U posljednje dvije godine, osim običnog, puno sam vozio i tzv. surfskejt, posebnu vrstu skejta o kojoj sam pisao i ranije na ovom blogu.
Na to sam se navukao sasvim slučajno: kolega s posla kupio kćerci, pa ja prvo malo od njih posuđivao i onda mi se dopalo toliko da sam kupio djevojčici role u zamjenu.
Tako je u moj život ušla Kobra, mali crni australijski surfskejt, moja vjerna saveznica u borbi sa svakodnevnicom, naprava koja mi je omogućila da istovremeno brže svršavam poslove, treniram i uživam u životu.
Nisam ni znao da toliko volim surfati ulicama svog grada, koje su mi otuda postale još bliže i draže. Kobra ima velike točkove na malim osovinama, te malu dasku sa sasvim malim nosićem, na kom je nevidljiva upravljačka konzola, tačke koje valja pritisnuti za lijevo ili desno.
Uz to sve Kobrica ima i solidan kicktail, pa uz minimum wallride znanja lako prelazi mnoge prepreke na sasvim cool način - ona ih ne preskače, nego prelazi, vozi po njima kao da i nisu prepreke, nego dio etapa.
Na Kobri sam isprobao i jednu sasvim novu stvar, a to je prirodno skejtanje u šumi, koje nije bilo nemoguće na terenima strmim, ako je tlo suho hvatala je solidne brzine, dok je niz stijenje razbacano po obroncima Trebevića i Crepoljskog letila tako da sam se osjećao kao neki gušter.
Dugo sam probavao usavršiti sa njom ollie, ali nije išlo - vidi se da nije nemoguće, samo ja se nisam mogao navići da dižem noge u tako strmu raketu, uspio slučajno nekoliko puta.
Ollie ne, ali pop-shoveit i treflip su mi išli s Kobricom puno bolje, ali nisam ni njih doveo da mogu kad hoću, iako ih jeste bilo maestralnih - valjda mala daska, pa kad se sve utrefi ispravno leti nebu pod oblake, kao da sam na skejt filmu.
Siguran sam da bez Kobre ne bih mogao biti tako efikasan u prethodne dvije godine, posebno u dane kada mi je van stroja bilo auto. Otprilike je njena brzina jednaka brzini javnog prevoza kad nije gužva, a ono s čim nadmašuje sve jeste mogućnost da prolazi gdje god ima najmanje 30 cm širine, zbog čega se mogu s njom zavlačiti i u groblje ako želim.
Kobra je zaslužna i što sada vozim skejt, ako mi se baš puno vozi, i po kiši. S njom sam se odvažio probati to i zatim vidio da se može, da zna to biti opuštajuće.
Od danas Kobre više nema. Na svom posljednjem putovanju odvezla me do groblja Bare, a u povratku sam stao kod Holiday Inn-a da uradim koji flip. Jedan treflip uspio je odlično, a kad sam ga probao reprizirati, promašio sam u doskoku šarafe, sletio na sredinu i slomio već odavno načetu dasku.
Vrijeme je za novi surfskejt i to je ono što je u svemu tome lijepo. Kobru je inače proizveo Globe, a sada kontam probati malo veći Santa Cruz, s kojim bih trebalo da mogu i skakati, a onda ću postati još efikasniji i brži.
Nadam se i da će vremenom surfskejt scena zaživjeti malo bolje u Sarajevu, jer sada sam na njoj, čini mi se, ja sam. Jako je zabavno, a može biti i veoma korisno.
Drugi put ću vam pisati više o neslućenim surfskejt zabavama, koje su zapravo razlog zašto sam toliko zavolio i taj tip skejta.
Žao mi je Kobrice, ali sam u isto vrijeme i ponosan na nju: umrla je ispunjavajući svoju višu svrhu.
Neka tako umrem i ja, s perom u ruci, nad nekom ogromnom debelom teketinom po kojoj se piše ležeći.
Nema komentara:
Objavi komentar