ROMAN BEZ IMENA - peta glava

             

            5.

Ujak Robi bio je puno više od ujke. Otac nas je napustio još prije nego će se roditi Ivana, moja sestra, ali mi to nismo osjetili kao neka druga djeca iz slične priče, a sve zahvaljujući ujki, koji je bio tu za nas jednako kao tata. 

Bio sam mu zahvalan na tome, znao sam da su za tako nešto sposobni samo najbolji ljudi, ali s vremena na vrijeme - i po tome je bio kao pravi tata - bi me iznervirao. 

Tako je bilo i sada. “Ja sam te zadržao”, rekao je, “ja ću te i odbaciti.” 

Nije bilo šanse da se izvučem, ni od vožnje, ni od Robijevih posljednjih savjeta. “Samo mirno i iskreno”, rekao mi je, “ako te pitaju nešto što ne znaš reci im to, ali na kraju obavezno dodaj - može se naučiti. Sve se može naučiti, tako reci, k’o što stvarno i može.”

Premda je ujko bio u poziciji da me savjetuje - imao je 27 godina radnog staža u 46. godini života - svejedno mi je teško padalo slušati ga, utoliko teže što nije tu bilo nikakvog razgovora za posao. 

“Razumijem”, govorio sam, a u sebi mislio - tako ti je to kad završiš književnost;  svako se pred tobom osjeća dovoljno stručnim i iskusnim da ti dijeli savjete, pa čak i oni koji znaju da ti znaš kako njihove oči već jako dugo, ili možda i nikada, nisu prodrle u neku knjigu dalje od korica.

Iz auta sam izašao okupan znojem, a olakšanje osjetio tek kada sam vidio ujkinu staru Fabiu gdje nestaje niz cestu. 

Trajalo je to olakšanje samo za trenutak, jer već u sljedećem nastupio je stid zbog čitave te pizdarije, od koje ne bi bilo ništa da samo nisam lagao. 

Sjeo sam u park na klupu i pomislio kako sam gotov, kako je jedini razlog što sam još uvijek živ taj što imam mamu, sestru i ujku. Gledao sam vlastite ruke: bile su krupne i izranjavane kao kod nekog radnika, ali ništa to nije bilo od rada, sve bilo od skejta. Moj jedini izvor prihoda, preprodaja skejt opreme, bio je tako nestalan i slab da se to nikako nije moglo nazvati pravim poslom. 

“Ja sam neradnik”, rekao sam tiho, “neradnik koji laže da je zauzet onda kad mu nađu posao.”

Nisam bio čovjek od plača, ali oči se i same stadoše puniti suzama. “Sve si usrao”, govorio sam sebi reskim glasom, koji me sjekao kao nož, “sve i jedan izbor koji si napravio bio je pogrešan. Nisi imao pravo studirati književnost, apsolutno si netalentovan, samo si zloupotrijebio svoju porodicu, onako kako to rade svi grozno sebični ljudi. Ali ima vremena za kajanje, polako, još ti nisi svjestan posljedica, a takvi k’o ti najviše plaču.”

Nisam mogao trpiti tu strahotu, pa sam ustao i pošao prema Sabornoj crkvi, gdje poljubih zaključana vrata. Neki čovjek koji se tu stvorio me upita šta sam trebao. Gledao sam ga nekoliko trenutaka i rekao: “Trebam u crkvu.”

“Danas neće moći”, odgovori čovjek, a šta je još rekao nisam čuo, jer već sam grabio prema Katedrali. U putu sam se molio: “Molim te, Isuse, učini me slavnim piscem, ne dopusti da ispadne uistinu takav kakvim me đavo opisuje…”

Upalilo je iste sekunde: u mašti mi se javi Isus, prekrsti me sa dva prsta i reče: “Uzimam tvoje grijehe na se, ali ako mi obećaš da ćeš u budućnosti biti bolji čovjek. I nisi tako loš kao što misliš, ne boj se, to te đavo prepada.”

“Nikada više nikome neću slagati ništa!”, zavapio sam kao žedan za vodu. 

“Polako, ni u čemu ne valja pretjerivati”, razumno će Isus, “nisu ni sve laži iste, i one se razlikuju prema svrsi. No, ono što bi svakako morao jeste priznati ujki da si ga slagao i tražiti mu oprost.”

“Naravno, obavezno”, požurio sam da mu kažem, a htjedoh ga i poljubiti u ruku ali ne stigoh jer nestade. 

“Isus me voli”, pomislio sam, “na mojoj je strani. To može značiti samo jedno - da ću pobijediti.”

Ponovo mi se oči napuniše suzama, ali sada od sreće. “Bože moj, pa ja sam odabran da izvršim veliko djelo”, mislio sam usplahireno, “napisaću nacionalni spomenik, odabran sam da se iz moga pera rode Bosanci, ta nova i bolja bosanska nacija, amalgam Srba, Hrvata i Bošnjaka, dokaz da od govana ne samo što se može praviti pita, nego ta pita može još i biti najbolja na svijetu…” 

U takvom stanju stigoh i pred katedralu, u koju zatim ne htjedoh ući: to je za one kojima za molitvu trebaju kip ili slika, a i ja sam sada čovjek na zadatku, bez vremena za molitvu. 

Sivi papin kip pred katedralom mi to potvrdi neobičnim riječima, reče kako ničije maslo nije za Ramazana, ni njegovo, a kamoli Štadlerovo. 

“Isusovo je maslo za Ramazana”, požurih kao pravi skorojević. 

“Samo njegovo jest”, složi se i Ivan, “ali nije lijepo tako pričati, mladi gospodine.” 

“Izvinjavam se gospodine Pavao, nisam imao loših namjera.”

“Nije grijeh, ali ako si se već namjerio na propovijedi, ne bi bilo zgorega pročitati poneku knjigu na tu temu, a ne samostalno improvizirati.”

“Tako ću i učiniti”, rekoh i malo zastah da smislim šta još reći, ali tada iza kipa prođe neka ženska u minjaku, pod čijim se korakom pobožni kontekst rasplinu u sekundi. 

Od Katedrale otiđoh s mišlju da nikada i nikome ne smijem pustiti da me odvede kod psihijatra, a i ujki da ne treba istinu reći; umjesto toga treba laž još i  produbiti, reći da sam na probnom radu i glumiti to sve dok se ne zaborave i Šemso i štamparija. 

“Sada se vrati kući i reci da si dobio probni rad, da trebaš od sutra početi sa uređivanjem jedne knjige i odmah idi na skejt”, zaključio sam i odlučio preći na trolejbus, da brže kući stignem i tako možda odložim tu nužnu laž za veče, kada će tu vjerovatno biti i ujka Robi. 

Prolazeći ponovo pored “Svjetlosti” naumpade mi briljantna ideja: ako isposlujem sebi samo razgovor za posao, onda zapravo nisam ni slagao ujku, ili ne toliko.

“Con clavi con dio”, rekoh sebi što sam odnekud zapamtio bez da znam šta znači, “opus dei”, dodah kao tačku, a sve je to bila kao neka molitva na latinskom, neki poziv Ivanu Pavlu da stane uz mene i sada, kad ulazim na vrata zgrade u kojoj mi duša traži spas. 

ROMAN BEZ IMENA - četvrta glava

 

4.

Sutradan su me rebra boljela više nego sam očekivao. Stajao sam pred ogledalom, pipao uboj i razmišljao kako ljubav, samo ako je vatrena, mora da boli. Poslije sam se molio Isusu Kristu, da me sačuva od slomljenih kostiju i da mi da pameti i snage kako bih mogao naučiti još trikova. U djetinjstvu nisam imao vjerskog odgoja, pa nisam ni bio religiozan, ali sam puno volio kršćansko slikarstvo i kiparstvo, pa sam tako vremenom shvatio da mi se više isplati držati u glavi kojeg anđela i zauvijek prijateljski nastrojenog Isusa, nego hladne naučne činjenice što kao utočište uistinu ne pružaju puno. 

Kuća je bila prazna, mama i sestra su bile na poslu. Misao da će se i to uskoro promijeniti, da ću možda već sutra i ja ustati u šest, a kafu piti u pola sedam s njih dvije, da ćemo pri tome svi ozbiljno šutiti i misliti na poslove, ispuni me muževnim osjećanjem. Da, ovo je možda moja posljednja jutarnja kafa u podne, mislio sam dok sam išao prema kuhinji da je napravim. 

Dok sam je pio skrolao sam Fejsbuk. Ljudi su pisali o stvarima koje su to jutro objavili mediji. Glavna tema bila je što je neka budala ispisala nacionalističke poruke na ruševnoj kući u napuštenom selu. Nije to bilo ništa novo, ali ljudi su se svejedno čudili kao da prvi put vide. Neki su zazivali mrtvog Titu, da ustane iz groba i zavede red, pa su tako nastajale gnusne svađe sa onima koji Titu ne vole. 

I ja sam na kraju ostao puno pogođen sa tom svinjarijom, ali ne zbog nacionalizma ili svađa oko Tite, već što niko nije ni primijetio da su natpisi izvedeni velikim i krivim slovima, iza kojih po svoj prilici stoji osoba s posebnim potrebama, a  koje joj ne ispunjava niti misli da joj ispuni ama baš niko 

Naumpala mi je tada jedna knjiga što sam čitao nekada davno, ne mogu se sjetiti pisca, ali sama priča se zvala “Paviljon br. 6”. Bila je to jedna od onih priča nad kojima mi se činilo kako ću umrijeti od tuge, a opisivala je život u ruskoj ustanovi za mentalno oboljele s početka prošlog stoljeća.

Ostala mi je od nje živa slika nezapamćenih bijede i jada, sa ljudima koji nisu u stanju da se pretvaraju i stoga na ovom nemilosrdnom svijetu moraju živjeti na mjestima poput šestog paviljona, na milost i nemilost svojih stoput bolesnijih skrbnika, ljudi nad kojima i ateisti priželjkuju najprije apokalipsu, a odmah za njom pakao. 

Sjetio sam se atmosfere iz te knjige i odjednom vidio: pusto, opustošeno selo sred planinčuge gluhe, sa kućama bez krova, nalik na lobanje praznih očiju usljed nemanja prozorskih okvira. 

U jednoj od njih, neobrijan i neošišan, upišan, usran i u mrklome mraku, bez struje, bez vode, telefona, interneta, ičega, sjedi lik mojih godina i živ se ne čuje - tek s vremena na vrijeme zazveči u spreju kuglica, u jedinom novom predmetu za koji je ta prljava i otečena ruka uhvatila u posljednjih pet godina, zbog čega osjeća tako snažno uživanje kako normalan čovjek ne može ni zamisliti. 

“Otkud sprej u takvoj grdno zabačenoj selendri?”, pitao se znatiželjni čitalac u mojoj glavi.

“Ah, otkud bože!”, odgovarao sam mu, “Kupio ga nije sigurno, a evo da se zna da nije ni ukro, već ga je dobio.”

“Od koga dobio?”

“Od krmka kom sa predizbornog plakata što mu lopovluk iz očiju viri…”

Iz tih misli me prenu zvono na vratima. Pomislio sam na poštara i odlučio da mu ne otvorim, ali onda se javi i kucanje; energično i metronomski precizno kucanje mog ujaka Robija, osobe pred kojom nije trebalo da se vidi kako sam tek ustao. 

Odšunjavši se na prstima do kupatila, pustio sam vodu u šolji i zatim upalio tuš, a onda iz prljavog veša izvukao odjeću sa skejtanja i obukao se, za vrijeme čega se ponovi i zvono i kucanje. Otvorio sam i ugledao kiselu ujakovu facu. 

“Zar se tako dočekuje onaj koji ti donosi lijepu vijest?”, reče Robi. 

“Izvini ujko”, požurio sam da se opravdam, “imam sad u jedan razgovor za posao.”

Te su riječi napravile utisak, jasno se vidio pad u ujkinom stavu. 

“Kakav posao?”, upita odsječeno, prije nego zakorači u kuću.

“U izdavačkoj kući”, ispalih prvo što mi naumpade. 

Ujko se izuvao polako, njegov veliki stomak ga je tjerao da brekće i puše kao da radi težak posao. Nisam htio pričati s njim o poslu, nešto u meni je govorilo da on nije osoba za to, da bi se u tom slučaju stvari odvile prebrzo. 

“Zašto ne počneš voziti skejt? Izgubio bi taj stomak za mjesec.”, rekoh mu da skrenem temu. 

“Boks je moja jedina ljubav”, odgovorio je i izvadio maramicu iz unutrašnjeg džepa, s kojom stade brisati oznojenu i proćelavu glavu, po kojoj je rijetka kosa bila zalijepljena poput morske trave. “Planiram početi sa treninzima”, reče umorno, “čekam da se vrati Nedo pa ću s njim.”

Premda, kofol, nije bilo puno vremena, Robi je želio kafu. Otišao sam u kuhinju da je pravim, a on se dogegao za mnom i stao na vrata. Osjećao sam njegov pogled na sebi i osjećao kako me probija od toga znoj; nije bilo teško zaključiti da slijedi neka smaračina, posebno u  kombinaciji sa onim “nosim ti lijepu vijest”

“Kakav je posao, taj u izdavačkoj?”, pitao je ujko. 

“Urednik”, ispalio sam. 

Ujak Robi nije bio knjiški tip. Nikada ga nisam vidio sa knjigom u ruci, a ono malo knjiga što ih je držao u stanu služile su mu kao ukras. Zato je i sada stajao zbunjeno, kao čovjek koji bi rekao nešto pametno, ali ne zna o čemu je riječ.

“Misliš kao - šef”, ispalio je, “u štampariji…”, doda tiše.

“Šef nad tekstom”, objasnio sam mu, “urednik je osoba koja se brine da ono što u štampu ide ne bude sranje.”

“Razumijem”, reče ujko kao čovjek koji ne razumije ništa.

Nastupi tišina, nezgodna jer liči na gubljenje vremena. Uzeo sam telefon i otvorio čet u kom sam pisao samom sebi ono što ne treba zaboraviti. Napisao sam: “Nemoj kasniti.” i dobio notifikaciju, kroz koju otvorih isti čet i malo se kao zabrinuh, da vidi Robi. Sipao sam mu kafu i dodao šolju uz značajan pogled. 

“E pa dobro onda”, reče on, “to je, pretpostavljam, bolje nego da si za mašinom. Ako ti se ne svidi Šemso će te rado primiti da budeš kod njega u štampariji. Dao sam mu riječ da si ozbiljan.”

Način na koji je to rekao, posebno posljednja ujkina riječ, to je bilo tačno ono za čim sam žudio: da me se shvati ozbiljno. Pogledao sam ga u oči i odgovorio što sam ozbiljnije mogao: “Hvala.” 

Htio sam i da ga uhvatim za ruku i muški stisnem, hvala bogu što nisam. 

“Kako si to našo?”, upita ujak. 

“Nikako. Sami me zvali. Preko onih tekstova što sam pisao prije. Kažu sviđa im se moj stil.”, rekao sam i osjetio kako me svog obuzima nekakvo ozbiljno veselje; sviđala mi se ideja da su me zvali zato što im se sviđa stil. 

Robi je krivio glavu i čudio se. Iako sam nije bio čitač poštovao je knjige i ljude koji ih poznaju. “Neki ljudi su na tome vidjeli finih para”, reče. 

“Vidjećemo sve na razgovoru”, rekoh ozbiljno, “neću ništa da pretpostavljam kad je riječ o poslu. Samo činjenice, crno na bijelo, de facto, ne zanima me drugo.”

“Tako i treba”, odobri ujko.

“Nije da se hvalim ujko, a i u književnosti nema najboljih, već svaka ptica svojim glasom pjeva… Ali ja sam vratio u bh. publicistiku starinski zapadnjački stil, iz vremena kad je isti bio istinski velik i… I mogu ti reći da sam primijetio kako mi to prolazi gdje god da sam poslao. Ne znam samo šta mi bi da se ne oslonim na to prije. Odavno oni mene zovu, ne samo Svjetlost, nego manje-više svi.”

Još sam htio da mu govorim u tom stilu, ali prekide me ujko: “Da ne zakasniš na razgovor?”

Bilo je dvadeset do jedan. “U petnaest do trebam krenuti”, rekoh.

ROMAN BEZ IMENA - treća glava

 

3.

Poslije tih epizoda volja za bivanjem slavnim piscem me je prošla. “Trideset ti je godina”, govorio sam sebi, “krajnje je vrijeme da se uozbiljiš, da nađeš posao kao svi normalni ljudi.”

Odsjekao sam kosu i saopštio svoju odluku majci i sestri. Sestra prevrnu očima i ode u svoju sobu, a majka zaplaka, poslije čega me poljubi u čelo i stade mi milovati lice, od čega i sam počeh plakati. 

Bilo mi je žao mame. Čitav život je podredila sestri i meni, da nas izvede na pravi put, pri čemu je zbog mene imala tek polovičan uspjeh. 

Sestra je završila elektrotehniku i zaposlila se tako da mama ne mora više raditi, ali ona je i dalje radila, pravdajući se da nije stvar novca, nego principa. “Rad je stvorio čovjeka, a nerad nije stvorio gospodina”, govorila je, “nerad je stvorio glupana.”

Očiju punih suza zakleo sam joj se da je kraj mojoj donkihotariji, da nikad više neću pročitati niti jedan roman, pa ni kratki odlomak, jer da to od mene pravi - čemu tajiti - ne budalu, već budaletinu.

“Ne!”, uskliknu mama, “To što radiš je divno, samo što sve mora imati svoje vrijeme i mjesto. Uveče poslije posla ležati i čitati knjigu, šta ima ljepše od toga?”

“Paaa, znaš šta…”, rekao sam, “U pravu si sto posto.”

“Srećo mamina”, kroz plač će mama, “ja sam znala da ćeš se ti dozvati, ne pitaj me kako, ali sam znala… Sve će biti drugačije kad nađeš stalni posao, vidjećeš i sam. Plata, kolika je god, to daje oslonac u životu - možeš da planiraš, što nije malo.” 

To me malo žacnu, jer sve i ako nisam imao posao i platu, nije da nisam ništa radio i nikako pare zarađivao. Nisam joj za to ništa rekao, nisam želio kvariti trenutak, ali ubrzo sam se izgubio, izašao na sport. 

Razmišljajući o načinima da se čovjek uozbilji jedan od zaključaka koje sam donio bio je da na skejtu nema više zajebancije, glupiranja i sjedenja dužeg od minute, već da to sada mora biti ozbiljan trening, unaprijed osmišljen i zatim realiziran. 

Jedan od ciljeva koje sam sebi zacrtao bio je bs noseslide duž čitave žardinjere ispred Narodnog pozorišta. Visoka i dugačka ivica od crnog mramora, koja prema kraju postaje sve viša, privlačila me otkako se napravila, ali nikada se nisam prihvatio realizacije u pravom smislu riječi. 

Prvi put kada sam otišao da probam ozbiljnije stekao sam dojam da mi želja nije nerazumna te da mi se isplati u to ulagati trud. Ako to snimim otpočetka do kraja, mislio sam, ako na kraju još ubacim shoveit, tada nije nemoguće ni da to objavi Thrasher, svjetski magazin broj jedan za ulično skejtanje, a ako ne oni, onda Free skate mag, pa i to dobro. 

Misao da uđem u historiju kao prvi bosanski trešerlija činila je da me stane podilaziti jednaka jeza kao na misao da u fraku otvaram književne večeri i sajmove po Njemačkoj i Francuskoj. 

Da bih ostvario svoj cilj prvo što sam trebao učiniti bilo je da naučim bolji noseslide, kako da mu stanem na sami vrh nosa, gdje se i stoji za te duge slajdove. 

To sam vježbao ispred Akademije likovnih umjetnosti, gdje su bile najbolje ivice u gradu. Iz dana u dan pomjerao sam granicu preslajdanog komada i tako budio nadu da ću na cilj stići brže nego što mislim, a mislio sam da će mi za punu žardinjeru trebati između 2. i 4. godine, ili bolje reći osjećao.

Stigavši na Akademiju zagrijao sam se i razgibao, nakon čega odmah krenuh sa slajdanjem, koje od starta krenu odlično - iz prve preslajdah neka četiri metra, a to je bilo više nego ikad. 

Raspalilo me to i dovelo u ono stanje uma kad osim mene, skejta i ivice ne postoji više ništa, ništa osim lažne, ali snažne, najsnažnije vjere da od mog uspjeha ili neuspjeha zavisi sudbina svijeta. 

Zastao sam i prepustio se svome svetom duhu, a njegove raznobojne magle stadoše da se zgušnjavaju i obrazuju u jasnu iluziju: odjednom se ispred mene ukazaše američki predsjednik Bajden i ruski Putin, obojica zabrinutih lica i sa nadom u očima za koju možeš reći da je posljednja po ustima čiji su krajevi spušteni ka dole.

“Sine…”, započe Bajden, a Putin odmah za njim: “Slavenski brate!”

Nije mi to bilo prijatno, odmah sam znao da će mi nešto tražiti, a nije bio trenutak za ispunjavanje želja nemoćnim - kad bi čovjek tako ispunjavao svima želje, onda ne bi imao vremena ni da jede, ni da spava, a kamoli skejt da vozi. 

Primijetili su to i oni, i pokunjili se, što moje meko srce nije moglo podnijeti, odmah sam načinio ljubazno lice i progovorio svojim najbaršunastijim glasom: “Izvinjavam se na lošem izrazu lica”, rekoh da ih umirim, “to nije zbog vas, nego jutros pojeo neku tunjevinu pa me stomak… Ma, nebitno! Kažite vi meni šta ste trebali?”

Da skratim dugu i dosadnu političku priču, reći ću samo da je poenta bila kako je svijet na pragu nuklearnog rata, te kako je sve u mojim rukama, ili bolje reći nogama, jer sila koja je spašavala svijet zvala se bs noseslide dužine 6m, dakle još dva. 

Premda je odgovornost bila velika, nikad veća u mom životu, nisam je se uplašio, a jedino mi je bilo malo krivo što nemam 33 godine kao Isus kada se je krstio, jer cijela mi je ta epizoda bila nalik na nešto što bi se moglo nazvati “vatreno krštenje”, iako nisam pravo ni znao etimologiju te sintagme.

Da bih uspio u svojoj misiji trebalo mi je brzine više nego ikad, za šta je opet trebala dodatna doza hrabrosti. 

Potražio sam je, sa jedne strane, u glumljenju pred samim sobom da su se događaji iz mašte odigrali u stvarnosti, a sa druge u muzici. U to vrijeme sam nekako najviše slušao hrvatski rokenrol, u kom je bilo dosta takvih pjesama. Na kraju sam se odlučio za vinkovačke Kojote i njihov moćni refren:

Ja znam sve, ja mogu sve

I niko ne može srušiti me

Tako nafuran sačekao sam trenutak u kom nema prolaznika i zatrčao se iz sve snage, a zatim bacio skejt pod noge u skoku u dalj, padajući u top speed.

Bio je to prevelik zalogaj, nisam bio naviknut kidisati na ivice tako brzo i nisam znao ispravno ocijeniti trenutak za skok. prekasno sam skočio i zapeo skejtom za strehastu ivicu, ispalivši sebe samog naglavačke kao strijelu. 

Nisam se udario čuno, nosio sam odjeću 50% poliester u kojoj se čovjek na granitu  kliže, ali pao sam porebarke i izbio vazduh, što je znak da je vrijeme za cigaret-pauzu.

Zapalio sam i ponovo se sjetio svoje uobrazilje sa predsjednicima. Više nije bila smiješna, nego pomalo i zabrinjavajuća. Pomislio sam da će me sutra tako nešto spopadati i na poslu, ili za volanom, pa sam se zabrinuo kako nema ništa ni od prijeko potrebnog uozbiljenja. 

Bi mi drago da je mrak, da me ljudi ne vide kako me boli i kako se stidim. 

Mrak u mraku, to je još bilo podnošljivo. a ono što nije bilo podnošljivo bila je pjesma od Kojota: do maločas inspirativni refren sada je zvučao kao gruba rugalica. 

Promijenio sam ih za Sade, ali nisam htio čuti “Smooth operater”, već noviju pjesmu “King of sorrow”. 

Bila je to tužna pjesma, nisam joj još uvijek bio proniknuo u tekst, ali patos u Sadeinom glasu sam osjetio - nikada me nije izdao - a i refren je bio ponavljanje riječi king od sorrow, sasvim dovoljno da se čovjek poistovjeti i tako otvori za bolji i ljepši doživljaj. 

I stvarno, što sam duže slušao tužnu pjesmu, dostojanstvo u ranjenom glasu Sadeinom, to se osjećaj stida više pretvarao u osjećaj ponosa, u samosvijest da ja sa skejtom na ulici ne pravim od sebe budalu, već se bavim sportom i usput održavam živim plamen jedne lijepe vještine i kulture, u kojoj Sarajevo inače podjednako grdno zaostaje za Istokom i za Zapadom. 

Bacio sam cigaretu i vratio se na skejt. Nisam više jurio, vježbao sam svoj noseslide polako, vodeći računa više o ljepoti stila nego o dužini slajda. 

I stvarno, čim sam se tako umirio i brzinu prilagodio, skokovi su mi postali ljepši i sa više kontrole, a tim sam putem stigao i do novog skejterskog otkrovenja, do susreta sa činjenicom da ne treba toliko brzine koliko tehnike, tehnike i voska, kako bi se noseslide otegao duž cijele ivice, pa kolika god bila. 

Jednom kada sam progledao, nije mi više trebalo puno kako bih preslajdao ivicu kod Akademije do kraja. Stvar je bila u tome što sam prije prenisko skakao, što sam se takoreći uspinjao sa skejtom na ivicu tamo gdje je trebalo pasti s neba. 

Kad sam sastavio tri zaredom proglasio sam trik riješenim, a sebe spremnim za žardinjeru. 

Bio sam izuzetno zadovoljan sobom, osjećao sam se kao pravi, zreli muškarac, koji zna šta hoće i ima načina da to i ostvari. 

Onda su naišla su dva policajca, stari i mladi. Mladi je prvi uzeo riječ i obrukao se, uopšte se nije moglo skontati šta pokušava reći. Stari je uletio da mu pomogne: “Momak, kako moreš biti tako nekulturan? Ko te učio da dolaziš na objekte?”

ROMAN BEZ IMENA - prva i druga glava

 

1.

Odluku da postanem pisac donio sam jednog dana, poslije čitanja jedne smiješne knjige. Bilo je to nešto najsmješnije ikad što sam čitao, u čemu su se lijepim, tzv. književnim jezikom, opisivali ljudi i ljudske nepodopštine. 

Bila je to knjiga ruska, izašla još prije dvjesto godina, ali ono što je prikazivala držalo je vodu i danas, pa me to navelo na pomisao da i ja napišem isto, samo u moje vrijeme. 

Da bih to mogao uraditi, najprije je valjalo proučiti kako je to uradio Nikola, pisac te najsmješnije knjige ikad. 

Na internetu, gdje sam tražio prvo, o tome se nije moglo saznati puno. Tekstova o Nikoli je bilo dosta, ali ni u jednom se nije govorilo o načinima njegovog stvaralaštva, već ili o tome kako je bio društvena zvijezda, ili o piščevoj nacionalnosti, zaglavljenoj između ukrajinskog porijekla i ruskog života. 

Tek u biblioteci uspio sam pronaći nešto više o predmetu svog interesovanja, knjigu naslova “Pesnik Mrtvih duša”, u kojoj je dat čitav Nikolin život, pri čemu je najveći dio bio posvećen nastanku baš te moje knjige. 

Bilo je to interesanto, ali ipak zabrinjavajuće iskustvo, jer ono što sam saznao bilo je dosta drugačije od mog primjera, zbog čega se nisam mogao ni poistovjetiti sa Nikolom do kraja, a kako onda pisati kao on?

U nastojanju da mu se približim što je moguće više učinio sam ono što mi je bilo najdostupnije. Nisam imao provincijsko porijeklo i nisam prvo naučio neki drugi jezik umjesto bosanskog, ali sam imao rokersku kosu do ramena. 

S Nikolinom slikom u džepu otišao sam u frizerski salon i zatražio da me se tako ošiša. Frizerka Mujesira nije bila za to, rekla je da ću izgledati kao budala, ali ja sam se od čitanja već bio malo promijenio, prosvijetlio takoreći, pa sam rekao teta Mujesiri: “Samo vi mene ošišajte prema slici i ništa ne brinite”, pomislivši u sebi da je tako nešto slično proživljavao i Nikola, to ruganje neprosvijetljene svjetine, za koju sam saznao još jedno ime baš od Nikole - priprost puk. 

Sa novom frizurom na glavi osjećao sam se puno bolje. Istina, moji oči, nos, usta i brada nisu bili kao kod mog uzora, ali frizura je bila identična, ista oblikom i bojom, pa sam otuda ipak osjećao da sam u neku ruku isti kao Nikola.

Teta Mujesira bila je u pravu kad je rekla da će ljudi u mojoj novoj frizuri vidjeti budalu. Ja sam mislio da će takvi biti samo moja familija i oni najgori seljaci, kojih u gradu, istina, ima oko 50%, ali nekoliko dana šetanja nove frizure bilo je dovoljno da shvatim kako sam vjerovatno jedini čovjek u Sarajevu koji u takvoj kosi vidi znake naročite pameti. 

Bilo je još samo jedno mjesto na kom nisam bio, a koje mi je izgledalo da bih tu mogao naići, najprije na razumijevanje, a zatim i na ozbiljno shvatanje. Primijetio sam da sam za tim ozbiljnim shvatanje nekako počeo žuditi više otkako sam se pripremao da postanem slavni pisac. 

To mjesto sam našao na internetu, a zvalo se restoran “Dom pisaca” i izgledalo je prilično fensi. Pročitao sam da tu stoluje “Društvo pisaca Bosne i Hercegovine”, pa je i to doprinijelo mojoj nadi u neko bolje i ljepše prepoznavanje. 

Zbog svega toga sam se posebno priredio za odlazak tamo. 

Imao sam u jednom ormaru odijelo mog pokojnog dede, koji je bio čovjek direktor banke, pa ostavio iza sebe i to jedno posebno fino odijelo, pravo pravcato ruho, što se presijava na plavo i ima bijele štrafte, a koje je meni savršeno pristajalo jer sam stasom bio isti deda. 

Obukavši ga, učinilo mi se da mi ni frizura više nije tako debilna, a potrošio sam i sat vremena gledajući se u ogledalo, ne toliko zbog izgleda, koliko što sam se zanio u imaginarni razgovor sa članovima Društva pisaca, slikom i prilikom onoga što se naziva otmjenom gospodom. 

Izlaskom na ulicu, kako sam i očekivao, pobudio sam veliku pažnju komšiluka, koji nije navikao da me gleda ni u kakvim odijelima, a posebno ne u tako svečanom. 

Iako sam znao da je sve to sprdnja, svejedno sam se osjećao polaskanim kad sam vidio ljude kako se takmiče ko će mi dati gromkiji epitet, pri čemu mi se najviše svidjelo “plava ptica”, kako me nazvao stari pjano sa bijelim okom. 

Spuštajući se prema tramvaju guglao sam riječi plava ptica i našao neke balkanske gluposti, ali kada sam preveo na engleski ispalo je puno bolje, ispao je automobil s kojim je 1935. voženo skoro 485 km/h. 

Vidio sam u tome simbol vlastitog munjevitog uspjeha, pa u tramvaj uđoh pitajući se nije li ono bijelo i za ovaj svijet slijepo oko zapravo veoma oštro kad je riječ o nevidljivom? 

U tramvaju sam razmišljao ponovo kako mi se bolje predstaviti, da li sa “Petar Zelenko, književnik”, ili sa “Petar Zelenko, pisac”? 

Književnik mi je zvučao bogdu kulturnije, ali to me bacalo u novu dilemu, treba li mi da sam od početka karijere kulturniji? Neću tajiti da sam od književnosti očekivao i novac, a u tom kontekstu rijetko šta da je slabije od kulture; bar kod nas je tako, raja voli ruralno u svakom smislu, posebno u gradovima. 

Iz tih misli prenu me dolazak revizora. Bio je malena rasta i drčnog izraza lica, no ono po čemu je njegovo prisustvo bilo najupečatljivije bilo je nevidljivo: dezodorans Unisex. 

Za kartu je pitao nosom, podsjetivši me na osnovnu školu, na jednog druga koji nije učio nikad ništa, pa kad je pismena ili kontrolni tako čitav čas. 

“Dobar dan”, odgovorio sam sa sviješću mladog gospodina.

“Đe ti je karta?”

“Nemam.”

“Lična karta.”

“Nemam.”

Gledao me nekoliko trenutaka, tačno sam vidio kako mi odmjerava frizuru. 

“Gdje živiš ?”, reče on. 

Bio sam iznenađen tim pitanjem, na koje nisam želio da mu odgovorim. “Ja sam književnik”, rekoh da nešto kažem. 

To ga je zbunilo još i više, pa je samo odmahnuo rukom i produžio. 

“Mužik”, pomislio sam, “sporedni lik. Mogao bi u jednoj epizodi da se pojavi kao lik koji sjedi na suncu ispred suncobrana i pije vruću vodu iz kanistera.”

Tramvaj se zaustavi i otvori vrata. Niko nije ušao ni izašao. U posljednjem trenutku prije nego će se zatvoriti na njima se ukaza mali revizor, sada sa kezom kao da snima reklamu. “Sretno, Jagomirac!”, reče sa srdačnošću osobe s posebnim potrebama. 

“Neće piti vruću vodu iz kanistera”, pomislio sam, “taman da mi roman bude, izmeđuostalog, i gej frendli.”

2.

Restoran “Dom pisaca” iz stvarnosti imao je malo zajedničkog s onim sa interneta: u stvarnosti je to bila još jedna napuštena zgrada, koju malo po malo osvaja priroda, biljni, životinjski i ljudski bez kuće svijet. 

Nekakva ne sasvim jasna, ali izuzetno snažna šuha govorila mi je da uđem unutra, da me tamo nešto čeka, neke zaboravljene mastionica i pero od slavnog pisca koji je umro, ali mu duh luta Zemljom još uvijek i neće prestati sve dok drugi ne prihvati za prokleti pribor. 

Onda će umrli pisac slavni poći na sedmi nebeski kat, a proklet će biti taj koji je prihvatio, pa će i on biti slavan i kad umre neće ni u raj ni u pakao, već tu gdje je sve vrijeme i bio, samo sada bestjelesan; nisam bio siguran da ne bih volio biti tako proklet. 

Obišavši lijevo i desno, uočio sam u jednom portalu rupu dovoljno veliku da se provučem, još privlačniju jer je bila visoko. Bavio sam se sportom i volio životne situacije u kojima se vidi da se isplati biti sportista. 

Zid je bio kameni, lako se bilo popeti, ali pri ulasku, pazeći na strašne staklene zupce, nekako sam previše raširio noge i čuo kratak zvuk pucanja starih pantalona. Bilo mi je to krivo, ali ne zbog pantalona, nego što će mi se u povratku vidjeti gaće kako ne bi trebalo da se vide:  preko guzice. Srećom, imao sam crni veš pa se nije toliko ni primijetilo. 

Unutra je bilo puno smeća, a najviše kesica iz pekare, kojih nikad nisam vidio toliko odjednom: kao da je cijeli grad tu dolazio baciti svoju pekarsku kesicu. 

Prošnjuhao sam okolo, ali sve što sam uspio naći, pored tog smeća, bila su osušena govna; jedno jedino u kom je ostalo još malo svježine ubacio sam u jednu pekarsku kesu i pri tome pomislio: “Sve je to književnost.” 

Pokušao sam, pomoću neke lajsne, naći ukleto pero, ali mi se nije dalo previše razgrtati jer se dizao smrad, a i zato što u takve stvari ne mogu vjerovati dugo, tek koliko treba da se čovjek malo poigra. 

Na komadu razbijenog ogledala, s tim frizurom, odijelom i lajsnom, sam se sebi učinih smiješnim, po prvi put otkako sam se ošišao. Bacio sam lajsnu i dohvatio krhotinu s namjerom da se šišam dalje, od čega odustah kad vidjeh da je ne mogu stisnuti kako treba, te da su po njoj i neke žute mrlje o kojima ne želim razmišljati; bilo mi je dosta Doma pisaca. 

Za kraj sam se i ja popišao, gledajući da makar malo spljoštim i sparušim nešto od tih tolikih kesa, da ostavim iza sebe makar malo urednije. Glas u glavi mi reče da trebam neko liječenje, a odmah sam znao i koje: terapija se zvala “što dalje od Doma pisaca, uopšteno od objekata u kojima se nužde vrše na pod”.

Na povratku kući uhvatio sam sjedeće mjesto do prozora, u debelom istanbulskom tramvaju kog zbog težine nisu smjeli potjerati brže, jer je to na tankim sarajevskim šinama otvaralo kočioni autoput, potencijalni fijasko širih razmjera. 

Volio sam njegovo sporo truckanje, posebno buku koju je pravio, nalik na grmljavinu u daljini, u kojoj kao da je odjekivao sjaj nekadašnjeg carstva broj jedan, u kom je Sarajevo predstavljalo zapadnu Evropu. 

U glavi mi je bio sultan Fatih, moj omiljeni, kog sam oduvijek zamišljao kao sebe sebe sama, samo s brkovima, u grimiznoj, tirkiznoj i skarletnoj svili i fesom na kom su dijamantski mjesec i zvijezda. 

Ta kombinacija Fatiha u glavi i Sarajeva pred očima učinila je da se počnu rađati književne misli. 

Započeti karijeru sa osvajanjem Konstantinopolja, najduže branjene tvrđave u historiji, a onda nastaviti na Moldaviju, Srbiju, Bosnu, šta je to? Skuplja pita, neg’ tepsija, eto šta. 

U tom trenutku tramvaj je prolazio pored pekare “Ravena” na Malti, podsjetivši me da veliki Fatih također nije bio bez poraza: i njemu su ga zaprdili, izmeđuostalih i Albanci na čelu sa velikim Skenderbegom, koji ne samo da ga je nadmašio na bojnom polju, već i u zadužbinama: više sreće svijetu, pa može se reći i muslimanima, donio je Skenderbegov konjak, nego sve Fatihove zadužbine. 

Sinu mi ideja - Fatih pod šatorom u Bosni, sjedi i misli se: gdje sam to došao i na koga sam digao toliku vojsku? 

To je bilo tako Nikolasto da sam refleksno ustao i zgrabio za rukohvate iznad glave sa željom da se prevrnem, ali nisam to učinio jer sam se sjetio pantalona. 

Ono malo ljudi što je bilo u tramvaju gledalo me širokim očima, vidjelo se da nešto očekuju. Skupivši noge, obratio sam im se: “Dame i gospodo, ja sam pisac.”

Svi skrenuše pogled. Seljaci, pomislio sam, usmena književnost. Ljudi dobri, vrijedno i pošteni, no ipak grdno zaostali, nisu za da se čovjek pred njima stidi. 

“Još tri mjeseca me možete vidjeti u tramvaju, a onda izlazi moj roman i dolazi BMW Z3.”, rekao sam. 

Ljudi su gledali negdje daleko, onako kako se to radi pred nekim ko je sasvim bezopasan. 

“Sultan Mehmed Fatih, veliki Osvajač, tema je tog mog romana, zbog čega iza mene stoji cijela Turska, predsjednik Erduan…”

Ušutio sam i ponovo sjeo jer je tramvaj pristizao na stanicu, gdje je mogao ući neko moj. 

Istovremeno počeh osjećati veliki stid, nekako me u isto vrijeme stigoše misli da su mi pantalone pukle i da sam održao govor u tramvaju, uz trolejbus glavnoj pozornici svake budale u gradu. 

Odjednom više nisam mogao izdržati prisustvo ljudi, svjedoka moje bruke. Pošao sam izaći u posljednjem trenutku, vrata mi se pođoše zatvoriti pred nosom, ali ja ih otvorih silom i izletih, pravo pred kepeca revizora koji mi je rekao da sam Jagomirac. 

Vidio me i napravio ozbiljno lice, kao da se ne poznajemo.

“Izvinite, gospodine”, rekoh što sam mogao učtivije, “da vi niste Ahmet Hromadžić?”

Osvrnuo se oko sebe kao blentav. “Znamo li se?”, upita iskolačenih očiju. 

“Vi mene ne znate, ali ja vas znam. Vi ste pisac knjiga Patuljak vam priča i Patuljak iz zaboravljene zemlje. Znam da živimo u zemlji seljaka, gdje pisce ne jebu ni dva posto, ali za mene ste legenda. Ugledajući se na vas, nazvao sam svoj prvijenac Kituljak iz zab…”

Nisam stigao završiti jer je razljućeni sagovornik zamahnu rukom da me udari. Bio je tako spor da me njegov pokušaj nije ni naljutio, samo nasmijao. 

“Pa što me napadate ja sam vaš vjerni čitatelj!”, zavapio sam što je moguće teatralnije.

On je za to vrijeme stao u bokserski gard, štiteći se rukama prilazio je mic po mic, tako sporo da sam stao i prekrižio ruke.

“E haj me samo pipni da te ubijem namrtvo”, rekoh izmijenjenim glasom. 

Odmaknuo se jedan korak i nije više prilazio. 

“Hajde pičko!”, dreknuo je.

“Mrš u pičku materinu, seljačino.”, odgovorio sam mirno. 

Još je malo stajao u gradu, a zatim izvadio mobitel. 

“Policija! Želim da prijavim napad na službeno lice, tramvajska stanica Čengić Vila, napo me neki luđak…”

Stajao sam mirno i pravio se da nemam pojma šta se dešava. 

“Evo ga tu, prijeti da će me ubiti, pošaljite patrolu…”

Nisam želio biti otjeran, ali onda sam se sjetio svojih frizure i odijela, svih predrasuda prema tome, koje me nagnaše na bijeg. 

Ako ništa otišao sam polako, poput gospodina koji se šeta.