PRVI ČETVRTI

Super je kod svakodnevnog pisanja što tako prolaze mjeseci, koji onda dvanaest puta donesu osjećaj novog početka, koji sa sobom nosi optimizam.

U ovome trenu osjećam ga jako. Sinoć sam pisao komediju i bilo me tako krenulo da sam, čini mi se, mogao stići daleko, daleko, ali bio sam odgovoran staratelj i prekinuo akciju radi spavanja.

Zato sam Serjogi stigao već u petnaest do osam, a da pravu činim stvar pokazalo mi je to što je zajebavao ključ od auta, iz kojih se onda nisu mogla izvući kolica, tako da smo se morali ponijeti obojica - Sergej je nosio svoj mali Pikaću ruksačić, a ja njega.

Cijelu proteklu sedmicu nismo se vidjeli, pa ja sad vidim da se on za tu heftu malkice još poboljšao kao govornik, čuo sam pokušaje novih riječi, pa me to nekako dubinski usrećilo, jer meni je to baš važno, da se do svoje riječi drži ne samo u smislu sadržaja, nego i fasada da bude lijepa, da je lijepo slušati taj glas. 

Ima nešto posebno u nosanju bebe, bar za mene koji je nemam, koji je samo mogu dobiti tako malo. Znam da ne valja djecu navikavati na ruke, ali opet kontam da je Serjoga baš mali, još je moj mali trapavi medvjedić, ali čim otkrije trčanje neće više u ruke ni htjeti.

Ja ću ga onda naučiti i da trči na vrhovima prstiju, da svašta radi na vrhovima prstiju, jer je to život sasvim drukčiji od ovog klasičnog, a i to će mu valjati sutra za loptu i skejt, za svaki sport i život uopšteno.

Da li zato što sam niža srednja klasa, što o mnogim stvarima nikad ni ne razmišlja, ali meni je to nekako stvarno otvorilo oči, da se na vrhovima prstiju uživa u životu sto puta jače nego kad su na podu i pete.

Imam sada još malo lektorskog posla, a onda ću skejtati malo, rade mi se flipovi opasno, radi mi se kabalerial, evo sad mi dolazi vizija da ću ga danas vrtiti cijelog u zraku.

A eto i to vježbam, pomalo, sigurno neke dvije-tri godine, pa jest mi znalo doći da nikad ja to neću savladati, ali posljednji sešn kad sam bio ono je samo došlo, i to ne samo kabalerial, koji je trik unatraške, nego i obični bs 360. 

***

Sidran je znao reći da nije mogao imati akademsku karijeru jer mu se nije dalo čitati dosadne knjige. 

Često se sjetim te njegove rečenice, skoro pa svaki put kad akademski pisci objave kakav novi rad, koji uvijek dobije više lajkova i komentara od svega mog, ali bih smio ruku u vatru staviti da je moje čitanije. 

U Bosni se narod jako izrodio u posljednjih trideset godina, tako da mnogi lažu svima sve, od čega nisu pošteđeni ni  članovi akademske zajednice, kojima je običaj reći na neviđeno da su napisali još jedan genijalni rad.

Sa druge strane, ja koji imam uvid u vlastitu čitanost i koji znam da tu neke publike ima, jedino sam od svog Adema dobio to priznanje na ljudski način, a kod svih ostalih sam provalio sam - recimo debela hejterka, čiji IQ procjenjujem na oko 80, ona se uvijek javi da kaže kako nikog živog ne zanima to što ja pišem, pa tu nabroji pojedinosti iz bloga. 

Akademska zajednica, izuzev  pojedinaca, jest skupina ljudi koji su sami sebi svrha. Oni ne služe narodnom prosvjetljenju, već sluđivanju, održavaju se tako što služe vladajućoj kleptokratiji, dajući joj tobožnji naučni legitimitet za razne nepravde. 

Vrhunac toga su naše nacionalne, samoproglašene akademije nauka i umjetnosti, koje su slika i prilika ludila koje u Bosni vlada: najgore gluposti, beslovesne budalaštine, priče potpuno bajkovite - sve  to kod nas može proći pod nauku. 

Treba zato jačati Bosnu i bosanski narativ, pripremati svijetlu budućnost, pripremati onaj veliki kotao u kom će se jednog dana Bošnjaci,  Srbi i Hrvati, posoljeni sa Albancima i pobibereni sa Romima, začinjeni iz svih krajeva svijeta - s Bliskog Istoka ponajviše, skuhati u jedan narod, Bosance. Odbacićemo Hercegovinu ne što je ne volimo, nego što smo postali kratki i jasni - Bosna. 

“A zašto ne Hercegovina?”, neko će.

“Lijepo smo rekli - kratki, a zato što kratkoća pogoduje jasnoći.”

“Hvala vam gospodine predsjedniče na tako razumnom odlučivanju.”

“Nemojte me tako zvati, nije vam ovo demokratija…”

***

Razmišljajući o tome šta je to što se svakog iole normalnog čovjeka na planeti Zemlji tiče, a da nije već “brendirano” od strane nekog naroda, došao sam do zaključka - potrebno je stvoriti narativ kako smo mi u Bosni izmislili drkanje kurca, dok su u Engleskoj izmislili tuširanje hladnom vodom, a da spriječe taj naš izum, s kojim smo mi zadužili čitav svijet.