četvrtak, 26. prosinca 2024.

BIJEG IZ KOKUZLUKA



U posljednjih godinu, kako su cijene krenule rasti, primijetio je Selver Propadalo, inače trgovac po zanimanju, da mu se prividno ista plata značajno smanjila, zbog čega su mu krajevi mjeseca postali  depresivniji i teži nego inače. 

Na prvu je mislio da je do njega, da je potrošio previše para na gluposti, a kada se isto ponovilo i idući mjesec, krenuo je zapisivati sve, pa je tako shvatio i da nije do njega, da on radi i troši sve isto kao i prije, nego do tih cijena, poslije čega je razmišljao kako je to mogao shvatiti i prije, bez evidencije jer je stvar logična.

Premda to saznanje samo po sebi  nije bilo da se čovjek obraduje, ipak je Selver pronašao i malo olakšanja u njemu, ako ništa u onih prvih pola sata, dok je mislio o tome kako mu je sada jasno i što se u gradu krajem mjeseca uopšteno pokvari raspoloženje, pa na svakom koraku srećeš svadljive ljude. 

Poslije toga mislio je na Emerika Bluma, kog je usvojio u duši poslije dokumentarca o njemu kao nekog svog direktora, na njegovu ozbiljnu pojavu s velikom cigarom u ruci, od koje je očekivao da će mu reći dobitnu formulu, ali sve što je drug direktor govorio bila je šutnja - kulturni ljudi se drže tako pred onima kojima ne mogu pomoći, seljaci im otežavaju tako što ispituju pojedinosti problema, a samo da bi to kasnije u uvećanom obliku mogli ispričati još nekom - pa se i Selver od te šutnje uozbiljio, i zatim takav ozbiljan nastavio  živjeti kao i prije. 

Ono što je moćni razum nametao kao najbolje rješenje, ono što drug Blum nije htio ni reći, jer ozbiljni ljudi ne pričaju o onome što ne može biti, to je bilo povećanje prihoda. “Lakše je povećati kurac nego prihode”, razmišljao je ozbiljno, “uzmi ga svaki dan valjati kao plastelin po sat vremena i vidjećeš već za mjesec, a za prihode se možeš jebati i sto godina, džaba ti.”

O povećanju prihoda nije mislio tako, za njih se čovjek morao dati u valjak cijeli, a valjak te onda izvalja toliko da se zatvoriš u puni krug - drugim riječima zguziš sebe sama, ostaneš da se pitaš gdje si bio i šta si radio, kako si se na rođeni kurac nasadio? 

No, nakon što je i treći put na kraju mjeseca iskusio kao početak gladi, u kom još nije stradala sitost, ali jeste okus, proradio je i Selverov “ozbiljni” mozak, koji se tada konačno dosjeti da u životu, osim zarađivanja, postoji i nešto što se zove štednja, a i nešto što se zove alternativa, način da zadatak bude obavljen i sa manje resursa nego što ih zahtijeva dostojanstvo klasike.  

Nije mu trebalo dugo misliti da uoči pravu priliku za štednju, jer bila je i tako jedna stvar u Selverovom životu koje se htio riješiti, a sad mu se ta odluka iskristalisala do potpune jasnoće, sad kad to više nije bilo pitanje morala, nego novca. 

U pokušaju da ne bude sam na tom novom putu, pokušao je oduševiti za istu ideju i svog komšiju i radnog kolegu Eldina, koji je bio čovjek porodični i stoga još i ranije u mjesecu dospijevao na vjetrometinu besparice. 

“Jedenje i kretanje”, govorio mu je tresući ga za ruku i sa zvijezdama u očima, “umjesto pijenje i sjedenje! To je sve što čovjek treba da bi bio sretan!”

“Mah… Džaba ti sve ako ti onaj odozgo ne da nafake”, realan je bio Eldin, kom je u boji i tonu glasa počivala težina što je svjedočila da govori iz iskustva. 

Već iste večeri, izašavši iz zgrade, pravo pred izlog kafića u kom su sjedili Eldin i druge komšije, Selver im samo mahnu, a kad ga oni nosom upitaše kamo ide, rukom im odgovori da će u šetnju.

Ta prva, kako je prozvao kokuzna šetnja, urodila je takvim divnim plodovima da je Selver za trenutak vjerovao kako je nehotice odškrinuo nova vrata u životu - vrata duševnog mira i sreće, ona vrata spokoja za kojim on kao čovjek, filozof i pisac traga već tako dugo. 

S velikim entuzijazmom pričao je Eldinu sutradan o povezanosti između koračanja i pozitivnih misli, “...kao da sam bukvalno išetao iz bijede!”, rekao je i u krupnim paradnim koracima izašao iz prodavnice, pravo pred vlasnika koji onda nije rekao ništa, a baš to je Selvera najviše i postidilo. 

“E neka!”, dočekao je Eldin, kog je uže kokuzluka stezalo tako da mu je i  misao na hodanje bila teška. 

Već druga šetnja nije mu donijela toliko spasa, vrijeme je bilo lošije i to se odrazilo na cjelokupan efekat, koji nije tada izostao jer je u džepu ponovo ostala marka i po, ali još pet šetnji kasnije, bez obzira na deset i po ušteđevine, stvorilo je od Selvera čovjeka još nemirnijeg, pa iako je racio neupitno dokazivao da je u društvu trošak, ipak je i Selveru ponekad bilo lakše da se nađe u stadu i bleji isto što i druge ovce, umjesto da sam sa sobom priča. 

Poslije toga uspio je odšetati još i osmi dan, a devetog kad pođe, po izlasku iz zgrade samo naglo smota u kafić, gdje zatim ispoštova običaj po kom onaj kog nije bilo duže plaća cijeli ceh, s čime u jednom potezu poništi cijeli finansijski efekat šetanja, napravi da ga kafe u kriznoj sedmici koštaju pola marke više, da misli o tome kako to je život. 

A da je stvarno kriza, to se nije vidjelo po onim srednjim i najbrojnijim, jer oni kukaju ili kukavno muče uvijek, već po Asku, koji je bio najbogatiji i nije kukao nikad, pa ni sada, ali nije se više ni šalio kao prije, a i Selver je prepoznao njegov ozbiljni izraz lica, pa ništa nije rekao kada je neko prokomentarisao za misaono odlutalog Aska: “Nešto smjera.”

Svijest da nije jedini, da je u istom takvom problemu, makar i samo po osjećajima, i jedan Asko, pomagala je Selveru da se lakše nosi s tom situacijom, a još više njegova neobična priroda, koja je voljela biti mimo svijeta i znala kako se to ispravno radi: moraš prvo moći vidjeti kako svi, pa tek onda možeš biti pravi mimosvijet. 

U ovom slučaju, baš kao i svim ostalim, pomoglo je Selveru najviše to što je bio fakultetski obrazovan, jer taj njegov fakultet, ako već i nije mogao obezbijediti posao i platu, bio je izuzetno moćan kad treba pronaći inspirativne riječi, bukvalno za šta god mu treba. 

Sada ih nađe kod Jesenjina:


U oluji i buri kraj nedaća svih, 

uz teške gubitke i tugu kletu, 

biti prirodan, nasmejan i tih 

najveća je umetnost na svetu.


Slijedeći Jesenjinove plemenite riječi Selver je postizao da se sam osjeća fino, pa makar i na pet minuta samo, ali je kao takav nervirao zadeverane ljude oko sebe, koji su u svakom, ma i najmanjem smiješku bili kadri da vide podsmijeh upućen njima, tako da je Selver u jednom naletu malodušnosti prepjevao voljenog Jesenjina:


U oluji i buri kraj nedaća svih, 

uz teške gubitke i tugu kletu, 

biti prirodan, nasmejan i tih 

najveća je kurčina na svetu.


To stanje opšteg nezadovoljstva, pa otuda i neprijateljstva, kog filozofija i književnost nisu mogli ublažiti, prije raspiriti, imalo je početak svog kraja sa prvim u mjesecu. 

Prvi bi se razrahatili oni koji rade po firmama što plaćaju prvof, koji bi se te večeri u kafiću pojavili ako ne u sjajnom, onda bar u mirnom i staloženom  raspoloženju, pa bi tu mogao vidjeti i da to nisu ljudi ružni uopšte, nego kokuzluk ih namršti i nagrdi, a bez tih grimasa svi izgledaju potpuno normalno, neki bogme i lijepo. 

Da, bio je to trenutak u kom se ljepota vraća u društvo, a zajedno s njom i Selverovo zasluženo poštovanje, jer s malo para u džepu otkrivala se još jedna lijepa istina o komšiluku: iako nije volio čitati knjige, itekako je volio književnost, pa samim tim i Selvera, koji je pamtio cijele pasuse i stranice iz lijepih knjiga, a nije ga se moralo nagovarati da ih izgovara glasno, sa svojim kao kod glumca izvježbanim glasom, što su ljudi iz kroz medije nametnutog im divljaštva osuđivali, ali tek nakon što sve pozorno saslušaju. 

Činio je to Selver sa onom vatrom što je u sebi nose svi prokletnici ovoga svijeta - dakle neumorno i uvijek do kraja snage - u čijoj duši zauvijek cvjeta sjeme nepokornosti, jer iako je ovako glumio Horacija i Katula, Teofrasta i Tita Lukijana, iako je volio pričati do u riječ isto ono što su pričali Bokačo, Rable, Servantes i drugi čiji spisi o ljudskom životu dominantno emituju Svjetlost, ipak se on u dubini duše od svih pjesama najviše pronalazio u “Krivo usmjeren”, u stihovima:


To što jednom ču ne zaboravi nikad

da sa svojim faksom može da se slika


Te naizgled posprdne stihove shvatio je Selver veoma ozbiljno, toliko da su mu iduća dva stiha te pjesme, s obzirom na dešavanja u posljednjih trideset i pet godina, odjekivala čisto jezivo:


Postao je cinik, ogrezo u krvi

ako bude neke frke on će biti prvi


Zakleo se da neće biti lik iz te pjesme, da neće dopustiti nikome i ničemu da mu oduzme njegov komparativistički društveni zadatak, u kom je glavno - snadbijevati društvo književnim kvalitetom, imati pri tome i kvantitet, jer riznica svjetske književnosti puni se već milenijima, ko zna ima se odakle zagrabiti, a bacati bisere pred svinje u pregrštima stalno nije isto što i jednom baciti jedan biser pred njih pet, pa do kraja života pričati sa sjetom kako su ga razbucale. 

I stvarno, ma koliko mu znalo biti teško što je sve tako, što se nekako već vidi da će penziju zaraditi kao SSS - neće moći biti puna zbog sedam godina studiranja - ipak je Selver u cjelini bio zadovoljan sobom kao čovjekom, nalazeći da je duhom malo sličan i Don Kihotu - tijelom više, a puno onome plemiću iz “Dekamerona”, za kog je prevarena odlična dama, ona što su je udali za lijepa homića, vidjevši kako plemiću materijalna oskudica nije mogla potisnuti plemenitost i vedrinu, rekla prvo: “Više volim čovjeka bez bogatstva, nego bogatstvo bez čovjeka”, pa malo kasnije i: “Više volim da po svijetu idem gola i bosa, a u krevetu da mi je dobro, nego da imam haljina i cipela, a u krevetu da mi je kao što mi je.”

U stvarnosti, dakako, nije bilo tako, ne u zemlji usmene književnosti što se Bosnom naziva, gdje sirotinja vlada i književnost mora da živi kao neka virđina, obnašajući društvene uloge za koje je bog nije dao, a bez prava da ikada skida masku, ni kad je sama. 

Situacija je bila u tom smislu zapravo teža i od Don Kihotove: Dulsineja je ako ništa imala mladost, a sve što je književnik Selver imao od obožavateljica bile su dvije stare babe, koje su pred njim uzimale sve vrijeme ovoga svijeta da se kroz maglu sjećaju svojih čitalačkih podviga od prije pedeset-šezdeset godina, od čega je ostalo još samo ime autora, a čemu je kraj, to se zna, dugi, snažni i bodljikavi  poljubac, od kog na obrazu ostaje nevidljivi pečat, a u duši rupa kroz koju bije propuh i koči ruke - ne možeš ga ljudski ni baciti. 

No, i sa tim ukočenim rukama i ozeblom dušom, još uvijek je bio u stanju izbaciti iz sebe plamen nepokornosti, ako ništa s police uzeti knjigu “Hadrijanovi memoari” i pročitati iz nje rečenicu: “Sva je razlika između mene i njih u tome što sam ja nepokorniji, slobodniji”, pa s dubokim uzdahom knjigu zatvoriti, i… Šta? Ništa. 

Zbog svega toga doživljavao je Selver taj prvi u mjesecu kao nešto posebno, kao trenutak u kom se njemu vraća njegov književnički oreol, zbog čega je taj dan običavao da se po povratku s posla kupa, kako bi se na večernjoj kafi, za koju je znao da će mu biti plaćena, pojavio što ljepši, što više u skladu sa svojim istinskim zanimanjem prezentera one veoma lijepe djevojke, oko koje se sve druge nauke staraju da je što ljepše ukrase. 

Tako je bilo i ovaj put - vrativši se sa posla u šest i petnaest odmah s vrata uđe u kadu i najprije se okupa, osjećajući kako zajedno sa prljavštinom tijela odlazi i prljavština duše, um kako mu postaje sve oštriji što kosa jače škripi. 

Poslije toga skuha krompire, tri komada, pojede ih sa pavlakom i lukom, a sitost što je daje skrob iz krompira učini da se osjeti sasvim spremnim za još jedno ozbiljno nošenje lovorike na glavi, vrijedno besplatne kafe, pred kojom on nit’ je mogao, nit’ je želio da se pravi kako mu je nebitna - nije nebitna, bitno je da je zasluži jer u suprotnom može samo sebi umutiti 3u1, što u poređenju sa espreso kafom dođe kao tri karine u jednoj.  

Upraksan već mjesecima, obaviješten o svemu bez pitanja, Selver je tačno znao ko su ljudi kojima plate dolaze prvog, pa što je tako dugo četkao čizme prije nego će poći, to je zato što je razmišljao kome mu je najbolje adresirati to što ima - da li u prednjem ili u stražnjem dijelu kafića? 

Materijal je imao, njemu se činilo vruć, svima interesantan, jer tu je bila riječ o Sarajevu XVII stoljeća, koje je kroz čitav taj vijek živjelo sjajno, do posjete Eugena Savojskog, s kojim je Selver kanio završiti pripovijest, ublažiti tužan kraj govorom u stihu, rečenicom smišljenom već ranije: “A onda je peder Eugen, prema tadašnjim pravilima pederskog junaštva, s četiri strane svijeta potpalio grad ispod Trebevića; nikad većeg, ljudi moji, ne primismo glavića.”

Odlična priča nema šta, ali opet je valjalo biti i oprezan, jer to je noć u kom se ljudi miješaju kao brakične vode - zasoljeni sa neslanim, pa treba pripaziti da ne sjedne preblizu neslanog vrela, priča da ne ode u prazno, među one koji od svega priznaju još samo kurac, ništa osim njega dok im se ne plati. 

“Tamo gdje bude Asko”, najzad mu šapnu glas razuma, “ako ne bude njega, onda gdje budu Garo i Maks.”, šapnu mu i plan b. 

Kada je stigao u kafić Selver je odmah vidio da niti jedan od planova ne može biti realiziran jer nema traženih ljudi - umjesto njih tu su bili samo oni što walk around with a frown, with no reason for smile, u prednjem dijelu, dok je iz stražnjeg odjekivao prodorni vokal jedne od njegovih obožavateljica, one koja je umom i jezikom bila brža i pred kojom se samo moglo šutiti kao zaliven. 

Ona je na kraju i uticala da Selver izabere mjesto kraj Babe, jer on je sa napornom obožavateljicom bio u svađi, pa je to Selveru bio štit iza kog stade uprkos činjenici da Baba nije bio zaposlen i da on ne plaća nikome ništa - na konto toga otvoreno i glasno, da čuju i svi okolo, išće da se plati njemu. 

“Ma ti da si gospodin ja bih od tebe pio Red Bull, a ne kafu!”, dočeka Baba glasno i ovaj put, privlačeći bojažljivu pažnju ono nekoliko zalutalih gostiju koji ga nisu znali i koji su ga zato gledali sa strane, dok oni koji jesu, oni to nisu gledali više nikako, mnogi ni registrovali. 

I Selver je bio među onima koji ne gledaju, ali kako je ugledao nešto drugo, a to su bili Asko, Maks i Garo kako ulaze na vrata, ipak je svratio pažnju na Babinu rečenicu, rekavši: “A može li umjesto Red Bulla - bezalkoholna griota, domaća, ručno rađena?” - “Ti si neozbiljan.” - “E pa to je čega trenutno imam. Na ruskom se to zove - griotaja vićglaja.” - “Sram da te bude.”, odgovori Baba, bez trunke ljutnje u glasu jer navedena trojka mu je i samom pomutila um, posebno Asko i njegov široko razvijeni biserno bijeli osmijeh, za koji se pričalo da je koštao 50 000. 

I ne samo Selver i Baba, nego čitav prednji dio, svi ti fraunisti koji su sada jedan po jedan otpuštali ljute obrve, što bi im odskočile naglo kao dvije klackalice, praveći od ljutog nevini izraz lica, jer premda tu nije bilo nikakve djece, ipak je osjećaj bio svima kao da je došao Deda Mraz i odjednom niko više nije želio biti ljut i nedobar. 

Pričalo se da je uzrok Askove zabrinutosti taj što mu je neki bandit iz Kantonalnog zadržao nekakvu dozvolu, zbog koje onda nije mogao uvesti nekakve dihtunge, a dihtunzi trebali, nije se moglo bez njih nastaviti raditi, taj neki posebni plinovod na Nahorevu što se radio. 

Selver nije znao o tome ništa, a ono što je znao jeste da ako hoćeš da nešto ne znaš, onda slušaj šta o tome ima reći narod; odricao je tu mogućnost po automatizmu, čak je išao na internet, tražio plinske dihtunge i vidio da postoje, ali samo da bi zaključio da ih je isto tako otkrio i onaj koji je tu priču prvi plasirao, prvo što je znao u vezi s plinom. 

Sada je ipak vjerovao u tu narodnu, posebno kada je Asko viknuo konobaru Talu: “Tale, daj svima po piće i po kolač!”, tako da je Tale postao jedini u čitavoj kafe-slastičarni, čiji je izraz lica govorio da život nije čovjeku od boga da se smije. 

Bio je to kao neki pucanj iz signalnog pištolja, na koji se zatvoreni ljudi odčepiše kao neke boce, iz kojih izađoše već danima i sedmicama zatvoreni duhovi vedrine, pa napuniše salu smijehom i šalom, u koju Tale zatim uđe sa velikim poslužavnikom punim šampita i upotpuni sliku do konačnog oblika, koju glasno primijeti Selver: “Evo nas k’o u Las Vegasu!”

Poređenje se dopade svima, čak i onima koji su ranije tog dana u kladionicama ostavili svoje posljednje pare, njima zapravo najviše, a bio je to ujedno i trenutak u kom se Selver odčepio - čekao je da izvjetre prve flaše, njihovi jaki i kratkotrajni mirisi, pa da se sam ispali kao Moet šampanjac.  

Nije bila atmosfera da se pričaju historije, pa ni one najslavnije, a Selver je bio iskusan pripovjedač da ne mora to pogriješiti kako bi znao, isto tako i da zna šta je sada najuputnije pripovijedati. 

Ne plašeći se više negodovanja i psovke, uspravi se na stolici i načini onaj izraz lica što ga ljudi štimaju kad hoće da ih se shvati ozbiljno, pa nevezano za temu koja je bila za stolom - Baba je pričao o čizmama od hiljadu dvjesto - glasno i razgovijetno poče: “Pa ako mene baš pitate, najveća revolucija na svijetu nije točak, nego štikla za žene.”

Svi ga odmah pogledaše sa iskrenim zanimanjem, a jedino Baba kao prostaka, ali Selver je već bio u elementu, a centar pažnje u njegovim rukama, tako da je nastavio bez obaziranja na Babu: 

“To ko se dosjetio prvi, da digne damama petu za 45 stepeni, unio je u ovu dolinu suza i patnje više božanske gracioznosti nego svi sveti spisi zajedno.”

“Prve su štikle nosili muškarci, francuska pederastija!”, graknu Baba. 

“Naglasio sam - za žene”, podsjeti Selver, pa nastavi o tome kako štikle podižu stražnjicu i vizualno čine da noge postanu nožice - ne samo zato što postanu duge i vitke, nego što im se s tim produženjem nogu istovremeno skrati hod. 

Dobio je za to aplauz. 









 










Nema komentara:

Objavi komentar

BIJEG IZ KOKUZLUKA

U posljednjih godinu, kako su cijene krenule rasti, primijetio je Selver Propadalo, inače trgovac po zanimanju, da mu se prividno ista plata...

Linkovi na postove