kako idu srati kao povraćati. 

Nikada to prije nisam zamislio, nego sam tako morao učiti stvari naučne da to mogu. Sad se mogu lijepo tome smijati, a mogu o tome i pisati. Cijela zoologija ahordata moćno je oružje u smislu metafore: ima ljudi sluzavih poput puža, ima i sa čmarom na čelu, da se to razraditi i u lijepu alegoriju pretočiti. 

***

Planiram kupovati skupe talijanske sladolede svaki dan, samo da bude plata. Skejt neće dati da me to udeblja, biću samo sretan. 

***

Ispratismo i našeg Saleta. Imao je veliku i tužnu sahranu. U mislima sam uz njegovu porodicu, a što se njega tiče - nekako mi je sada osjećaj da mu je dobro. 

Tokom komemoracije jedan je govornik spomenuo jednu Sašinu fizičku karakteristiku, koja je i za mene bila nekako najupečatljivija, a to je boja glasa, u kom blago i umilno zveči pijesak. 

Moj stav o zagrobnom životu je da ne znam ima li ga ili nema; podjednako ne vjerujem onima koji tvrde da ima i onima koji tvrde da nema, a ja bih lično volio, zbog svih mojih dragih što su umrli prije, pa na kraju i zbog sebe sama. 

Odmori se sada, najdraži Aleksandre, a ja ti obećavam da ću gledati na Sergeja i da ću mu se naći pri ruci ako zatreba, sve dok sam ne stasa da mu to više ne treba.

Mislim da bih ovaj dan morao završiti sa skejtom. Toplo je vrijeme, a i ne znam šta ima drugo, bolje? Prvo skejt, onda pet-šest jaja, to je taj plan. 

***

Mogao bih otvoriti aplikaciju mobilno bankarstvo, ali čemu? Znam tačno šta bih vidio: marku na tekućem i dvadeset sedam feninga na žiro računu. 

Volio bih da plata bude sutra, bez obzira što mi je u džepu posuđena cvaja, s kojom mogu da se hranim danas i sutra.

Umara me računjane, želim natrag svoju platežnu moć, završavati noć sa pola kile talijanskog sladoleda, jesti ga zajedno sa jabukom crimson snow. 

Volio bih da me skejt hoće poslušati večeras, treba mi jedan dobar session da splasnu pobunjenički duhovi besparice.

***

Pravi sam bijednik, samo mislim na hranu, na to kako se moram najesti što više, a jede mi se sve na svijetu. 

Maloprije čitam u knjizi - rod Cephalopoda, po naški glavonošci, hobotnice, lignje i te stvari, pa iako je knjiga naučna i stručna, na mene je djelovala kao neki kulinarski show, food porn. 

Jest, tačno ću tako živjeti u budućnosti: samo ću unaprijed kupovati lijepu hranu i lagerovati je kući, pa onda odlaziti na skejt, na njemu se izgladnjivati do nesvjestice, pa onda kući na kupanje i gozbu, uz fini književni rad i ugodnu noćnu muziku.

***

Pročitao sam “Zoologiju ahordata”, a kako sam usput ispravio i većinom tipkarske greške, to ću za ovo učenje biti nagrađen pristojnim honorarom, koji će mi kokuznom doći kao lijek, pa to još nije sve - oslobađa mi se i vrijeme za historiju Arapa, koju sam ovih dana morao zanemariti. 

Rekao sam da ću prestati na neko vrijeme čitati književnost, ali to se ipak nije dogodilo, čitam po dva-tri poglavlja pred spavanje, ali ne dam da mi to bude kasnije na pameti, da me zavodi i odvlači u isti ovaj rad, samo uz neuporedivo veće intelektualno učešće, od kog sam se jedva oslobodio. 

Možda je ovo sada samo još jedna skribomanija, ali sve i da jeste - to je moja skribomanija i ja ću nju da njegujem do kraja, ko tome proba stati na put dovodi se u opasnost da se upozna sa mojim nogama kao kakav skejt.

Drago mi je da sam tako bolestan, pa kad vidim svo to zdravlje oko sebe, sve što mogu reći jeste da se zaklinjem kako protiv ovoga neću uzeti nikad nikakve terapije, ako slučajno i uzmem tako nešto, onda samo kao nešto nepropisno, nikako drugačije. 

Jer da bi bio bosanski pisac, mislim pravi, a ne kao ovi nalik na kondome straćene na drkanje, tad moraš biti lud, ali ne iz zajebancije, nego pravo, luda djela na prvom mjestu, poslije i lude riječi, kad nisu više šuplje.

***

Neka ostane zapisano i to da sam na ovaj datum zaiskao jedan hljeb. Bio sam u Merkatoru i kupio sebi svega, a za sve novce, tako da mi je falio hljeb. 

Otišao sam u pekaru, sačekao ispred da postane prazna, zatim ušao i rekao: “Komšija, može jedan hljeb, al’ sutra da ti platim.” 

Radio je pekar mlađi, što fura zlatne dioptrijske cvike, koji me uslužio bez riječi, sve vrijeme pričajući na telefon, a dao mi je jednu pogaču, koja ima da pukne cijela. 

Drago mi je da sam ovaj put otišao s ovim problemom u pekaru, jer prošli put sam ga probao riješiti u krugu porodice i prijatelja, ali svi su mislili valjda da je to neka šifra, “Imaš li hljeba u kući da mi daš?”, tako da su mi uzvraćali sa pitanjima, u kojima je po meni deset puta više poniženja nego u ovome što sam uradio večeras, a što je glavno - sada sam se svog hljeba domogao, tada nisam uspio. 

Zato će mi večera biti bogovska, ide kremenadla sa salatom, a onda banane i jabuke krimsonke za desert.

Krivo mi je što dan ne traje duže, jer dok Bili odšeta svoje, priprema večere će početi u pola jedan, što znači da bih mogao zaspati oko dva, što znači da ću sutra ustati nenaspavan, ali sutra stvarno moram. 

DVADESET PRVI PRVOG

Poslije dvadeset dana slobodnog blogovanja, mogu reći da sam zadovoljan sa postignutim rezultatom, iako vidim i prostor za poboljšanje. 

Pisanje, kog ne mogu da se okanim uprkos svemu, napravilo mi je ovaj mjesec manje štete nego inače, najviše na misaonom planu, jer ovo istresanje iz rukava, za razliku od ozbiljnog književnog rada, ne samo što nije naporno, nego je još i prijatno - nagovorio sam se do mile volje, a nikoga s tim nisam smorio i upeglao, što se može ubrojati u govorničke vrline. 

Na skejtu imam novi grajnd i na tome planiram raditi sada kako bih ga doveo pod ključ i tako spremio za long distance. 

Primjetno sam bolji na ledžu, to jest na ivici, pa mi to daje optimizam za ovu godinu, da će pasti trikovi što nikad nisu. 

***

Pokušavam razmišljati o književnosti generalno, ne bi li mi se tako otvorio u njoj prolaz, tamo gdje su profići, oni koji za to dobijaju i novce, žive ljudi od pisanja tih SRANJA.

Da, nažalost moram tako da de izrazim, jer književnost je po meni doživjela veliko posrnuće sa novim milenijem, sa internetom i tzv. “ljudskim pravima”, koji su udruženim snagama otvorili Pandorinu kutiju, iz nje izašlo mračno Senekino proročanstvo: “Poeziju će pisati svako.”

Kad su se u priču uključili još i naši moderni gazde-izdavači, nastao je, rekao bih, udruženi zločinački poduhvat pod zastavom književnosti, kom se može eto u pozitivno upisati to što je podjednako usmjeren protiv svih naroda i narodnosti  Bosne, čiji se pojedinci zavlače krivim riječima tipa da su duševni ili pametni ljudi, kojima bi se stoga isplatilo uložiti u književnost, u tvrdu koricu odmah - valjda da bi štivo moglo počivati u miru kroz dugi period, vjekovima ležati u svojoj knjiškoj nevinosti, u neotvorenosti i nepročitanosti, do kraja svijeta bez čitača kao što sam ja, koji ne čitam samo da bih znao, nego da bih i glumio, jer ne možeš voljeti književnost da ne voliš i glumu; ali treba to kao pisac najprije zaslužiti, ne možeš glumiti, recimo, književnost Asmira Kujovića, ali biti knez Miškin, obraćati se ženama kao da su Nastasja Filipovna, nasmijavati i njih i sebe s onim što se tu rodi, “Anisa Šefikovna, ako bi bile ljubazne izvagati mi tri krompira”, to je već ozbiljna dramaturgija, iz čega može onda nešto i da se rodi, a isto i da se izrodi. 

Moderna, pretežno ispovjedna bh.  književnost, ona ne nudi skoro pa nikakve prilike za da se duhom postane neko drugi, jer oni koji to danas imaju - mi gengsta pisci zovemo to sos - oni nemaju izdavače, a iz razloga što zahtijevaju da se plati njima, što moderni izdavači nemaju potrebe raditi kad su na drugoj strani bezbrojni pacijenti. Pacijenti samo čekaju da pay to play, pa ko da se zajebava sa prodajom knjiga, još više sa piscima koji se ne mire sa činjenicom da ne postoji ni jedna jedina, a ne grupa osoba koje su kupile našu knjigu, što je česta sudbina ozbiljne književnosti dok je svježa? To je sve logično i samim tim i normalno. 

U toj atmosferi došlo je do poplave ispovjednih djela onih koji se kao ličnosti nisu uspjeli izdiferencirati do svog vlastitog jezika; u nedostatku autorskog, djela su opečaćena pečatom politike, pa žalibože svega što je potrošeno da se proizvedu ta, ne mogu reći ni vanbračna djeca književnosti, nego - pazi kako moraš ludo govoriti - vanknjiževna djela književnosti. 

Ono što mene u tome svemu nekako pali jeste što mi se čini da je ta opšta promašenost moderne bh. književnosti tema jednom ozbiljnom književnom djelu, a podesna za pisca poput mene. 

Nemam vremena i neću ni probati to uraditi, ali zabavlja me smišljati sižeje - roman “Društvo pisaca Bosne”, kako sam mu dao naziv, bio bi jedinstven po tome što bi na mjestu glavnog lika bilo mnoštvo njih - tzv. roman horde, a besmislenoj igri “kralja gomile”, koju je Bog inače namijenio krabama, pa ih čovjek doveo na rub ekstinkcije. 

Možda tako andrićevski napredno, a možda i u klasičnoj formi, gdje bih ulogu glavnog lika dodijelio sebi samom, kao najpropalijem od svih bh. pisaca, ali to samo u materijalnom smislu, a u duhovnom sam se od toga samo oslobodio i postao - ah, slavo moja divna! - goblin bh. književnosti. 

***

Idemo danas gurati skejt, jebeš više i pisce i književnost. Sad ću smisliti neki slogan. 

***

Ponekad stvari ne idu onako kako smo ih zamislili, već se javlja potreba da se uloži izuzetni napor.

Tako i u vezi sa mojim malim skejt događajem - odjednom se pojaviše ljudi zabrinuti za pod, a zna se kako brinu moderni stanovnici Sarajeva: njih sve podsjeća na rat, pa i skejt. 

Ono što mi se u tome dopada jeste što mislim da sam uspio okrenuti situaciju ipak u našu korist, tako što sam obećao doći sutra demonstrirati sve što će se, nadam se, dogoditi na datum 30. 1. 

A baš je bitno da BKC Sarajevo bude domaćin, jer ko će skejt predstaviti društvu ako ne on? 

Kad prođe u njemu, lako će proći i na drugim mjestima, pa se u mojoj glavi već obrazovala i nekakva skejt liga Bosne i Hercegovine, ali polako. 

Jedno po jedno.

***

Najeo sam se, ponovo kao konjina, pa se osjećam zbog toga spokojno, a upravo je stigla i kafa, cigara već gori. 

Juče sam našao deset eura u kući i to je pomoglo da se pređe današnji dan, a za sutra sam već najavio pozajmicu kolegi, nije mu bilo drago ali ništa nije rekao, nije mogao jer sam najavio to donoseći mu sendvič iz pekare. 

A sendvič bih mu donio svakako, to nije bio nikakav zalog, ali je rekao on meni prije da je već posudio, a od lika od kog bih na kraju vjerovatno i ja zatražio, pa onda tako. Mislim da samo na Alipašinu ima sto ljudi koji posuđujemo od jednog te istog čovjeka, pa dabogda imao taj čovjek uvijek kešovine kad je takav. 

Hrana mi je oborila pritisak, da nije možda bih probao prodati neku stvar. Sve ono čega sam kao tinejdžer bio željan, a to su u velikoj mjeri skejterski odjeća i obuća iz časopisa Transworld i Thrasher, sve je to do mene došlo kada sam se zaposlio u skejt šopu.

I premda su cijene bile veoma povoljne, ipak sam uspio na to skršiti cijelo malo bogatstvo i zatrpati se krpama kao kalva šiparica, a borbe što sam ih zbog toga imao sa vešom, pa to je bilo kao da živim u vešeraju!

Kasnije sam počeo te stvari prodavati i poklanjati, ali još ih je dosta. 

Kokuzluk je, rekao bih, glavna bolest savremenog bh. društva, to je ta materijalna baza iz koje izvire čitav niz društvenih devijacija, a da bude teže, u našem višestruko poremećenom društvu najviše se krije ono što je najlogičnije i najnormalnije, pa ljudi nikada ne počnu o rješavanju tog problema ljudski ni pričati, ne činiti po tom pitanju nešto. 

Lično sam vidio toliko siromašnih ljudi koji glume bogate da imam osjećaj kako bih ostatak života mogao provesti bez ikakvih problema i da nikada više ne sretnem nikog takvog, posebno ne da imam s njima posla, s njihovim još sedam puta jadnijim iskanjem i kamčenjem bez kraja i konca, a kad god ostanete na samo, uvijek i zauvijek. 

Nekada prije sam im i ja davao, ali ima već godina da od mene milostinju mogu dobiti još samo očigledno ubogi, a za ostale imam cijeli splet izgovora, od zaboravljenog novčanika, preko “čekam i ja nešto”, pa sve do “e pa sad ja tebe isto to htio pitat”. 

I nije da mi nije teško srce što to radim i nije da ne bih volio biti bogat kao onaj naš jedan komšija što posuđuje svima, pa i takvim očitim neradnicima, ali ja to sebi ne mogu priuštiti, sasvim iskren da budem ne mogu neradnike više ni slušati koliko su mi dosadne njihove priče bez radnje, počnem imati posla čim vidim da je pripovijest počela, a ako je koji među njima i žilaviji, pa nastavi pričati iako vidi da nema pažnju, sigurno će prestati ako ga pozovem da mi šta pomogne. 

Meni bude nekako puno lakše što osvještavam svoj kokuzluk pišući o njemu iskreno. Jebeš mu mater, opet ni to nije ona hardkor sirotinja, nego je prava istina da ja živim u hranidbenom izobilju, samo ne mogu čitav mjesec da ga priuštim, pa neka i ne mogu, neka sam mršavi i neka nisam debeli, pa neka i skejt vozim još bar dvadeset godina! 

***

Dosta za danas. Odoh napraviti još jednu supu. Vozio sam skejt i danas, opalio sam sto skokova najmanje, a prije tristo-četiristo, pa ogladnio kao Gargantua. 

Jedva čekam da mi bude plata. Vegetarijanstvo pozdravljam i podržavam, ali u drugih ljudi, a za mene je prava mjera toga - užina, jedna crimson snow i dvije banane, usred sessiona, prije prelaska na trik dana. 

Jedva čekam da idem i na pečenje, na pečenu kozletinu prije Mostara. Osim toga poželio sam i jesti odojka iz papira, kao na nekom vašaru, sa industrijskim hljebom, a bez salate i rukom. 

Vidio sam i u Crvenoj jabuci - zove se bresaola, stoja je kila; talijansko suho meso, komad koji baca u hipnozu, nešto što je na listi za 2025. godinu. 

Čuo sam i da je Ivanišević, radi nekih proteina, jeo pečene nerođene jaganjce. 

Baš me zanima pravi li to iko u Bosni? 

Idem to istraživati. 

DVADESETI PRVOG

Premda vjerujem da ne bih mogao za to dobiti niti jedno priznanje, mislim da je u mom životu bilo više ljudi koji su me probali izvesti na pravi put, a u smislu vjerskom.

Sva ta u suštini površna prijateljstva počinjala su uz odavanje poštovanja mojoj drugačijosti i meni je to bilo fino, baš kao što mi je fino i slušati ljude koji pričaju priče, umjesto da prepričavaju vijesti ili tračaju bližnjeg svog, a vjernicima se tu mora priznati, da se tako izrazim, književničko preimućstvo. 

I ti moji prijatelji su voljeli tu moju osobinu, posebno kad tražim dodatna pojašnjenja, a stvari bi, da se tako izrazim, pošle po zlu u trenutku kad i ja sam počnem govoriti. 

Ključna razlika, to što su za mene Sveti spisi tekstovi iz korpusa “tako je moglo biti”, a za moje propovjednike iz “tako je bilo”, počela bi izlaziti na vidjelo od starta, pa bi se moji vjeručitelji razočarali, shvativši da im trud ipak nije urodio tolikim plodom kao što je možda izgledalo u početku. 

To su sve miroljubive ljudske aktivnosti, tako da nikada nije bilo neke svađe, ali da družba lagano odumre, svede se na kratki pozdrav ili ponekad ništa, to je čini mi se neminovno. 

Ne zbog mene, koji sa svima mogu razgovarati ako ništa o tome koga bih od javnih ličnosti volio vidjeti na mome Draganu Stojkoviću, ali vjeroučitelji ne vole tih priča, čini mi se ni bilo kakvih drugih osim svojih, a izgube volju da ih pričaju meni, kog ne smatraju više dostojnim. 

No, ja ih svejedno opet čujem, u istom, identičnom obliku, samo sada upućene nekom drugom, pa mi zna to biti onako malo i smiješno, jer tek sad vidim da nije tu samo književnost, nego i njena sestra gluma, u šejha iz kafića. 

Moram priznati i da su me ti ljudi znali navesti na misao da bih bio odličan vjerski poglavica, jer književnost je ono što se tu traži. 

“Vjeruj, vjeruj, al’ ne pretjeruj”, bilo bi moje geslo, koje bih u kragnu vezao u zlatu, kao simbol zlatne sredine, u svemu. 

Ljude bih poučavao prostim monoteističkim istinama, kao ona da u monoteizmu nema autsajdera, nego moraš vjerovati da je bog sve stvorio, zajedno sa štovateljima bogova drugih i LGBT zajednicom, te da je sve to, premda ti se lično čini da je iz godine u godinu sranje sve veće, savršeno i perfektno, samo nije ljudski um tako velik da sagleda višu sliku. 

Biće da su me moji vjeroučitelji ipak malo zaveli, jer vidio sam ja da se i oni u mislima igraju iste te igre, da su vjerski poglavari.

Ali i dalje mislim da je moja zamisao bolja, jer ja bih imao uniformu Levis 501 farmerke i jakna klasična Levis, a osim toga baždario bih propovijedi na petnaest minuta i onda:

“Braćo i sestre, skejt sešn!”

***

Moja želja, da pišući blogove oslobodim noći za spavanje i odmor, ipak se nije ostvarila: opet ostajem budan, do prokleto kasno, da bih pisao i pisao, iako se poslije nekako ne mogu ni sjetiti o čemu je bila riječ. 

O svačemu, dakle niočemu. 

Ima jedna žena u mom naselju, koja iza sebe ima moćnu karijeru, ali rekao bih da joj to samoj ne znači puno, pa ona nekako pokušava biti tu kao neki buntovnik iz mladosti. Sve skupa se sastalo u  prilično napornu karikaturu, koja niti šta vidi, niti šta čuje, a prekida svakog u svakom trenutku,  bez trunke obzira i nikada nakratko, što mene zna jako iznervirati, posebno ako radim nešto za posao. 

Mene je ta pošast stigla posebno, a zahvaljujući alipašinskoj glasini po kojoj sam veliki pisac i namjesnik Sidranov; dotična gospođa nikada nije imala susret sa mojom književnosti, a rekao bih po priči ni sa nekom drugom, već decenijama, ali baš to je njena glavna tema za mene, pa me smori do zla boga, ubi me, ponekad do te mjere da moram biti grub, tipa staviti slušalice ili pobjeći trkom bez riječi - jedina osoba u mom životu koju trčeći bijeg bez riječi nije uvrijedio na način da me počne ignorisati.

I danas mi se usrala u ćejf, u jutarnju kafu, tako što mi nije dala da je popijem s mirom, nego je leđa okrenula komšiji kom se vjerovatno privalila za sto, pa preko cijelog kafića, da svi čuju kako je neobično pametna, galami, galami, svako malo tako, a čitavih sat vremena. 

Ranije sam joj nekoliko puta skrenuo pažnju da mi je njena pažnja izuzetno neprijatna i da ja pred njom šutim od muke, a ne što pozorno slušam, ali je njena moć ignorisanja bližnjih stvarno nedodirljiva, tako da sam i ja nastavio šutiti i trpiti.

Da ne budem pogrešno shvaćen, žao je meni te žene puno, ali je njen intenzitet takav da bukvalno osjećam kako mi otima život, a ja znam da ona ne bi bila drugačija prema meni ni da me vidi razapetog na krstu - vjerujem da bi joj i to promaklo. 

Volio bih da sam jači i da me manje dotiču ove stvari, ali ne mogu lagati, lude žene su nešto najgore što sam upoznao u životu, nema tog umnog ni fizičkog rada koji te može iscrpiti kao one. 

Bijeg, vjerujte mi, samo bijeg bez riječi, a do tada slušalice i death metal na najjače.

***

Nisam zadovoljan s ovim što sam pisao danas, iako je bilo iskreno. Ima u meni i zanimljivijih i ljepših priča, ali ih ja držim duboko u sebi, gdje sam ih sakrio od grubih ljudi, a ovaj blog je mjesto na koje oni neće doći nikad, pa i ja trebam zakopati u sebe dublje i pokazati to svoje zlato.

Ono se, ako se ne varam, sastoji od velike ljubavi za ljudski život, pa kakav god bio, a što i sam ponekad nastupam kao mrzitelj, to je zato što nisam od čelika, nego od krvi i mesa. 

A ja vjerujem da je priroda stvorila sebi čovjeka da bi joj se ko imao diviti, te da je to zapravo najveći ljudski potencijal - moć divljenja.

***

Sve da nema ništa drugo, sportom se isplati baviti već i zbog samog apetita, zbog one lude gladi u kojoj ti se čini možeš pojesti cijelo janje sam. 

Nakon nekih četiri sata intenzivno treninga, našao sam se u tom položaju po ko zna koji put. 

Nemam nešto love i zato kupujem jaja, moju omiljenu nemesnu klopu. Volim ih jer se od njih osjećam sito, pa i jako, jaja fakat daju snagu. Četiri komada je moja mjera, moglo bi i više ali ja puno volim obični bijeli hljeb iz pekare, pa ode i on skoro cijeli. 

Da sam ipak okokuzio, ponovo heftu pred platu, to se nekako najviše vidjelo iz kupovine skupog talijanskog sladoleda, čije ću otvaranje odložiti za malo kasnije, a za šta se sada ne kajem sekunde, što ne znači da neću sutra - sad sam siti gospodin što za desert ima đelato oriđinale, ali sutra, kad potrošim posljednje novce, moglo bi biti zakletvi da nikad više u životu neću kupiti sebi skupi đelato; ako sam pametan neću se tako ružiti, jer to će samo dovesti do toga da ga kupim čim mi bude plata. 

Kokuzluk na kraju mjeseca me smara puno, utoliko više što ga trpim iako imam dodatni posao, ali šta sad mogu? Nepredviđeni troškovi vrebaju sa svih strana, a ja se opet držim koliko-toliko stabilnim u tom svemu, pa sad nema ušteđevine, ali ni duga - možda samo Radu i Epismontu, ali ću i to podmiriti uskoro, posebno Epismont, kog izgleda ne plaća niko više u haustoru, tako da nam ni čistačica više ne dolazi. 

A i Rad ću, prvo što cijenim njihov rad, drugo što su i oni prijetili nekakvim tužbama. 

I Vodovod mi je poslao nekakvu prijetnju da će me tužiti, ali njima nisam reagovao, samo sam pregledao svoje odreske plaćenih računa i našao da su tu svi; nek’ tuže. 

***

Ipak mislim da bih sa svoje dvije plate, uz malo bolji životni menadžment, mogao živjeti sasvim normalno, bez ovog nekog brukanja na kraju mjeseca.

Posudiće Elvan, posudiće i Dačo, ako imaju, ali ako i nemaju posudiće neko drugi, poslije čega će proći svega nekoliko dana prije nego vratim posuđeno, što sve skupa stvarno nije strašno, no baš zato trebam djelovati sada, a ne kad postane strašno. 

Najjednostavnije, najbolje rješenje ovog problema jeste kupovina fasunge, mjesečne zalihe. Bio sam ja to nešto ko i krenuo, ali nisam dobro naštelovao, jer zaliha koju sam napravio bila je kao za nekog profi kuhara, što ima za kuhanje osam sati, a ja imam pola sata. 

Petnaest kila svinjetine, to je do dvjesto maraka plafon, dvjesto ako ću uzeti u to i jedan lijepi file, pisanu pečenicu za pisca. 

Na pola kile crvenog mesa po danu čovjek poput mene ne bi trebalo da ima ikakvih problema u održavanju psihičke stabilnosti, a nedostatak novca, kad imaš kod kuće fine hranu i piće, to se onda pretvara u prednost, u skejt bez distrakcija što ih u skejtera izazivaju male prodavnice hladnih pića.

DEVETNAESTI PRVOG

Nikako ne pišem o knjigama što ih čitam, iako su one rječitije od svega drugog s čim imam posla. 

Polako privodim kraju zoologiju ahordata, koja me jako nasmijala dok sam prelazio gastropode, to jest puževe, gdje sam saznao da među njima postoje i oni kojima je u evoluciji anus došao iznad glave, pa su tu valjda jedini stvorovi koji se sami sebi seru na glavu bukvalno, svi drugi figurativno. 

Emira Šakovića sam već spominjao, njemu želim posvetiti jedan pravi, ozbiljni tekst, knjizi njegovoj što je objavio Synopsis, poezija i proza. Odličan pisac, stvarno pravi, definitivno dostojan i vrijedan šire čitalačke pažnje.

Vladislav Skarić mi svako malo izazove duševni pokret, jer ono što je kod njega zapisano kao štura informacija, kod mene izaziva dramski doživljaj, kom mogu da se prepuštam slobodno, bez straha da će me išta od toga natjerati na naporan i uzaludan dramaturški rad. 

Jedino historiju Arapa nisam uspijevao nikako, ali zato je zoologija ahordata privedena kraju, još 34 stranice i kraj knjige, za šta mi je nagrada cijeli jedan novi rječnik, naučni diskurs osobito podesan za podjebavanje ljudi - probao sam sa rječju protist i čovjek je prihvatio to bez pogovora. 

Ali taj gastropod, što mu se prilikom rasta predivne kućice organizam tako izuvijao da je čmar došao iznad glave, on mi je nekako glavno što sam saznao, a oko čega sam imao dvije ture smijeha, prvu kad sam pojmio tu građu i drugu kad sam pročitao da manji broj naučnika smatra da je evolucija i tu odradila solidan posao, dok je većina sklonija mišljenju da je prljanje glave fecesom prije degeneracija, nego evolucija. 

***

Ono što mi zapravo treba jeste da ne maknem sa Alipašina čitav dan, da sjedim i ležim što je moguće više, a ne ovako umoran, slomljen što se kaže, da idem voziti street. 

Imam jednu obavezu u gradu, nije mi žurba obaviti je, pa tad mogu malo proskejtati, a ako budem pametan neću ni to uraditi, nego ću pustiti ove sirote noge da malo dođu sebi. 

Zapisujem i jednu smiješnu stvar, a to je da stomakobolja proljepšava ljude, ona izgledu daje vitkost, bljedilo i skrušen izraz lica. 

Jutros me zorom probudila, kao nož u stomak da mi je zabila.

Moje uobičajeno snebivanje iza sna, ona neka nevjerica pred početkom dana, izostala je ovaj put, nego sam u jednom potezu zbacio sa sebe jorgan sa takvom odlučnošću da je odletio s kreveta, poslije čega sam odlučnim korakom otišao u toalet, pa znam da ima ljudi kojima su te priče odvratne, ali ne mogu da se ne zadivim samom sebi, kako sam utrefio perfektan tajming, u kom se kontakt daske od guzove poklopio sa početkom akcije u bobu. 

Neću sada pričati neke za mene veoma smiješne detalje, koji počivaju na mom opažanju da je stomak zapravo najdramatičniji dio čovjeka na dnevnoj bazi; “U rovu nema ateista”, rekao mi je jedan vojnik, a ja bih dodao da ih nema ni sa stomakoboljom. 

Uglavnom, nož u stomaku = gi kada sam završio osjećao sam se kao popijeni sok na slamku, a kad sam se takav ugledao u ogledalu ostao sam zapanjen - moj trbušni zid bio je premrežen rešetkom od šest polja, a sve to uokvireno oštro ocrtanim svodom, što nisam na sebi samom vidio nikad, već samo na televiziji i u magazinima.  

Još je ljepša slika postala kada sam digao pogled i vidio svoje blijedo lice, kako se skrušilo do takve umilnosti da sam tako viđao samo na slikama renesansnih majstora, sa prikazom svetih ljudi, čija je vjera u zagrobni život bila snažna kao znanje, tako da su ako ne sa blaženim, a ono sa potpuno ravnodušnim izrazom lica mogli podnositi i strijeljanja iz samostrijela, ili probadati sami sebe dugim bodežima i kratkim mačevima, prvo u stomak, na kraju kroz uho jer nema više gdje. 

***

Premda bolan, nisam mogao da malo ipak ne odem provozati skejt, a na kraju je to ispalo kao pun pogodak, jer novi sam trik uradio,  antismith grind ili Willy grind, a ja sam čuo da ga zovu i flux grind.

Kako god da se zove, danas sam mu stao u kraj ne silom i srećom, nego znanjem, sam sam sebi dao savjet kao da već znam trik, a ispostavilo se da sam fakat bio sto posto u pravu, da je moja vizija kako nabaciti i zaključati taj grajnd bila pravi nepogrešivi inženjering skejta, nešto na šta sam se kao čovjek mogao osloniti punim, pa sam to i radio, i zato što sam tako radio grajndovi mi nisu bili kratki, iako su bili novo. 

Jesu samo oni što sam ih sletio, ali to jer je Sulja počeo prijetiti da će prestati snimati. 

Sutra mi je slobodan dan i ja se već oštrim da idem po svoj novi, duplo duži Willy grind, te da sutra prvo idem obaviti to, a kasnije na posao, uraditi sve i imati u ostatku sedmice osmočasovno radno vrijeme, tako da mi ostane hrpa vremena za furati se da sam pisac preko ovih blogova. 

Skejt je moja možda i najveća ljubav u životu, čije me uživanje čini boljim čovjekom - čvršći sam i u nesreći postojaniji ako vozim skejt. 

Današnji uspjeh tokom sešna dao mi je neophodnu hrabrost da odem na žalost Anji i Sergeju. Bio sam se tako unezgodio pred tom posjetom, ali mali Sergej se potrudio da mi na kraju bude fino, a on je isti Saša u faci, pa mi je i to dalo neku utjehu. 

Moj Sale nije živio dugo, ali je živio odlično i brzo, pa je tako i za svojih trideset i sedam stigao, da se tako izrazim, sve obaviti od ovog “normalnog” u životu, samo mu eto nije postao dedo. 

Ili možda i to jest, u neznanju? Kad smo išli na more on, Mirza i ja, sve su mace prvo napadale njega, a tome ima dvadeset godina, dakle teoretski je moguće i to. 

Ali glavno da je ostao Sergej. Tek sad i ja malo bolje nekako vidim - treba imati dijete.