Rezime 31. 12. 2024.

Ova godina za mene kao književnika bila je jedna od najtežih. Preko cijele godine skupljao sam male književne poraze - debeli kajmak kurtoazije, da bih pretkraj godine krunisao tu propast, najprije tako što sam zakasnio na jedini konkurs za koji vjerujem da sam imao šanse, a kasnije sam odštampao tu knjigu sam, ali ništa u vezi s njom nije išlo kako treba, pa sam odustao sada opet od ideje da sam štampam knjige, jer sada sam vidio i u praksi ono što sam znao i prije kroz teoriju. 

Kako se osjećam povodom toga? Sjebano, ali ne previše, živ sam i zdrav, pa evo me gdje i sada pišem, stvaram svoje kurčeve spise, mistično štivo za da ostane nepročitano, a zbog kog niko ne može reći da Boris Lalić nije pisac. 

Taj pisac nije bez ambicije, on se i sam zabavlja sa knjigama, pa otuda ne gubi ni želju i volju da sam pruži nekome isto zadovoljstvo, da makar to uporno probava, a uprkos tome što i sam vidi šta se tu dešava - on ljude ne zabavlja, nego smara. 

Kad god razmišljam o tome, da moja književnost prosto nije uspješna jer nije posebno zabavna, jer jeste ubitačno dosadna, osjećam se kao najveća moguća proprđena truba, a u isto vrijeme i nekako najrealnije, najviše pod osjećajem da to stvarno jeste tako. 

S tim u vezi, osjećam neizmjernu zahvalnost prema onima koji su mi ove godine pružili onu - sad to vidim - nekoć tako obilatu, a sada već kao biser rijetku pravu književničku pažnju, jer oni su bitan faktor u održavanju mog spisateljskog plamena živim. 

Tu želim izdvojiti prijateljicu čija me reakcija na prvu naljutila bila, ona je u jednoj mojoj priči iščitala člana svoje familije koji meni nije bio ni u peti i javila se odmah sa dignutim gardom. 

Pomislio sam tada da je to stvarno previše karanja mene kao pisca, jer lađa sam koja tone - lađa kurca graha, čamac primitivni šivani, a ona me tu zaskače da mi skrati i ono malo vremena što mi je ostalo prije nego me vir zauvijek usisa u dubine. 

Nisam joj smio ništa reći jer između nas vlada velika razlika u dobročinstvima u njenu korist, ali ta će se vatrena knedla, čim se ugasila u stomaku, pretvoriti u radost i slavlje - jer šta je to drugo bilo, ako nije pridavanje ozbiljne pažnje mojoj književnosti? A vjerujem da bi ona tako isto branila i mene, na samu pomisao da se o meni ružno govori, tako da sam na kraju od svega osjetio samo žar ljubavi. 

Zahvaljujući toj prijateljici, zatim i još nekim ljudima, uspio sam se i ove godine provući, istina kroz iglene uši, da ne budem u potpunosti “onaj koji piše samo za sebe”, čemu bih ja uvijek dodao - “ne što želi, već što niko sem njega to ne čita”. 

Hoću li i 2025. uspjeti prebroditi bar tako, ili možda bolje, ili lošije, to ćemo da vidimo od sutra. 

Nisam još sto posto odlučio, ali može biti da od sutra krenem na novi spisateljski put, kojim sam i prije polazio, samo nikada dovoljno dugo da bih mogao po tome postati poznat, a to su evo ovi ovakvi blogovi, postovi, bogovi, nazovi kako hoćeš, moderna književnost što u centru ima pisca - pripovjedača vlastitog života. 

Kako bi izgledalo da krenem s tim još danas? 

Da umjesto sve te književnosti, poezije i filozofije, jednostavno pišem o nečem realnom i opipljivom, naprimjer:

Vozim Opel Merivu 2006. godište, a to su te godine kad auto kreće da se kvari i kad mu manje-više uvijek nešto mora biti pokvareno. 

Ni ja nisam izuzetak od tog pravila, respektabilan dio mojih prihoda odlazi na auto, a ono mi zbog toga uopšte nije stalno na usluzi, u posljednjih nekoliko mjeseci više nije, nego što jeste. 

Posljednji problem, koji je započeo prije nešto manje od tri mjeseca, imao sam sa alternatorom. Istražujući samostalno na internetu i uvažavajući majstora na neviđeno, došao sam do pogrešnog zaključka da mi treba novi akumulator. 

Uzeo sam bolji, što će reći skuplji, ali samo da bih otkrio kako lampica akumulatora i dalje svijetli, a tako sam konačno otišao majstoru, koji je vidio jedan sigurni i potencijalno još nekoliko dodatnih, tako da sam morao čekati još jednu platu da se usudim u to dalje. 

Plata je došla, vratio sam se kod majstora - ovaj put kod pravog, u profi radionici, gdje sam za trenutak saznao lijepu vijest - možda je samo remen - onda kad je dio skinut da ipak nije samo remen, nego s njim i alternatorov držač, kog oni nisu imali da mi prodaju. 

Uspio sam ga naći na auto otpadu “Far”, gdje mi ga je ljubazni majstor dao za teideset umjesto za četrdeset, koliko je rekao na telefon. 

Odnio sam dio u servis, sretan što na kraju ipak nije ispalo tako skupo, a da bi ipak bilo malo zajebancije, majstor mi je izgubio ključ, pa sada evo idem do kuće po rezervni, pa najzad po svoj loši, ali ipak ljubljeni auto, za koji tek sada imam pravu svijest, koliko mi ono u životu znači i koju pomoć pruža - slab je čovjek samo s rukama u današnjem svijetu. 

Novu godinu ću dočekati u “Hramu” kod Ilhana, još jednog od prijatelja moje književnosti, koji u njoj samoj ne pronalazi puno, ako išta, ali gotivi mene kao lika, pa mi je tako dozvolio i da imam kod njega ono jedino pravo književno veče od ove godine, a trebao sam i večeras nešto pročitati, ali neću se s tim zamajavati večeras, umjesto toga ću samo piti dok sam ne postanem književnost, dakle ni premalo ni previše. 

Ne želim zaglavljivati jako kasno, ni napijati se puno, jer Novu godinu ne želim započeti bolovanjem, nego živeći svojim normalnim, kulturno-sportskim životom, simbolički pokazati sudbini šta želim od bliske budućnosti. 

Kao i svi ljudi čije su stare porodice rasturene, a nove nisu započete, ni ja praznike ne doživljavam baš najsretnije. Utjehu svojoj samoći pronalazim u cuki, kao i u svijesti da imam sebe samog u cjelosti i da nisam tako loš u svim svojim ulogama, iako može i treba bolje. 

Onda, tu je uvijek i nada u srodnu dušu, da će jednom naići - možda baš večeras? Da bi čovjek uopšte bio u prilici doživjeti književnu ljubav, potrebno mu je najprije da je upozna kroz knjigu, a ja toga znam dosta, imam širok dijapazon prepoznavanja i to mi daje veću nadu, podsjeća me da se stvari odvijaju lako onda kad su prirodne, bez sile. 

***

Sreća zbog popravke auta bi kratkog vijeka - svega desetak minuta. Onda se upalila nova, EPS lampica, praćena otežanim volanom - sjebala se servo pumpa, najvjerovatnije. To nije prije bilo, ali majstor kaže i da nije do njih, pa šta mogu? Reći hvala i poći dalje, sa mišlju da sam onaj lik koji je dao na to sve i bakšiš, dala ga moja kratka i varava sreća. 

Obišao sam još par majstora - nema od popravke danas ništa, već mora čekati do iduće sedmice. Sve bih to morao završiti ovaj mjesec i sa ovom platom, jer u idućem je registracija, neću moći proći tehnički.

Osjećam da mi Bog hoće uzeti auto, već duže vremena osjećam to, a od otimanja za njega sam se umorio, danas više ne želim za njega znati. 

Poslije posla moram otići u prodavnicu i kupiti sebi i Bibcu puno fine hrane, sad kad znam da nećemo nigdje preko praznika. Onda ćemo ručati i maziti se, pa ću ja malo pisati, a Biban malo spavati. Uveče ćemo ići da vozimo skejt, ako ne obični, a ono bar snježni, na kom imam izazove i da se samo spustim, skližem niz proplanke i stepenice po mahali, kojih tu ima dosta. 

Biban će dobiti veeeliku šetnju, izuzev ako sam ne pođe kući, što ponekad čini. Onda ću ga nahraniti, pa možda i okupati, ako bude vremena, da bude prvo tajin miš, onda tajina pahuljica. Možda to i ne stignemo, što bi Bibcu svakako bilo i draže, jer mora tajo i sebe kupati. 

Tome se u ovom ipak posranom danu najviše radujem: volim da se kupam i brijem, posebno volim izbrijati veliku bradu, kakva mi je sada. Moj život nije bez luksuza, jedan od njih je dugo kupanje, za svu vodu iz velikog bojlera, poslije čega se uvijek osjećam nekako bolje, toliko da mislim kako bih se u budućnosti mogao tome i ozbiljnije okrenuti - okupam se, obrijem, dotjeram i ne odem nigdje, ostanem lijepo kući, zaspim u deset i ujutru na sabahu, na prazan stomak i grad, vozim najprije po dva sata skejt. 

Onako kako se prema nekome i nečemu smanjila, moja ljubav za skejt povećala se i ove godine, a zahvaljujući tome što nisam bio lijen svakodnevno trenirati, uključujući i dane kad bi čovjek najradije bio mrtav. Tako sam opet naučio neke nove i još bolje dotegao neke nove trikove, pa mi je vožnja zbog toga ljepša. 

Danas više nemam šta da uradim, pa zato odoh probati uraditi još fs nosegrind na fletbaru, pa neka to bude još jedna godina iz koje se ne mogu sjetiti lako dana u kom nikako nisam na skejt stao - stvarno sumnjam da je bio takav ijedan. 

Skejt je moj ajnšpric za raspoloženje, odoh baš vidjeti radi li i sada, kad se osjećam tako nekako… Polu-poraženo. 

***

Skejt mi nije bio nešto, ali pola sata sam se potrudio i pustio znoj, a onda dodao i petnaest sklekića, da se i to nađe. Naumpade mi i jedna istinita pjesmica od ove godine što sam sastavio:

Prvo malo sklekove radim

Onda u ogledalu gledam mišiće

Na kraju uvijek zaključak isti -

Moram više raditi sklekiće

Neka mi to, eto, bude ta neka Novogodišnja odluka, da svaki dan radim sklekiće, ne mora eto ni sto, ali bar pedeset, a uz to još da se istežem i razgibavam kad god je prilika, jer to će me i poboljšati, i produžiti kao skejtera, omogućiti mi dalji napredak, bolje trikove i više uživanja u dasci. 

Sada ću leći na pola sata jer vidim da me umor savladava, a kada bih mu se odlučio prepustiti, ne bih nigdje ni otišao, do sutra ne bih ni ustajao, samo bih spavao, čitao i pisao, i jeo, jeo, jeo, jer napunio sam kuću da valja, svo to teglarenje ruksaka i kesa urodili su pristojnom zalihom - ima da se bira, da ne znaš šta bi prije. 

***

Ne da mi se spavati, ne mogu nazor držati oči zatvorene. Trebam objaviti ovaj spis da upotpunim dan. Neka ga još malo, žao mi ga je pustiti, on mi pravi društvo čitav dan.

Puno me nasmijao Srle Žaga, najduhovitiji čovjek za kog znam, a koji je samo jednu malu knjigicu napisao prije dvadeset godina, pa je to po meni veliki gubitak savremene bh. kulture, što se nije potrudila više oko jednog takvog talenta, Srle je mogao i trebao biti književna slava Bosne. 

Ovaj put Srđanova najluđa na svijetu rečenica glasi: 

Između kurca u dupetu i kite u ustima, prostire se jebani. 

Grohotom sam se smijao ovoj suludoj rečenici, pa mislim i da niko nikad nije rekao ništa slično, nego da je to taj Srletov talent, što u dodiru sa Bosnom porađa takvu poeziju. 

Nisam se tako ismijao otkako mi je isto Srle, komentarišući svoju poslovnu propast nekad prošle ili pretprošle godine, rekao: “U najkraćim crtama - prvo sam ga popušio na mostu, a onda su me jebali na ćupriji. 

Prija to čuti mome poraženom duhovnom biću, koje od takvih rečenica odmah jakne, jer vidi u tome put - može se biti beskrajno duhovit i kad se priča o vlastitoj propasti. 

Mene propast, očito, tišti, pa treba joj dati stila, kad već toliko navaljuje da radi. 

*** 

To je to od mog spremanja. Izgledam puno ljepše nego danas i zato se puno bolje i osjećam. Nije lako na praznike sam, istina je to, ali to je malo dana u godini, dva do tri, u sve ostale - pa nije bogme loš ni moj slobodni mir, za mene koji volim čitanje i pisanje to je daleko najbolja, najproduktivnija opcija. 

Prije čestitke želim reći još samo ovo - svi vlasnici pasa na socijalnim mrežama psuju vatromet i petarde, jer se psi toga boje. 

I ja sam to radio, ali Biban se na to uopšte ne trza, pa i maloprije, kad je roknuo topovski udar, on nije prekidao sa mirnim i staloženim lizanjem svog malog karminčića. Tako je kul, ovaj moj pas!

Sretna Nova godina! 

Nacrtao Jesse Ca.

BIJEG IZ KOKUZLUKA

Crtež: Jesse California

U posljednjih godinu, kako su cijene krenule rasti, primijetio je Selver Propadalo, inače trgovac po zanimanju, da mu se prividno ista plata značajno smanjila, zbog čega su mu krajevi mjeseca postali  depresivniji i teži nego inače. 

Na prvu je mislio da je do njega, da je potrošio previše para na gluposti, a kada se isto ponovilo i idući mjesec, krenuo je zapisivati sve, pa je tako shvatio i da nije do njega, da on radi i troši sve isto kao i prije, nego do tih cijena, poslije čega je razmišljao kako je to mogao shvatiti i prije, bez evidencije jer je stvar logična.

Premda to saznanje samo po sebi  nije bilo da se čovjek obraduje, ipak je Selver pronašao i malo olakšanja u njemu, ako ništa u onih prvih pola sata, dok je mislio o tome kako mu je sada jasno i što se u gradu krajem mjeseca uopšteno pokvari raspoloženje, pa na svakom koraku srećeš svadljive ljude. 

Poslije toga mislio je na Emerika Bluma, kog je usvojio u duši poslije dokumentarca o njemu kao nekog svog direktora, na njegovu ozbiljnu pojavu s velikom cigarom u ruci, od koje je očekivao da će mu reći dobitnu formulu, ali sve što je drug direktor govorio bila je šutnja - kulturni ljudi se drže tako pred onima kojima ne mogu pomoći, seljaci im otežavaju tako što ispituju pojedinosti problema, a samo da bi to kasnije u uvećanom obliku mogli ispričati još nekom - pa se i Selver od te šutnje uozbiljio, i zatim takav ozbiljan nastavio  živjeti kao i prije. 

Ono što je moćni razum nametao kao najbolje rješenje, ono što drug Blum nije htio ni reći, jer ozbiljni ljudi ne pričaju o onome što ne može biti, to je bilo povećanje prihoda. “Lakše je povećati kurac nego prihode”, razmišljao je ozbiljno, “uzmi ga svaki dan valjati kao plastelin po sat vremena i vidjećeš već za mjesec, a za prihode se možeš jebati i sto godina, džaba ti.”

O povećanju prihoda nije mislio tako, za njih se čovjek morao dati u valjak cijeli, a valjak te onda izvalja toliko da se zatvoriš u puni krug - drugim riječima zguziš sebe sama, ostaneš da se pitaš gdje si bio i šta si radio, kako si se na rođeni kurac nasadio? 

No, nakon što je i treći put na kraju mjeseca iskusio kao početak gladi, u kom još nije stradala sitost, ali jeste okus, proradio je i Selverov “ozbiljni” mozak, koji se tada konačno dosjeti da u životu, osim zarađivanja, postoji i nešto što se zove štednja, a i nešto što se zove alternativa, način da zadatak bude obavljen i sa manje resursa nego što ih zahtijeva dostojanstvo klasike.  

Nije mu trebalo dugo misliti da uoči pravu priliku za štednju, jer bila je i tako jedna stvar u Selverovom životu koje se htio riješiti, a sad mu se ta odluka iskristalisala do potpune jasnoće, sad kad to više nije bilo pitanje morala, nego novca. 

U pokušaju da ne bude sam na tom novom putu, pokušao je oduševiti za istu ideju i svog komšiju i radnog kolegu Eldina, koji je bio čovjek porodični i stoga još i ranije u mjesecu dospijevao na vjetrometinu besparice. 

“Jedenje i kretanje”, govorio mu je tresući ga za ruku i sa zvijezdama u očima, “umjesto pijenje i sjedenje! To je sve što čovjek treba da bi bio sretan!”

“Mah… Džaba ti sve ako ti onaj odozgo ne da nafake”, realan je bio Eldin, kom je u boji i tonu glasa počivala težina što je svjedočila da govori iz iskustva. 

Već iste večeri, izašavši iz zgrade, pravo pred izlog kafića u kom su sjedili Eldin i druge komšije, Selver im samo mahnu, a kad ga oni nosom upitaše kamo ide, rukom im odgovori da će u šetnju.

Ta prva, kako je prozvao kokuzna šetnja, urodila je takvim divnim plodovima da je Selver za trenutak vjerovao kako je nehotice odškrinuo nova vrata u životu - vrata duševnog mira i sreće, ona vrata spokoja za kojim on kao čovjek, filozof i pisac traga već tako dugo. 

S velikim entuzijazmom pričao je Eldinu sutradan o povezanosti između koračanja i pozitivnih misli, “...kao da sam bukvalno išetao iz bijede!”, rekao je i u krupnim paradnim koracima izašao iz prodavnice, pravo pred vlasnika koji onda nije rekao ništa, a baš to je Selvera najviše i postidilo. 

“E neka!”, dočekao je Eldin, kog je uže kokuzluka stezalo tako da mu je i  misao na hodanje bila teška. 

Već druga šetnja nije mu donijela toliko spasa, vrijeme je bilo lošije i to se odrazilo na cjelokupan efekat, koji nije tada izostao jer je u džepu ponovo ostala marka i po, ali još pet šetnji kasnije, bez obzira na deset i po ušteđevine, stvorilo je od Selvera čovjeka još nemirnijeg, pa iako je racio neupitno dokazivao da je u društvu trošak, ipak je i Selveru ponekad bilo lakše da se nađe u stadu i bleji isto što i druge ovce, umjesto da sam sa sobom priča. 

Poslije toga uspio je odšetati još i osmi dan, a devetog kad pođe, po izlasku iz zgrade samo naglo smota u kafić, gdje zatim ispoštova običaj po kom onaj kog nije bilo duže plaća cijeli ceh, s čime u jednom potezu poništi cijeli finansijski efekat šetanja, napravi da ga kafe u kriznoj sedmici koštaju pola marke više, da misli o tome kako to je život. 

A da je stvarno kriza, to se nije vidjelo po onim srednjim i najbrojnijim, jer oni kukaju ili kukavno muče uvijek, već po Asku, koji je bio najbogatiji i nije kukao nikad, pa ni sada, ali nije se više ni šalio kao prije, a i Selver je prepoznao njegov ozbiljni izraz lica, pa ništa nije rekao kada je neko prokomentarisao za misaono odlutalog Aska: “Nešto smjera.”

Svijest da nije jedini, da je u istom takvom problemu, makar i samo po osjećajima, i jedan Asko, pomagala je Selveru da se lakše nosi s tom situacijom, a još više njegova neobična priroda, koja je voljela biti mimo svijeta i znala kako se to ispravno radi: moraš prvo moći vidjeti kako svi, pa tek onda možeš biti pravi mimosvijet. 

U ovom slučaju, baš kao i svim ostalim, pomoglo je Selveru najviše to što je bio fakultetski obrazovan, jer taj njegov fakultet, ako već i nije mogao obezbijediti posao i platu, bio je izuzetno moćan kad treba pronaći inspirativne riječi, bukvalno za šta god mu treba. 

Sada ih nađe kod Jesenjina:

U oluji i buri kraj nedaća svih, 

uz teške gubitke i tugu kletu, 

biti prirodan, nasmejan i tih 

najveća je umetnost na svetu.

Slijedeći Jesenjinove plemenite riječi Selver je postizao da se sam osjeća fino, pa makar i na pet minuta samo, ali je kao takav nervirao zadeverane ljude oko sebe, koji su u svakom, ma i najmanjem smiješku bili kadri da vide podsmijeh upućen njima, tako da je Selver u jednom naletu malodušnosti prepjevao voljenog Jesenjina:

U oluji i buri kraj nedaća svih, 

uz teške gubitke i tugu kletu, 

biti prirodan, nasmejan i tih 

najveća je kurčina na svetu.

To stanje opšteg nezadovoljstva, pa otuda i neprijateljstva, kog filozofija i književnost nisu mogli ublažiti, prije raspiriti, imalo je početak svog kraja sa prvim u mjesecu. 

Prvi bi se razrahatili oni koji rade po firmama što plaćaju prvof, koji bi se te večeri u kafiću pojavili ako ne u sjajnom, onda bar u mirnom i staloženom  raspoloženju, pa bi tu mogao vidjeti i da to nisu ljudi ružni uopšte, nego kokuzluk ih namršti i nagrdi, a bez tih grimasa svi izgledaju potpuno normalno, neki bogme i lijepo. 

Da, bio je to trenutak u kom se ljepota vraća u društvo, a zajedno s njom i Selverovo zasluženo poštovanje, jer s malo para u džepu otkrivala se još jedna lijepa istina o komšiluku: iako nije volio čitati knjige, itekako je volio književnost, pa samim tim i Selvera, koji je pamtio cijele pasuse i stranice iz lijepih knjiga, a nije ga se moralo nagovarati da ih izgovara glasno, sa svojim kao kod glumca izvježbanim glasom, što su ljudi iz kroz medije nametnutog im divljaštva osuđivali, ali tek nakon što sve pozorno saslušaju. 

Činio je to Selver sa onom vatrom što je u sebi nose svi prokletnici ovoga svijeta - dakle neumorno i uvijek do kraja snage - u čijoj duši zauvijek cvjeta sjeme nepokornosti, jer iako je ovako glumio Horacija i Katula, Teofrasta i Tita Lukijana, iako je volio pričati do u riječ isto ono što su pričali Bokačo, Rable, Servantes i drugi čiji spisi o ljudskom životu dominantno emituju Svjetlost, ipak se on u dubini duše od svih pjesama najviše pronalazio u “Krivo usmjeren”, u stihovima:

To što jednom ču ne zaboravi nikad

da sa svojim faksom može da se slika

Te naizgled posprdne stihove shvatio je Selver veoma ozbiljno, toliko da su mu iduća dva stiha te pjesme, s obzirom na dešavanja u posljednjih trideset i pet godina, odjekivala čisto jezivo:

Postao je cinik, ogrezo u krvi

ako bude neke frke on će biti prvi

Zakleo se da neće biti lik iz te pjesme, da neće dopustiti nikome i ničemu da mu oduzme njegov komparativistički društveni zadatak, u kom je glavno - snadbijevati društvo književnim kvalitetom, imati pri tome i kvantitet, jer riznica svjetske književnosti puni se već milenijima, ko zna ima se odakle zagrabiti, a bacati bisere pred svinje u pregrštima stalno nije isto što i jednom baciti jedan biser pred njih pet, pa do kraja života pričati sa sjetom kako su ga razbucale. 

I stvarno, ma koliko mu znalo biti teško što je sve tako, što se nekako već vidi da će penziju zaraditi kao SSS - neće moći biti puna zbog sedam godina studiranja - ipak je Selver u cjelini bio zadovoljan sobom kao čovjekom, nalazeći da je duhom malo sličan i Don Kihotu - tijelom više, a puno onome plemiću iz “Dekamerona”, za kog je prevarena odlična dama, ona što su je udali za lijepa homića, vidjevši kako plemiću materijalna oskudica nije mogla potisnuti plemenitost i vedrinu, rekla prvo: “Više volim čovjeka bez bogatstva, nego bogatstvo bez čovjeka”, pa malo kasnije i: “Više volim da po svijetu idem gola i bosa, a u krevetu da mi je dobro, nego da imam haljina i cipela, a u krevetu da mi je kao što mi je.”

U stvarnosti, dakako, nije bilo tako, ne u zemlji usmene književnosti što se Bosnom naziva, gdje sirotinja vlada i književnost mora da živi kao neka virđina, obnašajući društvene uloge za koje je bog nije dao, a bez prava da ikada skida masku, ni kad je sama. 

Situacija je bila u tom smislu zapravo teža i od Don Kihotove: Dulsineja je ako ništa imala mladost, a sve što je književnik Selver imao od obožavateljica bile su dvije stare babe, koje su pred njim uzimale sve vrijeme ovoga svijeta da se kroz maglu sjećaju svojih čitalačkih podviga od prije pedeset-šezdeset godina, od čega je ostalo još samo ime autora, a čemu je kraj, to se zna, dugi, snažni i bodljikavi  poljubac, od kog na obrazu ostaje nevidljivi pečat, a u duši rupa kroz koju bije propuh i koči ruke - ne možeš ga ljudski ni baciti. 

No, i sa tim ukočenim rukama i ozeblom dušom, još uvijek je bio u stanju izbaciti iz sebe plamen nepokornosti, ako ništa s police uzeti knjigu “Hadrijanovi memoari” i pročitati iz nje rečenicu: “Sva je razlika između mene i njih u tome što sam ja nepokorniji, slobodniji”, pa s dubokim uzdahom knjigu zatvoriti, i… Šta? Ništa. 

Zbog svega toga doživljavao je Selver taj prvi u mjesecu kao nešto posebno, kao trenutak u kom se njemu vraća njegov književnički oreol, zbog čega je taj dan običavao da se po povratku s posla kupa, kako bi se na večernjoj kafi, za koju je znao da će mu biti plaćena, pojavio što ljepši, što više u skladu sa svojim istinskim zanimanjem prezentera one veoma lijepe djevojke, oko koje se sve druge nauke staraju da je što ljepše ukrase. 

Tako je bilo i ovaj put - vrativši se sa posla u šest i petnaest odmah s vrata uđe u kadu i najprije se okupa, osjećajući kako zajedno sa prljavštinom tijela odlazi i prljavština duše, um kako mu postaje sve oštriji što kosa jače škripi. 

Poslije toga skuha krompire, tri komada, pojede ih sa pavlakom i lukom, a sitost što je daje skrob iz krompira učini da se osjeti sasvim spremnim za još jedno ozbiljno nošenje lovorike na glavi, vrijedno besplatne kafe, pred kojom on nit’ je mogao, nit’ je želio da se pravi kako mu je nebitna - nije nebitna, bitno je da je zasluži jer u suprotnom može samo sebi umutiti 3u1, što u poređenju sa espreso kafom dođe kao tri karine u jednoj.  

Upraksan već mjesecima, obaviješten o svemu bez pitanja, Selver je tačno znao ko su ljudi kojima plate dolaze prvog, pa što je tako dugo četkao čizme prije nego će poći, to je zato što je razmišljao kome mu je najbolje adresirati to što ima - da li u prednjem ili u stražnjem dijelu kafića? 

Materijal je imao, njemu se činilo vruć, svima interesantan, jer tu je bila riječ o Sarajevu XVII stoljeća, koje je kroz čitav taj vijek živjelo sjajno, do posjete Eugena Savojskog, s kojim je Selver kanio završiti pripovijest, ublažiti tužan kraj govorom u stihu, rečenicom smišljenom već ranije: “A onda je peder Eugen, prema tadašnjim pravilima pederskog junaštva, s četiri strane svijeta potpalio grad ispod Trebevića; nikad većeg, ljudi moji, ne primismo glavića.”

Odlična priča nema šta, ali opet je valjalo biti i oprezan, jer to je noć u kom se ljudi miješaju kao brakične vode - zasoljeni sa neslanim, pa treba pripaziti da ne sjedne preblizu neslanog vrela, priča da ne ode u prazno, među one koji od svega priznaju još samo kurac, ništa osim njega dok im se ne plati. 

“Tamo gdje bude Asko”, najzad mu šapnu glas razuma, “ako ne bude njega, onda gdje budu Garo i Maks.”, šapnu mu i plan b. 

Kada je stigao u kafić Selver je odmah vidio da niti jedan od planova ne može biti realiziran jer nema traženih ljudi - umjesto njih tu su bili samo oni što walk around with a frown, with no reason for smile, u prednjem dijelu, dok je iz stražnjeg odjekivao prodorni vokal jedne od njegovih obožavateljica, one koja je umom i jezikom bila brža i pred kojom se samo moglo šutiti kao zaliven. 

Ona je na kraju i uticala da Selver izabere mjesto kraj Babe, jer on je sa napornom obožavateljicom bio u svađi, pa je to Selveru bio štit iza kog stade uprkos činjenici da Baba nije bio zaposlen i da on ne plaća nikome ništa - na konto toga otvoreno i glasno, da čuju i svi okolo, išće da se plati njemu. 

“Ma ti da si gospodin ja bih od tebe pio Red Bull, a ne kafu!”, dočeka Baba glasno i ovaj put, privlačeći bojažljivu pažnju ono nekoliko zalutalih gostiju koji ga nisu znali i koji su ga zato gledali sa strane, dok oni koji jesu, oni to nisu gledali više nikako, mnogi ni registrovali. 

I Selver je bio među onima koji ne gledaju, ali kako je ugledao nešto drugo, a to su bili Asko, Maks i Garo kako ulaze na vrata, ipak je svratio pažnju na Babinu rečenicu, rekavši: “A može li umjesto Red Bulla - bezalkoholna griota, domaća, ručno rađena?” - “Ti si neozbiljan.” - “E pa to je čega trenutno imam. Na ruskom se to zove - griotaja vićglaja.” - “Sram da te bude.”, odgovori Baba, bez trunke ljutnje u glasu jer navedena trojka mu je i samom pomutila um, posebno Asko i njegov široko razvijeni biserno bijeli osmijeh, za koji se pričalo da je koštao 50 000. 

I ne samo Selver i Baba, nego čitav prednji dio, svi ti fraunisti koji su sada jedan po jedan otpuštali ljute obrve, što bi im odskočile naglo kao dvije klackalice, praveći od ljutog nevini izraz lica, jer premda tu nije bilo nikakve djece, ipak je osjećaj bio svima kao da je došao Deda Mraz i odjednom niko više nije želio biti ljut i nedobar. 

Pričalo se da je uzrok Askove zabrinutosti taj što mu je neki bandit iz Kantonalnog zadržao nekakvu dozvolu, zbog koje onda nije mogao uvesti nekakve dihtunge, a dihtunzi trebali, nije se moglo bez njih nastaviti raditi, taj neki posebni plinovod na Nahorevu što se radio. 

Selver nije znao o tome ništa, a ono što je znao jeste da ako hoćeš da nešto ne znaš, onda slušaj šta o tome ima reći narod; odricao je tu mogućnost po automatizmu, čak je išao na internet, tražio plinske dihtunge i vidio da postoje, ali samo da bi zaključio da ih je isto tako otkrio i onaj koji je tu priču prvi plasirao, prvo što je znao u vezi s plinom. 

Sada je ipak vjerovao u tu narodnu, posebno kada je Asko viknuo konobaru Talu: “Tale, daj svima po piće i po kolač!”, tako da je Tale postao jedini u čitavoj kafe-slastičarni, čiji je izraz lica govorio da život nije čovjeku od boga da se smije. 

Bio je to kao neki pucanj iz signalnog pištolja, na koji se zatvoreni ljudi odčepiše kao neke boce, iz kojih izađoše već danima i sedmicama zatvoreni duhovi vedrine, pa napuniše salu smijehom i šalom, u koju Tale zatim uđe sa velikim poslužavnikom punim šampita i upotpuni sliku do konačnog oblika, koju glasno primijeti Selver: “Evo nas k’o u Las Vegasu!”

Poređenje se dopade svima, čak i onima koji su ranije tog dana u kladionicama ostavili svoje posljednje pare, njima zapravo najviše, a bio je to ujedno i trenutak u kom se Selver odčepio - čekao je da izvjetre prve flaše, njihovi jaki i kratkotrajni mirisi, pa da se sam ispali kao Moet šampanjac.  

Nije bila atmosfera da se pričaju historije, pa ni one najslavnije, a Selver je bio iskusan pripovjedač da ne mora to pogriješiti kako bi znao, isto tako i da zna šta je sada najuputnije pripovijedati. 

Ne plašeći se više negodovanja i psovke, uspravi se na stolici i načini onaj izraz lica što ga ljudi štimaju kad hoće da ih se shvati ozbiljno, pa nevezano za temu koja je bila za stolom - Baba je pričao o čizmama od hiljadu dvjesto - glasno i razgovijetno poče: “Pa ako mene baš pitate, najveća revolucija na svijetu nije točak, nego štikla za žene.”

Svi ga odmah pogledaše sa iskrenim zanimanjem, a jedino Baba kao prostaka, ali Selver je već bio u elementu, a centar pažnje u njegovim rukama, tako da je nastavio bez obaziranja na Babu: 

“To ko se dosjetio prvi, da digne damama petu za 45 stepeni, unio je u ovu dolinu suza i patnje više božanske gracioznosti nego svi sveti spisi zajedno.”

“Prve su štikle nosili muškarci, francuska pederastija!”, graknu Baba. 

“Naglasio sam - za žene”, podsjeti Selver, pa nastavi o tome kako štikle podižu stražnjicu i vizualno čine da noge postanu nožice - ne samo zato što postanu duge i vitke, nego što im se s tim produženjem nogu istovremeno skrati hod. 

Dobio je za to aplauz. 

 

AUTOREFLEKSIJA U DOBAR ČAS

Činim glupost što ovo sada pišem, što se zanosim već poslije pete glave da sam na putu koji stiže do cilja, a taj moj cilj je roman, reprezentativno djelo savremene bh. književnosti, koje kad kaže reprezentacija misli na ono što se u tome smatra međunarodno poznato i priznato.

Znam i da ovo iz mene priča famozni ego, egomanija rekli bi moji nenačitani prijatelji, koji se ljute kad im se to spominje, a što ja činim skoro uvijek kad mi takvi daju savjete, ne iz ljutnje nego iz cirkusancije. 

A ljudi se uopšteno ljute kada ih se vidi u komičnoj perspektivi, za šta lično krivim demokratiju, koja je u teoriji omogućila svima da se osjećaju kao zlatna sredina, urnek i mjera, pa niko više ne želi da se s njime tjera šega. 

Ovaj roman, za koji mi se najzad čini da ide kako treba - bar ovo do sada sam istresao lako, bez nesavladivih poteškoća - razlikuje se od prijašnjih mojih pokušaja po tome što sam se ovome dao instinktivno, uz minimum plana, samo sa vjerom da je književnost: …lijepa rečenica prije svega, a onda se te lijepe rečenice nižu kao biseri, u nešto što u cjelini treba stvoriti jednu arhitekturu. 

Jesu li moje rečenice stvarno tako lijepe, pojma nemam, ali znam da sam se osjećao lijepo kada sam ih zapisao, a neću sada još da se vraćam za pregled, jer tako sam se zeznuo ranije sto puta, vrijeme je da to prestane. 

U međuvremenu sam izdao i knjigu priča “Komparativna književnost”, odštampao je u dva primjerka, ali ne znam šta se to sa mnom dogodilo, pa da mi se tako ne da raditi promociju? Kad samo pomislim da dajem ljudima te najjeftinije odštampane knjige, a zauzvrat tražim 10-15 maraka, iste sekunde izgubim volju za životom.

Da, izdavač je ono što mi tako očajnički treba, ali kako da ga nađem, ja kom ništa nije sveto, što bi o svemu da ima vlastito mišljenje i po svaku cijenu zadrži sve one lijepe i veoma frekventne, a iz javnog diskursa u cijelosti prognane riječi bosanskog jezika?

Ne, to danas ne može, danas je za biti bosanski pisac uslov da ne govoriš bosanskim, nego moraš hrvatskim, srpskim ili bošnjačkim jezikom, a pored toga ima alternativa da postaneš pisac nevladinog sektora, koji je možda i stroži u zahtjevima korištenja specifičnog slenga. 

Kad pomislim na sve to, kad se sjetim svih priča što sam ih čuo, a koje su sve za zaključak kako izdavačima pisci trebaju da bi ih mogli jebati, onda mi se nekako ne stisne odmah guzica, nego zajedno s njom i šake: jebaću se sam.

Jedna stvar za koju sam se nadao da bi mi mogla proći, a to su najobičnije bijele fotocopy knjige, tu sam nadu izgubio otkako sam odštampao par primjeraka i vidio da je bijela knjiga neprimjetna kao duh, čak ni ljudi kojima sam je pokazao i rekao im da je to moja nova knjiga, čak su me i oni poslije svi pitali: “Je li više izašla?” - k’o biva čekaju je. 

Bogu hvala na mojim poslovima, jer to je glavni razlog moje spisateljske slobode, za koju se nadam da je neću izgubiti više nikad - potrebna mi je kao zrak i voda, drukčije Boris Lalić nije u stanju da bude pisac, pa onda meni plače, Borisu Laliću normalnom, koji nemam vremena za takve stvari jer moram na posao. 

O novom romanu zasada mogu reći toliko da je savremeni, radnja da se dešava u Sarajevu, tema je, govoreći u najširem smislu, život u BiH, a vjerujem u svog glavnog junaka, da je prizma kroz koju se ta tema da prelomiti da bude zanimljiva u svakom poglavlju.

Evo i mali uzorak:

…Neki od tih njegovih ukrajinsko-ruskih radova privukli su i malo veću pažnju, koja je rezultirala da mu se ponovo javi jedna stara kolegica, jedna kojoj je Selver već bio naslonio glavić na usmine, ali kad je trebalo da ga gurne počela je plakati, pa ma koliko bila napeta situacija, ipak je odbranio svoju mušku čast i nije ga gurnuo, umjesto toga ustao je i sam pogledom ispratio svog propetog konjića, kako se spušta i smanjuje poput svijeće kad joj priđe baklja. 

Kasnije, kad je kolegica, ništa se ne obazireći na činjenicu da je bio šlic za šlic, da ga je i ona otkopčala njemu, krenula da vrši interpretaciju u smjeru silovanja, odahnuo je Selver konačno nad propuštenom rupom, pa tako olakšan stao psovati kolegicu, njene tor, gumno, plast, frezu, šiljaže i drugo sve što je znao da ljudi u tom kraju imaju, a što je on znao dobro jer su mu tu živjeli rođaci. 

Bilo je to sada već davno, prije više od deset godina, ali Selver se sjećao kao da je bilo juče, lijepih Sanelinih duguljastih sisa, a posebno njene čedne, kao divlja zvijer čupave pičke, koju nije propustio  spomenuti ni u onoj posljednjoj psovačini, naravno kao nešto ultraseljačko, ali je s godinama poslije sve bolje shvatao da je to bila jedina sto posto prirodna pička što je vidio u životu, koja se kao takva sama od sebe izdvojila u zasebno, uramljeno sjećanje. 

Pitao se, dok se spremao za sastanak, nije li ta prirodna pička nekako ipak preživjela civilizaciju i očuvala se u svojoj veličanstvenoj čupavosti? Profili Sanelini na društvenim mrežama nisu odavale nikakvog muškog partnera, sve te slike sa silnih izleta bile su u društvu žena. 

Jedna stvar neumoljivo je svjedočilo da od nekadašnje džungle postoji još samo njegovo sjećanje, a to su bile Saneline onda pune, a sada sasvim tanke obrve, koje su nisu govorile, nego vrištale da je kultura stigla Sanelu u tom smislu.