Činim glupost što ovo sada pišem, što se zanosim već poslije pete glave da sam na putu koji stiže do cilja, a taj moj cilj je roman, reprezentativno djelo savremene bh. književnosti, koje kad kaže reprezentacija misli na ono što se u tome smatra međunarodno poznato i priznato.
Znam i da ovo iz mene priča famozni ego, egomanija rekli bi moji nenačitani prijatelji, koji se ljute kad im se to spominje, a što ja činim skoro uvijek kad mi takvi daju savjete, ne iz ljutnje nego iz cirkusancije.
A ljudi se uopšteno ljute kada ih se vidi u komičnoj perspektivi, za šta lično krivim demokratiju, koja je u teoriji omogućila svima da se osjećaju kao zlatna sredina, urnek i mjera, pa niko više ne želi da se s njime tjera šega.
Ovaj roman, za koji mi se najzad čini da ide kako treba - bar ovo do sada sam istresao lako, bez nesavladivih poteškoća - razlikuje se od prijašnjih mojih pokušaja po tome što sam se ovome dao instinktivno, uz minimum plana, samo sa vjerom da je književnost: …lijepa rečenica prije svega, a onda se te lijepe rečenice nižu kao biseri, u nešto što u cjelini treba stvoriti jednu arhitekturu.
Jesu li moje rečenice stvarno tako lijepe, pojma nemam, ali znam da sam se osjećao lijepo kada sam ih zapisao, a neću sada još da se vraćam za pregled, jer tako sam se zeznuo ranije sto puta, vrijeme je da to prestane.
U međuvremenu sam izdao i knjigu priča “Komparativna književnost”, odštampao je u dva primjerka, ali ne znam šta se to sa mnom dogodilo, pa da mi se tako ne da raditi promociju? Kad samo pomislim da dajem ljudima te najjeftinije odštampane knjige, a zauzvrat tražim 10-15 maraka, iste sekunde izgubim volju za životom.
Da, izdavač je ono što mi tako očajnički treba, ali kako da ga nađem, ja kom ništa nije sveto, što bi o svemu da ima vlastito mišljenje i po svaku cijenu zadrži sve one lijepe i veoma frekventne, a iz javnog diskursa u cijelosti prognane riječi bosanskog jezika?
Ne, to danas ne može, danas je za biti bosanski pisac uslov da ne govoriš bosanskim, nego moraš hrvatskim, srpskim ili bošnjačkim jezikom, a pored toga ima alternativa da postaneš pisac nevladinog sektora, koji je možda i stroži u zahtjevima korištenja specifičnog slenga.
Kad pomislim na sve to, kad se sjetim svih priča što sam ih čuo, a koje su sve za zaključak kako izdavačima pisci trebaju da bi ih mogli jebati, onda mi se nekako ne stisne odmah guzica, nego zajedno s njom i šake: jebaću se sam.
Jedna stvar za koju sam se nadao da bi mi mogla proći, a to su najobičnije bijele fotocopy knjige, tu sam nadu izgubio otkako sam odštampao par primjeraka i vidio da je bijela knjiga neprimjetna kao duh, čak ni ljudi kojima sam je pokazao i rekao im da je to moja nova knjiga, čak su me i oni poslije svi pitali: “Je li više izašla?” - k’o biva čekaju je.
Bogu hvala na mojim poslovima, jer to je glavni razlog moje spisateljske slobode, za koju se nadam da je neću izgubiti više nikad - potrebna mi je kao zrak i voda, drukčije Boris Lalić nije u stanju da bude pisac, pa onda meni plače, Borisu Laliću normalnom, koji nemam vremena za takve stvari jer moram na posao.
O novom romanu zasada mogu reći toliko da je savremeni, radnja da se dešava u Sarajevu, tema je, govoreći u najširem smislu, život u BiH, a vjerujem u svog glavnog junaka, da je prizma kroz koju se ta tema da prelomiti da bude zanimljiva u svakom poglavlju.
Evo i mali uzorak:
…Neki od tih njegovih ukrajinsko-ruskih radova privukli su i malo veću pažnju, koja je rezultirala da mu se ponovo javi jedna stara kolegica, jedna kojoj je Selver već bio naslonio glavić na usmine, ali kad je trebalo da ga gurne počela je plakati, pa ma koliko bila napeta situacija, ipak je odbranio svoju mušku čast i nije ga gurnuo, umjesto toga ustao je i sam pogledom ispratio svog propetog konjića, kako se spušta i smanjuje poput svijeće kad joj priđe baklja.
Kasnije, kad je kolegica, ništa se ne obazireći na činjenicu da je bio šlic za šlic, da ga je i ona otkopčala njemu, krenula da vrši interpretaciju u smjeru silovanja, odahnuo je Selver konačno nad propuštenom rupom, pa tako olakšan stao psovati kolegicu, njene tor, gumno, plast, frezu, šiljaže i drugo sve što je znao da ljudi u tom kraju imaju, a što je on znao dobro jer su mu tu živjeli rođaci.
Bilo je to sada već davno, prije više od deset godina, ali Selver se sjećao kao da je bilo juče, lijepih Sanelinih duguljastih sisa, a posebno njene čedne, kao divlja zvijer čupave pičke, koju nije propustio spomenuti ni u onoj posljednjoj psovačini, naravno kao nešto ultraseljačko, ali je s godinama poslije sve bolje shvatao da je to bila jedina sto posto prirodna pička što je vidio u životu, koja se kao takva sama od sebe izdvojila u zasebno, uramljeno sjećanje.
Pitao se, dok se spremao za sastanak, nije li ta prirodna pička nekako ipak preživjela civilizaciju i očuvala se u svojoj veličanstvenoj čupavosti? Profili Sanelini na društvenim mrežama nisu odavale nikakvog muškog partnera, sve te slike sa silnih izleta bile su u društvu žena.
Jedna stvar neumoljivo je svjedočilo da od nekadašnje džungle postoji još samo njegovo sjećanje, a to su bile Saneline onda pune, a sada sasvim tanke obrve, koje su nisu govorile, nego vrištale da je kultura stigla Sanelu u tom smislu.
Nema komentara:
Objavi komentar