DVADESETI PRVOG

Premda vjerujem da ne bih mogao za to dobiti niti jedno priznanje, mislim da je u mom životu bilo više ljudi koji su me probali izvesti na pravi put, a u smislu vjerskom.

Sva ta u suštini površna prijateljstva počinjala su uz odavanje poštovanja mojoj drugačijosti i meni je to bilo fino, baš kao što mi je fino i slušati ljude koji pričaju priče, umjesto da prepričavaju vijesti ili tračaju bližnjeg svog, a vjernicima se tu mora priznati, da se tako izrazim, književničko preimućstvo. 

I ti moji prijatelji su voljeli tu moju osobinu, posebno kad tražim dodatna pojašnjenja, a stvari bi, da se tako izrazim, pošle po zlu u trenutku kad i ja sam počnem govoriti. 

Ključna razlika, to što su za mene Sveti spisi tekstovi iz korpusa “tako je moglo biti”, a za moje propovjednike iz “tako je bilo”, počela bi izlaziti na vidjelo od starta, pa bi se moji vjeručitelji razočarali, shvativši da im trud ipak nije urodio tolikim plodom kao što je možda izgledalo u početku. 

To su sve miroljubive ljudske aktivnosti, tako da nikada nije bilo neke svađe, ali da družba lagano odumre, svede se na kratki pozdrav ili ponekad ništa, to je čini mi se neminovno. 

Ne zbog mene, koji sa svima mogu razgovarati ako ništa o tome koga bih od javnih ličnosti volio vidjeti na mome Draganu Stojkoviću, ali vjeroučitelji ne vole tih priča, čini mi se ni bilo kakvih drugih osim svojih, a izgube volju da ih pričaju meni, kog ne smatraju više dostojnim. 

No, ja ih svejedno opet čujem, u istom, identičnom obliku, samo sada upućene nekom drugom, pa mi zna to biti onako malo i smiješno, jer tek sad vidim da nije tu samo književnost, nego i njena sestra gluma, u šejha iz kafića. 

Moram priznati i da su me ti ljudi znali navesti na misao da bih bio odličan vjerski poglavica, jer književnost je ono što se tu traži. 

“Vjeruj, vjeruj, al’ ne pretjeruj”, bilo bi moje geslo, koje bih u kragnu vezao u zlatu, kao simbol zlatne sredine, u svemu. 

Ljude bih poučavao prostim monoteističkim istinama, kao ona da u monoteizmu nema autsajdera, nego moraš vjerovati da je bog sve stvorio, zajedno sa štovateljima bogova drugih i LGBT zajednicom, te da je sve to, premda ti se lično čini da je iz godine u godinu sranje sve veće, savršeno i perfektno, samo nije ljudski um tako velik da sagleda višu sliku. 

Biće da su me moji vjeroučitelji ipak malo zaveli, jer vidio sam ja da se i oni u mislima igraju iste te igre, da su vjerski poglavari.

Ali i dalje mislim da je moja zamisao bolja, jer ja bih imao uniformu Levis 501 farmerke i jakna klasična Levis, a osim toga baždario bih propovijedi na petnaest minuta i onda:

“Braćo i sestre, skejt sešn!”

***

Moja želja, da pišući blogove oslobodim noći za spavanje i odmor, ipak se nije ostvarila: opet ostajem budan, do prokleto kasno, da bih pisao i pisao, iako se poslije nekako ne mogu ni sjetiti o čemu je bila riječ. 

O svačemu, dakle niočemu. 

Ima jedna žena u mom naselju, koja iza sebe ima moćnu karijeru, ali rekao bih da joj to samoj ne znači puno, pa ona nekako pokušava biti tu kao neki buntovnik iz mladosti. Sve skupa se sastalo u  prilično napornu karikaturu, koja niti šta vidi, niti šta čuje, a prekida svakog u svakom trenutku,  bez trunke obzira i nikada nakratko, što mene zna jako iznervirati, posebno ako radim nešto za posao. 

Mene je ta pošast stigla posebno, a zahvaljujući alipašinskoj glasini po kojoj sam veliki pisac i namjesnik Sidranov; dotična gospođa nikada nije imala susret sa mojom književnosti, a rekao bih po priči ni sa nekom drugom, već decenijama, ali baš to je njena glavna tema za mene, pa me smori do zla boga, ubi me, ponekad do te mjere da moram biti grub, tipa staviti slušalice ili pobjeći trkom bez riječi - jedina osoba u mom životu koju trčeći bijeg bez riječi nije uvrijedio na način da me počne ignorisati.

I danas mi se usrala u ćejf, u jutarnju kafu, tako što mi nije dala da je popijem s mirom, nego je leđa okrenula komšiji kom se vjerovatno privalila za sto, pa preko cijelog kafića, da svi čuju kako je neobično pametna, galami, galami, svako malo tako, a čitavih sat vremena. 

Ranije sam joj nekoliko puta skrenuo pažnju da mi je njena pažnja izuzetno neprijatna i da ja pred njom šutim od muke, a ne što pozorno slušam, ali je njena moć ignorisanja bližnjih stvarno nedodirljiva, tako da sam i ja nastavio šutiti i trpiti.

Da ne budem pogrešno shvaćen, žao je meni te žene puno, ali je njen intenzitet takav da bukvalno osjećam kako mi otima život, a ja znam da ona ne bi bila drugačija prema meni ni da me vidi razapetog na krstu - vjerujem da bi joj i to promaklo. 

Volio bih da sam jači i da me manje dotiču ove stvari, ali ne mogu lagati, lude žene su nešto najgore što sam upoznao u životu, nema tog umnog ni fizičkog rada koji te može iscrpiti kao one. 

Bijeg, vjerujte mi, samo bijeg bez riječi, a do tada slušalice i death metal na najjače.

***

Nisam zadovoljan s ovim što sam pisao danas, iako je bilo iskreno. Ima u meni i zanimljivijih i ljepših priča, ali ih ja držim duboko u sebi, gdje sam ih sakrio od grubih ljudi, a ovaj blog je mjesto na koje oni neće doći nikad, pa i ja trebam zakopati u sebe dublje i pokazati to svoje zlato.

Ono se, ako se ne varam, sastoji od velike ljubavi za ljudski život, pa kakav god bio, a što i sam ponekad nastupam kao mrzitelj, to je zato što nisam od čelika, nego od krvi i mesa. 

A ja vjerujem da je priroda stvorila sebi čovjeka da bi joj se ko imao diviti, te da je to zapravo najveći ljudski potencijal - moć divljenja.

***

Sve da nema ništa drugo, sportom se isplati baviti već i zbog samog apetita, zbog one lude gladi u kojoj ti se čini možeš pojesti cijelo janje sam. 

Nakon nekih četiri sata intenzivno treninga, našao sam se u tom položaju po ko zna koji put. 

Nemam nešto love i zato kupujem jaja, moju omiljenu nemesnu klopu. Volim ih jer se od njih osjećam sito, pa i jako, jaja fakat daju snagu. Četiri komada je moja mjera, moglo bi i više ali ja puno volim obični bijeli hljeb iz pekare, pa ode i on skoro cijeli. 

Da sam ipak okokuzio, ponovo heftu pred platu, to se nekako najviše vidjelo iz kupovine skupog talijanskog sladoleda, čije ću otvaranje odložiti za malo kasnije, a za šta se sada ne kajem sekunde, što ne znači da neću sutra - sad sam siti gospodin što za desert ima đelato oriđinale, ali sutra, kad potrošim posljednje novce, moglo bi biti zakletvi da nikad više u životu neću kupiti sebi skupi đelato; ako sam pametan neću se tako ružiti, jer to će samo dovesti do toga da ga kupim čim mi bude plata. 

Kokuzluk na kraju mjeseca me smara puno, utoliko više što ga trpim iako imam dodatni posao, ali šta sad mogu? Nepredviđeni troškovi vrebaju sa svih strana, a ja se opet držim koliko-toliko stabilnim u tom svemu, pa sad nema ušteđevine, ali ni duga - možda samo Radu i Epismontu, ali ću i to podmiriti uskoro, posebno Epismont, kog izgleda ne plaća niko više u haustoru, tako da nam ni čistačica više ne dolazi. 

A i Rad ću, prvo što cijenim njihov rad, drugo što su i oni prijetili nekakvim tužbama. 

I Vodovod mi je poslao nekakvu prijetnju da će me tužiti, ali njima nisam reagovao, samo sam pregledao svoje odreske plaćenih računa i našao da su tu svi; nek’ tuže. 

***

Ipak mislim da bih sa svoje dvije plate, uz malo bolji životni menadžment, mogao živjeti sasvim normalno, bez ovog nekog brukanja na kraju mjeseca.

Posudiće Elvan, posudiće i Dačo, ako imaju, ali ako i nemaju posudiće neko drugi, poslije čega će proći svega nekoliko dana prije nego vratim posuđeno, što sve skupa stvarno nije strašno, no baš zato trebam djelovati sada, a ne kad postane strašno. 

Najjednostavnije, najbolje rješenje ovog problema jeste kupovina fasunge, mjesečne zalihe. Bio sam ja to nešto ko i krenuo, ali nisam dobro naštelovao, jer zaliha koju sam napravio bila je kao za nekog profi kuhara, što ima za kuhanje osam sati, a ja imam pola sata. 

Petnaest kila svinjetine, to je do dvjesto maraka plafon, dvjesto ako ću uzeti u to i jedan lijepi file, pisanu pečenicu za pisca. 

Na pola kile crvenog mesa po danu čovjek poput mene ne bi trebalo da ima ikakvih problema u održavanju psihičke stabilnosti, a nedostatak novca, kad imaš kod kuće fine hranu i piće, to se onda pretvara u prednost, u skejt bez distrakcija što ih u skejtera izazivaju male prodavnice hladnih pića.