ponedjeljak, 21. travnja 2025.

DVADESET PRVI ČETVRTOG



Svakog gosta tri dana dosta, veli poslovica stara, a toliko je tu bio i čačanski skejter Stefan.

Stefa nije naporan gost i za njega poslovica ova kod mene ne važi, ali mora čovjek na posao sutra, autobus za Čačak samo je jedan u danu, tako da je otišao 

 On je na ulicama Sarajeva grada izveo neke od trikova kakve ovde ne radi niko, a ne skejta se tako ni u Beogradu, ni u Novom Sadu, nego možda samo Tokio, Berlin, tako te metropole gdje je skejtera na desetine hiljada. 

Uz njega je i meni došla inspiracija za wallride, kojih je Stefa opalio nekoliko po gradu, bilo ih je i od preko metar visine. 

Palo mi je u čast i da snimim najčudniji rock’n’roll na skejtu ikad, kog je Stef izveo s rukama na podu, na zidu visine preko dva metra. 

Hoću li doživjeti da sjeme skejta što ga razbacujem tu, na dnu provalije ispod Trebevića, izraste u vrt čiji će cvjetovi i  plodovi biti videografisani za potrebe čitavog svijeta? 

Možda je došlo vrijeme i da se proba izmisliti vlastiti trik? 

S tim u vezi u glavi mi odzvanjaju riječi prostačine starca, koji je, vidjevši me gdje skejtam, muklo uskliknuo: “Nabi’ ti to na kurac!”

Još nemam pojma kako to izvesti, ali imam ime triku: dickflip.

Samo to ime sugerira da bi trik trebao izgledati kao kurčevi kikflip u doslovnom smislu riječi. 

Nekako ga valja zahvatiti dok je u zraku, okrznuti s onom stvari u pocket da se rotira i zatim skočiti na njega prije nego padne. 


***


Idem po malog Sergejca, koji će dobiti još jednu malu stand up komedijicu da odigra, naslova “Ode beba u vrtić skejtom”, uz pjesmu “Get up, stand up”. 


***


Odskejtao je Sergej mene, a i ja sam njega.

Bilo mi je to ispočetka bezveze, ali sada sam pobijedio stid i počeo gurati kolica dok guram sebe na skejtu - voli to i Serjoga, posebno kad idem pored umjesto iza njega. 

Dobar sam tempo uhvatio odjutros, isplatilo se ustati sat ranije - još nema ni devet, a ja stižem na posao i ako bude sreće - samo ću još jednom morati doći ove hefte. 

Sada sjedim na klupi na kojoj, mislim, nikad prije nisam sjeo: dio je ona stare, davno prohujale betonske galanterije iz doba careva i kraljeva - ne znam je li je “platio” Habsburg ili Karađorđević, ali vrijeme joj je dosta učinilo, pa tu u ćošku došla kao neka uspomena da je prohujalo i kraljevsko odavno.

Da li na onome svijetu, možda, ljudi žive isto kao na ovome?

Ako da, sada ih je na nebu dosta koji su izgunuli, simbolički, za tu klupu, a za šta su možebiti posthumno nagrađeni sa kakvom željeznom medaljom, čiji status glavića-kapitalca dodatno podcrtava jadna pozlata za siromašne.

Pitam se da li ti ljudi i na nebu glancaju te svoje medalje - znake silom promašenog života?

Bolje je glancati glavić, isplatnije.


***


Vijesti o Merivi su stigle i nisu najbolje. 

Moja draga drugarica trokira, pljuje gorivo kao ja šlajm. 

Može biti da su dizne - ne pitaj koliko je to para.

Naravno da sam rekao majstoru da pravi, da poskida i pošalje na ispitivanje, pa da javi gdje smo i šta smo. 

Život je to. Valja radit kao konjić da bi imao osnovno, koje ti definitivno neće priskrbiti ne ugled, nego ni osnovno poštovanje društva, ali moraš biti svjestan da je i takav život milion puta bolji od života kokuznog, naglavićanog.


*** 


Nego da napišem i šta banalno, kad sam već odlučio da danas ne budem skejter - možda malo večeras, ali sada definitivno ne, moram malo pustiti noge na miru.

Prethodni vikend bilo je puno skejta, samim tim i klope. 

Bilo je ćevapa, kremenadli i vrata, bilo je povrća, salate i voća, a jeli smo i slatkiše, uglavnom puding, griz, sutliju i te stvari. 

Da se ne pravim bolji nego što jesam - razmišljao sam sinoć u krevetu šta će s tim biti do jutra? Hoće li se svariti, hoće li tako svareno htjeti možda van?

Da se tako nešto dogodi u vožnji, ne bi bilo nerješivo, ali opet bolje da se ne dogodi, jer onda možda zakasnim, pa mi se u gradu unervozi beba.

Te smeđe misli, koje su noć prije bile posljednje, osvanule su sutradan kao prve - tačnije kao osjećaj tereta u stomaku, koji je srećom ostavljao dojam stabilnosti, tako da sam mogao po Sergeja poći u miru. 

Obavio sam bebu, obavio i ankete, a taj, da ga nazovemo planinski masiv, još se nije bio pokrenuo, tako da u povratak pođoh lako, ali na pola puta, tamo negdje kod Pofalića otprilike, stadoše se pomjerati tektonske ploče u stomaku, proizvodeći tihu grmljavinu iz koje se dao naslutiti skorašnji epilog. 

O tome se kod nas slabo priča, ta je priča k’o biva za prostake, a ja baš mislim da nije, nego da je to ozbiljna dramska priča malog čovjeka. 

Znam, mali ljudi prvi ne daju da se ta istina o njima otvoreno kaže, oni se prvi osjećaju svi odreda rođeni za nešto više i bolje, ili makar za da nikad ne kažu kako jest. 

Ja, opet, kao neko koga su puno više odgojile knjige, nego društvo, izrastao sam u malog čovjeka naopake naravi, što hoće da iznosi i pokazuje svoje onakvim kakvo jeste, a neće da laže, da se pravi boljim ili gorim nego što jeste. 

Zato i sada otvoreno kažem - da, jeo sam u nedelju k’o konj, i da, zabrinuo sam se na Pofalićima zbog tihe grmljavine u daljini mog stomaka, od čega mi je onda noga postala kao munja, jer gdje su Pofalići, a gdje školjke alipašinske, toaletne? 

Bila je to jedna od onih utrka sa samim sobom kad valja zapeti dobro, ali nema razloga za paniku jer je sve još uvijek pod kontrolom. 

Premda najpametniji ljudi što ih poznajem takve stvari poriču, mene ipak ne može niko razuvjeriti da moje tijelo osjeća blizinu mog doma, što pokazuje na način da se krene opuštati već kad samo stupim u C fazu, u taj kvadratni kilometar kopna što ga smatram domovinom u najužem smislu riječi. 

Iz tog razloga nisam pošao na glavni, nego na stražnji ulaz, da me pred zgradom ne bi skolili penzioneri i drugi koji me vole toliko da se ne mogu pozdraviti sa mnom kratko, nego tako dugo da čovjek u potrebi mora ići na zadnji ulaz - jer to su sve ljudi koji su u neka doba najprije čuli da sam ja nekakav pisac, a onda im je to bilo puno puta i u novinama, i na televiziji, pa su me tako kao pisca i primili, što ovako možda zvuči lijepo, ali uistinu uglavnom nije. 

Previše ljudi misli da je pisac osoba koju zanimaju SVE priče, a uz to i da je baš njihova priča ona zanimljiva; mislim da neću pogriješiti ako kažem da to osjeća svaki muškarac čija priča sama od sebe ne može navesti ama baš nikoga da je sluša, dok su žene u krivom tumačenju vlastite nezanimljivosti još luđe - one u tome znaju prepoznati i nadnaravne atribute za sebe, pa završe kao neko ko ostavlja poprilično lud dojam. 

Ponekad za to i imam snage, ali sigurno ne onda kad dolazi do tektonskih gibanja u stomaku, a ja još povrh svega trebam i na posao. 

Malo napeto jeste bilo na stubištu - valjda blizina šolje, osjetio organizam - ali ništa što ne bi stalo u tri graške ledenog znoja, koliko ih je izbilo prije nego ću doći do željene… Eto reći ćemo šalice čaja, jer nisam ni ja sad baš toliki konj, da ne znam niti jedan detalj u nezgodnoj priči umotati tako da ispadne ljubak.

Nećemo pisati samu akciju, to bi stvarno bilo previše, ali želim napisati nešto o osjećaju oslobođenja, što zahvata one koji su se upravo iskipali poput nekih šlepera, zbog čega se tako bojažljivo osvrću iza sebe, u strahu da ne zateknu navedenu šalicu napunjenu poput neke korpice što čuva kolač mafin. 

Koliko god bilo čovjeku u životu teško, još će mu teže biti ako mu se uz to još i sere, ali zato i malo lakše kad god se posere. 

I meni je bilo danas, ali sam onda odradio smjenu u jebenom Skejtu i sad se opet osjećam down, down, down…


***


Često razmišljam o Čehovljevom opažanju o usamljenosti, kako ista nastaje ne onda kad nemamo društva, nego onda kada smo u društvu pred kojim ne možemo govoriti o onome što nas zanima.

Puno je ljudi koji provode vrijeme u društvu, a uz osjećaj duboke usamljenosti, umotan u ambalažu od teške dosade. 

Premda se dobro držim kao vuk samotnjak, ponekad se i ja nekako smanjim, pa želim da imam društvo, jer u društvu je čovjeka manje strah.

U tim trenucima slabosti imao sam prilike uvjeriti se da je to zapravo izrazito loš potez, možda i najgori mogući, jer slab čovjek budi zločestu ljudsku prirodu - mnogi se stanu šaliti, dok propalice redovito misle da je stupio čas kada će i oni zadobiti neki plijen, pa navaljuju sa svojim propalim snagama, nemoćnim ali dosadnim. 

Slabom čovjeku, koji uza se nema nikog prisnog, najbolje je da spava, a kad ne može više onda da ostane ležati, sve dok ne osjeti da je ponovo snažan.

Slušajući priče starijih najprije, a zatim i kroz učenje o historiji Bosne, stekao sam dojam da je u Jugoslaviji društvena atmosfera bila neuporedivo bolja, te da je to posljedica socijalizma.

U kapitalizmu, koji prividno nudi samo nebo kao granicu, rijedak je čovjek koji ne bi bio opsjednut zarađivanjem, a kako realne prilike za to nema gotovo niko, ljudi pokušavaju dostići imaginarno finansijsko nebo tako što počnu doslovno prodavati sve, žele naplatiti maltene svaki pokret za drugog. 

Od toga su stradala ljudska prijateljstva, pretvorila se u luksuz za one što zarađuju više, što u slobodno vrijeme gledaju da troše, a ne da zarade još ili da prištede.

Krivo mi je što sam se i ja našao na onoj strani gdje je skoro pa nemoguće, ili zašto ne i samo nemoguće, imati prijatelje s kojima možemo razgovarati o onome što nam je važno. Jebeni sam šljaker i krećem se u šljakerskim krugovima, gdje je pitanje pisac, napiše li se šta? vrhunac književnog interesovanja. 

Jedan jedini pisac što ga relativno često srećem, kolega malo stariji, iskoristi to samo da ispriča izrazito antiknjiževno, uz obaveznu, sada već i deceniju staru napomenu da sam ja još mlad, te da ima vremena da se razočaram tako potpuno kao on. 

Ne mislim da je upravu, jer ja sam u književnoj propasti našao slobodu - zahvaljujući mom sadašnjem prekarnom radu (smiješno jer kao prekarni je spoj riječi previše karani), imam tu slobodu da ispadam glup svaki dan. 

A onda tu je i razlika u godinama, ja sam ipak generacija koja je sa internetom počela od djetinjstva, ne treba mi hard copy, nisam blentav da još i na to trošim pare - jebote knjiga, svak je može izdati. 

Volio bih se javiti onom profesoru, pitati ga kao čovjek čovjeka - ne misli li i on da se dobar dramski lik piše sam od sebe, da je pisac tu samo da bi ga stvorio i pustio, baš kao što Bog čini s nama, ljudima? 

On bi vjerovatno rekao da ne misli tako, pa bi i mene optužio za da sam rekao da sam bog, ali bi poslije toga može biti rekao nešto istinski mudro i praktično upotrebljivo. 

Neću saznati jer nedavno sam mu srao i to masivno, kao jutros prije posla, pa nemam obraza da ga sad pitam. 


***


Javio se glumac drugi i rekao da je tekst super. Još treći da aminuje i to će biti jedna mala pobjeda, dovoljna za skočiti u zaplet. 












Nema komentara:

Objavi komentar

DEVETI PETOG

Jutro u danu koji će me napraviti kokuzom osvanulo je mirno, sa jedva primijetnim nemirom u dubini duše, koji bi sigurno bio veći da se sino...

Linkovi na postove