AUTOREFLEKSIJE, REMINISCENCIJE - NOVOPEČENI VJERNIK

Postoji u Sarajevu jedna vrsta ljudi koja se može nerijetko sresti na teritoriji čitavog kantona, a to je novopečeni vjernik - musliman. 

Svi mi koji smo odavde poznajemo bar nekoga ko se u neka doba života promijenio na taj način, ko je pustio bradu, skratio nogavicu i promijenio svoj život da bude ako ne potpuno, a ono makar više u skladu sa islamskim načelima.

Toliko poznajem ljudi koji su kroz to prošli da se više ni najmanje ne mogu zbog toga iznenaditi. 

To jeste, mislio sam da je tako, a onda sam se danas ipak malo iznenadio - jer upoznah čovjeka koji priča pravom srbijanskom ekavicom i zove se Dušan, a musliman je. Doselio u Sarajevo, kaže, da se vrati korenima prave vere. 

Kao i obično sa novopečenim vjernicima, nisam morao ništa pitati da bih o povratku čuo više, a moram priznati da sam se ponadao, valjda zbog simpatične Bg ekavice, da ću čuti nešto novo i drugačije, ali na kraju nisam, na kraju sam na toj Bg ekavici slušao tipičnu sarajevsku priču, u kojoj jedan čovjek otkriva carstvo nebesko na način kao da te malo i mami, da i ti kreneš istim putem.

Ako ga ima, Bog najbolje zna da sam i ja vatreni vjernik, kog ni najsnažnija sumnja u postojanje božanske osobe nikada nije mogla spriječiti da joj se moli kad god osjeća potrebu, a upravo ta  svakodnevna praksa učinila me veoma otpornim, da ne kažem nedodirljivim za moderne vjerske trendove; gospodin Bog dijeli ultimativnu pravdu, za čije se iskušavanje dovoljno roditi kao čovjek, pa moje sumnjive i slobodnim stilom izrečene molitve ne piju manje vode od propisanih i pravih - svima nam gospodin Bog usliši molitvu ponekad, češće samo onima koji mole za stvari veoma izvjesne, da sutra svane dan i tome slično. 

Jednu sam karakterističnu stvar opazio kod ovih ljudi, a to je dominacija usmene predaje nad pisanom, koja za sobom često povuče posljedicu da učenik ne usvoji samo riječi, nego i stil s kojim te riječi valja iznositi. 

Mislim da neću pogriješiti ako kažem da sve mistično i nedorečeno, u trenutku kada samo sebe iskazuje, nerijetko poseže za glumačkim sredstvima, koja opet u manje talentovanih glumaca lako kliznu u pretjerivanje, a to se u slengu ozbiljnih glumaca zove kreveljenje, tehnika koja može imati svoju umjetničku svrhu samo u određenoj vrsti komedija, gdje valja biti jako oprezan jer kreveljenje je naporno za one koji ga gledaju i slušaju, ne smije toga biti puno, inače neće biti umjetnost nego televizija. 

Tako isto propovijeda i Dušan - nekoliko puta pokušao je da me iznenadi pomoću strelovitog pogleda, upućenog nakon kakve veoma mistične rečenice, a još bi to kod mene i moglo proći kao simpatično, da samo nije bilo na kraju zapečaćeno ohološću, nekim kao podsmijavanjem na one koji u tom misticizmu ne vide i ne prepoznaju jasnu istinu. 

Zbog tih malih oholosti pomislio sam za Dušana, koji bi mogao imati oko pedesetak godina, da nije toliko poželio iluma koliko običnog ljudskog poštovanja, da bude slušan kada govori i da se to što kaže primi bez pogovora, eventualno uz potvrde i pohvale; mislim da dosta ljudi na Balkanu pati od problema nečuvenosti, da je tu jako puno onih koji već godinama, možda i decenijama, nisu vodili normalan ljudski razgovor, što jeste jako teško za čovjeka, socijalno biće. 

Iz ljubavi prema pristojnosti, rekao sam Dušanu da u pogledu na život preferirani nauku, te da se javno deklarišem kao ateista, iako sam zapravo podjednako slabovjeran prema teizmu i prema ateizmu; ja, zapravo, ne znam, i mislim da ne zna niko ko nije umro, a ko je umro da se nikad nije vratio, pa samim tim ništa otuda nije mogao ni posvjedočiti. 

A volio bih da ima, gdje to ne bi volio, da sam besmrtan i nepovrediv, vječnost da provodim pokušavajući na skejtu ono što na Zemlji nije bilo viđeno, a svi moji da gledaju i viču kako su presretni što imaju skejtera - jer u zagrobnom životu, gdje prestaje trka za parama, a počinje idila u kojoj se ljudi cijene isključivo zbog vještina, biti skejter će biti puno bolje nego ne biti, po čemu je onaj svijet uistinu sličan ovom. 

Nakon tog mog očitavanja nestalo je Dušanove povjerljivosti, uvukla se natrag u se kao morski rak u školjku, odakle me zatim gledala nepovjerljivo, kao čudeći se - i toga sam se nagledao, tog kao nekog čuđenja na priznati ateizam, tako karakterističnog za novopečene vjernike, koji valjda misle da tako bolje skrivaju nevjerničku prošlost - k’o biva prvi put se sreću s nečim takvim, a zaboravili da su i sami bili isti; kad god mi se to desi sjetim se jednog lika koji ima takvu reputaciju u kladionici da mu je dozvoljeno ležati na sećiji, a koji mi je uputio isti takav pogled  nakon što sam ga zamolio da mi ne predaje više vjeronauku ako može, a zato što se tada uvijek sjetim te ležeće kladioničarske slike, pa se mislim: “Evo ko će sto posto u džehenem…”

Pokušao je Dušan, Srbijanac, Beograđanin i musliman, ono što mnogi novopečeni vjernici probaju u toj situaciji, a to je da navedu nekog tobožnjeg naučnika, kom se ni ne spomene ime, nego samo titula i zemlja iz koje dolazi - u ovom slučaju bio je to profesor genetike iz Japana, koji o tome zna više od nas obojice - za čim slijedi pričica u kojoj je taj neki naučnik i profesor, istražujući svoje polje matematički, došao do neospornih dokaza da je Bog to sve već prije rekao u svojim knjigama. 

Bila je nedelja, jedini dan u sedmici koji imam čitav da se bavim sobom. Zastao sam na trenutak i pomislio kako ne želim slušati novopečene vjernike u taj dan, kako bih radije pročitao nešto iz književnosti, filozofije, historije, ili makar neki tekst sa hrvatskih Novosti ili s Peščanika, nešto što u sebi sadrži argumente snažnije od onih što ih nudi Dušan sa svojim anonimnim japanskim profesorom genetike. 

“Moram sada ići”, rekao sam, “izvinite ako sam vam bio malo neugodan.”

“Meni moja vera nalaže da se nikada ne ljutim”, vedro će na to moj nesuđeni sagovornik, pa smo se rastali uz prijateljsko rukovanje i bez onog osjećaja lošije, kakav obično ostaje poslije međuljudskih kratkih spojeva.

Tek kasnije sam uhvatio sebe gdje mislim na Dušana, na njegovu neobičnu ličnu revoluciju koja je čudesna, ako ništa, po tome što je neki Dušan iz Beograda prešao na islam i preselio se zbog toga u Sarajevo. 

Ja u svemu tome vidim jednu veliku izgubljenost naših balkanskih ljudi, a pogotovo onih koji su dovoljno stari da dobro pamte i Jugoslaviju i ovo poslije. Moderni Balkanci su ljudi zastrašeni, koje se uz to dodatno zastrašuju svaki dan, od čega su prestali gledati po Zemlji, a počeli u nebo, koje i pored toga što je pusto na Balkanu može dati više utjehe i nade od bilo čega zemaljskog. 

Na moju veliku žalost, i pored te toliko vidljive vjere, u Sarajevu i dalje susrećem uglavnom neprosvijetljene ljude, kojima je i vjera samo još jedan put u raspravu i svađu, nikako nešto što im daje ono čega, čini mi se ponekad, ti ljudi neće okusiti za života, a to je duševni mir. 

AUTOREFLEKSIJE, REMINISCENCIJE

1.

Nakon još jednog ljubavnog brodolomčića nekako mi je opet postalo jasnije ko je Boris Lalić, da je to jedan istinski pisac i istinski skejter prije svega, koji o ta dva zanimanja mora svakodnevno voditi računa, inače mu ne bude dobro, inače se osjeća bolesno.

Moj pokušaj da zatomim te dvije sile u sebi, da ih takoreći žrtvujem za ljubav jedne žene, to je bila jako pogrešna odluka, čije sam posljedice trpio s teškom mukom: moja nesuđena draga voli uveče sjediti u kafiću dok ti guzovi ne utrnu i noge se ne uspavaju, a baš to je ono što je meni sada veoma teško, jer ja sam večeri navikao provoditi na skejtu, uglavnom šuteći i skejtajući, a ako šta i progovorim, to bude nešto asocijalno i skejtersko, što nasmijava samo mene i drugima čini da se osjećaju glupo, rečenice kao što su: “Vozite skejt u znoju lica svoga.” i tako te, meni tako drage jer u njima vidim svoju istinu: istina jeste da sam ja skejtu odan tačno onako kako slobodni sarajevski alimi tvrde da treba biti odan bogu, a ako ne tako, onda žešće od toga; mene niko nije morao ni instruirati, ni nagovarati, ni prepadati, ni potplaćivati da bih zikrio skejt svakog dana, maltene svakog sata. 

Od sada kad dogovorim neki dejt obavezno trebam nositi sa sobom i skejt, te djelom pokazivati šta to zapravo znači, a kako bih izbjegao sva eventualna podrazumijevanja u vezi s tim, kojih zapravo najčešće nikako i nema jer ljudi o skejtu ne znaju kurca. Po onom nakaradnom i karikaturalnom lokalnom običaju, da zauvijek glumiš znanje, ljudi o skejtu neće ništa da pitaju, ali hoće da objasne, i to meni koji po načinu na koji si samo rekao “skejt” odmah znam da li si s tim imao neke praktične veze, ili se ta imaginarna praktična veza rodila sada, samo zato što ga ja imam. 

Bog mi je svjedok da ja nikad nikog nisam na skejt ni navraćao, ni tjerao, da mi nikad nije bio problem skejtati sam i da to tako najčešće i radim, a samo rijetko imam potrebu da ljudima koji nisu skejteri kažem nešto skejtersko, ali i tu se potrudim da uvijek bude i smiješno, jer daleko od toga da nisam svjestan kako je skejt za 99,999 % stanovništva Bosne jedan apsolutno beznačajan predmet, o kom ljudima nemaš šta da kažeš jer u u vezi s tim oni ne mogu smisliti ništa. 

I ja šutim, po deset, po petnaest dana, samo slušam šta drugi govore, slušam i klimam glavom, odobravam iako pojma nemam o čemu je riječ, iako o tome nemam nikakav stav i ne doživljavam apsolutno ništa pred onim što bi trebalo biti dramatično u tim pričama - nastojim biti ugodno društvo i čovjek pristojan ako ništa - ali s vremena na vrijeme i ja padnem u vatru, pa isučem iz sebe jedan od svojih književnih proizvoda, izmislim sebi negdje tekiju i u tekiji šejha čiji cijeli nauk stane u jednu jedinu rečenicu: “Insan bez skejta k’o kabur bez mejta.” Ili ako ne to, onda kako ima neki hodža koji lijepo uči, ali neće džamiju ni da pogleda ako mu se prvo ne plati, a lovu troši kod mene u šopu, kupuje skejt opremu, troši na to cijelo bogatstvo i još uvijek dospijeva i da se upiše u dužničku teku. 

A skejta k’o kurac, pojma nema, a nema ni volje da se trudi, nego samo tako sjedi na telefonu, gleda Thrasher i poslije troši lovu na stvari koje je vidio da se tamo nose, dok u isto vrijeme supertalentovana skejt-djeca iz njegovog džemata skejtaju na kurcu, na skejtu iz Binga koji možda košta četvrtinu cijene od skejta pravog, ali je to svejedno prevara jer ne možeš s tim ništa što se sa skejtom uobičajeno radi; umjesto toga možeš furati narodni bosanski stil skejtanja, u kom se skejt koristi tako što se uzme u ruke, pa se tako držeći ga pripovijeda o svojim skejterskim podvizima, obično osmišljenim u ključu najprimitivnijih i najprozirnijih skejterskih lagarija, od čijeg se slušanja možeš osjetiti da nije nemoguće umrijeti ni od tuge. 

Takve stvari, eto, ponekad ispričam u društvu, naizgled ničim izazvan, a zapravo izazvan mojim duševnim životom, koji je uistinu takav da po njemu šušte skejtovi i gdje treba i gdje ne treba, pa šta ima loše u tome ako s vremena na vrijeme ispustim i malo tog duha u atmosferu oko sebe? Ja sam skejter i književnik, pa nek’ se to vidi i nek’ se zna, jer meni to i stoji, samo mi to zapravo ljudski stoji.

Da li zato što je skejt bučan, što izgleda opasno, što ljudi sami nisu skejteri, ili zbog sve troje pomalo, ali moram reći da osjećam, usporedo sa razvojem lokalne skejt scene, kako se razvija i neprijateljstvo prema toj istoj sceni. 

Iza toga, koliko sam mogao upratiti, uglavnom stoje nespretni i mlitavi, a pokvareni ljudi, koji bi da se njihova šeprtljava mlitavost proglasi nekako za zlatnu sredinu, zbog čega ne podnose ljude koji bilo šta treniraju; tumače to kao neki vid gluposti ili ludosti, iz čega prosijava jezivi životni stav u kom imati dominira nad biti, u kom je zabranjeno baviti se bilo čim što makar u potencijalu neće donijeti kakvu materijalnu korist; to je isti onaj stav koji se klanja i ulaguje novcu bez obzira kojim nepoštenim i zločinačkim sredstvima bio stečen, a zbog takvih je valjda svijet i sjebani toliko. 

Posljedica toga je da grad Sarajevo, koji ne propušta nijednu šansu da se podiči vlastitom Olimpijadom, ima sada jednu policijsku patrolu zaduženu da se sa skejterima ispred Akademije likovnih umjetnosti, njihovim riječima, “bori svaku noć”. 

Sa ono dvaesetak sarajevskih skejtera od kojih je osamnaest tinejdžera, mahom odličnih đaka koji već sada više o životu znaju od policajaca koji ih tjeraju, recimo to da skejtanje nije narušavanje javnog reda i mira, zbog čega ni ne bježe od policije, zbog čega se policajci pred njima svakodnevno ponižavaju tako što im glume kao da su na filmu “Policijska akademija”. 

Iza toga, mada nisam sto posto siguran, stoji jedan častoljubivi đuturum, jedan od onih “velikih” Sarajlija koji su ujedno i jedini koji pričaju o toj nekoj svojoj veličini, stručnjak koji u biografiji nije propustio navesti nijedno, makar i najmanje priznanje, za kog će svaki student koji ga poznaje reći da je nadobudna kretenčina. Iz vlastitog susreta sa dotičnim mogu reći da je na mene ostavio dojam neobrazovanog čovjeka koji se teže predstaviti suprotnim, pa onda lupa gluposti, kao što je ona da ulica Obala Maka Dizdara pripada dijelom Akademiji, valjda zato što su tu stavljene granitne umjesto kulir ploča, taj glavni razlog zbog kog skejteri toliko vole Akademiju. 

Iako sam svjestan šta je Bosna, da je to autokratija neukih i nepismenih, znam da ćemo mi na kraju pobijediti, jer ma koliko se tom đuturumu čini da se bori sa mnom i sa tom djecom, on se zapravo bori protiv modernih vremena, za koja se u historiji još nikada nije dogodilo da nisu pobijedila protiv vremena starih. Nas je dvadeset pravih i još sto dvadeset početnika, a patrola je samo jedna, k tome još i u ofsajdu - nisam siguran da toj djeci nisu narušena njihova ljudska prava svaki put kad im je policija došla, zna se kako izgleda policijsko glumljenje ljutnje, da je tu rječnik neprimjeren i kurčevit, nisam siguran da je to nešto što po zakonu nije kažnjivo kao skejt - pa kako da nas pobijede? 

Morali bi naizmjenično stražariti ta dva policajca ispred Akademije, po dvanaest sati obojica svaki dan, a to ipak neće ići, nije ambasada. 

Kod ovog posljednjeg dolaska policije pravda je bila toliko očigledno na našoj strani da sada komotno mogu reći: od tog jednog jedinog policijskog dolaska pred Akademiju desilo se više remećenja javnog reda i mira i više materijalne štete nego za petnaest godina našeg skejtanja na istom mjestu. 

Prije su policajci dolazili pješke, iz razloga što je Obala Maka Dizdara pješačka zona, ali sad kad navodno u policiji postoji potpisan i opečaćen antiskejterski dokument, naša vrijedna policija posegnula je za atraktivnijim načinima dolaska, to jeste došli su nam s autom pod rotacijom, pri čemu su prošli duž cijele šetnice i uznemirili bog zna koliko šetača, mahom starijih ljudi.

Nas nisu uznemirili, jer kako već rekoh, nisu skejteri u Sarajevu baš toliki ološ kako misle ljudi čije je poznavanje života uglavnom svedeno na televiziju, ima tu ljudi koji su u stanju raspitivati sa na mjestima relevantnim, sa kojih su nam stigli potpuno nedvosmisleni odgovori da skejtanje ne spada u javno narušavanje javnog reda i mira, već da đavo zna šta se tu u pozadini dešavalo pa da jedna tako minorna grupa sportista dobije policijsku pratnju.

Dok sam gledao kako dolaze bio sam ubijeđen da je razlog migrant koji tu već duže vrijeme sjedi, pa sam se iskreno iznenadio kad sam vidio da su njega prošli, još uvijek ne vjerujući da će nama, jer patrola prije nje - u toj su bila dva narednika, obični i stariji - oni su legitimisali čuvara Akademije, a meni rekli da do 22 sata mogu skejtati koliko hoću, poslije da sam možda u prekršaju radi buke. 

Uslijedio je uobičajeni policijski igrokaz, pri čemu moram konstatovati da novi policajci nisu donijeli i novi stil glume, tako da je to za mene lično bio jedno pedeseti put da gledam film “Policijska akademija Sarajevo”, koji nije manje komičan od svog američkog originala, ali se ne smiješ smijati jer to onda može biti protumačeno kao “ometanje službenog lica u radu”, a to je već kazna.

Nakon reprize sa novim policajcima, u kojoj su nam naravno samo pola sata prijetili, jer da nas kazne nisu imali za šta, mi smo pošli svojim, a oni svojim putem, i već smo se bili odaljili toliko da smo bili na dva Akademijina kraja, kada smo čuli tup udar pomiješan sa reskim cijepanjem - ja kao iskusniji sam odmah znao da je to pukla karambolka, a znao sam i kako - od mali granitni stubić kog smo mi skejteri preskočili do sada na hiljade puta, a policajci ga izbili i okrnjili iz prve, s čime su ujedno ostvarili i to da su iz jednog dolaska načinili više materijalne štete nego nas sto za petnaest godina.

Najbolje od svega što tu još nije bio kraj, što je slučaj ili Bog htio da se sa zločestom patrolom susretnemo još jednom, svega dvjesto metara dalje, u sporednoj uličici pored vatrogasnog, gdje je policajcima stvarno pošlo za rukom da nas uplaše, kako su brzo kraj nas proletili i kako su naglo zakočili, dječaci su instinktivno stali iza mene, ja sam instinktivno rekao: “Ne smiju nam ništa”, a u sebi pomislio kako imam auto parkirano u zabrani i kako ću na kraju ipak dobiti neku kaznu…

Ali to se nije desilo, nego su policajci izašli da vide pričinjenu štetu na karambolki, što jeste bilo malo i smiješno, za trenutak, a u sljedećem mi je bilo žao policajaca, koji su mlađi momci i koji su kao  civili sigurno na našoj strani. 

Eto kako puno nesreće i štete nastane kad se poluge moći povlače na neprimjeren način.