ROMAN BEZ NASLOVA - jedanaesta glava

11.

Mjesec dana poslije rukopis “Grad kurvi” se tako udebljao da bi se s tim već dala štampati tanka knjiga.

Radnja još nije stigla ni do pola, najsmješnije je tek trebalo nastupiti, ali bio sam tako nestrpljiv da sam ozbiljno razmišljao o štampanju, koje je izgledalo sve manje nerazumno i neprilično što sam više o tome mislio.

U tom slučaju roman bi završio sa epskom scenom masovne tuče između kurvi i pedera u uzanom klancu Ferhadije, pa meni to nije bilo loše kao završnica, bilo je komično kada se čita i beznadežno kada se razmišlja, pa je s te strane djelovalo kao ona najbolja, do kraja dotjerana i zategnuta književnost, što najprije zabavlja, a usput i podučava. 

Uz to sve osjećao sam i da će puk biti na mojoj strani, da u mom slučaju neće nedostajati onih koji razumiju metaforu i da će me zato voljeti kao svoj prozor u književnost, u svijet gdje prema narodnom vjerovanju obitava otmjena gospoda. 

No, da bih se za tako nešto odlučio trebalo mi je još nečije pozitivno mišljenje, od nekog stručnijeg i relevantnijeg od mame. 

To je već bio ozbiljan problem jer naći takvo mišljenje u Sarajevu nije bilo lako ni za poznate, a za nepoznate pisce skoro pa nemoguće. 

Pitao sam nekadašnje profesore i kolege, poslije još dvadeset ljudi za koje znam da sa književnošću imaju veze, na kraju i neke sasvim obične pučane, ali mi niko nije htio izaći u susret, a neki su i na neviđeno sudili da djelo nevalja ništa i da mi je najbolje ne objaviti ga. 

Bio sam ljut što je to tako, što uza se nemam više podrške, a to je bilo bolje nego da sam bio tužan; u ljutnji su misli drukčije nego u tugi: ljut se bori, a tužan pusti mirno da rade s njim šta god hoće. 

Pomislio sam, svakako od ljutnje, da su svi oni prema meni takvi samo iz jednog razloga: jer znaju da pišem odlično i da će sva književna pažnja biti moja čim objavim kakvu knjigu, a posebnu takvu koja nosi naslov “Grad kurvi”.

Tako sam se i bez stručnog mišljenja sasvim obodrio za izdanje - biće to moja osveta malodušnim i zlonamjernim, koju sam iz tog razloga odlučio upotpuniti još sa epizodicom u kojoj se na kafi nalaze dvojica kurčevih pisaca, kako bi se nasrali po kolegi čija knjiga žari i pali, nakon čega se rastaju još jadniji i kivniji nego što su bili, krijući jedan od drugog da će sada svaki u svoj ćumez za džabe vršiti lekturu i korekturu nad radovima jednog svog upačkog profesora, koji ih već godinama tako iskorištava za razne poslove, zamajavajući ih pomoću priča da će im uvesti knjige u školsku lektiru i tome slično. 

Htio sam da taj dodatak napišem baš dobro, da ga iskomponujem i ispoliram do osjećaja pjevanja kad se čita, jer koliko sam poznavao tu bratiju - naći će oni već načina, najprije da saznaju, onda i da dođu do toga, pa onda neka se i ne mogne sjetiti čime je to zaslužila, pa neka i glumi pogrđenu nevinost koliko hoće. 

Nema sumnje da bih to spisao brzo i tačno onako kako sam zamislio, pa bi i knjiga izašla odmah poslije toga, da se samo nije dogodio jedan događaj koji će me za trenutak skrenuti sa pravog puta do cilja. 

Tog jutra sam pošao na Darivu sa namjerom da u priču uvedem šupačkog profesora. Kurčeve pisce sam već portretirao i to je ispalo više nego dobro - mama je insistirala da pročita taj dio naglas, a kad jeste, kuća nam je bila puna smijeha, što maminog, što ujkinog, što sestrinog, a iznad svega mog, koji sam se smijao najdubljim i najslađim grohotom i kao da prvi put čujem. 

Zbog toga sam pred profesorom osjećao pritisak, jer želio sam da mi on ispadne gori od njih dvojice i da se lijepo vidi ko u književnom svijetu bez književnosti kosi, a ko vodu nosi.

Stajao sam tako iznad teke i gledao u tri rečenice, pokušavajući da izaberem jednu od njih za prvu, kad nešto zašušta među granjem, nagnavši me da dignem glavu i vidim ko ide.

Ranije su na to skrovito mjesto znali dolaziti Cigani, koji su mi bili dragi jer su bili ljubazni prema meni i jer su me prozvali “šef knjige”, a bili su tako puni razumijevanja da su smanjivali muziku kako me ne bi ometali u radu.

Ali ovaj put to nisu bili oni; umjesto njih, na dijelu staze gdje je lišće razmaknuto, proleti jedna od onih prilika za koje je dovoljno da se pojave samo na trenutak kako bi ti već preotele svu pažnju koju imaš. 

Nisam dugo čekao da se uvjerim kako je to što sam vidio stvarnost, a ne priviđenje: svega desetak sekundi poslije,  nekoliko metara iznad mene, pojavi se djevojka, tako lijepa da me iste sekunde obuze veliki stid. 

Na prvu me nije primijetila, stajala je i gledala u vodu zamišljeno, reklo bi se i pomalo tužno, ali u svakom slučaju predivna, prelijepa, prava lutka. 

Da je ne bih prepao, da mi takva divna ne bi prhnula kao ptičica, napravih se da ne primjećujem ni ja nju, pa stadoh mehanički prepisivati jednu od tri rečenice, za koju odlučih da će biti ta sve i da je najgora od ponuđenih, a da bi me zauvijek podsjećala na dan kada sam je sreo.

Škripa pera po papiru privuče pažnju ljepotice. Rečenica je glasila: “Profesor Kurčubić je izgledao kao glavić.” Vidio sam krajičkom oka kako se trznula kad oštrim potezom stavih kvačicu na glavić, od čeg se unezgodih tako da umjesto tačke udarih zapetu i produžih sa prepisivanjem, još jednom isto. 

Maskiran u umjetnika smogao sam snage da poslije druge prepiske udarim tačku, poslije čega se odmakoh od rokovnika, kog stadoh zagledati iz daljine kao neki kipar ili slikar. 

“Smetam li?”, začuh umilan glas, čija nježnost nije mogla pomoći da me ne ošine kao munja. Nisam ganjao ženske, bio sam svjestan svog društvenog položaja, da mu  pravo ime glasi “kurac od ovce”, pa sam ostavio to za neka bolja vremena. Tu i tamo bi se dogodila poneka akcijica, ali rijetko, a sve u svemu bilo je već finih godina kako nisam razgovarao sa ljepoticom koja najprije pobuđuje ljubav i poštovanje, sasvim dovoljno da čovjek zaboravi kako se to radi i navikne da je zaboravio. 

Zbog toga, umjesto da joj normalno odgovorim kako ne smeta, a ne znajući ni sam zašto, ja joj pročitah prepisanu rečenicu, osjećajući u glavi kako se blamiram i upropaštavam milost božju samo što me je srela. 

Ali mahinalni potez nije bio pogrešan: podigao sam glavu  i vidio ljepoticu kako se široko osmjehuje, pokazujući velike prelijepe zube.

“Predobro je, ima li dalje?”

“Ovo ne, ali…”, rekao sam i prebacio na početak:

…Premda sa frizurama od zmija, ipak su te kurve, u svoj mizeriji svog bitisanja, postigle i poneko značajnije dobro djelo, na način da su koliko-toliko osvećivale sparušenu sirotinju, čije su mizerne ušteđevine redovito izlazile iz čarapa i grudnjaka misleći da finansira opštenarodnu stvar, a zapravo čini to kojekakvoj “gospodi” i “eliti”, koja će poslati vozača da ide ukrupniti mizerni plijen, kako bi ga oni kurvama mogli odnijeti u gospodstvenijim i otmjenim jedinicama od po 100 i 200 KM.

 Tako se nešto love još i vraćalo među sirotinju, jer kupovale su i kurve razne sirotinjske čarobne napitke i masti, što se ne bi moglo reći za one koji su sirotinjske kese praznili: oni u Sarajevu tokom čitave historije nisu nikada ništa htjeli od sirotinje kupiti, samo primiti na poklon. 

Šteta je velika da nisu to radile svjesno, jer da jesu onda bi im se dobročinstva nekako još dala podvesti pod robinhudijadu, a ovako to ne može, jer ne kupuje kurva čudotvorne eliksir i mast da pomogne sirotinji, nego zato što vjeruje u ublehu. 

Zastao sam da izvidim teren: Je li glupo, gospođice? - Nije, super je. - Jel dosadno? - Nije baš je dobro, čitaj dalje! - Vaša želja je moja zapovijed!, rekoh okuražen, ubijeđen da sam stvorio remek-djelo, koje nije još ni odštampano, pa ni napisano do kraja, a već svome autoru pribavlja neslućene počasti.

Pročistio sam grlo i nastavio sa čitanjem odlomka, uživajući u književnosti na onaj isti i skoro već sasvim zaboravljeni način, u kom ti se čini da od toga ne postoji ništa bolje na svijetu. 

ROMAN BEZ NASLOVA - deseta glava

10.

Očevo pismo, gusto ispisano sitnim nevještim rukopisom preko sve četiri strane arak papira, nije bilo bog zna kako zanimljivo - najzanimljivije su bile pravopisne i gramatičke greške, “neznam možeš li me svati ti” i “ako bogda”, a što se tiče sadržaja iz njega se nije moglo doznati puno, praktično ništa sem da otac tvrdi kako nas je morao napustiti, što je ponovio u istom ili skoro istom obliku možda i stotinu puta.

Iz ono malo rečenica koje nisu bile o tome saznao sam da je otac radio puno (“od zvjezde do zvjezde”), a novac što ga šalje, 18 000 eura, trebao je poslužiti kao dokaz da je sve vrijeme mislio na sestru i mene, da nas nikada, “nina stotinjku”, nije zaboravio. 

Ne znam da li bi to pismo imalo drukčiji efekat da uza se nije sadržavalo tako puno novca - da je bilo samo sto, tada bih možda mislio da je tata bijeda, da jedva sastavlja kraj s krajem, pa bih se i sažalio na njega, a ovako sam se pitao koliko li ih je samo kroz šake propustio kad je i za nas odbačene toliko preteklo? 

Bilo kako bilo, prihvatio sam taj novac bez ikakvog ustezanja, uz obavezu da sestri dam polovinu, ali ne odmah, već  kad smislim najbolji način da to uradim. 

Pošto ga je na neki način, pred porodicom, valjalo opravdati, nastavio sam “ići na posao”, ustajati izjutra sa mamom i sestrom i izlaziti iz kuće kad i one.

 Vrijeme sam provodio na Darivi, gdje sam razrađivao svoj novi životni plan. Nađalost, ne tako davna zakletva majci, da više neću pokušavati s književnošću, morala je biti pogažena, jer sa 18 000 € u džepu osjećao sam se spreman da najzad započnem u tome kako treba. 

Razlog zbog kog nisam uspio objaviti knjigu prije bio je taj što nisam mogao za to platiti, a nisam mogao ni naći nekog da plati za mene. Svi fondovi koji su za to postojali, sve mogućnosti koje su mi bile poznate da drugi plati, za mene su bile nedostupne jer mi proza nije bila politički korektna, a ni ja nisam bio u stanju da je takvom napišem, suviše sam volio riječi za koje u javnom prostoru nema mjesta. 

Prema tome, jedini preostali put bio je da sam platim štampu i sve što treba, a s obzirom da mi je to sada bilo riješeno, mogao sam ponovo da se posvetim primarnim spisateljskim zadacima osmišljavanja priče.

Nisam bio u fazonu da objavim išta staro. Bilo je tu finih uradaka, ali s obzirom na splet okolnosti želio sam napisati nešto sasvim novo, nešto što će okrenuti novi list u bh. književnosti, na stranicu slavniju od one gdje je sad.

Rekao sam to i svojima kod kuće, da počinjem rad na romanu, samo upakovano u priču da je to moj novi poslovni zadatak. Učinilo je to da i moja sestra, umjesto uobičajenog kretenskog išareta, sada značajno iskrivi usta, s kojima će i zinuti nakon što je čula gdje kažem: “Rok je dvanaest mjeseci, a plaćaju me 1500 € po mjesecu.” 

I mama se ponijela neobično -  umjesto da zaplače nasula nam je po rakiju sve troma, uz riječi da je sad na mene red platiti večeru u “Lovcu”. 

Poslije toga nastupiše prekrasni dani. Mama je i ranije čitala moju prozu, ali kod nje ona nije mogla izazvati smijeh, već samo ljutnju, zbog čega smo izbjegavali ikako i govoriti o tome. 

Sad je bila potpuno druga priča: mama se interesovala svakodnevno šta sam novo dopisao, pri čemu joj ništa nije smetao radni naslov “Grad kurvi”, za kog sam ja, iz neke pristojnosti ipak, rekao da nije moj nego šefov, a mama na to odgovorila da je isti dobar jer je kontroverzan. 

Ideja za “Grad kurvi” je bila starija. Nabasao sam na nju listajući stare rokovnike, a kako sam bio potpuno zaboravio da je imam, doživio sam je i kao potpuno novu. 

Inspiracija za to dolazila je iz Dekamerona, iz jedne rečenice u kojoj se govori kako nad nekim gradom formalno vladaju kardinali, a de facto kurve i pederi  što vladaju nad kardinalima. 

Smatrao sam da je takav scenarij apsolutno primjenjiv i na savremenu Bosnu, te da takve priče, bar kod nas, ne moraju uopšte biti istinite da bi ljudi u njih vjerovali kao u najtvrđu istinu. 

Bacio sam se na izradu sižea i kroz nekoliko dana ga dovršio: kao, zakačili se oko visokog predstavnika glavna kurva i glavni peder, pa izbio rat kurvi i pedera, iz čega se do kraja knjige zametne i rat pravi, između Srba, Hrvata i Bošnjaka, ali ovaj put uz puno više ljudskosti, na čemu - čudna li preokreta! - imaju zahvaliti istim tim kurvama i pederima što su ih gurnuli u rat, jer oni su ti koji su potrošili sve do posljednjeg feninga, pa se vojnici makljače puškama kao palicama i gađaju kamenjem kao zadnja rulja. 

Bio sam presretan, osjećao sam čitavim svojim bićem da to jeste umjetnički siže, odakle sam crpio predivnu vjeru da ću već sa “Gradom kurvi”, svojim prvim djelom, požnjeti slavu i ponijeti lovor na glavi. 

S takvim mislima u pozadini, i 18 000 € u pozadini iza pozadine, pisati mi je bilo neobično lako. 

Između hiljadu i hiljadu i po riječi pisao sam u cugu svaki dan, poslije čega sam se vraćao kući i obavljao uređivanje, nad čime je posljednju provjeru vršila mama, pomažući mi da u potpunosti istrijebim sve greške i tako svaki dan dođem do najmanje dvije stranice spremne za štampu. 

Pisati sam išao na Darivu, koja je tokom radnih dana nudila mnoštvo usamljenih i hladovitih mjesta, kao stvorenih za taj ozbiljni i važni posao. 

Ujko je volio da mu pričam kako pišem. Zadovoljavao sam mu tu želju što sam bolje umio, pripovijedajući mu čudesne priče o vrhunskoj inspiraciji, momentima u kojima pisac više ne izmišlja, već samo prenosi, a odakle - ko to zna? 

Takve stvari uzbuđivale su ujku, koji bi se i sam znao upustiti u špekulacije o mjestu sa kog dolaze priče. Činilo mi se pri tome da vidim pukotine u njegovom nekoć čvrstom ateizmu, pa sam se sjećao Alije Nametka i onoga što je zapisao da je izašlo iz usta nekog sarajevskog alima: “Insan neće da se pokaje dok je mlad, da ne griješi, nego tek kad pane kurcu za uši.”

Za paket nije više pitao, a ja sam jedne prilike pitao njega: “A šta, ujko, ako je u paketu bilo nešto vrijedno?” 

Odmahnuo je rukom nehajno, pa malo poslije rekao kako ne može to biti, jer da je on čuo od nekih ljudi kako je otac prokockao firmu i sasvim propao, za život se bije sa penama za prazne boce i pfand. Dao sam ujki poslije toga dvjesto eura, koje je tako lijepo zaslužio da sam osjetio veliku  radost što sam mu ih dao. 

NASTAVLJA SE SUTRA!

ROMAN BEZ NASLOVA - deveta glava

  

9.

Jedne prilike, dosta davne, nosio sam jednom čovjeku neki papir u restoran “Lovac”. Jako mi se svidjelo to mjesto, njegova prostrana, a u potpunosti sakrivena bašta, okružena zidovima sa svih strana, upotpunjenim lovačkim ukrasima iz kojih se dalo naslutiti kako se tu može pojesti i nešto neobično. 

Jedne prilike, također davne, ispričao sam to mami, na šta sam zatim u potpunosti zaboravio, ali ne i mama, koja nam je rezervisala tamo večeru, a povodom mog zaposlenja. 

Držala je to u tajnosti do posljednjeg časa, ujko je parkirao malo dalje, tako da pojma nisam imao sve dok nismo stigli pred “Lovca”, a divnu večer zaključio je ujko, koji mi za sretan rad pokloni sat Casio G-shock od 600 KM. 

Poslije svega toga ni ja se nisam mogao suzdržati od trošenja: zatražih od konobara račun - 338 KM je bio - kog platih sa četiri stoje i riječima da je u redu. 

Učinio sam to, a faktički sam u tom trenutku već bio bez posla: magacin je bio očišćen i Mirso mi je rekao da ne dolazim više. Nije htio uzeti ni moj broj. 

To me nije uznemiravalo jer na neki čudan način sam osjećao da će sve biti u redu, da ću naći posao drugi prije nego se primijeti da ne radim ni na prvom, a pored toga i da će skejt roba ponovo krenuti, ljeto je dolazilo i daske će pucati više nego kad je škola. 

Sa ujkom sam imao dogovor da ne kažem nikome kakvog sam ga našao u Šopingu. Bio je mrtav pijan i mislio da mu masnica preko čela dolazi od pada, nije se sjećao buke i skoka. Mami je rekao da mu je na poslu pala na glavu vodootporna špera. 

Poslije večere odbacili smo mamu i sestru kući i pošli još na piće, ujko i ja. Izbjegavao sam da pijem, ali morao sam pristati jer je ujko insistirao, s G-shockom na ruci nisam mogao odbiti.

Otišli smo u “Trik”, kafić u kom je Robi bio redovan gost. Nisu mi se sviđali tipovi koji tamo sjede, a i samo mjesto je bilo odvratno, neuredno i prljavo; ujko je govorio da mu baš to i daje dušu, ti neurednost i prljavština. 

Mislio sam da ujko samo želi piti, zbog čega sam izvadio telefon, ali samo što pođoh naviti Thrasher i skejter prekide me ujakov glas: “Ostavi to sad, imamo nešto da popričao.”

Način na koji je to rekao učinio je da mi se sledi krv u žilama. Mislio sam da je znao kako sam gotov s poslom, te da je naša svečana večera za početak zapravo ispala za kraj. Pogledao sam ujku, pogledao ljude oko nas i pomislio: prava jazbina za da se u nju uvuče i medvjed zvani Mirso, brundavi bogohulnik bez razloga i priglupi cinkaroš-tračara. 

“Ne znam kako da ti ovo kažem…”, dramatično otpoče ujko.

“Reci odmah sve”, odgovorih zlovoljno, sada već siguran da se sve zna, “nemamo šta kriti.” 

Dosadni ujko ipak sačeka još malo, tri dima povuče prije nego poče:

“Juče nakon što sam te odbacio, poslije kad sam na poslu bio… Neki čovjek mi prilazi, pruža ruku, veli prijatelj od Luke…”

Po načinu na koji je to rekao odmah sam znao na kog se Luku misli: bio je to moj odbjegli otac. Znalo se za njega da je živ i da se, radeći građevinu, seljaka Zapadnom Evropom; sav se pretvorih u uho.

Ujko podiže ceker s poda i stavi ga na sto kao da je s tim rekao sve; osjetih kako me prožimaju ledeni žmarci.

“Donio je neki paket, taj čovjek… Ne znam šta je, nije mi ništa rekao, samo da ga predam tebi, od Luke.”

Nasta pauza. Trudio sam se ostati miran dok sam osjećao kako mi se u duši kovitla ogromni vrtlog emocija, iz kog se još nijedna nije izdvojila jasno. Ujko me nervirao sa svojim dramatičnim izrazom lica, a i zato što me doveo u tu situaciju; puno bi mi bilo draže da je saznao za izgubljeni posao. 

“Ako nećeš ili ne možeš, i to je u redu, ja te potpuno razumijem!”, najzad ispali ujko, zajedno sa suzama koje i mene zamalo rasplakaše.  

“Nemoj, ujko, u kafiću smo”, opominjao sam ga, ali jednom kad je otčepio nije mogao stati, što je imalo i dobru stranu, jer meni pomože da se uzdržim, posebno kada sam vidio kako, jedan po jedan, padaju po nama znatiželjni pogledi. 

Gazda kafića, koji je ujedno i služio, donese pred nas dvije rakije i spusti ih sa riječima: “Ovo je na kuću, Robi.” 

“Sad se sjetio, kurvin sin!”, škrgutao je ujko zubima iza čaše. Ja sam se dotle sasvim savladao i više nisam vidio u čemu je uopšte bio problem - čovjek poslao nešto, nekakav paket… I šta?

Tako sam rekao i ujki, isto sam mu ponovio: “Čovjek poslao nekakav paket i šta sad? Da plačemo zbog toga? Da plačemo zbog nečega što ne znamo ni šta je?”

“A šta bi moglo biti od takvog čovjeka, šta!?”, ratobrono će ujko, “Dvadeset i sedam godina… Ni traga ni glasa od čovjeka, pustio vas je… Jebote pustio vas je ko da niste njegovi, ko da ste tuđi! Pa kakav je to čovjek!?”

Uhvatio sam ceker i gurnuo svoju rakiju pred ujku. 

“Ja ne mogu više piti”, rekoh bez da sam popio išta, “valja sutra na posao.”

Kada sam ustao osjetio sam da je u cekeru nešto lagano, po čemu shvatih zašto ujko misli da unutra nije bog zna šta.

“Možeš li sam?”, ozbiljno će ujko. 

“Što? Pa ne pijem ja, nego ti, ti se pazi”, odgovorih da izbjegnem odgovor na neugodno pitanje.  

“Ako ne možeš, baci to u smeće! Zajedno s cekerom, jebat ga!”, doviknu mi ujko na izlazu. 

Nije loš savjet, mislio sam dok sam hodao pustom ulicom. Kontejneri u daljini postajali su sve blliži, s njima i mogućnost da uklonim tu dramu prije nego joj stigne vrhunac.

Oca sam inače prebolio davno, ili sam bar mislio da jesam. Bilo je možda i deset godina kako sam prestao razmišljati o razlozima njegovog odlaska, a na kraju sam našao i zrnce zahvalnosti za njega, jer takav kakav je, meni se život sviđao u cjelini, bio sam sretan što sam se rodio i što živim i ocu nisam mogao poreći zasluge u tom smislu. 

Sada mi nešto ipak nije dalo da samo tako prihvatim paket, čak ni da samo zavirim u ceker i vidim ga, moradoh stati pred kontejner da razmislim; i htio sam, i nisam htio, jedna strana, glasnija i dosadnija, navijala je da bacim i nastavim mirno sa svojim životom, a druga, tiša i ozbiljnija, da ne učinim to.  

Stajao sam tako neodlučan sve dok mi nije dosadilo, poslije čega brzo izvadih paket, otpakovah ga i u njemu nađoh pismo i pare, cijeli debeli bunt eura, sve po sto reklo bi se po licu i ivicama bunta. 

Kroz glavu su mi prolazile ujkine riječi: “Ne znam šta je unutra!” 

Ponovo sam osjećao da je Bog na mojoj strani. 

ROMAN BEZ IMENA - sedma i osma glava

 

7. 

Iz Svjetlosti izađoh malo prije deset. Bio sam tako umoran da nisam mogao ni misliti. Ruke, noge, leđa, sve me je bolilo, ali nekako mi je najviše smetala ta praznina u glavi, ta nemogućnost da se povezano misli.

Dok sam se vukao prema tramvajskoj stanici kroz glavu mi je prolazio stari pjesnik. Nisam ga zatekao kraj kontejnera, ni njega ni knjižice, kojih sam pronašao još hejbet - prestao sam ih tražiti nakon pet pronađenih paketa. Ostavio sam mu ih kraj kontejnera, a sebi uzeo jednu, iz paketa u kom su se najmanje izvitoperile. 

U džepu sam imao četrdeset maraka i to je, ipak, bilo najbolje od svega - moja prva dnevnica. Isti posao čekao me i sutra, i prekosutra, i još najmanje deset dana preko toga jer magacin je bio ogroman, a ja nisam bio tako glup da ponovo nosim po tri paketa odjednom. 

To su sve nadnice, mislio sam,  nadničarska plata, koja neće biti zanemariva kada se na jedno mjesto skupi, a to je još tek početak: sad kad sam bio unutra, više ni uloga urednika nije izgledala potpuno nedostižno.

Lovu sam mislio potrošiti na novi  skejt, većinu, jer nešto je trebalo odvojiti i za bombonjere najbližim. 

Već godinama nisam imao daske sa slikom, prodavao sam ih, ali ih sam nisam kupovao, za sebe sam se vodio kriterijem “što jeftinije”, pa sam tako uvijek vozio najjeftiniji blank, a htio sam najzad probati i šuplje osovine, jebeni hollow, koje nikada nisam kupio jer su uvijek bile malo skuplje od punih; ubijedi se čovjek da je isto samo da bi uštedio, isti kurac kaže i kupi jeftinije, a nije nego su hollow bolje, lakše. 

Pa i ležajevi, keramički od dvjesto eura - ako je stvarno istina što se priča da ne mogu zaštopati jer nema te prljavštine koju keramičke kuglice ne bi satrale, pretvorile u sitnu prašinu što sama leti van, ako je stvarno tako, onda zašto da ne? 

Vrijeme leti, žuri, promiče brže od posljednjeg tramvaja, mislio sam; it’s time to make power moves and get the cheddar / and buy the real nice things that makes life better / no foolish acts, moves must be clever / I’m down for whatever, I gotta blow son, it’s now or never…

Zastao sam i zamislio se nad tim stihovima, nad onim “I gotta blow son”. Razumio sam šta je pjesnik htio reći, ali opet je bilo tu i neke fatalne dvosmislenosti, posebno u kontekstu pjesnikove pogibije, kog su upucali greškom, tek što je procvjetao, prije nego li je dozrio makar i za “Klub 27”. 

Iz džepa sam izvadio starčevu knjižicu, sa nadom da u sebi krije stihove priličnije trenutku. Otvorio sam nasumice, na pjesmu “Domovini”:

Domovino moja, tebe sada vuku,

za nogu i ruku, da mi te razvuku. 

Iz tmine, pakla, najdubljeg mraka

sada se javlja budala svaka,

i baš svaka isto hoće -

da ubere tvoje zabranjeno voće.

Tvoju nevinost, satkanu od svile,

Dolinu mirisnu po kojoj plešu vile.

No ne boj se mila, nevina moja,

jer tvojih je sinova ne zna se broja,

čeka se samo poziv sirene,

da fašističke čorbe budu zabiberene.

U duhu pred nama stupa Tito,

Dobro se čuvaj, buržujska elito!

Bio sam osupnut šta sam upravo pročitao, iz tramvaja izađoh sa mišlju na domovinski pojas nevinosti po kom plešu vile, na film “Ultime grida dalla savana”, scenu u kojoj afrički urođenici spolno opće sa zemljom. 

Posvijetlio sam mobitelom i vidio da je knjiga odštampana januara 1992, u vrijeme kad je raspad Jugoslavije već uveliko trajao; podsjeti me to na priče o pokvarenim ljudima koji rade u izdavačkim kućama, kako prodaju izdanja častohlepnim snobovima, kako zbog njih knjigu može izdati svako ko može za to dati koju hiljadu maraka.

Bilo mi je dosta književnosti i knjiga za taj dan, uopšteno slova, a najviše od svega loše poezije, koja u duši ostavlja samo osjećaj još veće izgubljenost.

“Ti si sada šljaker”, govorio sam sebi, “nadničar tačnije… drugim riječima - kurac od ovce.”

Zastao sam da provjerim konstataciju osjećajima; nije bilo raspar. Mozgao sam dalje:

“Zar je za kurac od ovce pjesništvo? Normalno da nije. Za njega je turbofolk.”

Ujko me je nabrzio pa nisam imao slušalica. Nađoh na youtubu kompilaciju “Turbofolk ludnica” i pustih na zvučnik: superseljački uvod krenu, atmosfera se u trenu nape, a kad gruhnu ritam uparen sa seoskim šizom na klavijaturi osjetih takvu brutalnu nelagodu da se osjetih izazvanim - koliko dugo mogu to podnositi? 

Nisam mogao dugo, svega do prvog refrena, u kom je bijedni pjevač - sa vibracijom u glasu iz koje je izbijala slika pjevačevog učitelja, njegovo ravno lice uokvireno debelim uvrnutim rogovima - prijetio oholoj ljubi kako će se kajati što ga je odbila. 

Pred zgradu stigoh s mišlju da ipak nisam šljaker i nadničar - samo po nuždi - već i dalje nekakav književnik; neostvareni i bez knjige, ali pravi, neko ko to živi, a ne da u to od života bježi; nisam znao je li mi to krivo ili drago, oboje se činilo razložnim.

Nova tema se nametnu kako uđoh u zgradu: moj prvi povratak sa posla, među one koji su to čekali godinama. 

Srce mi je treperilo u grudima pred mišlju da će mama sada plakati, ujko govoriti da nije plaču vrijeme, a sestra se neće moći uzdržati od sprdnje, ako je uopšte kući, ako nije gdje izašla sa svojim bogatim prijateljicama da loču i poslije na socijalnim mrežama objavljuju degutantne statuse sa mirisom muda; zamolih boga da bude tako, te da moj prvi povratak prođe bez ikakve poruge, jer uistinu je nisam ni zaslužio, bol u tijelu svjedočila je da sam bio marljiv i vrijedan, pa i dobro djelo sam usput učinio, spojio sam jednog pjesnika sa njegovim djelom. 

Što sam bio bliži kući, sve sam više osjećao kako me obuzima ozbiljnost, te kako se na vrhu te ozbiljnosti obrazuje moje ljudsko dostojanstvo, ono tako lijepo i otmjeno odsustvo potrebe da se viče, grdi, psuje, grana rukama, koluta očima, krive usta i čine druge stvari što od insana prave hajvana. 

Pred vratima zastadoh da se sasvim smirim; htio sam ostaviti dojam čovjeka koji je teško i vrijedno radio, pa od boga za nagradu postao zbog toga pitom, krotak i smjeran; urešen vrlinama, kako bi rekao moj najdraži. 

8.

Od očekivanog svečanog dočeka nije bilo ništa, samo u dnevnom boravku tvrdo usnula majka, koja iza sna uspjede reći: “Uzmi jedi”, prije nego ponovo pade na jastuk i zahrka. 

Na prvu mi to bi jako krivo, bio sam kao munjom ošinut i nisam se mogao ni pomjeriti pred tom utišanom i zamračenom kućom. Kroz glavu mi je prolazilo kako je to bilo kada se zaposlila Petra, moja sestra - ručak u bašči kod Ene, a na kraju torta od fondana u obliku kompjutera. 

Neko vrijeme sam samo tako stajao, osjećao uvrijeđenost i smišljao šta da im kažem kada ih vidim idući put. Dvoumio sam se između: “Mogli ste i meni tortu, pa makar i u obliku glavića.” i “Hvala vam što ste ugostili Hamu.” - “Kojeg Hamu?”, požuriće moja sestra na tu servis lopticu - “Onog što ćopa pite, pa meni s posla kurac za večeru!”, dočekaću je na smeč. 

Onda mi pogled pade na otvorena vrata moje sobe, kroz koja su se, obasjane svjetlošću hodnika, vidjele skupe daske za prodaju. 

Bio sam u tom poslu godinama, ali kao što već rekoh, griža savjesti usljed nezaposlenosti nije mi dozvoljavala da sam, kao skejter, vodim računa o stilu, samo o funkcionalnosti. 

Moja je šema bila dobra, daske koje sam imao bile su najnoviji i najskuplji modeli, pa nije bilo dana da ih nisam uzimao s police i spuštao na tepih, da im isprobam oblik u čarapama. 

Imao sam veliko srce za skejt, moja ljubav prema njemu bila je i duboka i široka, sva ona nekadašnja ljubav za likovnu umjetnost, za slike i umjetnički izrađene upotrebne predmete, sve mi je to prešlo na skejt poslije studija, koji to sve u određenoj mjeri stvarno i pruža.

Iako su me sve daske mamile, jedna se izdvajala kao posebna: crvena Thrasher, ali ispisano Baker fontom.

Koštala je dvjesto maraka, od čega je Ronaldovih bilo sto četrdeset - Ronald je inače bio Holanđanin preko kog je sve to išlo. 

Inače sam po tom pitanju bio veoma savjestan, nisam uzimao nikada ništa ako nisam odmah mogao platiti, ali ovo sada je bilo izvanredno, a i nije bilo tako opasno: preda mnom su radni dani, na kraju svakog nadnica. 

Trebalo mi je manje od minutu da zalijepim grip, poslije čega uzeh drugi alat da prebacim sa starog skejta osovine, ali utom se javi jedan od glasova u mojoj glavi, i to baš onaj najfiniji, reče:

“A zašto samo dasku, Petre?”

Te me riječi malo uplašiše, ali fini i pametni glas se ne dade s time smesti:

“Razmisli još jednom, a ja ću ti reći samo još to da ovakav dan postoji samo jedan u životu. Samo se jednom može imati prvi pravi radni dan, pa ti sad razmisli, je li to samo za daske, ili bi možda ipak valjalo dodati još ponešto i napraviti žarku umjesto blijede uspomene?”

Slušao sam ga kako to govori i gledao u svoje stare osovine, koje jesu bile još uvijek dobre, ali ne i odlične; svo to grajndanje po ivicama i ivičnjacima učinilo je svoje, kroz sastrugano srebreno meso vidjela se čelična osovinina kost, a to jest pretkraj u skejtu. 

“Naravno, samo naprijed, sve si ti to zaslužio, nije pristojno ne primiti zaslužen dar”, mirno i pametno hrabrio me glas savjesti, “komplet skejt je ono što si zaslužio, sve manje od toga ispalo bi debilno, debilitas umjesto abilitas.”

U glavi sam računao: “Osovine Masonke - stoja komad; Bones pedeset šestica 103A - stoja; u njima Bronsonci G3 - osam banki; daska dva glavića, grip for free.”

Jedino što nisam uzeo bili su šarafi. Sve skupa - 580 KM, od čega valja oduzeti 30%, dakle 174 KM, poslije čega ostane 406 KM za platiti Ronaldu. 

Skladište je bilo veliko, tempo rada nije morao biti paklen, bilo je tu i petnaest dana posla, i Ronald će dobiti svoje prije nego sunce izađe jedanaest puta  računajući od sad; to najdalje, a ako prodam svoj stari skejt za stoju onda i koji dan prije. 

Kada sam sklopio svoj novi bolid već je prošlo jedanaest, ali ja sam se od toga slatkog posla sasvim razbudio, a bio sam i nestrpljiv da osjetim šta sam sklopio - slutio sam da bi to možda mogao biti i najbolji skejt ikad što sam sastavio. 

Pokrio sam mamu dekom i pošao. Dok sam se spuštao liftom naumpalo mi je da ona ni ne zna da sam se zaposlio. Čitav dan se nismo čuli, jedini koji me zvao bio je ujko, ali može biti i da se njih dvoje poslije toga nisu čuli, ili da su se čuli, ali joj on nije htio reći prije nene; sigurno je bilo tako, jer da jesu onda bi bio od mame i poziv i doček, ne bi ona dopustila da ne bude tako.  

Bilo mi je to veoma drago, do ushićenja, pa kada sam poslije toga pogledao u svoj novi skejt, nisam mogao izdržati da mu ne prišijem strastven poljubac, ne manje vatren nego što je sama daska, od čega osjetih kako se čitav pretvaram u vatru, glava kako mi gori kao šibica, iz čega se rađaju nevidljive, ali potpuno jasne paklene ideje.

Iz haustora izletih trčeći, instinktivno uz stepenice sa strane zgrade, do hodnika na čijem je kraju jedanaest stepenica;  posljednji put sam s tih stepenica skočio davno, prije deset godina, ali bio sam u takvom duševnom stanju da sam se osjećao kao da sam učinio to maloprije, a ovo sada ponavljam samo zbog ljepote izvedbe.

Bacivši skejt pod noge u divljem skoku - od skejta sam znao trčati na prstima i skočiti u dalj daleko - pao sam odmah u veliku brzinu, pravo prema mrklom mraku u kom leže duge i neosvjetljene stepenice, meni tako poznate da nikakva svjetlost nije trebala kako bi ih vidio kao usred bijela dana. 

“Pop!”, pucnu kratko kroz mrak, a ja raširih ruke i povukoh koljena gore što sam mogao više, poslije čega osjetih još samo vjetar na licu, u visokom orlovskom letu. 

Nema sumnje da bi taj slijepi ollie postao moj najbolji ikad, sigurno bih ga doskočio i još bih u nastavku i zelenu površinu preskočio, da se samo u tom trenutku nije ukazao neki nesretnik na doskoku, neko za kog sam uspio samo gurnuti skejt u stranu, da mu makar ne padnem na glavu s njim…

Stumbali smo se na pod zajedno, a ja sam kao gornji otklizao metar više, pri čemu osjetih samo strah, nikakvu bol, po čemu sam odmah znao da mi nije ništa.  

Meni ne, ali ono što me brinulo bila je žrtva tog nepromišljenog skoka, koja je ležala iznad mene u mraku ne dajući od sebe nikakvog glasa. 

“Gospodine”, pozvao sam tiho; odgovora nije bilo. 

“Gospode Bože pomozi mi sada, ne dozvoli da od radosti postanem ubica”, izgovori se molitva u glavi i sama.

Pridigao sam se i prišao mu, i odmah se obradovao kada me iz mraka zapahnu težak vonj rakije; “Rakija ga je ubila”, tumačio sam situaciju, “ja sam samo stavio tačku na kraj epizode.” 

Tako umiren pošao sam vidjeti šta mi je sa skejtom: nije bilo ništa, pa mi dođe smiješno kad pomislih kako čovjek sutra neće samom sebi vjerovati, kad se bude sjećao kako mu je u mraku nešto krupno skočilo na glavu; poslije toga sam i sam sebi bio smiješan, kako sam ludo to sve izveo, a jeste mi u svemu tome bilo malo i krivo, jer da samo nesretnik nije tako izletio, ostalo bi mi u amanet blistavo sjećanje, epizoda za naslađivati se za do kraja života.

Premda se sve tako lijepo razjasnilo, još sam se za svaki slučaj htio uvjeriti da čovjek spava i da ne krvari, a tad ispade iznenađenje najveće, jer kako upalih lampu, tako ugledah ujaka Robija, koji uspi usnama da pokaže kako mu tako sređenom smeta svjetlost.

 

ROMAN BEZ IMENA - šesta glava

 

6. 

Na kraju je ispalo nešto sasvim neočekivano.  

Mislio sam o tome dok sam odmarao uz cigaretu, kako je skoro cijela ta fantastična priča ispala istinita, kako sam uistinu imao razgovor za posao u “Svjetlosti”, kog sam zatim i dobio, i odmah počeo raditi; jedino što nisam bio urednik, već fizikaner, ali to nije bilo strašno. 

Čovjek koji mi je dao posao zvao se Mirso. Bio je krupan i grub, u tregeršlusu radnom i neotesan kao medvjed, ali nakon što sam mu rekao da tražim kakav bilo posao odgovorio je da pođem za njim.

Stepenicama smo se spustili dva sprata do podruma, do neke vrste magacina, velike prostorije do vrha ispunjene propalim knjigama, čiji je posljednji čas kucnuo: moj posao bio je da budem sječivo giljotine koja će ih otpremiti na vječna lovišta.

Tako kažem pjesnički, a u stvarnosti mi je neotesani Mirso devet puta opsovao boga dok je objasnio da sve te knjige treba odnijeti na smeće. Mislio sam da ću dobiti neka kolica ili nešto, ali opsovao mi je sto bogova kada sam za njih pitao. “Da ima kurčevi’ kolica izbacijo bi’ hi sam, ne bi tebe zvao”, objasnio je. 

“I nemo’ liftom da ideš nego pješ’e, jes’ me razumio? Ne sm’je ovo u lift unić.”, bilo je njegovo posljednje uputstvo.

Dok sam ga slušao kako odlazi niz hodnik otpuhujući kao neka zvijer kroz glavu mi je prolazilo da se novac nije spomenuo nikako. Nisam dao da me to sputa, sjetio sam se stare rokstarske devize: “Boli me kurac za keš, važan je show”, od koje kao da mi izrastoše velika goblinska radnička krila, nestrpljiva da se razmašu. 

I bogme su se i razmahala: po tri paketa odjednom sam nosio, vodeći računa da ne hodam, nego trčim, zbog čega sam kraj kontejnera u unutrašnjem dvorištu stizao zadihan poput maratonca, ali sam još uvijek nalazio snage da bacam pakete iz daljine i tako ubacim u rad i malo košarke. 

To bacanje mi se tako osladilo da sam sa svakom novom turom povećavao razdaljinu, i tako došao na nekih pet-šest metara, zbog čega sam izabrao jedan manji paket, čija valovitost je svjedočila groznu sudbinu knjiga koje su u njemu: umrle su prije nego su se stigle i raspakovati, a ne otvoriti i pročitati. 

U tom trenutku naišao je nekakav siromašan i lijep starac, u zamašćenom odijelu i sa zamršenom bradom, ali vitak i vitalan, energičnih pokreta i živih očiju; način na koji je nosio smeće bio mi je fascinantan: tumbala se crna vreća u staračkoj ruci kao jo-jo.

Ugledavši me sa paketom na ramenu zastao je, ali ja mu rekoh da ide on prvi i da onda dođe pored mene da vidi koš. “Hajde ti prvi”, radoznalo će starac, “sam’ da ja…”, doda i zavitla vrećom, koju ubaci u kontejner u zadivljujućoj paraboli.

“Bravo gospon!”, uskliknuo sam starijem kolegi, “Ide sada Neno Marković!”, najavio sam i odaljio se još dva koraka. 

“Priđi bliže, predaleko si stao”, savjetovao je starac. 

“Mislim da nisam, sad ćemo vidjeti”, odgovorio sam i namjestio se u čučanj. 

Bacio sam ga na tri, isprativši izbačaj prigodnim kjaijem, bojnim pokličem iz tekvandoa; paket poleti visoko i u zraku se pocijepa; po podu popadaše izvitoperene šućmuraste knjižice, poput mrtvih ptica. 

Jedna od njih pade na vrh i odbi se starcu pred noge, koji stade nekoliko časaka u nju zuriti, prije nego se sage da je podigne.

“E jebiga, precijenio sam se”, priznao sam, “a i to je sigurno zbog nečega dobro, samo se ne zna zašto…”

“Ovo sam ja”, reče starac pokazujući knjižicu u ruci.

Bio sam preneražen: ponovo mi je izgledalo kao da sam odabran da učinim nešto u književnosti, nešto puno veće, uz šta epizode kao što je ova dolaze pride.

“Odakle ti to?”, upita starac drhtavim glasom.

Nekakav osjećaj da radim nešto što samo po sebi nije u redu ne dade mi da mu kažem potpunu istinu: “Iz jednog podruma.”

Gledao je u knjigu, pa u mene, pa opet u knjigu, u svoje izvitoperene knjige po podu, razbacane oko kontejnera poput tragova kakve potrage za nečim jestivim ili što se može prodati. 

“Ima li još?”, upita sa nadom koja me pridobila da u potpunosti stanem na njegovu stranu; mislio sam - to je neki propali pisac, čije stvari nisu oduševile nikada nikog, prilika je to. 

“Koliko sam primijetio ima još tih paketa, a to je definitivno bio prvi takav, namjerno sam ga uzeo jer je manji, da probam iz velike daljine”, raportirao sam mu što sam mogao preciznije. “Ako ih ima naći ćemo”, dodao sam i počeo skupljati razbacane. 

Dok sam to radio posmatrao sam starca krajičkom oka. Stajao je mirno i odsutno, kao čovjek koji je duhom u drugom vremenu i prostoru, a odnekud sam znao i koji su to vrijeme i prostor: kad je zaboravljena knjižica tek pošla u štampu, a njen pisac u sebi šutio vjeru u gromki književni uspjeh. 

Dug uzdah iz starčevih grudi potvrdi da sam u pravu; po treći put tog dana oči mi se napuniše suzama, ali ovaj put najteže, tako da sam morao trkom pobjeći kako  starac ne bi vidio koliko ga žalim. 

Trčao sam sve do magacina, do te grobnice književnih snova, u kojoj najednom počeh osjećati takvu studen da sam počeo drhtati i plakati istovremeno.  

Vidio sam u tom starcu sebe, starog i napuštenog od svih, sa knjigama čije je pisanje iziskivalo puno rada i odricanja, a koje na kraju, osim mene, nikad niko nije ni otvorio, ali ih je svako i bez toga osudio kao nevaljale i sramne. 

To me pogodi još i više, natjera me na ridanje, jer nekako je izgledalo kao sto posto vjerovatno, a ja nisam bio tako star, između mene i starca bilo je bar četrdeset godina razlike, pa kako čovjek da ne zarida kad pomisli da mu valja izdržati još tolike godine u besmislenom, napornom i beskorisnom radu?

Niz hodnik se začuše trapavi koraci praćeni brundanjem. Poletio sam da se sakrijem, ali nisam imao gdje, pakete sam izbacivao redom, nije bilo ničega da se može stati iza. 

U posljednji čas zgrabih za podnožje jedne gomile, kako bi izgledalo da sam se od toga zacrvenio. 

Mirso uđe u trenutku kad pokušah podići pretešku gomilu, taman da se na njega svale paketi s vrha; trapav kakav je bio, pade od toga, zavalja se kao pogođen medvjed. 

Nešto mi je rekao odozdo, nešto čemu sam razumio samo posljednju riječ: “...Pejgambera!”