Hadžo nije bio kao drugi skejteri u gradu.
Još od malih nogu, kada je tek pristigao na Skenderiju, nikada ništa nije pričao, već uvijek samo vozio, vozio i vozio.
Ako bi i sjeo, to bi bilo kratko, da povrati dah minutu ili da prođe prva, najljuća bol, a inače je sve vrijeme provodio na skejtu, uvijek skačući, vježbajući.
Takav vehementan pristup imao je svojih posljedica: još ni prvi brk pod nosom nije uzgojio, a već je bio ubjedljivo najbolji u gradu, sa više hendrejla iza sebe nego što ih je komplet Bosna poskidala za četrdeset godina prije njega.
Oni koji su se u te stvari razumijevali govorili su da bi malog Hadžu svakako valjalo otpremiti u bijeli svijet, najbliže u Njemačku, a najbolje u Ameriku, Kaliforniju.
Govorili i govorili, ali kome?
Kod Hadže u kući otac, izjutra kad se probudi, prvo što uradi je dvije dece rakije na eks, a on se rano budi i već prije osam dostiže postići da nije za da mu se išta govori.
Mati boga molila, svaki dan išla da ga moli, mijenjala i vjeru, molila i paralelno, ali to je ujedno bilo i sve što se dešavalo, situacija u kući ostajala uvijek ista, a ona uvijek isto govorila: “Akobogda!”, ponekad i samo tako iznenada, odajući se da se i od ono malo novca što u kuću uđe većina otkotrlja ha popu, ha hodži u džep.
Uz to u kući bio i adžo što uvijek u plafon gleda, a glavno mu je iz nekog razloga bilo da se u uneredi, posere u kadu što je ugrađena tik do šolje.
Mislite da je ta govna neko vadio?
Hadžo i mlađa mu sestra bili prepušteni sami sebi, dijete da odgaja dijete.
Zato je dječak i bio tako šutljiv, jer je sve vrijeme mislio na to kako mu je sestra, je li žedna, je li gladna, je li joj dobro, a u posljednje vrijeme sve to natkrilila je problematična misao o upisu u srednju školu, jer djevojčica je, kao sve odlikašice, željela u gimnaziju, dok je brat Hadžo, kog je život učinio prije vremena odraslim, smišljao kako da je pridobije za medicinsku, školu za koju se na sva zvona pričalo da širom otvara vrata Njemačke.
Kad već tako ne može ići, kad mu je otac već rekao da ga neće pustiti nigdje ako se njemu najprije ne da 300 maraka, stariji skejteri koji su momku željeli dobro poduhvatili su se da snime Hadžin video part.
“Čisto sumljam da će ovo uspjeti”, govorio je jedan od njih, od onih koji su se nekoć i sami zanosili da bi od njih mogao postati dobar pro skejter, “ipak je ovo Bosna. Mislim, realno, koga boli kurac za bosanske skejtere? Al’ nek’ snimi, nek’ proba, svakako ne ide ni u školu…”
Drugi jedan stariji skejter, koji se i sam zanosio profesionalnim snovima, ali se nekako nije poslije razočarao, nego ostao sretan što je skejter, on je bio stava da Hadžiji leđa čuva sami bog, da njega samo treba kvalitetno snimiti i zatim gledati kako poput rakete odlazi u svjetsko skejtersko nebo, da mu bude nova zvijezda, pa da se s time najzad malo devraniše i ova naša sa svih strana ispljačkana Bosna.
I snimalo se, preko cijelog ljeta i po čitavom gradu, a dobijeni materijal bio tako opasan da se oko Hadže isplela fama: dušu da je prodao đavolu, a na pergamenu đavolju da se potpisao nogom, što je bio još jedan dokaz da je dječak postao nešto, jer u Sarajevu jeste običaj da se najbolji spominju uz preuveličano isticanje neke mane, što mu ga dođe kao neka moderna bh. socijalistička težnja, sa Utopijom u kojoj su svi jednaki po tome što niko ne valja.
Došlo to najzad i do fra Anđela na Bistrik, kog su inače tu sklonili po kazni iz Hrvatske, u koju je također stigao po kazni, samo iz Italije.
Šta je bilo u Italiji niko nije znao, a u Hrvatskoj je fra Anđeo dao neke pare siromaha u Šibenik, tamošnjim skejterima da izbetoniraju kvoterčić - ovo je sada stvarno malo blasfemično - uz zid kapelice presvete Gospe, od čega je isti, onako bijel, postao išaran crnim linijama kao zebra.
Da bude bizarnije, u protestnom pismu što ga uputi mjesno stanovništvo, kao glavni razlog potrebe da se fra Anđeo odstrani nije navedena ni krađa, ni to što je kapelica pretvorena u skejterski volrajd, već što je crno-bijeli uzorak na zidu postignut namjerno, ali ne sa mišlju na moćni Juventus, ili bar srcu dragi Newcastle, nego bogme na srpski Partizan.
Iz te lude premise će se roditi cijeli jedan usmeni Dekameron, još smješniji od originala za nas Balkance, sa novelama koje uvijek počinju s tim kako je tamo neki čovjek iz Srbije, po imenu Srboljub, Srpko ili čak Srbek, odlučio da se maskira u fratra kako bi nesmetano mogao pljačkati i paliti Hrvatsku, pa je tako skejtofilni fra Anđeo postao i tobožnji krivac za sve i jedan požar u šibeničkoj županiji.
Saznavši da negdje dole, gdje se brdo Aneks miješa sa Švrakinim selom, postoji tinejdžer što ne zna ni sva slova kako malo škole ima, ali je znao zato nogom potpisati pakt sa nečastivim, s čime je došao u posjed vještine kakva se ne može dobiti ni u najskupljoj školi na svijetu, a to je vještina skejterska od najviše vrste, ona čiji skejteri, osim po zidu, mogu tu prokletu dasku provozati i po plafonu, saznavši sve to, fra Anđeo se uozbilji kao nikad, pa odmah skoči i pritegnu konopac na svom otrcanom i izmašćenom habitusu, sa riječima da se ne časi ni časa, već da se odmah hita.
Ubacili ga tada u auto, u starog Pasata pijačara bez sjedišta, za skupljanje kartona, a zato što sam fra Anđeo nije htio čekati da dođe šta bolje, koliko mu se žurilo da se u koštac uhvati sa tim najljućim od svih problema na koje je moguće naići u svešteničkom pozivu.
Vozač jurio što je mogao brže, natjerao Pasata brže nego ikad i uletio neprimjereno u krivinu, pa odbio autu točak od trotoar i bacio ga cijelog na klupu, baš kao da je auto kakav skejt, a vozač skejter što zna slatku tajnu, da bordslajd na naslonu ulične klupe nije manje sladak od onog niz gelender.
Kad je sletio i kad se ustanovilo da sem auta nema povrijeđenih, fra Anđeo, kom se stade vraćati boja u lice, šaljivo upita vozača kako on to pika, kao bordslajd tu fejki ili kao bordslajd šovit aut?
“Ha?”, bio je odgovor vozača, koji je bio jedan od onih ljudi što im nije teško zamisliti đavla u hiljadu oblika, ali stvari kao što je skejt ne mogu ama baš nikako.
Iako je siroti čovjek, kom je taj auto bio sve i koji povrh svega nije ni bio katolik, ponudio da zove brata koji vozi mali kamion. Fra Anđeo je bio suviše nestrpljiv da bi čekao, tako da je pošao prečicom pješice, žurno mećući nogu pred nogu kako bi izbjegao da ga nedužnog ispita taman pristigla policija.
Stigao tako fra Anđeo i do mjesta radnje, do bh. skejterske Meke što se Skenderijom naziva, a tamo Hadžo taman skejta na Kocki, koja na Skenderiji za skejtere dođe kao Kaba na Meki za muslimane.
Već sa prvim trikom što ga napravi, a to je bio flip na kruked grajnd duž najduže ivice, fra Anđeo vidje da ga nisu slagali i obradova se tome silno, baš kao ono nekad kad je kao mlad fratarčić tek stigao u Milano, pa na Pijacale Dateo po prvi put u životu vidio ozbiljne skejtere, čija će ga vještina zavesti na način da će tokom studijskih godina puno više otvarati Transworld i Thrasher, nego Stari i Novi zavjet. To će ga u konačnici dovesti i do Sarajeva, što nije loš grad, ali ako si mislio da ćeš se u njemu nagledati skejtera, onda ponesi sebi kakav dobar monitor i ne zaboravi pare za internet.
Ostao je fra Anđeo na Skenderiji do kraja sešna, sve vrijeme uživajući u trikovima što ih u Sarajevu, sem Hadže, niko nikad nije uradio, pa tek kad je vidio da je Hadžo završio za danas, prišao mu i rekao: “Ti si, dijete, već profesionalni skejter, samo treba ljudi da te vide.”
Tu zastade, u trenutku odluči da nastavi u tonu osobe koja nešto prvi put vidi i ništa o tome ne zna, pa upita: “Snimaš li kakav video?”
Nenaviknut na slobodno govorenje, Hadžo se na prvu malko uplaši od ovog naizgled pobožnog, ali ipak sumnjivog čovjeka, jer teško je više u Sarajevu vidjeti fratra na kom odora ne bi bila kao da je sad ispod čekića, pa narod više i zaboravio da nije fratarsko izgledati, nego činiti.
Vidjevši da se dječak ušutio kao da ne misli progovoriti, fra Anđeo promijeni taktiku i reče: “Spominjali su meni tebe skejteri, ti si sigurno Hadžo…”
Hadžo ga na to pogleda za trenutak i onda postiđeno obori glavu, kroz koju mu prođe da KŠC ima i gimnaziju i medicinsku, te da su to škole bolje od državnih, ozbiljnije.
“Ja sam inače fra Anđeo”, reče fratar i pruži ruku umrljanu mastilom, jer saznanje Hadžinog postojanja zateklo ga je dok je radio prepis jednog članka iz Thrashera, “katolik i fratar prije svega, ali isto tako i ljubitelj lijepih umjetnosti i odličnih vještina.”
Ni sam ne znajući kako, Hadžo najednom ispali: “A bi li vi mogli meni pomoći da upišem sestru u medicinski KŠC?”
Fra Anđela to pitanje iznenadi, ali ne dopusti da se to vidi, osta pribran i svoj, pa u tome opazi da u hitnji nije ni razmislio, šta uopšte želi od dječaka?
Pošto to nije bio trenutak za razmišljanje, fra Anđeo odgovori što je mogao bolje: “Lično nemam nikakvog uticaja ni u jednoj školi”, reče otvoreno, “ali moji prijatelji bi ga mogli imati”, doda pouzdano, a u sebi se sjeti svih onih samostanskih svađa i osjeti kao neko razočaranje, kako je zapravo već i među braćom slabo njegovana kršćanska vrlina praštanja.
Hadžu taj odgovor konačno raskravi, te momčić pokaza kako ne samo da nije mutav, nego priča sasvim normalno - reče kako snima part, za koji je raja već napričala gluposti, a ono boga pitaj kad će uopšte biti, jer ne ide to brzo.
Tako je otpočelo druženje između Hadže i fra Anđela, koji će se uskoro primiti uloge Hadžinog trenera i menadžera, pod čijim pokroviteljstvom su i stvari s partom stale da se razvijaju bolje.
Treba i to reći, a za ljubav potpunoj istini, da oni koji su Hadži htjeli pomoći prije fra Anđela, to su sve bili ljudi izuzetno dobri, ali više kad treba dobro zamišljati, a kad ga treba i činiti, što je suštinski jedino i bitno, e s tim je bilo dosta problema.
Naprimjer, kod ovoga snimanja, često bi se desilo da snimatelj negdje odluta, da se zadubi u displej, ali od telefona, a ne od kamere, što je za posljedicu imalo što nesnimljene, što traljavo snimljene trikove.
Pošteno govoreći, jedini koji je imao istinsku volju da se oko toga potrudi bio je onaj ranije spominjani stariji skejter drugi, imenom Pero, ali njegov je problem bio u tome što je po čitav dan radio, tako da je mogao samo uveče skejtati i snimati, a sa druge strane Hadžo je mogao ostajati na polju i po čitavu noć, zauvijek ako tako želi, ali on nije ostajao duže od deset jer je i sestri dotle odredio, a nije htio da joj bude još jedan primjer čovjeka koji naređuje ono čega se sam ne pridržava.
Fra Anđeo, čije je uživanje u skejtu bilo potpuno duhovne prirode, poznavao je isuviše dobro skejt industriju da ne bi znao kako se sa aljkavim snimcima tu ne može daleko dogurati, kako je oštra slika jarke boje važnija od samih trikova, kao što je prodavanje skejt opreme važnije od samog skejtanja.
Stoga mu se ni Pero na prvu nije toliko kao čovjek svidio, jer je bio jedan od onih koji samo viču: “Ma super je to, ma odlično je ovo!”, a ono nit’ jedno, nit’ drugo, već obično sranje.
Kad se na to još uzme da je fra Anđeo, uprkos višoj upućenosti u božanske tajne ljudskosti, ipak bio lak na svađi, onda je normalno što će između njih dvojice doći do svađe već kod prvog snimanja.
Bio je to beksajd lipslajd na gelenderu niz šesnaest stepenica na Olimpijskom, kog je Hadžo tri puta uradio i Pero tri puta snimio, a fra Anđeo na to tri puta rekao: “Ne valja, haj opet!”
Tri puta, toliko je Pero dozvoljavao svima sve, ali je našao za potrebno da to i spomene, a to je fra Anđela upalilo na neprimjeren način.
“Je li to prijetnja?”, pitao je narogušeno, natjeravši Peru da se i sam naroguši, te da mu odgovori: “Gluho i daleko bilo da prijetim jednom fratru”, nakon čega oba ostaše da se tako narogušeni gledaju u oči.
Potraja to i čitavu minutu, a onda se Pero sjeti ko je i šta je, da nije njegovo svađati se, nakon čega tutnu kameru fra Anđelu u ruke i ode bez riječi, računajući da je s tim davanjem rekao sve.
Hadži to bilo žao, poletilo dijete za dragim drugom, jedinim koji se kroz godine znao sjetiti da je Hadžo dijete, pa ga ponekad malo i zagrliti, a u isto vrijeme silan ga strah obuzeo da se fra Anđeo ne naljuti, jer baš toga dana mu je obećao za sestru, da će je upisati u školu koju god bude htjela.
Uvrijeđeni i povrijeđeni Pero ga dočekao, pa mu samo tiho rekao: “Drži se ti svetog oca, od mene ti je slaba korist”, poslije čega odjuri na skejtu jer nije bio siguran da mu oči nisu pune suza.
Hadžo se vratio fra Anđelu, koji se ozlovoljio još i više, jer pravo budi rečeno on sa kamerom nije znao ništa, a ponajmanje kako se snima, pa se od toga razljutio i postao kivan na čitav ljudski rod, kako se smekšao i iskvario.
Na kraju se spremili oba i otišli kućama, fra Anđeo pun zlovolje, a Hadžo susprežući suze, koje kao toliko puta do sada isplaka u uskom prolazu između dvije sirotinjske kuće na koje se povrh svega navalila još i megalomanija, pa došla kuća uz kuću tako da oni koji imaju sto kila ne mogu ni proći, dok oni unutra opet ne mogu to zagrijati.
U idućih nekoliko dana niko da se Hadži javi, ni Pero, ni fra Anđeo. Dječak od tuge pao u postelju, a onda jedan dan čuo adžu u banji šta radi, čuo ga gdje govori: “E sad je konačno kako treba!”, pa se sjetio šta je to život, da je to jedna podjednako obećavajuća i izradama sklona pojava, od čega se zatim rastuži toliko da zatvori oči i zaspa zauvijek, ali s blaženim osmijehom na licu.
Pero i fra Anđeo za trenutak pošutili kad su čuli, pa nastavili živjeti svako svoj život, uskoro zaboravljajući da onaj drugi postoji.
Raja uzela pričati o Hadži na sva zvona, kako je bio precijenjen i kako uopšte nije skejtao tako dobro.
Najbolji skejter u gradu postade Memo, kom je glavni trik bio flip beksajd fifti-fifti na jednu stepenicu, zbog čega išao kroz život uspijajući usnama tako da je svako od njega mislio kako je osoba s posebnim potrebama.
END
