Nikako ne pišem o knjigama što ih čitam, iako su one rječitije od svega drugog s čim imam posla.
Polako privodim kraju zoologiju ahordata, koja me jako nasmijala dok sam prelazio gastropode, to jest puževe, gdje sam saznao da među njima postoje i oni kojima je u evoluciji anus došao iznad glave, pa su tu valjda jedini stvorovi koji se sami sebi seru na glavu bukvalno, svi drugi figurativno.
Emira Šakovića sam već spominjao, njemu želim posvetiti jedan pravi, ozbiljni tekst, knjizi njegovoj što je objavio Synopsis, poezija i proza. Odličan pisac, stvarno pravi, definitivno dostojan i vrijedan šire čitalačke pažnje.
Vladislav Skarić mi svako malo izazove duševni pokret, jer ono što je kod njega zapisano kao štura informacija, kod mene izaziva dramski doživljaj, kom mogu da se prepuštam slobodno, bez straha da će me išta od toga natjerati na naporan i uzaludan dramaturški rad.
Jedino historiju Arapa nisam uspijevao nikako, ali zato je zoologija ahordata privedena kraju, još 34 stranice i kraj knjige, za šta mi je nagrada cijeli jedan novi rječnik, naučni diskurs osobito podesan za podjebavanje ljudi - probao sam sa rječju protist i čovjek je prihvatio to bez pogovora.
Ali taj gastropod, što mu se prilikom rasta predivne kućice organizam tako izuvijao da je čmar došao iznad glave, on mi je nekako glavno što sam saznao, a oko čega sam imao dvije ture smijeha, prvu kad sam pojmio tu građu i drugu kad sam pročitao da manji broj naučnika smatra da je evolucija i tu odradila solidan posao, dok je većina sklonija mišljenju da je prljanje glave fecesom prije degeneracija, nego evolucija.
***
Ono što mi zapravo treba jeste da ne maknem sa Alipašina čitav dan, da sjedim i ležim što je moguće više, a ne ovako umoran, slomljen što se kaže, da idem voziti street.
Imam jednu obavezu u gradu, nije mi žurba obaviti je, pa tad mogu malo proskejtati, a ako budem pametan neću ni to uraditi, nego ću pustiti ove sirote noge da malo dođu sebi.
Zapisujem i jednu smiješnu stvar, a to je da stomakobolja proljepšava ljude, ona izgledu daje vitkost, bljedilo i skrušen izraz lica.
Jutros me zorom probudila, kao nož u stomak da mi je zabila.
Moje uobičajeno snebivanje iza sna, ona neka nevjerica pred početkom dana, izostala je ovaj put, nego sam u jednom potezu zbacio sa sebe jorgan sa takvom odlučnošću da je odletio s kreveta, poslije čega sam odlučnim korakom otišao u toalet, pa znam da ima ljudi kojima su te priče odvratne, ali ne mogu da se ne zadivim samom sebi, kako sam utrefio perfektan tajming, u kom se kontakt daske od guzove poklopio sa početkom akcije u bobu.
Neću sada pričati neke za mene veoma smiješne detalje, koji počivaju na mom opažanju da je stomak zapravo najdramatičniji dio čovjeka na dnevnoj bazi; “U rovu nema ateista”, rekao mi je jedan vojnik, a ja bih dodao da ih nema ni sa stomakoboljom.
Uglavnom, nož u stomaku = gi kada sam završio osjećao sam se kao popijeni sok na slamku, a kad sam se takav ugledao u ogledalu ostao sam zapanjen - moj trbušni zid bio je premrežen rešetkom od šest polja, a sve to uokvireno oštro ocrtanim svodom, što nisam na sebi samom vidio nikad, već samo na televiziji i u magazinima.
Još je ljepša slika postala kada sam digao pogled i vidio svoje blijedo lice, kako se skrušilo do takve umilnosti da sam tako viđao samo na slikama renesansnih majstora, sa prikazom svetih ljudi, čija je vjera u zagrobni život bila snažna kao znanje, tako da su ako ne sa blaženim, a ono sa potpuno ravnodušnim izrazom lica mogli podnositi i strijeljanja iz samostrijela, ili probadati sami sebe dugim bodežima i kratkim mačevima, prvo u stomak, na kraju kroz uho jer nema više gdje.
***
Premda bolan, nisam mogao da malo ipak ne odem provozati skejt, a na kraju je to ispalo kao pun pogodak, jer novi sam trik uradio, antismith grind ili Willy grind, a ja sam čuo da ga zovu i flux grind.
Kako god da se zove, danas sam mu stao u kraj ne silom i srećom, nego znanjem, sam sam sebi dao savjet kao da već znam trik, a ispostavilo se da sam fakat bio sto posto u pravu, da je moja vizija kako nabaciti i zaključati taj grajnd bila pravi nepogrešivi inženjering skejta, nešto na šta sam se kao čovjek mogao osloniti punim, pa sam to i radio, i zato što sam tako radio grajndovi mi nisu bili kratki, iako su bili novo.
Jesu samo oni što sam ih sletio, ali to jer je Sulja počeo prijetiti da će prestati snimati.
Sutra mi je slobodan dan i ja se već oštrim da idem po svoj novi, duplo duži Willy grind, te da sutra prvo idem obaviti to, a kasnije na posao, uraditi sve i imati u ostatku sedmice osmočasovno radno vrijeme, tako da mi ostane hrpa vremena za furati se da sam pisac preko ovih blogova.
Skejt je moja možda i najveća ljubav u životu, čije me uživanje čini boljim čovjekom - čvršći sam i u nesreći postojaniji ako vozim skejt.
Današnji uspjeh tokom sešna dao mi je neophodnu hrabrost da odem na žalost Anji i Sergeju. Bio sam se tako unezgodio pred tom posjetom, ali mali Sergej se potrudio da mi na kraju bude fino, a on je isti Saša u faci, pa mi je i to dalo neku utjehu.
Moj Sale nije živio dugo, ali je živio odlično i brzo, pa je tako i za svojih trideset i sedam stigao, da se tako izrazim, sve obaviti od ovog “normalnog” u životu, samo mu eto nije postao dedo.
Ili možda i to jest, u neznanju? Kad smo išli na more on, Mirza i ja, sve su mace prvo napadale njega, a tome ima dvadeset godina, dakle teoretski je moguće i to.
Ali glavno da je ostao Sergej. Tek sad i ja malo bolje nekako vidim - treba imati dijete.
Nema komentara:
Objavi komentar