DRŽATI SVOJU IDEJU

Stava sam da je čovjek biće koje treba prvo da misli, pa tek poslije da radi. Rad bez razmišljanja, postoji i to, ali nije to ono najljudskije u čovjeku, za to ipak treba najprije ideja, nešto iz mašte da postane stvarnost.

Moje ideje, mislim na književne, često možda nisu od najfinije kvalitete, ali jesu, usudiću se reći, potpuno autentične. U ovom trenutku u meni prednjači misao da književnost treba biti lijepa, ali joj to ne smije otupiti žaoku društvene kritike, iz čega proizilazi da je moj zadatak biti zabavan i ozbiljan u isto vrijeme. 

Jedan način što sam ga iznašao kao moguće rješenje svog zadatka jeste pseudohistorija Bosne - u njoj pronalazim dovoljno širok teren za igru, čija je najveća prednost ta što ljudi u tome uživaju kao u pravoj historiji, ništa ne mareći za ono “pseudo”. 

Možda to baš i nije pohvalno za mene kao pisca, ali hej, vrijeme prolazi, a ja sam sit književnog podzemlja, ili možda bolje reći književne pustinje, u kojoj ti se na rad ne osvrće niko nikad, samo na osobu, što se ni u najboljoj volji ne može smatrati nekim vidom književne slave. 

Ovako, kao pseudohistorik, uvažen sam od šire čitalačke publike, a posebno od starijih ljudi, koji su inače poznati kao najteža publika za pisca. 

Zapravo moji najpopularniji radovi iz proteklih nekoliko godina bili su oni u kojima svoje književne junake predstavljam glumeći da sam Hamdija, Vladislav, Alojz ili Nada, a što je meni veoma prijatno i veselo za raditi, jer kao istinoljubiv čovjek volim glumu, osjećaj napete skrivenosti što ga daje maska. 

Juče sam objavio početak nove pripovijesti, što je obično znak da sam počeo sumnjati u to što radim jako i da osjećam potrebu za podrškom. 

Nisam mislio da ću je dobiti, uvijek mislim da ću dobiti prijekore, ali za divno čudo dobio sam je puno, toliko da sada znam - kada bih uložio malo novca u vidljivost, hiljade čitalaca bi se našle, a možda i desetine hiljada, pa je to već š punoozbiljna stvar - osnov je to za sumnju da bi se sutra mogla obistiniti moja žarka želja o knjževnosti kao poslu, jer kada bih imao deset hiljada fanova, koji bi bili spremni godišnje potrošiti 15-20 KM na moju knjigu, tada bih mogao od toga živjeti sasvim lijepo, finansirati istraživanja i sve što treba da bi unosna riječ potekla lakše. 

Sada sam u svom uobičajenom strahu, da je nastavak puno slabiji od početka, ali borim se protiv njega radom,  ne dopuštam strahu da me zaustavi u progonu prvobitne ideje, a baš to je ono što me plaši, da ta prvobitna ideja sada nije više dobra - povukao me uvod, želja da se iskažem kao upućeni historik učinila me maštovitim i rječitim, pa ispao uvod kao priča za sebe. 

Volio bih biti tako velik umom da uvijek mogu sagledati sebe sama iz više perspektive, jer to bi mi pomoglo u situacijama kao što je ova, da me nije strah ili da makar znam čega me je strah, ali kako od toga nema ništa, bar za sad, moram tražiti drugi način da se uzvisim iznad svojih problema. 

Taj drugi način mi je da ostanem vjeran svojoj ideji, jer tako osjećam da igram na sigurnu kartu vlastite autentičnosti, koja se istina ne može pohvaliti visokim intelektualnim dometom, ali možda to uopšte nije mana, nego vrlina.

Prostim razborom kad posmatram pučanstvo, bilo na ulici, bilo preko0interneta, bez razlike jesu li posmatrani subjekti B, H ili S, nikako se ne mogu oteti odutisku da gledam u one za koje je već i kao dan jasni, samo iskićeni Don Kihote nerješiva enigma. 

Moderni čovjek, dobivši u ruke pametni telefon, počeo je rapidno gubiti vokabular, a uz to i sposobnost duže pažnje za različite predmete. Ko želi biti popularan pisac u Bosni danas, onda on ili ona mora računati s tim karakteristikama onih koje valja načiniti poštovanom publikom. 

Zato moje priče baš i nisu po volji onih koji se sada kod nas, u kontekstu književnosti, nazivaju strukom, što meni kao školovanom piscu ipak negdje smeta. Volio bih da neko od školovanih primijeti da manje od mene nije pretjerivao ni veliki Rable, a neko ko u sebi sem mrtve teorije ima i dašak žive poezije, on ili ona bi mogli za moje radove, ako im se već ne sviđa moj teorijski naziv glavićarstvo, mogli reći figurativno za neku moju knjigu da je to jedna kita cvijeća, pa i vuk sit, i ovce na broju. 

No, raja je na mojoj strani i to je glavni razlog zbog kog moram istrajati na svom putu glavić-proze, koja u konačnici treba da donese bolju budućnost bukvalno svima koji žive u BiH, a putem promjene paradigme: ako je cilj života biti jeban na svakom koraku - naglavićan, rekli bi neki - onda mi koji smo tu preko noći doživljavamo metamorfozu u izuzetno uspješne ljude. 

Kada bih u tome uspio, onda bih ovakve postove pisao u nekom udobnom dnevnom boravku, sa kragnom što viri iz zelenog džempera, a ne u duksu u busu Centrotrans, koji me s jednog posla vozi na drugi. 

Pišem ovaj post na preskaku, pa više ne znam ni šta pišem. Evo me sada za večerom u Crvenoj jabuci. Na sećiji pored mene neki Azijat se topi, klizi pod sto niz sećiju. Djeluje kao sa se smorio namrtvo, onako kako bih se možda i ja smarao, kad samo ne bih imao ovaj status neriješenog pisca da mi visi iznad glave i ne da mi evo ni da jedem s mirom.

Jutros kada sam tek započeo ovaj post, imao sam jasnu ideju, to jeste sve ovo je trebalo biti, valjda, u nekom sasvim drugom, puno pouzdanijem i sigurnijem obliku, ali eto ispalo je takvo kakvo je, a to je, čini mi se, potpuno nepouzdano.

Mene čeka još da napišem priči završetak, a ono što se premišljam jeste da je ni ne objavim ovako, već sačuvam za novu knjigu, koja može biti svježa po tome što će na svijet donijeti ono čega na internetu nema. 

Imam već najmanje jednu takvu pripovijest, za koju mi se čini da nije loša, to jest mahnita je jako i nadam se smiješna, a ona je trebala zapečatiti knjigu što sam najavljivao, ujedno i jedno poglavlje moje spisateljske karijere, kog sam odlučio nazvati “Uvod u glavićarstvo”. 

Puno, da kažem zrelo glavićarstvo u književnosti, to je staza na koju sam kao pisac tek stupio, a nadam se da ću tim putem ispisati neku bolju povijest književnosti, jer sada sam i ja dosta iskusniji, pa ne moram gubiti vrijeme kao nekad, na nepismenkoviće željne lake zarade i zanesenjake koji nemaju ništa što treba, osim volje da maštaju kako imaju sve. 

Koliko god strahovao, opet se nešto u meni i nada u pozitivan ishod. 

O GNJEVU

O GNJEVU

Ponekad osjećam u sebi takav užasan bijes da mi se čini kako bih bio najsretniji da prvo eksplodira planeta, a drugo da svi završimo u paklu, ne samo ljudi, nego i životinje, biljke, zgrade i sve. 

Od svih osjećaja što sam ih u životu upoznao, gnjev je daleko najgori od svega. Ja sam čovjek mali i nemam taj luksuz da ispoljavam gnjev. U mom pogledu na svijet radno mjesto je ono što nas kao ljude najviše određuje, bez obzira što se mi predstavljamo tu kao neki pisci, skejteri, umjetnici ili pak oni koje je dodirnula ruka Istine, ona što koga dohvati, koliko sam uspio primijetiti, postane blažen po tome što nosi glavić u glavi. 

Bezbrižan je život glavića, on je valjda jedini stvor na ovome svijetu koji voli da ga drkaju, pa kud god da krene dobije ljubavi u izobilju. 

Nije to kao kada drkaju mene, koji jadan ne smijem ni da zveknem čašu u ogledalo u vlastitoj kući, koji umjesto toga mogu samo da se sjetim Šekspira, kralja Lira: “Spljoštiću zemljinu kuglinu!”, pa da interpretiram stih na vlastitu mjeru, koji u tom slučaju prestaje biti stih, a postaje jedna obična, bolno svakdašnja bosanska rečenica: “Spljoštiću glavić.”

Gledano po tom najvažnijem ja sam trgovac na prvom i teleoperater na drugom mjestu, što su dva zanimanja koja ne trpe bijes i gnjev - to je luksuz drvosječa, skladištara i svih drugih kojima u poslu preko ruku teret prelazi u tonama, a za nas trgovce i teleoperatere je da budemo srdačni, servilni i laki na komplimentima. 

Zbog toga je gnjevljenje za mene dvostruko teško, jer valja se najprije razgnjeviti, a zatim gnjev otrpiti, što mu ga dođe kao progutati upaljenu baklju. 

Nikad ja to nisam izdržao sasvim mirno, “kofol miran” je moje najbolje u tom smislu, pa i to postignem rijetko, obično ne propustim učiniti bar nešto zbog čega ću se kasnije kajati, ako ništa uzmem da pokupim smeće po kući i onda to učinim tako da mi pukne kesa i svo se ono smeće po stanu istrese, gdje zatim iz limenki i tetrapaka iscuri što je ostalo ono malo, ali uskislo. 

Zbog te osobine, da se gnjevim, svojevremeno sam imao veliko čitalačko uživanje u Seneki, njegovoj knjižici “O gnevu”, koju sam tom prilikom dosta i upamtio. Seneka je jedan od rijetkih istinski mudrih pisaca koje sam upoznao, a ono što je on opazio i zapisao još tada danas bolje drži vodu od modernih spisa na tu temu. 

“Gnev je jedina emocija koja ne preza da bude zadovoljena po cenu vlastitog stradanja”, reče tako moj beograđanizirani Seneka, što sam kasnije mnogim ljudima rekao, ali bez spomena autora, pa pao privid mudrosti i na mene - ko hoće da bude primijećen u društvu kao pametan, neka opljačka Seneku za rečenice i stvar završena. 

U mudroj Senekinoj rečenici danas vidim svoj jad u malom: baš ono jedino što gnjev hoće, baš to mu ne mogu dati, a bog dragi zna koliko bih htio, da samo smijem. 

Ne smijem, jer se bojim da će čuti neko ko ne treba, neko ko će sutra doći u radnju, pa kako mu ja kažem da je to novi model, tako on pomisli: “Novi model glavića” i na kraju neće da kupi, ode drugom gdje plati skuplje, ali svejedno zadovoljniji, jebe mu se. 

Onda, ima tu i neke utjehe, u Senekinoj rečenici, neke osnove za sumnju da moj gnjev zapravo i nije tako veliki, dok imam snage da ga pjesnički stiliziram, a ne letim da ga zadovoljim žrtvujući sebe, ako i poletim onda je to šaka u staklo, što opet nije najgore od svega, ako udariš ravno i brzo u nevrijednu, iz Penny-a uramljenu umjetničku sliku, može to i bez posjekotine, cikne ono staklo lako. 

Mislim da je bog postupio veoma mudro što je namjestio taj disbalans između bijesa i snage pojedinca. Vidimo i sami iz historije šta se dešavalo sa pojedincima koji su iza sebe imali veliku snagu, da se oni najčešće pretvore u one što za vlastite ciljeve sjebu svima sve, čitavom jednom narodu, obično tako što zametnu kakav rat. 

Primijetio sam da gnjev s godinama raste, posebno u onim gnjevnim epizodama koje se ponavljaju, a to su one iz oblasti međuljudskih odnosa. Svi mi imamo u životu nekoga ko nam je posebno težak, a moramo s tom osobom imati posla, obično nekog u familiji ili na poslu, pa se tu ta situacija najprije i stvori. 

Za neke svoje takve ljude prije sam imao puno više strpljenja, sposobnosti da se pravim kako ne primijećujem svu tu zlobu, pakost i bezobrazluk, koji ujedinjeni mogu značiti samo jedno - mržnju, ali i mržnja je normalno osjećanje, pa da se preko nje preći, osim kad ona sama ne dozvoljava da bude pređena. 

Sad sam valjda malo i ostario, pa ne mogu više trpiti kao nekad, uvrijedi me stoka i onda moram otići, ako ostanem mora biti scena, moram takvu osobu upitati kako je biti svinja zatočena u tijelu čovjeka i da li ona zbog toga jede cijelu lubenicu, koru za kraj jer je to najljepše? Naljuti se svako kada ga porediš sa svinjom, bez razlike vjere, i onda to krene. 

Zbog toga se nekada brinem da u budućnosti neću više moći biti dobar g. Dobardan-Izvolte, pa ću tako postati tehnološki višak: zato i pišem sve ovo, jer smatram da će to neizostavno doći, pa da probam postati slavni pisac što može od toga namaći tri milje mjesečno prije nego me stigne bijedna sudbina u najavi. 

Premda se ja sam ponekada gnjevim i za sitnicu, ljudima bih preporučio da izbjegavaju tu emociju što je moguće više, a najbolje sasvim, iz razloga što ti gnjev istovremeno uništi apetit i dolije kiselinu u želudac, pa umjesto da spavaš ležiš i škrgućeš zubima, ti koji sutra ujutru moraš ustati rano da izvedeš cuku prije posla. 

TVRTKOVO KRŠTENJE

Ne tako davno Sarajevo je dobilo novi kip - spomenik kralju Tvrtku Kotromaniću. 

Solidan rad kipara Stjepe Gavrića, kao i svaka novost u Sarajevu, podigao je veliku prašinu kada je tek postavljen, ali nije puno prošlo, a naš se Tvrtko toliko odomaćio da su ga ljudi sasvim prestali spominjati. 

U raspravama koje su tada nastale bilo je, čini mi se, glavno pitanje - čiji je Tvrtko, bosanski ili srpski? Rasprave su bile uglavnom narodne i stoga veoma smiješne, na nekih pet minuta, a onda se izvrgne u dosadu, jer ako ičega u ovoj Bosni ima u izobilju, to su javno izgovorene gluposti. 

Što se mene tiče, Tvrtko Kotromanić jeste moj kralj, ali samo po tome što ponešto o njemu znam, dakle jednako kao Marija Stjuart ili Marija Antoaneta, čak i manje od njih dvije, jer o njima su pisali pisci puno jači od onih koji drže, ili bolje reći pišu Tvrtkovu stranu. 

Privatno nisam za kraljeve, meni je u tom smislu ključni događaj Francuska revolucija, a mislim da bi tako trebalo biti svim običnim ljudima, ali se ovdje obični ljudi valjda često zanose da imaju plemenito porijeko, pa misle da bi u slučaju kraljevstva postali vlastela, šta li, ni ne slute da bi to za njih bilo sedam ili sedamdeset sedam puta gore. Tvrtko tome nije kriv, ali treba biti pošten pa priznati da je njegov povratak među dobre Bošnjane ispao prilično kilavo, više kao neko uznemiravanje pokojnika i cirkusancija s vlastitom prošlošću, što bi bilo divno da je s namjerom. 

Jedna stvar u vezi s tim je istinski lijepa, a to je što je Tvrtko Kotromanić, bar koliko je meni poznato, prva ličnost u novijoj historiji BiH da joj je kip podignut i u Sarajevu i u Banja Luci; neka ima i to, a neka seljaci uzmu malu puš-pauzu, za da popuše kurac Tvrtku Kotromaniću u vašljivoj sobi u dvorcu. 

Zbog takvih stavova o kraljevima uopšteno, najinteresantniji dio spomenika za mene, onaj koji mi je kao Sarajliji donio istinsku radost i ushićenje, jeste postament, ona velika crna kocka, oblijepljena u glatki mramor, na kojoj Tvrtko stoji. 

Ta kocka je za mene kao čovjeka najveća i najbolja promjena koju je kip sa sobom donio, jer s njom je grad Sarajevo dobio u centru grada nešto s čime inače oskudijeva od Ilidže do Baščaršija, a to je mramorna ivica pristojne visine koja ima kraj, okružena nekom glatkom podlogom kao što je fini asfalt, kakav je i oko Tvrtka. 

Kada sam prvi put došao pred kip, pa vidio lijepu kocku, doživio sam tada ono što je čini mi se sve teže što je čovjek stariji, a to je ljubav na prvi pogled. Pomilkio sam je i obećao joj skoru noćnu posjetu, poslije čega sam pogledao i kip, našao da je pristojan, pa otišao svojim putem dalje. 

Od tog trenutka u meni se rodila jedna prilično nastrana želja - naime, da krstim kralja Tvrtka. 

Na prvu mi se pred tom misli pojavio zazor, ali onda sam pomislio da nema za šta, jer da je on u današnjem društvu upravo to - kralj po potrebi. 

Kad su ga već kršćavali Benjamina i Draško, onda šta fali da mu i ja udarim premaz sa svojim vlastitim maslom, koje je jednako njihovom po tome što nije za Ramazana, a bolje što ja kršćavam da vidi samo bog, a oni da vide ljudi. 

Tu se vidjelo i da meni Tvrtko nije baš tako nevažan kako sam napisao ranije, jer što sam duže razmišljao o načinu na koji to obaviti, sve mi je jasnije postajalo da u ovom slučaju želim nešto posebno, do konačne odluke da za kralja priredim kraljevsko krštenje. 

Za one koji su se možebiti već zapitali o kakvom kršštenju je riječ, najkraći odgovor na to pitanje glasio bi - o skejterskom. 

Svi vi koji pratite ovaj blog znate da sam ja veliki skejter, da je skejt moja svakodnevnica što poslovna, što privatna, te da ja skejt takoreći živim, skejt i književnost.

Biti skejter u Bosni, a pogotovo uz to još i stariji kao ja, znači izlagati se primitivizmu lokalnog stanovništva u znatno većoj mjeri nego inače. 

Nije to lako za podnositi, da ti seljoberi kenjaju i pametuju svaki dan, pa i ja ponekad trebam malo podrške, koju onda dajem sam sebi u obliku svetih priča, tako da ispadne kako od mog skejtanja ovisi koliko će biti šejtana u gradu.

Kao - šejtani su vremenom evoluirali i sada se ta bratija smije i na crkvena zvona, i na ezane po Sarajevu, ali druga je priča kad im naiđem ja sa skejtom: okrene se tada smijeh u plač, jer šejtan je biće niska rasta, što grabi ozdo rukicama za nogavice, pa gazi to skejt kao gamad i onda oni bježe, neće tu da žive. 

Tako kada se furam, onda i seljačke pridike bez kraja postaju dokaz da je moj zadatak pravi sveti, jer u mnogim historijama te vrste našao sam da je nagrada za svetački angažman prezir i poruga pučana. 

Najdraža mi takva priča jeste ona o švicarskom kaluđeru, koji će u anale ući pod imenom “Opaki i Sveti Vitalis”, a on je poznat po tome što mu nije bilo dovoljno to što mu je vjera besprijekorno snažna i čista, nego je uz to htio još i da ga ljudi mrze, zbog čega je čekao trenutke kada se svi vraćaju s posla da tada posjećuje javne kuće. Ljudi su ga uistinu prezirali zbog toga, ni ne sluteći da se iza zatvorenih bordelskih vrata dešava samo to da od prodavačica ljubavi postaju časne sestre, sve do jedne koja je tako lijepa da izvede Vitalisa iz kaluđerstva, ali to tek nakon što ih je preobratio na stotine.

U toj mojoj, nazovimo je božjom službom, čin krštenja obavlja se ne nad ljudima, nego nad stvarima i mjestima, koja za to moraju uzeti učešća u izvedbi nekog skejterskog trika, po principu što ih više padne i što su bolji, to snažnije prisustvo svetog skejterskog sakramenta. 

Možda to sve i nije tako bezazleno kao što se meni čini, možda otuda ljudi toliko i hejtaju skejt, jer ih zbog tih mojih radioaktivnih sakramenata obuzimaju strasne skejterske misli, što za prosječna čovjeka može biti stravično iskustvo, ne voli ni zbog toga ni da vidi. 

Dakle, kako rekoh, kao pontifex maximus i ajatolah svoje vrste, donio sam, iz poštovanja prema podestu na kom stoji, nepokolebljivu odluku da kralja Tvrtka Kotromanića krstim u skladu sa njegovim titulom i zvanjem, a što je u tome svemu na mene pala čast da budem kako onaj koji je pustolovinu osmislio, tako i onaj koji je sproveo u djelo, e pa mora i za mene neka nagrada biti, jer i ja sam unatoč svemu običan čovjek i hoću da mi trud bude nagrađen kako-tako. 

Najbolji trik što ga ja mogu na ivici jeste kickflip bs noseslide, a i to ne mogu kad hoću, nego samo kad imam sreće. Njega sam odredio za kršteni trik, kog sam za kralja obećao napraviti od početka do kraja ivice, što na prvu jeste djelovalo da je preko mojih mogućnosti, ali me to nije moglo obeshrabriti da probam. 

Prvi skejterski pohod na Tvrtka poduzeo sam jedanaestog septembra prošle godine i tri puta uhvatio flip na noseslide, a da tada nije naišao policajac sigurno bih uspio odmah prve noći. 

Poslije toga sam ponešto izgubio elan, ponajviše jer sam mislio da će tu teško biti skejtati na miru, pa samim tim ispada da mi je skoro nemoguće okrstiti kip kako sam želio. 

Dobra strana u toj mojoj - može li se reći vjeri? - je ta što u njoj ima prostora za racionalno neispunjavanje sakralnih obaveza. 

Ne mogu uraditi flip noseslide, ali obični noseslide mogu, pa je tako Tvrtko Kotromanić ipak kršten skromno, a da ne bude najskromnije pridružio sam i drugi noseslide, i onda još oba bordslajda, prije nego mi je krenuo zviždati policajac koji je ispred Predsjedništva. 

 

NOVA K. KNJIGA

Ima već skoro šest godina kako nisam objavio knjigu. 

U tih šest godina nekoliko sam puta probao naći nekog izdavača, ali kao i obično nisam u tome uspio.

Sada sam imao jednu dobru priliku da ga nađem, ali dok sam se ja borio sam sa sobom da se natjeram na taj korak, prošao mi je rok za prijavu. 

To me puno rastužilo, ali kao što reče Čičikov - suze jadu ne pomogoše, treba se latiti posla. 

Taj posao, jasno, jeste samoizdavaštvo, koje za mene nije više tako lako. 

Zapravo, ono što realno jedino sada mogu jeste da priredim to sam kako znam, pa da ga štampam u fotokopirnici koja je do skejt šopa. 

To će me vratiti u demo izgled, onaj što ga je imala i "100%", a meni sada jedanaest godina više nego tada pa mi valjda ofirno. 

Pokušavam se ohrabriti u vezi s tim, ali mi baš i ne ide, a ono što mi ide jeste da o svemu tome mislim veoma loše. 

Glavna loša misao je ona u kojoj se sve zapravo dešava između mene i mene, pregledi što ih imam da dolaze od AI računa i nekih tamo Kineza,  Indijaca i drugih koji bosanski ne razumiju niti slova. 

Malo ja sad pretjerujem, ali sigurno nisam daleko od istine, jer otkako vodim ovaj blog, imao sam na samo dvije priče komentare, to jest na jednoj komentare, na drugom komentar, pa mi to često daje osjećaj da nemam niti jednog čitatelja, ako koji i naiđe, pobjegne i ne vrati se više nikad. 

Moje pisanje, ako je ikada i bilo umjetničko, sada više nije, sad je to jedan obični inat koji se polako pretvara u skribomaniju, u bolesnu potrebu za pisanjem čega bilo, u osjećaj griže savjesti ako radiš šta bilo drugo, a ne pišeš bezvrijednu priču. 

Skejt je bio jedini koji je mogao da se nosi s tim grafodemonom u meni, ali sad ni on više ne može, sad se grafodemon razgoropadio toliko da mi je non stop na pameti, a skejt to ne trpi, za njega treba imati potpunu koncentraciju. 

Neki govore da idem psihologu, a i ja se nafuram da ću fakat otići, pa onda nekako ne odem, nafuram se da mi je bolje uložiti lovu od psihologa u bifteke i ramsteke, u Marshall gelato i tufahiju od kruške u Palmi. 

Kada bih bio dovoljno hrabar da uistinu pišem o sebi, onda bi to bila jedna ubitačno dosadna priča, sa junakom koji najviše smisla ima kad se bavi svim onim što bi u tom nedjelu, za ljubav istini, moralo pripadati sporednoj radnji, a to je sve ono što je u životu normalnih ljudi glavno. 

Idem sada ipak probati odskejtati jedan sat. Nahranio sam malkice svoju zvijer, nadam se da će mi nagrada za to biti dozvola da je izmrzim na skejtu, jer istina jeste da je skejt jedna tvornica lijepih osjećaja čija je odlična sirovina mržnja. 

Ima da skočim majgeri i opalim grafodemona nogom u glavu, a što će usput da se desi i jedan savršeni, bukvalno do jaja visoki kikflip, pa jebemu mater, valjda sam toliko u životu zaslužio? 

SUNČANE NAOČALE

Premda sam se bio zakleo da od Meme neću kupiti više ništa, ipak nisam mogao odoliti kada je za prelijepe Electric naočale rekao da dam dvadeset maraka i nosim.

On za dvadeset maraka može da se premosti neko vrijeme, dovoljno da skonta idućih dvadeset, mislio sam, a onda sam stavio svoje nove sunčane naočale i zaboravio na Memu i njegovu sada već dvadeset godina dugu ovisničku dramu.

Ono što mi se kod tih naočala najviše dopadalo bilo je što su takve čvrste i jake bile popraćene adekvatnom robusnom kutijom, na kojoj je još uvijek stajala stara talijanska cijena od 199 €.

Siroti Memo, mislio sam, sa svojom sposobnošću da krade mogao je do sada steći lijep imetak, samo da nije narkoman što u bescjenje daje stvari. 

Poput kakve odlične knjige, čitanje knjižice što je došla u robusnoj kutiji pružila mi je osjećaj sticanja novih znanja, ali ovaj put sa razlikom da to nisu znanja naprosto, već ona koja se daju unovčiti.

Moja početna misao, da su to naočale leopard, ispostavila se kao netačna: u ovom slučaju pjege nisu predstavljale atraktivnu mačku, već vrijednu pčelu, to jest ime modela bilo je Honeybee. 

Čvrstoća materijala od kojih su bile izrađene bila je tako vidljiva i opipljiva da sam taj dio preskočio, imenujući ga samostalno kao kombinacija aluminij - medena plastika, a jedino s čime sam se upoznao bolje bila su stakla. 

Na jednoj stranici donesena je tablica po kojoj se klasificiraju stakla za sunčane naočale. Nisam je baš najbolje razumio, pa sam to pojednostavio na “leće prve klase”, a da bih ipak zvučao stručno ako zatreba, upamtio sam da su to stakla napravljena prema EEC direktivi, tačnije po načelima referentnog standarda BS 2724/1987 EEC. 

Tako naoružan osjetio sam se spremnim da ih prodam. Već neko vrijeme želio sam šire osovine i veće točkove, a najbolje u kompletu sa novim ležajevima; vidio sam po tome da nisam više mlad, što mi se nije dalo čistiti ležajeve kao nekad. 

Predmeti mojih želja zajedno su koštali 320 KM, tristo sa popustom, pa je to bila i idealna cijena naočala, s tim da bih bio sasvim zadovoljan i sa polovinom. 

Poslikane sa svih strana, pustio sam ih najprije u eter, na OLX, Fb i Ig profile, a zatim iste te fotke krenuo slati i u inbox, profilima koji su mi se činili u skladu sa modelom. 

Kad sam i to obavio, obukao sam novu jaknu, prsnuo parfem i pošao da ih ponudim i na ulici, s mišlju kako će Bog dati za skejt, a baš u trenutku kad to pomislih poče i ezan.

I stvarno, odmah tu u mahalskom kafiću, za prvim stolom gdje sam ih pokazao, pobudile su one značajnije interesovanje. 

Neki su željeli ostaviti dojam osoba koje se u te stvari razumiju podrobnije, tako što su na prvi pogled zaključili da je moja roba fuš, ali nisu mene zanimali oni, već Sajo iz Austrije, koji je nosio drečavo rozu Phillip Plein majicu, sa koje me gledao ogromni kostur od cirkona, ulijevajući mi dodatnu nadu da ću prodati. 

Našoj raji govoriti takve stvari znači izazivati ih na podsmijeh, ali Sajo je već godinama bio u Austriji, na poslovima koji nisu isključivali poznavanje šifriranih standarda EU, pa sam rekao Saji: “Brate, to je made on Italy, znači po EEC standardu.”

Sve to gledao je mirno sa svojim ekstravagantnim Versace naočalama Fare, jedan od onih koji je rekao i bez gledanja da je moja roba loša. Bio je to pravi trenutak da mu malo vratim, tako da brzo dodah: “Nisu kao ove Faretove, koje ne moraš ni zagledati da bi znao kako su made in China.” 

On se na to samo nasmija, ali ja sam znao da su u tom trenutku, makar i samo za inat razmetljivom Faretu, svi na mojoj strani, moje da je original a njegovo ne. 

Sve to ipak nije bilo dovoljno da pridobije Saju, koji nakon desetak minuta zagledana i isprobavanja upita koliko tražim, pa ostavi naočale kad rekoh da su 300, za njega 200. 

Ne mogu reći da me takav razvoj situacije obeshrabrio, ali da me podsjetio kako je nezgodno biti samostalni trgovac, to jeste, a i da ezan ne znači ništa više od onoga što vidiš i čuješ, i to jeste. 

Uostalom, i to samo dok nisam izvadio mobitel, gdje se na Instagramu za naočale raspitivala moja vrla i zločesta drugarica Ana, vrla po tome kakva je pička, a zločesta jer me jedne prilike odvela kod sebe u haustor i rekla mi da ga izvadim, pa kad jesam krenula da vrišti. 

Od tada sam znao da sam joj drag i prestao sam da se ljutim na njenu bipolarnu ličnost, a počeo da je čekam kako bih joj vratio za neugodnost koju mi je priredila. 

Javio sam joj se i sa radošću otkrio da je na snazi sunčana strana Anine osebujne ličnosti. Dogovorili smo se za sat vremena u kafeu “San”, poslije čega sam opet mislio za onaj ezan da nije bio slučajno.

“Baš je to božji način darivanja”, mislio sam u hodu prema tramvaju, “i jare i pare.”

Misao da je Ana moje malo jare radovala me toliko da mi pare odjednom nisu toliko ni trebale. “Ako joj se dopadnu neka da dvaes maraka i nek nosi”, mislio sam se. 

Nije mi se više dalo misliti o poslu. Puno bolje od toga bilo mi je da mislim na Anin pičić. 

Kakav li je, bože?

Odnekud sam predosjećao da bi ona mogla biti ta, žena XXI stoljeća koja slobodom izbora, a iz razloga čisto estetskih, odbija brijati koku. 

Poslije toga sam se sjećao rata i prvih susreta sa pornografijom. Sve je tada bilo stalo, pa i pornografija, tako da je moja generacija ponijela prve predodžbe o vagini iz magazina nerecentnih, iz vremena kad je u tome vladalo pravilo “što veće, to bolje”.

Uživo sam nešto tako bogato vidio samo jednom, kod jedne djevojke iz Hrvatske što se nije mogla odlučiti hoće li na fakultet ili u samostan. 

Onda sam se sjetio i jedne poznanice koje se izdaje za veliku feministkinju, ali je u gaćama redovno nosila osip iza brijanja, a nikad ženstvene kovrče i lokne. Nisam to mogao razumjeti, utoliko manje što je puštala da joj noge budu dlakave. Biće da je i ona, uprkos svemu, umislila da je neka pička. 

Što jeste jeste, Ana je furala vintage stil, voljela je da se pudra na bijelo i šminka na jarko, a uz to nosi stvari koje se presijavaju, skoro pa uvijek sa životinjskim printom, koji je u njenoj glavi morao imati neko više značenje; mislio sam da znam i kakvo. 

Kad sam došao Ana je već sjedila, u leopard košulji. Zakasnio sam dvije-tri minute, a iz razloga što sam se u posljednji čas dosjetio da joj kupim cvijet, žutu ružu iskrenog prijateljstva, koja je ujedno trebala učiniti i da se posao lakše desi.

Ani je to, uprkos cvijetu, bio razlog za veliku ljutnju. Ružu je nemarno bacila iza sebe, sreća pa niko nije sjedio sem nas, a na moje iskreno izvinjenje odgovorila da smo završili za sva vremena. 

Rekao sam joj da nisam zakasnio ni pet minuta, to jeste premalo da se puno ljuti, može ali je u tom slučaju neko ko od muhe pravi slona.

“Nemoj me majke ti, pusti… Došao si mi ovdje i donio tu neku energiju iz trolejbusa…”

“Tramvajem sam došo.”

“Ne zanima me, stvarno, ni da si avionom. Ti si jedan obični prigradski papčić i mi se ne možemo družiti. Ima vas brate pun grad, pa družite se, a mene pustite na miru.”

Na ovo već nisam mogao ostati ravnodušan. Oponašajući govor duševnog mira, odgovorih:

“Nek’ si ti zato velegradska gospođa kurva, gospođa iz centra što živi u krugu od sto metara kao zatvorenica.”

“Mama ti je kurva.”

Konobarica, koja je u tom trenutku došla, bila je veoma mlada i čula je Anu šta govori, na šta se samo nasmiješila i rekla:  “Ok, doći ću malo poslije.”

“Nema potrebe, mila”, reče joj Ana, “ja pijem polako, a gospodin je upravo krenuo.”

Prevrnula je očima tako teatralno kod riječi gospodin, što je na mene djelovalo kao da mi se iznad glave zarotirala šarena džamijska kupola. 

Izvadio sam kutiju sa naočalama i šutke je stavio na sto. Kutija je bila stvarno moćna, sa velikom zlatnom munjom preko čitave velike strane. Vidio sam kako se Ana bori sa sobom da je ne gleda i kako na momente gubi borbu, oči kako joj bježe. 

“Ne želim ih više. Sigurno su ukradene”, ispali prezrivo i najzad se slobodno zagleda u lijepu kutiju.

“Nisu”, požurih ja, “ako i jesu, to je bilo negdje vani. Pogledaj cijenu na njima,  vidiš da je u eurima.”

“Smotaj mi cigaru”, naredi Ana u znak da pregovori ipak počinju. 

Mlada konobarica se vrati da nas pita jesmo li za neko piće. 

“Meni daj još jedno vino, a ovoj pički  daj neki sok”, muškarački će Ana, na šta  konobarica prasnu u kikot, poslije čega se kao uozbilji i već bez persiranja upita: “Koji ćeš sok?”

To je bilo previše. Trudeći se što sam mogao pravilnije i razgovjetnije, rekoh: “Hoću sok od Anine pičke, ali s obzirom da to ne prodaješ ti, nego ona, ti mi daj jednu kafu.”

Tu se već i Ana nasmija, prijalo je to njenoj uvrnutoj taštini, a postidi se mala konobaričica, koja je bila premlada da bi bila tako bestidna, šmugnu za šank kao miš. 

Ana zapali cigaru i uze kutiju u ruke. “Koliko?”, upita bez otvaranja.

Nisam dopustio da se vidi kako me uspjela s tim iznenaditi: “To što vidiš, samo u markama.”

“Ovo?”, reče uprijevši dugim i špicastim noktom u malu cijenu. “Jesi li priseban?”

“Tebi može i jeftinije, ali neće moći puno, a vidjećeš i zašto kada ih probaš.”, rekoh i pomislih da Indy 159-ke taman tako i koštaju, sto osamdeset za par. 

Izvadila ih je i stavila na lice. Baš i nisu bile za njezinu okruglastu glavu, nekako je bilo kao da je limun stavio naočale. 

“Super”, rekoh kao pravi trgovac, “k’o bog! Kako ti se čine stakla?”

“Dobra su…”

“Dobra su kurac unutra, idi vani pa pogledaj.”

Dok sam je gledao kako ide prema izlazu, sjetih se jedne Anine fotke sa Instagrama, napravljene s leđa i u tangama, a kako je pri tome sjedila na nekoj gredi, to joj pozamašna guzica došla još veća, slatki strukić još manji, a od svega toga i ja krenuh da rastem, ali se oduprijeh napasti snagom svoje volje, sjetivši se stiha: 

Ja bi te dira, al’ ne bi ima za kruh

“Wow, stvarno su odlične!”, radosno će Ana s vrata. 

“Sve što ja prodajem je takvo, a u pola cijene od one u radnji”, rekoh ne bih li podstakao plaćanje. 

“To mi je puno”, ozbiljno će Ana, “rekao si za manje.”

Nisam bio rekao tako nešto, ali to nije bio trenutak za ispravljanje krivih Drina, pa zato ustah i odoh do Ane, kojoj šapnuh na uho: “Daj sto osamdeset i tvoje su, al’ pazi da ne skonta mala, ona treba misliti da su tristo. 

“Sto pedeset ti je dosta”, reče Ana i tutnu ruku u džep, odakle izvadi debeli top para, od kog se odmah sjeti priče o Aninim putovanjima, da ona nisu iz razonode kako to dotična na Instagramu predstavlja, već poslovna, a posao je onaj što se radi ležeći. 

Da je uistinu puno vremena provela brojeći pare, to Ana pokaza brzinom s kojom izvadi iz topa dvije tražene novčanice - obje u treptaju oka. 

Ubacio sam ih u unutrašnji džep i osjetio ushićenje. 

Pomislio sam ponovo na dešavanja iz haustora i pomislio: “Ma neka me je zajebala, šta fali.”

Poslije toga, ne skidajući novih naočala, Ana je učila konobaričicu životu. “Seljaku kad nešto prodaje samo staviš pola para u ruke, on ih neće pustiti”, rekla je. 

“To je istina”, ubacih se i ja, držeći šoljicu kao fildžan, “a ja bih još dodao da  ako želiš imati para kao Ana, onda se nauči da pušiš kurac od nemila do nedraga, i da se praviš kao da se to ne događa u pozadini svega.”

Ana me na to proba politi, najprije vinom, onda i vodom, ali bio sam toliko brži da me nije dohvatila ni kap. 

“Ona luduje, a ti za tim čistiš”, rekoh konobarici.

“Vidimo se”, rekoh Ani i izađoh, misleći kako neću platiti ni piće, kako ću kupiti sada kupiti sve što želim.