PUTOPIS UMAG

1. Pred polazak

Fotka s početka putovanja

Pred polazak sam bio veoma zabrinut, na prvom mjestu zato što je moja Meriva kanta od auta, a onda i što nisam stigao pospremiti i očistiti kuću. Mislio sam da će mi doći Katarina i Jake na konak dok me nema, pa sam unaprijed umro od stida, zamišljajući nelagodu kod to dvoje finih ljudi kad vide moju pećinu na četvrtom spratu. 

Ali sad mislim da sam postupio zrelo, jer prije toga sam imao devet radnih dana, uključujući i taj, pa mi pamet nije dala da radim više nego me poslala da spavam, kako bih sutra bio odmorni vozač.

A i savjest me probudila već u šest, tako da sam ipak poradio krupne stvari i načinio da makar na prvi dojam sve bude rasklonjeno i čisto.

Onda sam spakovao i sebe, nemajući hrabrosti da učinim to onako kako želim i znam da se može, a to je u jednim pantalonama i sa samo dvije majice. Na kraju sam, kao i uvijek i za sve, ipak ponio više. 

2. Put i sijelo kod Danke

Putem sam lijepio stikere od firme

Put od Sarajeva do Umaga, to je jedna duga vožnja autoputom, prekinuta samo na jednoj kratkoj dionici između Zenice i ne mogu se sjetiti gdje ono počinje opet.

Samim tim i vožnja je bila veoma efikasna, a što se put ipak otegao, za to je zaslužan GP Gradiška, u kojoj me dočekala takva kolona da su za prolazak trebala dva sata. 

Na putu kroz Bosnu, a kroz ravnu Hrvatsku gdje je drveće listopadno još i više, imao sam uživanje da gledam kako u krošnju ulaze prvi tonovi jeseni: još je ono zeleno, ali nije više to ta zelena, nego sada slabija, kao da je popustio hlorofil. 

Autoput je luksuz, to mi karaulisti bosanski najbolje znamo i osjetimo, pa ni meni nije žao platiti, ali kad sam platio pred Zagrebom jedanaest eura ako se ne varam, nisam mogao da ne pomislim kako su kod nas na glasu kao najveće autoput-derikože Slovenci, a kod njih šesnaest eura hefta autoputa gdje hoćeš, koliko hoćeš. 

Dok sam o tome razmišljao ispred mene se opet stvori rampa, iz čije kućare mi neku Purger zatraži euro, a samo tako, bez kartice. 

Pomislio sam kako Ministarstvo finansija RH želi preoteti nadimak Vatreni za sebe.

Kod Kopra sam prvi put osjetio kroz prozor da sam na moru, po zraku što nježno miluje lice i stvara želju za životom punim plućima. Vidjeti nisam mogao jer već je bio mrak. 

U Kmeti i ulicu Karpijan, gdje me dočekao domaćin Jasko, stigao sam oko pola devet. Dobar osjećaj, stići tamo gdje si pošao. 

Kmeti su inače selo udaljeno na par kilometara od Umaga. Otišli smo s autima do Danke, koji je u gradu, uz more. Tu su bili sem njega još i Dankina supruga Andrea, zatim rođeni Travničanin Boris iz Buja, njegova djevojka Natalija iz Čilea, te Jasko i ja. 

Pili smo čaj, pušili fine slovenske trave i pričali sve i svašta, pa je baš bilo fino. Nakon toga je uslijedio povratak u Kmeti. 

U krevetu sam mislio na stare istarske grofove i kako su Kmeti sigurno dobili ime u vezi s tim.

Ne bih volio biti kmet, ali ako bih baš morao, tada prije istarski, nego bosanski, jer čini mi se da ovdje priroda u tom smislu daje više. 

Doduše, kad si kmet to onda i nije bolje za tebe, nego za tvoga gospodara, njemu je to više ploda, tebi više rada. 

Velika šansa čovječanstva bio je socijalizam. Sad se nekako krećemo opet u pravcu feudalizma.

3. Trst - Kopar

Jasko, Danko i ja, gelato de la Trieste

Buđenje u Kmetima odgovorilo je na savršen način mojoj predrasudi kako treba izgledati buđenje na odmoru. Nemam tamo interneta i to je veliki luksuz, jer kafu pijem na suncu, čitajući odličnu knjigu “Alhemija reči”. 

Jasko dolazi oko podne i vodi me kod svojih na ručak. Dočekuje nas njegova mama Hetka, koja je spremila talijansku klopu, bolonjez u kom je paradajz tako dobar da to u meni budi veliki zanos - drago mi što sam blizu Italije, koja jeste jedna od onih zemalja što ih moja duša smatra domovinom bez da je ikada u njima bila, samo radi proizvoda kulture iz tih zemalja. 

Za Italiju to više ne važi, jer sada sam je konačno posjetio, uspio sam doći do onog najopričanijeg talijanskog grada u Sarajevu, to jest do Trsta. 

Moj prvi doživljaj za Italiju bio je jedna potpuna dolčevita, koju nije mogla narušiti ni industrijska zona na ulazu u grad, u kojoj miriše kao kod kožare na Stupu. 

Šetnja po Trstu opravdala je moje predrasude prema Italiji, to jeste pojeo sam najbolje đelato i picu u životu, a sve to zapečatio je najbolji espreso ikad, pri čemu mi sve vrijeme iz vidokruga nisu izlazile lijepe zgrade, kojih ima rimskih, venecijanskih, austrijskih, a ima i dobre secesije iz vremena Mussolinija, jedan crveni soliter mi se dopao posebno, njegova jednostavna crvena ljepota odskače od šarenog trstovskog standarda. 

Primijetio sam da je iz mene poprilično iscurilo moje staro oduševljenje za crkve, a povećalo se za jednostavnije oblike, što je valjda neko zrenje. 

Smijao sam se svijetlećem natpisu koji veli “DICK”. 

To je taj natpis, iznad moje glave

Tražio sam i da kupim farmerke, ali u Trstu mnoge radnje ne rade ponedeljak. One koje su radile imale su garderobu samo za done.

Nisam tražio previše jer sam htio kupiti iz fazona, ne iz potrebe. Otišao sam umjesto toga vidjeti rimski amfiteatar. I toga sam se izgleda dosta nagledao i više me ne uzbuđuje toliko.

Slikao sam se sa dvije statue pisaca, Italo Zvevo i James Joyce, od kojih prvog mogu reći da cijenim, a drugog samo poštujem, što ne znači da sam prestao misliti kako je Joyce dokaz da se u književnosti ponekad može postići mnogo i služeći se propovjednim tehnikama kao što su buncanje i praznoslov. 

Iz Trsta odlazimo za Kopar, gdje sam vidio najviše novih auta ikad - bukvalno na hiljade, koji tu dolaze iz Kine. Na putu do Umaga vidio sam u Sloveniji i jedan jako dugi voz natovaren autima.

U Kopru idemo u skejt park, koji je betonski i odličan. Nisam vičan skejtanju u parku, ali ponešto sam ipak sredio, flip na eurogepu, a i front bord me nije išao u životu kao na fletbaru u tom skejt parku. 

Iz Kopra smo svratili do Izole, gdje smo išli vidjeti Luku koji vodi Massacre Skateboards. Živi u četrdeset kvadrata, gdje ima sto daski i desetak aviončića na daljinski. 

Vratili smo se na večeru u Umag, kod Jasminovih, gdje je Hetka za mene maksuz ispekla kapešante školjke, koje sam jeo prvi put u životu i ostao prezadovoljan, te uz to ribu list, što je sve ulov Jaska i brata mu, koji su inače sakupljači morskih plodova po zanimanju.

Veče provodimo u Kmetima, uz dokumentarce i odličnu istarsku vodu, koja najbolje ide uz slovenske ljekovite trave, za koje ovdje svi znaju i koriste se njima kao nekim kandilima, čije dimljenje otvara treće oko i te stvari.

Sve u svemu - prekrasan dan, jedan od onih zbog kojih je divno biti skejter. 

4. Zlatorog, plaža, skatepark

Kupaće i jakna, ekstra kombinacija, osjećaš se go, ali ne i da si na vjetrometini

Izjutra smo pošli u Zlatorog, DIY skatepark u napuštenom hotelu u okolini Umaga, simpa mjesto s ivicom, curb-om i kvoterima, a u šumici nadomak mora. 

Osim skejtera, tu dolazi i druga alternativa, koja hrani zlatoroške mačke. I mi smo došli da to uradimo, Jasko je u cat lover, nosi im suhu i mokru hranu, i svježu vodu. 

Ja malo skejtam dok on hrani, skidam dobar bordslajd na curbu i kruks na ivici, ali tek sutra ćemo na session.

Odlazimo na plažu. Jasko ide roniti, ide čovjek na posao, a ja da se kupam i izležavam. Gledam ga kako se pretvara u ronioca, kako navlači debelo ronilačko odijelo od neoprena, koje se penje preko glave i ide oko lica, a onda navlači na sebe čizmice, bocu, masku, peraje, tegove na kaišu, u ruku uzima alat - dugi i tanki, savitljivi bodež, koji na kraju, u funkciji drške, ima jedan točak od skejta, pa takav nestaje u moru.

Meni dolazi Danko, koji je very chilly osoba, a na sebe preuzima da me premijerno uvede u more, tu na plaži Adriatica u gradu Umago. 

Danko ulazi u vodu, kroz koju zatim napreduje bez da tone, jer hoda po zidu, koji obložen morskim raslinjem pruža takvu raskošnu mekotu da se osjećam kao posejdon. 

Voda je topla, ali zrakom fijuče bura, vide mi se trbušnjaci jer u nedostatku garderobe grčim mišiće. 

Kako vjetar stane, tako se iste sekunde javi milina, jer sunčano je i lijepo, ali zapuše vjetar i odnese je. 

Spas pronalazimo u vodi, koja se nije stigla ohladiti još uvijek, tako da je super postalo čim smo ušli. Bili smo jedini ljudi u vodi. Na plaži je bilo dosta ljudi koji su zbog vjetra furali dozavrat zakopčane pufnaste zimske jakne, isto tako i kape. 

Po izlasku iz vode i ja sam furao jaknu i to mi je bilo šega, nositi samo gaće i jaknu, zbog čega sam i Danku pitao je li ok da idem takav na kafu, na šta je on odgovorio da jest.

Kafu smo pili u Ina pumpi na doku, za auta i za čamce. Kul stvar, vidjeti mašine za gorivo tik uz more, da more i barba toknuti. 

Poslije toga vrijeme je za skejt školu. Jasko i Danko to vode, a imaju blizu desetero djece, od 5-6 do 12-13 godina, od kojih svako ima skejt, štitnike i kacigu. 

I ja upadam na čas sa malom rajom. Nakon zajedničkog zagrijavanja treneri nas razvrstavaju u tri grupe, mlađi idu na slalom, srednji na kvoter, a stariji dobijaju slobodno, da vježbaju šta god žele. 

Biram manual pad i zidić jednake vještine, gdje mi najprije nije išlo, tako da sam za čas uzmakao sa bojnog polja, povukao se u kafe Komunela, gdje sam popio jedan espreso. 

Kada sam se vratio, nisam bio tako loš, sredio sam nekih trikova i nisam bio nezadovoljan. 

Poslije škole ostali smo jer su treneri vozili malo za svoju dušu, a i Jasko i Danko znaju voziti kvotere, sjeo sam tada malo da ih gledam jer ja te stvari tek trebam savladati. 

Kao osoba iz zemlje u tranziciji ne znam voziti tranziciju, treba to da se promijeni dok nije prekasno za učenje takvih stvari. 

5. Zlatorog sess, kupanje u moru, chill kod Danke

Wallrider Jasko

Na session u Zlatorog pošli smo nakon ručka kod Jaska, gdje je bio i njegov brat Ademir, koji se ronjenjem bavi već više od trideset godina. Njima je to sve obično, ali meni je zanimljivo i uzbudljivo pa ispitujem svašta.

U potrazi za školjkom ruka se uvlači u svakakvu rupu, gdje te može sačekati opasni ugor, koji ti lako može odgristi prst - nakon sat-dva pod vodom smekša se ljudska koža i izgubi neprobojnost. Admir ima ožiljak kao uspomenu na jedan susret s tim, a najveće što je vidio bila je raža od dva kvadrata. 

Istarski Jadran je plići i tu velike ribetine mogu samo zalutali, a ne vole tu živjeti. 

Sviđa mi se njihov posao unatoč tome što se čini zajebanim tokom hladnih mjeseci. Sviđa mi se što je tako konkretan i u direktnoj vezi s prirodom. 

Odlazimo u Zlatorog, koji nije hotel, nego bivši restoran, ali to nije bitno, bitno da srcu njemu sada vozi skejt. 

To smo i mi radili, a da bude slađa vožnja prvo smo najprije sve fino pomeli.

Zlatorog se za skejtera sastoji od curba, ledgea, tri kvotera različite strmine na prozor i jednim kvoterom na zid. Ima tu još nekih sitnica koje nismo skejtali. 

Session je trajao dobra tri sata i palo je finih trikova, pri čemu kod Jaska izdvajam bs nosegrind nollie shuvit off, a za sebe prvi proper slappy fs 50-50 u životu, čemu sam se obradovao jako jer to jest smjer skejta kom težim, ali želim biti odličan, nema veze što su objekti najmanji. 

Iza toga smo bili jako prljavi, a čistoću tražimo u moru. Nemam kupaće, kupam se u običnim, a to je jedna od velikih sreća u životu ljudskom, da sam čin življenja prlja čovjeka, koji onda ima šta da pere i da se poslije toga osjeća kao nov.

Odatle odlazimo na burger, biram po preporuci cheesy dreams i dobijam najbolji burger u životu, kog je dodatno začinio pekarski krompir sa tartufatom. Skupo jeste, ali vrijedi para, ukusno je i obilato pa se isplati, veliku sreću donosi. 

U napuštenom casinu 

Veče završava kod Danke, gdje su uz čaj u prigušeno svjetlo pričane priče. Kada je došao red na mene, odabrao sam da predstavim tandem Dunge-Lange, jer prije toga smo se dotakli nekako teme prosjačenja. Mene prosjaci zanimaju i svugdje volim znati kako se oni drže, kojim riječima to rade, šta rade s parama i drugo. 

Ovdje toga baš i nema, pa oni meni daju baba Kunu iz Rijeke, koja je decenijama radila na autobusnom kolodvoru, na način da je ulazila u buseve na pauzi i prolazila ih sa riječima: “Daj babi kunu.”

Na kraju krajeva Jasko i ja smo izblejili još malo u Kmetima. 

6. Chill na surfskejtu po Umagu, kviz, Vladimir festival

S nastupa na Vladimiru. U sredini odlični promotor Erik, desno organizator Nikola.

Nisam pisao neko vrijeme, a sutra idem i kući, pa mi se valjda ne piše više putopis. Ipak hoću da ga završim, pa zato samo kratko napominjem da sam prije dva dana vozio surfskejt po Umagu, a naveče još malo i obični. 

Juče sam išao skejtati u Fažanu, gdje je najbolji skejt park po meni, Hidro-nešto se zove, a išli smo i na DIY u šumicu, gdje sam gledao likove iz Evrope koji su ubijali taj tu pool. To su sve ljudi koji su došli na Vladimir fest, na kom sam i ja nastupio kao pisac, predstavio se i pročitao jednu od svojih skejt novela.

Bio je to veliki trenutak za mene jer čitao sam po prvi put na engleskom i to je prošlo odlično, raja se smijala glasno, a jedna ženska se raspitivala imali gdje izdanje na engleskom. Ona misli da bih bio veoma uspješan kada bih objavio svoju skejt prozu. 

Poslije su išli filmovi, za publiku od nekoliko stotina ljudi, što će biti valjda najveći skejt skup kom sam prisustvovao.

Pišem na prekide pa onda tako zbrda-zdola, ali neka, poslužiće meni ta sjećanje.

Još bih svašta napisao, kako sam dobio opet dasku za dž i drugo, ali odosmo u Pulu.

Samo ću reći još da mi je jako lijepo, sunce me miluje, more me osvježava, sve je tako mirno, my life is a natural high, man can’t put no thing on me.

Skejtanje čudnog drveta, koje je na kraju više bilo obično majmunisanje, ali i to je slatko raditi

7. Kraj

Završilo je moje malo putovanje. Vratio sam se u Sarajevo i sad evo pijem kafu, moram na posao. Bilo mi je baš kako sam želio, a to je mir, mir, mir, uz puno skejta, malo kupanja i malo čitanja i pisanja.

Nisam na odmoru puno čitao i pisao, ali sam donio otuda plan za jednu novelu. Osim toga stekao sam i bitno znanje - prava publika za moje skejt priče postoji, ima je na cijelom svijetu, pa je to možda još jedan zadatak za mene, prevesti priče i ponuditi ih svijetu umjesto Bosni.

Moram češće ići na putovanja. Puno radim i trebam takve relaksacije. A i postalo mi je to nekako najbolje druženje, sa skejterima koji su mi bliži po godinama, a kakvih u Sarajevu baš i nema. 

U Sarajevu se često osjećam kao frik, ali kad dođem u tu raju, onda vidim da i moje pleme na Balkanu postoji, a naš zajednički imenitelj je skejt. 

Moram sada na posao. 🥲

Došao na posao

AMERIČKA PRIČA: KRAJ MILOSTI BOŽJE

Vremenom je u Raveni postajalo sve bolje. Posao više nije bio tako naporan otkako sam prestao ganjati svaku čašu, a osim toga pošlo mi je za rukom zavesti i Linu. 

Prihvatila je moj prijedlog da odemo do nje, gdje je nastupio jedan fini čas, na čijem kraju sam utonuo u san. 

Probudio sam se kao čovjek potpuno ispunjen i u cjelosti veoma zadovoljan životom, ali samo za tren, jer u sljedećem me Lina obavijestila da inače naplaćuje 50 $ po satu, ali da ima popust za kolege 50 %.

Pogledao sam u sat na nahtkasni: 15:38. 

"Mi smo tu bili već u 5:15. To je više od deset sati, ali za tebe neka bude deset. Deset puta dvadeset i pet - ne moram ti računati. U cijenu je uračunat tuš, ali se doplaćuje za doručak.", uputila me moja nesuđena draga. 

Dao sam joj sve što imam: 86 $. 

Rekla je da joj dođem još 120, dakle dvije sljedeće dnevnice.

Izašao sam kao popišan, poslije čega mi je bilo to sve smiješno, ali na kraju ipak ne.

Zašto sam joj dao sve, zašto ništa nisam ostavio sebi?

Brinuo sam se da sam postao beskućnik u duši. Već sam mjesec dana radio i bjektivno sam mogao imati sobu, ali ja sam umjesto toga lovu trošio na kafiće i restorane i nastavljao spavati u korijenju jedne visoke palme. 

Doduše, tu sam bio postigao sasvim solidan komfor: madrac i posteljina. 

U tim uslovima počeh opet i da pišem, knjigu optimitičnog naslova "Novi početak", u kojoj sam planirao detaljno opisati Skid Row dane.  

Nadao sam se da bi to moglo biti zanimljivo i u Sarajevu, u koje sam i dalje želio da se vratim, samo ne više tako brzo. 

Ne opterećujući se pitanjima kompozicije i stila, napredovao sam brzo, a sa velikim zadovoljstvom, jer bilo je to jedno veoma oslobađajuće iskustvo. 

Jedne večeri na poslu susreo sam Rowana, urednika časopisa "New spirits", u kom je prije nekoliko godina izašla i moja priča "Autopilot". Za divno čudo sjećao se i priče i mene, pa nije bio nezainteresiran ni za novi roman. Rekao je da mu ga donesem u kancelariju u utorak u deset. 

Te su me Rowanove riječi pokrenule da konačno nađem smještaj. Ne zbog sebe, nego zbog rukopisa, koji u mojim očima posta tako vrijedan da mi je izgledalo prirodnim kako mi ga svako hoće ukrasti. 

Kada sam se smjestio u motel "Brick" pomislio sam da to i nije bila najbolja ideja. Na putu do sobe susreo sam tipa koji puši krek i ženu koja se fiksa, a tu je bio i lik bez nogu i sa ogromnom bradavicom na nosu, koji je sve vrijeme neumorno hodao na koljenima preko smeća razbacanog po unutrašnjem dvorištu. 

Sve ima svoju cijenu, mislio sam, a cijena takvog smještaja u Los Angelesu je 30 $ po danu. 

Da se smirim, pošao sam do fotokopirnice i umnožio tekst tri puta, poslije čega sam opet bio bez centa, ali miran, sa originalom za pasom i tri kopije zaštekane na mjesta gdje ih neće tražiti niko. 

Dane do utorka - srijeda je bila kada smo se sreli - proveo sam u bjesomučnom ispisivanju mogućih krajeva novele, od kojih mi je svaki novi izgledao samo još gore od prethodnog, a sve se to skupa sastajalo u uvjerenje da ću uprskati šansu svog života. 

Na kraju sam odlučio staviti samo jednu rečenicu: "Pobjegao sam trkom, ne znajući ništa osim da se tu više neću vratiti nikad." 

Kad je došao utorak prekrižio sam i tu rečenicu, i odlučio da završi samo tako, sa scenom kad se luda crnkinja bacila pod voz.

Srdačnost sa kojom me Rowan primio učinila je da se malo ohrabrim, a na putu do njega sam skroz bio čučnuo, ubijedivši se da me taj bogati i dobro obučeni čovjek neće ni primiti. 

Sa velikim interesovanjem primio je teku sa rukopisom, ne pokazujući ikakvu iznenađenost što je rukom - umjesto toga mirno je prelista, mjestimice se zaustavi i pročita poneku rečenicu. 

"E, a znaš li da ta terapija stvarno postoji?" reče.

"Koja?"

"Pa ta... U kojoj se kao lijek pije vlastiti urin."

"Nisam znao."

"Izjutra kad ustaneš, onaj prvi urin, on je navodno zdrav. Tako bar kažu."

Šutio sam i mislio kako je pročitao pasus u kom se govori o liku iz avenije Gladys, koji je stao posred ulice kako bi se sam sebi popišao u usta. 

"To je sve istina što sam napisao", rekao sam, ima poslije i kad se lik liku posro na leđa."

"Kako mu se posro?", s nevjericom će Rowan. 

"Fino. Opkoračio ga i tako, na leđa."

"Gdje to piše?"

Našao sam mu dio koji govori o dogodovštinama iz ulice San Pedro. Začitao se tako da je izgledalo kao da se sasvim zaboravio.

"Ovo je genijalno", reče poslije nekih pet minuta.

Osjetio sam srce kako mi kuca u grlu. 

"Ovo je... Nešto kao Bukovski, samo luđe deset puta!"

Mislio sam da ću se onesvijestiti. Rowan je bio veliki igrač i jedan od onih koji se svaki čas viđaju po Hollywoodu. Jadnog Samuela Floru, koji je spavao do mene na aveniji Stanford i kom se od sifilisa raspao nos učinio je slavnim piscem, pa je Flora kupio novi, hiljadu puta ljepši nos. 

Nisam ništa govorio, bio sam sasvim zadovoljan vlastitim životom i vlastite riječi mi nisu bile potrebne, već samo božanske Rowanove. 

I on je šutio, pri čemu je imao smrtno ozbiljno lice.

Smišlja koliko da mi ponudi, pomislio sam. 

"Šta god da ti ponudi reci da ćeš razmisliti", reče neki uplašeni glas, tako brzo kao da govori u kakva automatska zatvarajuća vrata, iako se tišina poslije toga nastavila još sigurno minutu.

"Ok", najednom će Rowan, "ok, ok, ok..." doda sa dignutim kažiprstom, ali samo da bi se opet zamislio i udaljio. 

Mislio sam na Samuela Floru, kako smo se zezali da je procvjetao u Los Angelesu onda kada su mu se po čitavom tijelu otvorile rane, a on sad ima novi nos, s kojim šmrče kokain, k'o i svi u Hollywoodu...

"Ok, riješimo ovo jednostavno.", prekide me odlučni Rowanov glas.

"Slušam", rekoh tako da samog sebe trznuh, a i Rowan me za trenutak pogleda iskosa, zbog čega odmah dodah blaže: "Tu sam da se dogovorimo."

"Moj prijedlog je da odmah idemo sa stejdžom 3", reče on i zagleda mi se u oči tako prodorno da nisam odmah smio pitati šta je stejdž 3.

"Ok", rekoh da kupim vrijeme. 

"Vjerovatno se pitaš - šta je stejdž 3", pametno će Rowan. 

"U našoj kući imamo stejdž 1, stejdž 2 i stejdž 3, za male, srednje i velike pisce", objasnio je,  učinivši mi da osjetim milost božju kako se spušta. 

"Nije praksa da novi pisci kreću odmah od stejdža 3, ali u tvom slučaju neće biti problem napraviti izuzetak, ja ću za tebe garantovati."

U tom trenu božja milost stade da se skuplja i taloži krećući se prema meni.

Još jedna Rowanova rečenica i ja ću postati kontejner za milost božju, mislio sam. 

"U najkraćim crtama, stejdž 3 je tiraž od deset hiljada knjiga, što onda ispadne samo tri dolara po primjerku", reče Rowan. 

Milost božja i dalje je bila tu, ali je stala, nije više prilazila ni koncentrisala se.

Uzrok tome bila je ona riječ "samo". 

Trideset hiljada dolara zvučalo je odlično, ali zašto bi neko ko plaća rekao to "samo"?

"Mislim da u čitavoj Americi nećeš naći povoljnije ponude, ali otiđi, vidi, nemoj slušati mene. Svi sada naplaćuju pet za sve čemu je tiraž ispod pedeset hiljada", reče Rowan i učini kraj milosti božjoj. 

SMJENA GENERACIJA

Danas su se te stvari promijenile, ali onda, ili možda bolje reći onomad, u Titinoj državi, mi smo bili jedina u potpunosti skejterska obitelj. 

Moji otac i mati, a prije toga njihovi otac i mati, a prije toga njihovi, svi su oni bili tvrdokorni skejteri, pa onda nikakvo čudo nije što smo i ja i moji mnogobrojni braća i sestre, što smo i mi svi bili to isto.

Otac je imao plan, kako da nas jednim potezom zauvijek izbavi iz bijede: tako što će snimiti najluđi, najbolesniji video part svih vremena, takav koji će glavni skejterski strim svijeta navesti da protiče kroz Bosnu i Sarajevo, a u Sarajevu kroz naš mlin. 

U našoj kući, u našoj maloj zemljanoj potleušici, pričalo se o tom video partu kao o nekom čudu božjeg spasenja, koje će neminovno doći, samo prije toga treba biti strpljiv i pažljivo slušati oca, jer on je taj koji zna pravi put.

I slušali smo ga, bez pogovora, prvi ja kao najstariji, za mnom i svi ostali, a da bogdom nisu, jer ni otac nije znao ono što smo svi mi bili ubijeđeni da zna.

Dugo mi je trebalo da to sebi priznam, iako sam već godinama uviđao da je tako, a to je da otac, valjda od pretjerane želje da nas izbavi, konstantno pokušava trikove koje može sletiti samo ludom srećom, onom što je tako rijetka da se dogodi jednom ili nijednom za čitav život, a znanjem nikako, iz prostog razloga što ne zna. 

Kap koja je prelila čašu bila je ta kad je otac, koji je osim skejta volio čitati smiješne priče, donio u kuću nekolike iskinute dvolisnice iz neke stare knjige, s kojih nam je onda čitao pripovijetku “Vođa”. Bila je to istinski smiješna pripovijest, ali ne i za mene progledalog, koji nikako nisam mogao oteti se utisku da je vođa tata, a mi ostali priglupo pleme, osuđeno na propast usljed lošeg vođstva. 

U onom trenutku kada mi zbog svega toga niz obraze krenuše suze, a što će biti na kraju priče, kada se otac najviše smijao, nisam više mogao izdržati i rekao sam da me svi mogu čuti: “Prije će na vrbi narasti grožđe, nego što će otac snimiti makar trećinu svog video parta.”

Iste sekunde nastupi muk - muha bi se mogla čuti kako leti, kada bi ih samo kod nas bilo, gdje nema rašta da se leta, a posebno ne da se zadovoljno trlja nožicama.

Mati prva prekide šutnju, reče kako sam izrastao u kretena što ne poštuje vlastite roditelje, ali otac joj rukom dade znak da šuti. 

Zatim sam uze riječ, to jeste ne riječ, nego skejt, s kojim se okrenu prema meni uvrijeđena lica i ruke podignute da se plisa. 

Nije mi se sviđao razvoj situacije, ali neki mi đavo nije dao da se povučem, neki koji mi je govorio da uništim takvog oca. 

Prihvatio sam izazov, ispalo je da otac ide prvi. 

“E, tako ti i treba kad si stoka!”, siktala je mama dok su moja braća i sestre užurbano dizali madrace da oslobode sobu za game or skate. 

Otac me nije gledao, već strijeljao pogledom dok je vrtio kukovima i razgibavao se. 

“Je li misliš da me možeš dobiti?”, pitao me. 

“Vidjećemo ubrzo sve”, odgovorio sam odlučno, natjeravši najprije oca, a za njim majku i po šestero braće i sestara, u grohotan smijeh. 

Taj je smijeh bio na vrhuncu odmah kod prvog očevog zadavanja, na kom mi je dao i slovo jer uradio je disko flip, trik koji nisam želio raditi nikad jer je ofiran. 

No, to je ujedno bilo i sve što je napravio, jer promašio je već kod sljedećeg trika. 

Raspaljen tim podrugljivim smijehom, a više od toga da otac već jednom primijeti kako nas ima koji skejtamo od njega bolje, nisam imao milosti i sprašio sam mu svih pet slova u cugu. 

Tražio je revanš, u kom je na mene bio red da zadajem prvi, tako da sam mu opet sprašio zaredom pet komada. 

Po svom nakaradnom običaju da izokreće stvarnost kad je u pitanju da on ispadne najbolji skejter, otac brzo reče kako se igra na tri dobijene, pa odmah na hinjaka zada disko flip, poslije kog mi se unese u facu, uspuhavši se na nos kao bik. 

Sabio sam mu rogove tako što sam mu ponovio njegov ofirni disco flip na duplo višoj visini. 

Bio je to tako neočekivan potez s moje strane da se otac potpuno smeo, pa tako dezorjentisan probao uraditi kikflip istovremeno na obje strane, dobivši samo to da završi na guzici, poslije čega se ponovi scenario petarde. 

Ako se pitate kako je moguće da dječak od trinaest godina da jednom tako iskusnom i prekaljenom skejteru petnaest slova u cugu, odgovor na to pitanje glasi: tako što sam mu zadavao trikove sa njegove liste, s čime je moja pobuna poprimila potpuno plemenit oblik. 

I kako to obično biva kad nastupi katarza, naša mala potleušica stade ječati od kolektivnog plača, tužnog jer nam je svrgnut voljeni kralj, ali i olakšavajućeg jer ga je svrgnuo zakoniti nasljednik, da ne kažem - princ. 

Kao i na sve uzoholjeno, i na oca je poraz djelovao blagotvorno, a samim tim i na sve ostale u kući, jer nije lako ostati miran kada ti se roditelj i muž puše kao da je cio sazdan od one stvari. 

Splasnuvši, otac je zapravo narastao do plafona, do one najviše police u kući gdje je stajala porodična relikvija, za nas djecu još uvijek zabranjena da se dira, jer to je bio najljepši i najkrhkiji predmet u našoj kući, prekrasna prozirna staklena lula mira. 

Puneći je svojim omiljenim zelenim duhanom, kog su on i mati od milja zvali marica, otac reče na američkom engleskom: “We will smoke a pipe, and there will be no lies between us”, što je bila rečenica koju je izgovarao uvijek prije pušenja lule, ali majci, a ovo je sada bilo po prvi put u životu upućeno meni. 

Odmah sam shvatio o čemu se tu radi, da je to zapravo obred inicijacije u svijet odraslih, koji u neskejterskih familija obično ide sa alkoholom. 

Nama je bilo zabranjeno piti, a zato što je “...skejtbording pehlivanska vještina, a pehlivan nije čovjek hrabar, nego vješt, pa u nhegovom životu za alkohol ne može biti mjesta jer on istovremeno podiže hrabrost i oduzima vještinu”, kako je to fino tumačio naš dedo Skejteraga. 

U oblacima zelenog dima gotovo da sam fizički osjećao kako se iz dječaka preobražavam u muškarca, glas kako mi se produbljuje, a po licu i prsima izbijaju crne zadebljale dlake. 

I sam pod dimom, otac je pričao neke čudne i mistične stvari, o sedam slojeva profi daske kao o sedam katova nebeskih, što mi ništa nije bilo jasno, ali me to nije uznemiravalo, a jeste mi bilo lijepo čuti svoj novi, produbljeni glas, kako na tako ozbiljnu temu svako malo ubacuje: “Razumijem.”

Ipak, najbolje je došlo na kraju inauguracije, kada otac skide sa svežnja jedan ključ - odmah sam prepoznao da je to onaj od ormara sa očevom opremom - koji mi preda uz riječi: “Od sada si ti glavni skejter u kući. Što se mene tiče možeš slobodno prestati ići u školu, naravno pod uslovom da se baviš ovim…”

Tako reče, pa iza leđa izvadi svoju dugu i nedostižnu listu. Nije bilo naslova, pa pročitah prvi trik na listi: Impossible…

Sve to na mene izvrši uticaj da prirodno kleknem, a i otac se snađe da valja, pa urola onu listu i dotače me s njom najprije po jednom, zatim po drugom ramenu i na kraju po glavi, sa riječima: “Proglašavam te pontifex maximusom skejterluka u skejterskim domaćinstvu Hardkorović”, a da mu takve stvari nisu svakodnevnica, pokaza s tim što na kraju tiho doda i jedno malo amen. 

Te noći dugo nisam mogao zaspati, ali ne zato što je u potleušici zagušljivo, niti zbog toga što smo u njoj stiješnjeni kao sardine, pa i masni, nego zato što sam imao vizije, vizualizirao sebe sama kako radim stvari sa liste.

Bog zna kad sam zaspao, ali znam da nisam spavao ni sat kada me probudi to što me za bradu tresla neka ruka. 

“Ustaj, sine, sabah-zora je”, čuo sam majčin glas. 

“Ustaj, jer i gelenderi su već ustali, ko rano rani, dva gelendera grabi.”

 

AMERIČKA PRIČA: RUSKI ŠOP

Tih sam dana bio u društvu ruskog pisca Asimova. Priča mu je bila gotovo identična mojoj - prodao je u Moskvi stan da dođe u Los Angeles, gdje je zatim potrošio novce i ostao bez krova nad glavom. 

Asimov je bio mal i plav kao Jesenjin, a kao Jesenjin je i pisao. U Americi su takve stvari slabo razumjeli. "To je zbog kapitalizma", tumačio je Asimov, koji je u političkom smislu bio Majakovski. 

Upoznali smo se u ulici San Pedro, prepoznavši se po tome što smo oba bili trijezni. Nasmiješio sam se kad sam čuo da je Asimov otkrio isto što i ja, a to je da na Skid Rowu trezvenost čini veliku, neuhvatljivu prednost. 

Nažalost, ljudi sa Skid Rowa tako su siromašni da ih se nema za šta opljačkati. Ponekad bi ih prevrnuli i po dvadeset za noć bez da nađemo išta, ni pare, ni drogu, koja je na Skid Rowu isto što i pare.

Tako smo i odlučili da se pomjerimo na plažu Huntington, a nakon odgledane reportaže u kojoj se govorilo o hiljadama surfera koji pristižu kako bi iskoristili predstojeće, najbolje mjesece za surfanje. 

Sam put do Huntingtona trajao je dva dana. Na kraju prvog dana otišli smo u neki park da tu prespavamo, gdje su se ubrzo pojavili neki ludi Rusi. Bili su odvratni, ali Asimov im je recitovao Jesenjina na ruskom i oni su mu za to dali 100 $. 

Htio sam tada da odem i ostavim druga na samo sa njegovom srećom, ali dobri Asimov nije htio za to ni da čuje. "Ako misliš da su meni važnije pare od drugova, evo ti ovih sto dolara, radi s njima šta hoćeš", rekao je. 

Te smo noći imali bogovsku gozbu. Zatrefilo se da isti oni Rusi što su Asimovu dali stoju nedaleko odatle imaju svoj ruski šop, sa ruskim poslasticama kao što su kavijar i jesetra.  

Ostao je Asimov bez stoje, ali smo se i mi vratili u park sa cekerom punim do vrha.

Već s tom kupovinom mladi Asimov pokazao je  da u Moskvi sigurno nije bio tako bijedan kao u LA-u, a još i više kada je uzeo da otvori šampanjac, koji u njegovim rukama puče jače nego inače bez da se kapljica prosula.

Na kraju te večeri, kada smo već sve pojeli i popili, pojavili su se neki banditi da nas opljačkaju, ali na kraju su samo odnijeli praznu flašu šampanjca, a ja se uspjedoh ogrebati i za cigaru. 

Kad smo stigli na Huntington ispostavilo se da nam ideja baš i nije bila originalna: pola Skid Rowa je bilo tu. 

Nije se znalo koga ima više: surfera ili beskućnika.

Naš plan za pljačkanje surfera nije više izgledao tako bajno jer kampovi su svi bili pod stražama.

Tada nam je postalo drago što ipak ima i beskućnika, koji rijetko spavaju kad imaju novca, ali s hranom redovno. 

Sa Asimovom sam, prirodno, ubrzo dogovorio i zajednički projekat, knjigu radnog naslova "Slaveni u Americi", na kojoj smo odmah počeli i raditi, Asimov na prvom poglavlju, a ja na uvodu. 

Praksa nam ne bila da se najprije snađemo za hranu, što smo obično činili tokom noći, pa zatim da čitav dan pišemo i kupamo se. 

Ideja je bila da stvorimo polifoni roman, u kom ćemo naizmjenice ispripovijedati svaki svoju priču, a što je u konačnici trebalo na površinu izbaciti nešto što je Asimov nazvao supstratom slavenskog srca.

Nisam bio ljubitelj metafore srca, doživljavao sam je kao jalovi zicer - ne fula, ali kakve ljude pogađa? Filozofski nastrojene sigurno ne, a ja sam se obraćao njima. 

Asimov je bio pravi partner za pisanje, čovjek u čijim se grudima nalazio neiscrpni bunar oduševljenja za spisateljski poziv, iz kog je nemilice zahvatao i prosipao što po meni, što po sebi, bodreći nas da ne posustajemo, a što se uvijek mora desiti kad pisac počne misliti da je to što piše glupo.

Asimov je bio pisac i kontao je te stvari, da to književničko furanje nije nikakva nadmenost, već prijeka potreba, pa nije štedio, a naveo je i mene da ponovo s tim počnem i to mi je bilo nešto najbolje što mi se u životu moglo dogoditi, bolje nego da sam dobio milion dolara u kešu. 

Godine upornog neuspjeha stvorile su od mene čovjeka koji je zaboravio kako je to pisati i dobru se nadati, a to je nekako dovodilo besmisao moga spisateljstva do pune mjere.

Uz Asimova, uz njegove neprilične, ali milozvučne komplimente, probudio se u meni onaj davni Pero, čija je vjera u to da će uskoro postati slavni pisac bila tako vatrena da je spalila sve oko sebe, zavodeći me da počinim identičnu glupost kao Asimov.

Tako obodreni brzo smo napredovali, već kroz dvije sedmice imali smo gotovu prvu verziju. 

Jednoglasno smo se složili da to bude i posljednja - da se ne bi uništio sav taj zanos s kojom smo je napisali, svaki po trinaest poglavlja, ja još uvod, Asimov pogovor.

Malo natezanja bilo je oko naslova, a bilo bi i više da se nisam sjetio onih sto dolara, inače nikada ne bih pristao staviti svoj potpis na nešto što nosi naslov "Čežnja za domom"; i sad mislim da je moj prijedlog bio sto puta bolji - "Velika prevara".

Asimov je imao ideju da se vratimo u ruski šop kako bi tražili sponzorstvo da idemo u New York, gdje je književna scena razvijenija i gdje je logičnije objaviti jednu takvu knjigu.

Nije mi se napuštao Huntington, ali ideja je bila tako zanosna da sam je morao prihvatiti.

Uostalom, oba smo bili sigurni u jedno, a to je da u Los Angelesu nećemo postati pisci; možda nam New York bude sretniji?

Sačekali smo noć i najprije se dobro opskrbili hranom onih koji su mortus pjani, nakon čega smo se zaputili.

Obojica smo bili ubijeđeni da se sjećamo puta kojim smo došli, pa smo tako samo išli, ne misleći o putu, već samo o onome što bi na njemu eventualno mogli naći, zbog čega smo oba gledali u pod. 

Može biti da smo u takvom gledanju i prošli pored ruskog šopa, ali već je počelo i svitati, a mi ga još nismo bili našli. 

"Mora biti tu negdje", nije se predavao moj ruski brat, "sigurno je u jednoj od susjednih ulica, ne može biti da smo toliko promašili."

U torbi je bilo još dosta hrane, pa nisam rekao ništa. U sebi sam mislio da se trebamo vratiti na Huntington, gdje su beskućnici normalna stvar, a rukopis umnožiti i zatim slati izdavačima širom Amerike. 

Ni druge noći potraga nije urodila plodom, a kako smo u međuvremenu pojeli svu hranu, rekao sam Asimovu šta mislim, da je bolje vratiti se, ali on je bio tako uvjeren u uspjeh da sam se još jednom morao sjetiti stoje. 

Tog dana sunce je pržilo jače nego inače, možda i četrdeset stepeni da je bilo. Slijedeći Asimova, koji mi je sve više ličio na luđaka, osjećao sam kako se polako gasim, a on je već nekoliko puta i padao, ali se svaki put digao i rekao kako zna da je ruski šop tu iza ćoška. 

Bilo je tačno jedan sat kada smo stigli pred neku prodavnicu tehničke opreme - veliki digitalni sat krasio joj je izlog - kada je Asimov pao po posljednji put. 

Mislio sam da je u nesvijesti, ali kada sam ga polio vodom i vidio da i dalje ne mrda, stavio sam mu ruku na vrat i nisam osjetio ništa. 

Drugu ruku sam mu stavio na srce, pa i tu nije bilo ništa. 

Zatakao sam mu rukopis naše knjige za ruku i udaljio se, s mišlju da se vratim na Huntington, a sada da nađem neku debelu hladovinu i legnem spavati, skupljati energiju za put.

Skrenuo sam desno i ispred sebe ugledao ruski šop.  

***

SERIJAL "AMERIČKE PRIČE" BAZIRANE SU NA PISANOJ ZAOSTAVŠTINI MOGA ROĐAKA PETRA LALIĆA (1970 - 2011), KOJI JE OTIŠAO U AMERIKU DA POSTANE HOLIVUDSKI SCENARISTA, U ČEMU NIJE USPIO. NEKA MU JE LAKA ZEMLJA. 

AMERIČKA PRIČA: NATRAG NA HUNTINGTON

Po povratku na Huntington imao sam  sreću da odmah nađem posao. 

Bio je to moj sretan dan, jer ranije sam našao kartu za bus, koji me istresao pravo pred beach bar Ravena, pred tablu na kojoj velikim slovima piše: POTREBNI ČAŠARI. 

Ušao sam unutra i postao čašar, osoba zadužena da skuplja čaše i flaše. 

Kao dodatnu prednost smatrao sam to što sam treća smjena, od 9 do 5 ujutru, jer to me oslobađalo da ne moram odmah misliti na smještaj. 

Da tih čaša i flaša mora biti jako puno, shvatio sam kada sam došao na posao i vidio najprije koliku su mi korpu dali, s zatim i da pored mene ima još troje čašara, Lina, Roberto i Evan. 

Njih troje su se kladili do kada ću izdržati? Roberto je rekao do jedan, Evan do dva, Lina do tri. 

Došao je šef smjene Scott i opsovao nam boga što još nismo počeli. 

Tempo je bio furiozan od samog starta. 

Mislio sam na Linu kako je slatka i odlučio da izdržim. 

Nisam posustao ni kada sam shvatio da će uskoro tri, a gosti još uvijek pristižu svake sekunde. Jebeni ludi surferi, od kojih svaki troši pet do deset čaša na sat. 

Kad je najzad došao kraj smjene Scott se pojavio opet i podijelio nam naše dnevnice, umanjene za po deset dolara radi razbijenih čaša. 

Kad je Scott otišao Roberto je za smanjenje pokušao okriviti mene, ali vratio sam mu jednakom mjerom, a u maloj svađi koja izbi poslije toga pođe mi za rukom nasmijati Linu, kada sam mu rekao da previše priča za nekog kome je bog prdnuo u facu kroz sito. 

Doveo je poslije toga Scotta koji je bio tik pred nervni slom, tako da nam je boga psovao obojici.

Na odlasku sam pošao za Linom. 

Hodao sam za njom nekih petnaestak minuta prije nego ću vidjeti da je ušla u malu zgradu u kompleksu izgrađenom po uzoru na pueblo, koji je nekada morao izgledati veoma lijepo, prije nego što je tako oronuo i dobio dodatke u vidu beskućnićkih nastambi. 

Vratio sam se na plažu oko šest i legao, a kad sam se probudio oko mene je bilo mnoštvo ljudi, čije me prisustvo ispuni strahom. 

Velik kamen spao mi je sa srca kad sam stavio ruku u džep i napipao svoju novčanicu. 

Pogledao sam opet: oko mene nisu bili ni beskućnici, ni surferi, već normalni ljudi. 

Jedini nenormalan među njima, koji je ležao na golom pijesku i u punoj odjeći, bio sam ja.

Dva metra lijevo grupa od četiri predivne djevojke igrala je uno. 

Dva metra  desno neko dvoje staraca u debelim frotirnim mantilima pili su šampanjac iz kofe sa ledom.

Ispod mene neki je nabildani i isfeminizirani dasa čitao knjigu sirotinjskog naslova "Navike bogatih", iako je neki rundavi debeljko, uz kog je bila mlada silikonjara, odmah do njega roštiljao jastoge veličine podlaktice, a sve sa debelim zlatnim lancem oko vrata i zlatnim satom na ruci, ispod suncobrana čije se platno svjetlucalo onako kako to čini svila. 

Najviše pažnje ipak privukli su ljudi koje sam vidio iznad sebe, neko dvoje debelih, u čijim sam rukama odmah prepoznao čuvene XXXL hamburgere, o kojima inače nisam mogao prestati razmišljati otkako sam ih prvi put vidio.

Vrijeme je da se i to promijeni, pomislio sam i ustao. 

Za svaki slučaj pogledao sam u one djevojke, čemu one ne pridadoše nikakvu pažnju. 

Na putu do XXXL-a sretoh Evana - zveckao je sićom u čaši. 

Postidio sam se i pošao proći spuštene glave, ali stao je tačno ispred mene i zazveckao mi u facu, tako da sam mu se morao obratiti: "To sam ja, Evan, novi čašar u Raveni."

Ništa mi na to nije odgovorio, samo mi je okrenuo leđa.

Glupan, pomislio sam. 

Roberta sam sreo u fast food-u i za trenutak pomislio da nema u tome kakvo posebno značenje, ali sam brzo shvatio da nema, nego svi klošari idu na ista mjesta. 

I on se pravio da me ne poznaje, a naručio je samo mali pomfrit. 

Nisam mogao da ne primijetim kako mu je ionako kiselo lice postalo još kiselije kada me čuo: "Tripl eks i najveću kolu."

Zbrisao je kao metak čim su mu u ruku tutnuli njegov pomfritić za djecu, a kada sam ga vidio kako uzima slamku, nisam izdržao da mu se ne obratim: "Hej, Rob! Hoćeš jesti taj pomfrit na slamku?"

Nije se osvrnuo. On je bio glupani još i veći nego Evan. 

Pitao sam se da li je i sa Linom ista stvar?

Onda je stigao divovski hamburger, prečnika somuna, a na tri sprata. 

"Sretno!", rekao je poslužitelj prilikom predaje.

Primijetio sam da ljudi oko mene bacaju poglede. 

Potcjenjivali su mojih 60 kila naspram takve grdosije. 

Te poglede osjećao sam sve vrijeme i dok sam jeo. 

Njihovo podozrenje ispostavilo se opravdanim, jer već na pola nisam više mogao zinuti.

Više me nisu gledali.

Spakovao sam preostalu polovinu i otišao u Ravenu, da mogu stići na posao ako ponovo zaspem.

Na putu do tamo našao sam i sunčane naočale marke Dragon, čija su odlična stakla svemu davala ružičastu boju, crveni Marlboro bio je rozi.

Pomislio sam na Linu, o tome kako zapravo nije slatka nego sisata. 

Bilo mi je to drago, što se nisam odmah mogao sjetiti te prave riječi za nju, jer u tome sam vidio svoj stid, taj neupitni znak da još uvijek imam dostojanstvo. 

Što se opet ne bi moglo reći za prosjaka Evana i jadnika Roberta. 

A to se opet moglo protumačiti i kao da će Lina biti moja. Čašarka treba čašara. 

Misao da ću i ja uskoro živjeti u pueblu, naravno uz plaćanje pola računa, da ću opet spavati u krevetu sa neružnom ženom kao nekad, učini mi da se osjetim potpuno dostojanstvenim. 

"Kelner!", viknuh konobara i čisto se uplaših, jer nisam tako nešto bio uradio godinama. 

***

SERIJAL "AMERIČKE PRIČE" BAZIRANE SU NA PISANOJ ZAOSTAVŠTINI MOGA ROĐAKA PETRA LALIĆA (1970 - 2011), KOJI JE OTIŠAO U AMERIKU DA POSTANE HOLIVUDSKI SCENARISTA, U ČEMU NIJE USPIO. NEKA MU JE LAKA ZEMLJA. 

AMERIČKA PRIČA: U FABRICI RIBE

1.

Posao u fabrici ribe mi je našao John. Šef proizvodnje bio je njegov ujak Mick. John i ja smo otišli do Micka, popili s njim piće i to je bilo to.

Otprije sam znao gdje se fabrika nalazi jer sam neko vrijeme, kada sam tek stigao, živio preko puta. 

Znao sam i kako miriše, ali bio sam u očajnom položaju - izgubio sam krov nad glavom - pa me nikakvi mirisi nisu mogli zaustaviti. 

Na posao sam stigao sa satom uranka. Otišao sam do svoje stare zgrade i popeo se na krov. Nekoliko beskućnika je mirno spavalo. Jedan od njih se pridiže kada me ugleda, a zatim se vrati i odmah zahrka. 

Bila je to mala i prilično oronula fabrika, ali dovoljno velika John mi je pričao da joj je vlasnik neki Austrijanac, koji se razbolio samo što je otvorena, tako da za trideset i pet godina nikada nije došao u posjetu. 

Mick je do sada mogao imati milione, ali mu je poštenje bilo draže, pa zato nema ništa. 

Računao sam s parama što ću ih primiti na isplati u petak. Izračunao sam da ću dobiti 480 $. Dovoljno za iznajmiti sobu, što mi je bio cilj. 

U džepu sam još uvijek imao haše iz Sarajeva. Za tri godine u Americi bilo je bar sto noći u kojima sam ga mogao otvoriti i pojesti, ali nisam to uradio, iz sentimentalnih vrijednosti. 

Mick je bio tu već u pola pet. Prepoznao sam ga po malo šepavom hodu, zbog kog je onako omalen i trbušast podsjećao na pingvina; s čim će pingvin poslovati ako neće s ribom? 

Sjetio sam se njegovog crvenog lica i velikih vodenastih očiju, poslije čega mi nije više ličio na pingvina, nego sada na jednu od onih crvenih riba; velika riba guta manju.

Onda i Johna koji tvrdi da je Mick  poštenjačina. 

"Neka bude", mislio sam, dok su mi kroz glavu prolazile sve druge poštenjačine Los Angelesa. 

I dalje sam bio stava da je LA rupa. Raditi neko vrijeme u smrdljivoj fabrici ribe, uštediti nešto novca i poći za New York, ili kući. To mi je bio plan.

Bio sam prvi od radnika koji je došao. Micka sam zatekao kako pije kafu na verandi ispred svoje male kancelarije, izdignute na sprat. Prepoznao me i pozvao da se popnem. Nije me ponudio kafom, ali su mu ton i držanje bili prijateljski. 

"Ovo ne ide u dobrom smjeru", reče Mick.

Nisam znao na šta misli, ali sam mu  instinktivno uputio pogled pun suosjećanja. 

"Previše je stranaca u Kaliforniji. Neko ima neki plan, dok ih svaki dan tako dovlače.", reče i nasloni svoje široke crvene usne na šolju, s čije vanjske strane ruba poteče blijeda kafa. 

Šutio sam i mislio kako mene nije dovukao niko, nego ja sam prodao stvari i došao. 

"Šta misliš, koliko nas je tu?"

"Pa... Šta znam...", započeh kao da ću odgovoriti, ali zastadoh jer nisam znao šta me pita. 

"Atkins, ja i sada ti kao treći. Atkins je računovođa, upoznaćeš ga. Svi ostali, njih 85, svi su obojeni."

Tu mi laknu. Najzad neka korist i od rasizma, pomislio sam. 

"Dođi da vidiš", pozva me Mick na prozor. Prozor je bio mali i tako prljav da je staklo djelovalo zamućeno. Pogledao sam u dno i ugledao kostur male ribice između dva okna. 

"Kako je ona tu dospjela?", ne izdržah da ne pitam. 

Mick pogleda u mali kostur i reče: "Nekad smo tu imali i kuhinju."

Na mene su te riječi djelovale sablasno, ali haše je još bilo u džepu. 

Sačekavši par sekundi, Mick vrati temu: "Pogledaj", reče. 

Prišao sam i izdigao se na prste da bolje vidim. Dole sam vidio kapiju i na njoj mnoštvo ljudi u plavim radničkim kombinezonima, kako stoje i čuče u manjim grupicama i puše. 

"Vidiš li ijednog bijelca?", upita Mick. 

"Nijednog", odgovornih zagledan u prljavštinu na staklu, za koju mi se učini da pripovijeda strahote stradanja onoga što je nekad bila srebrena ribica, s sad požutjeli riblji kostur. 

"O tome ti pričam", reče Mick. "Bijeli čovjek je već izgubio rat. Za pedeset godina Kalifornija će biti zemlja obojenih, kojima će bijeli čovjek morati pokazivati pasoš."

"Strašno", rekoh tek da nešto kažem.

"A čime su nas pobijedili, jesi li se kad pitao?", nastavi geopolitični Mick. 

Pogledao sam ga upitno. 

"Kurcem", reče kao da je rekao najpametniju riječ na svijetu. 

"Svaki od ovih što ga vidiš dobije po jednu bebu godišnje. To znači da će za pedeset godina samo od ovih tu osamdet i pet ljudi nastati njih pet hiljada. I tako svi obojeni, dok ih ne bude toliko da će nas jednostavno pregaziti, bez obzira što su bosi. Kad na to pomislim prestane mi biti žao što sam star."

Poslije toga Mick priđe radnom stolu i iz ladice izvadi mali revolver. "Ako već nemaš, svakako bih ti preporučio da prvo nabaviš ovo. Ti nisi tu dugo?"

"Nisam..."

"U Kaliforniji ti je pištolj bitniji od krova nad glavom. Upamti to!"

Otvorio je prozorčić i izbacio ruku napolje, na šta mu lice dobi nekakav krvnički izgled, od kog postade još crveniji, pravi crvenokožac. Začu se pucanj. 

"Počinjemo", reče Mick. 

2.

Nisam imao svog kombinezona, pa mi je Mick dao neku staru kecelju i rekao da ga slijedim. Insistirao je da ponesem jaknu, ali ja sam se opravdao da je Bosna planinska zemlja i da sam navikao. Ustvari sam želio sačuvati jaknu da se ne usmrdi, koja mi i tako ne bi puno pomogla jer je bila platnena. 

Sišli smo u hladnu halu, gdje je proces već krenuo. Na širokoj traci vozile su se svakovrsne ribe, a radnici ih grabili i razvrstavali u plastične gajbe. Cijeli prizor ostavljao je utisak nekakvog bizarnog duela,  zato što su sa jedne strane trake stajali Latinosi, sa druge Azijati, a i jedni i drugi nijemi, nepomičnih lica. 

Prošli smo cijelu halu i došli do vrata iz kojih je izbijala ledena hladnoća. Ušao sam za Mickom u manju prostoriju punu leda, gdje je osam ljudi u zimskoj garderobi i sa velikim tankim noževima radilo za ogromnim stolom. 

Mick priđe jednom od njih, Azijatu duge kose, kom nešto reče, a ovaj na to ispusti nož iz desne i sa lijeve ruke skide čeličnu rukavicu, pa bez riječi ode. 

"Ovo je sada tvoje", reče Mick sa smiješkom i mangupski mi namignu. Onda se okrenu Latinosu sa mjesta pored i reče mu da mi objasni posao, nakon čega ode, napomenuvši kako će se vraćati da vidi kako napredujem. Ispratio sam ga sa mišlju da kad je već otjerao kosonju, onda mi je bar mogao dati njegove prsluk i kapu. 

Latino kolega nije pozdravio ni predstavio se, odmah je prešao na stvar i u pet minuta mi  deset puta rekao da je moj posao rezanje velikih komada tune u odreske debljine 1 cm. 

Pustio sam ga da toroče koliko hoće jer je i to ulazilo i radno vrijeme, a posao je zapravo bio tako prost da se mogao shvatiti i bez objašnjenja, samo da ti neko da nož, komad ribe i taj kao neki kalup, koji se nalazio na stolu ispred svakog od nas, odmah bi shvatio da kalup odgovara komadu, a utori na kalupu nožu. 

Dohvatio sam jedan komad, prislonio ga i isjekao. Pogledao sam u svog hispano instruktora i našao ga potpuno izgubljenog, sa jednim okom koje mu bježi ka unutra. Čekao je da izvadim odsječene odreske, za koje mi zatim još pokaza kako da ih slažem u gajbu napunjenu ledom: u tri reda, međusobno odvojena također ledom. 

"Pauza je u devet", bile su posljednje učiteljeve riječi, nakon čega se vrati na svoje mjesto i polako, bez ikakve žurbe, namjesti jedan komad u kalup, kog je zatim još sporijim pokretima polako rezao.

Primijetio sam da svi rade tako, ali kako mi je bilo hladno, a i da bih opravdao Mickovo povjerenje, bacio sam se na posao tako da je od mene uskoro počelo zviždati i praskati kao mačevanje. 

Pomislio sam da to nije lijepo i da bih trebao raditi jednako kao ostali, ali u drugu ruku tim se načinom nikada ne bih zagrijao, a od njih me svakako niko nije ni pozdravio, niti je ičim pokazao da me primijetio; neka sada ne gledaju ni moje gajbe. 

Onda, u glavi mi se već bio rodio i mali plan, a to je da nasiječem duplo više od ostalih i na konto toga ubijedim Micka da me unaprijedi u nadzornika, pod čijim bi se budnim okom uduplala proizvodnja. 

Nisam imao sata da vidim koliko još ima do pauze. Nije mi više bilo hladno, ali ruka s kojom sam rezao se grčila, posebno šaka, koja je morala držati čvrsto da bih mogao sjeći snagom. Uz to se i glad povećala, došao sam gladan k'o pas, a sad sam već bio k'o vuk. 

Da prištedim energiju i rasteretim ruku, počeh i ja sijeći lagano, gore-dole kao hljeb, računajući da sam već napravio upadljivu razliku. 

Ipak, sve sam više posustajao - odjednom se i nož počeo osjećati duplo teži, a vuk u stomaku je doveo drugove, pa je to već bio čopor.

Ipak, nije mi se dalo jesti ljigavu i smrdljivu sirovu tunu. 

Još jedna izrezana riba i u glavi se rodi sasvim novi plan - izdržati do pauze, zatim zamoliti Micka za pozajmicu od 20 $ i otići zauvijek. 

Mick se pojavio pola sata prije pauze, i sam u kombinezonu, čije su svježe mrlje svjedočile da se i poslovođa hvata u koštac sa ribom. Prije nego upita kako napredujem pozva me da na pauzi zajedno ručamo, on, Atkins i ja. 

Zbog toga mu i na pitanje kako mi je odgovorih da je to pravi posao za mene i da ima nešto umirujuće u sječenju mesa. 

"Pričaj mi o tome", jedva dočeka Mick, "šta misliš zašto ja to radim već pedeset godina?"

Onda opazi gajbe, da ih je kod mene pet više nego kod ostalih i pogleda me tako da mi u vodu sruši plan o bjekstvu, a izvuče iz vode plan da odmah u startu isposlujem unapređenje. 

"Hajdemo ručati!", reče i povuče me za rukav.

U posljednji čas, pomislio sam.

Kolege su i dalje radile svoj posao kao da je to jedino što na svijetu postoji. 

3.

Atkins je bio jedan od onih tipova koji još za mladih dana postižu izgled pune zrelosti, obično tako što u isto vrijeme izgube kosu i udebljaju se, a onda se na to još ne briju redovno, pa dobiju taj izgled brižnih očeva male djece, što se za sebe samo brinu još samo toliko koliko je neophodno da bi se mogli brinuti o djeci. 

Sa velikom napetošću gledao sam Atkinsovu kutiju za ručak, duplo veću od Mickove, koji usput nije prestajao hvaliti Atkinsa otkako smo ušli. Ovaj je slušao sa mrtvačkim izrazom lica, po čemu sam znao da mu nije prvi put slušati takvo baljezganje; razumio sam njegovu smorenost. 

"Gdje je tvoj ručak?", začuđeno upita Mick, pošto se nahvalio  kolege.

Tek u tom trenutku mi je naumpalo na šta je Mick zapravo mislio kada je zvao na ručak - da skupa jedemo, a svako svoje što je donio, kako je to tu već i običaj. 

Nisam imao vremena za razmišljanje, pa rekoh prvo što mi pade na pamet, a to je da sam na noćnoj dijeti, koja brani hranu jelo dokle god je dan. 

Kao ni za jaknu, Micka nije puno trebalo uvjeravati ni za ručak, samo je slegnuo ramenima i odmahnuo rukom. 

"Samo vi jedite i ne brinite za mene", rekoh im, pa se još i iskezih od uha do uha, osjetivši kako mi u grudima puca srce i kako silazim s uma. 

Trebalo je jako puno snage za da se ostane miran kada su se kutije otvorile. 

Mick nije bio problem jer je on imao samo nekakvu odvratnu sivkastu kašu, ali je zato kod Atkinsa na kili žute riže ležao gorostasni ćureći batak, svjetlucajući se po rubovima kao da je od zlata. 

Gledajući debelog Atkinsa kako se priprema, kako najprije za vrat utrpava bijeli peškir, a zatim na pola lakta zavrće rukave, osjetih takvu zavist da moradoh okrenuti glavu na Micka.

Bio je to pravi potez u pravom trenutku, jer okrenuh se taman da ga vidim kako u šaku pljuje protezu i odmah zatim halapjivo navaljuje na svoju grozomornu kašu, što će mi za trenutak ubiti volju za jelom. 

Punih usta pričajući, bezubi Mick nastavi da je ubija i dalje: "Nekada davno, dok je na svijetu još bilo nekog reda, u LA-u nisi mogao vidjeti ijednog obojenog da radi išta osim da negdje nešto čuva. Sve za šta je trebalo bar malo pameti, sve je to radila bijela rasa. Žuti su kuhali ona svoja sranja, crnaca nije nešto ni bilo, smeđi su sve samo čuvali. Vi ste premladi da bi se toga sjećali, pričam o osamdesetim."

Onda je zastao da uzme još malo kaše, u kojoj mora da naiđe nešto tvrdo, nešto što će učiniti da Mick ponovo zaliči na pticu, samo sada neku koja gricka sjemenke. 

Onda je Atkins zagrizao u batak, lijepo sam čuo kako mu ispod zuba krcka hrskava ćureća koža. Nisam mogao izdržati da se ne okrenem i pogledam tu diviti.

Batak mu je bio u desnoj ruci, u lijevoj kašika, u kašiki bijela kugla, nalik na minijaturnog snješka sa nosom od mrkve. 

Brzo je okrenuo glavu kad je shvatio da ga gledam, trenutak u kom je odvalio komadinu vidio sam iz profila. 

Mick je opet počeo brbljati svoje rasističke bedastoće, kojima je pokušavao dati naučni legitimitet tako što je tri puta spomenuo genetski materijal - kao obojenim ljudima laž je u genima. 

"I žutima, njima možda i najviše", progovori najzad i Atkins, razotkrivajući da uopšte nije tako pametan kao što Mick tvrdi. 

Nisam to više mogao izdržati, ustao sam i rekao: "Ljudi, i ja sam gladan. Izmislio sam ono za dijetu, istina je da sam došao nespreman. Nisam ni odrastao u planinama, Mick, umro sam od zime u onoj komori."

I jedan i drugi prestaše jesti i uozbiljiše se na nekakav poseban način. 

Potraja to malo.

Prvi se javi Atkins, koji iz one muške ozbiljnosti izađe u potpuno ženski potez: "Ja bih dao, ali nažalost i ja sam na dijeti i ovo je moj jedini obrok za danas. A mora biti u gram sve tačno da bi radilo."

"Velike sam pare za to dao", doda da zapečati svoju mizernu potvrdu kako neće nahraniti gladnog. 

Mick je i dalje šutio i gledao ozbiljno ispred sebe. On mi je bio sva nada, pa iako sam do maločas vjerovao da taj rasistični čovjek nikako ne može biti dobri Samarićanin, sada sam u to vjerovao sto posto. 

To me i nadahnu da priznam svu istinu: "Mick, uz svo poštovanje prema tebi i svemu što si već učinio za mene, ukoliko razmišljaš da me ponudiš svojim ručkom, bolje da ga ostaviš za sebe, a meni daš dvadeset dolara da skoknem tu do Donnya na hamburger."

Nije izgledalo kao da se uvrijedio. Sve što ima u meni, a što može željeti, sve se ujedinilo u jednu jedinu želju: da mi Mick da tih dvadeset dolara, ili još bolje pedeset. 

"Imam bolju ideju", reče on. "Donny je ok, ali dvjesto metara niže moj dobar drugar Eddie drži jedan od najboljih restorana u Los Angelesu."

"Istina", ubaci debeli i nemilosrdni Atkins.

"Znam gdje je, restoran "Kod Eddieja", pokazah se i ja. 

"Jeste, to je taj. Slobodno otiđi tamo i neka ti daju moj separe, pa jedi koliko god hoćeš, šta god hoćeš, i na kraju im samo prenesi pozdrav od Micka Johnsona. Ne brini za račun."

"Bog te blagoslovio, Mick",  rekoh mirno i normalno, što je bio moj način govora kad saopštavam nešto ozbiljno.

"I tebe, sinko", odgovori Mick.

"Amen!", zaključi Atkins.

Dok me Mick ispraćao pomirisao sam svoje triput oprane ruke: dlanovi su mi smrdili kao dva riblja leša. Mick je to vidio i ohrabrio me: "Zato će te i staviti u moj separe." 

U tom trenutku dobio sam jednu sasvim neobičnu želju: "Blagoslovi me, Mick. Ali fino, s rukom, znaš već kako ide."

Tu smo već bili došli i do zatvorene kapije, unutar koje su bila ugrađena vrata. Mick ih otvori, zagleda mi se u oči nekako prodorno, pa samo najednom reče amen i prekrsti me. 

"Hvala ti, Mick, na svemu. I dozvoli da ti kažem: nisi se prevario, vrijednog si čovjeka stekao s ovim činom. Uostalom, vidio si i sam, šta je nož u mojoj, a šta u ruci mojih obojenih kolega."

"Govna!", otvoreno će Mick. "Zovem restoran da te najavim, dobar tek", dobrostivo doda. 

***

Stigao sam kod Eddieja i pošao do momka koji dijeli rezervacije. Rekao sam mu ko sam, na šta me on najljubaznijim mogućim tonom zamoli da pričekam minutu. 

Nisam čekao ni dvadeset sekundi, a ispred mene se pojavi jedan od onih snagatora koji iz šume na ramenima iznose balvane. 

"Ok, izlazi napolje", reče snagator.

U fabrici su mi ostali jakna i u jakni haše.

***

SERIJAL "AMERIČKE PRIČE" BAZIRANE SU NA PISANOJ ZAOSTAVŠTINI MOGA ROĐAKA PETRA LALIĆA (1970 - 2011), KOJI JE OTIŠAO U AMERIKU DA POSTANE HOLIVUDSKI SCENARISTA, U ČEMU NIJE USPIO. NEKA MU JE LAKA ZEMLJA.