Sinoć sam poslije večere legao da sklopim oči na minut i samo zaspao.
Sanjao sam da vozim skejt, a kada sam ustao skejta mi u kući nije bilo.
Na ove neskejterske dane to mi je sjelo kao neka krajnja propast mene kao induvidue.
Sinoć sam ga ostavio u haustoru da idem šetati i to me jutros tako opeklo po duši da mi se fizički bilo zamantalo - tako ne volim gubiti sebe, tako me strah života koji je u potpunosti lišen “ja hoću, ja mogu”.
Laknulo mi je kada sam ga našao na istom mjestu gdje sam ga ostavio, toliko da sam ga odmah želio voziti, pa sam to i radio, kao zadnji debil po kiši, kad je skejt tako spor i kad nije tako fino biti skejter.
Od tog jutarnjeg besmisla spasio me beba Sergej. S njim u naručju i dalje sam se osjećao kao čovjek čiji je mozak nagrižen - jer on po kišnom danu sa skejtom ide po bebu kojoj je obećao sigurnost na putu do vrtića - ali sama Sergejeva radost kad je vidio skejt učinila je da prestanem to misliti.
Jest, kakav sam da sam, ipak sam i ovo jutro jednog malog dječaka, koji sam to ne bi mogao, sproveo dokle je trebalo i to nije nevažno - štitim i odgajam djecu, učim ih šta je auto, šta kombi, šta kamion, šta pješak, zaokružim cjelinu na kraju: “Rječju - saobraćaj.”
“Ća!”, ponovi i Sergej.
***
Imam jednog prijatelja koji je pravi patološki lažov. Čovjek, jednostavno, uvijek laže, zbog čega se i ja s njim uvijek kofol dogovaram, a njemu to ne da ne smeta, nego bih rekao da me zbog toga na svoj način i cijeni, kao nekog koga može nazvati i onda se tako malo oblagivati.
Zanimljiv je to čovjek jako i ja bih ga mogao portretisati dosta vjerno . Laganje je, generalno govoreći, fenomen skopčan sa zloćom, sa željom da se prevari, ali ono što me kod ovog prijatelja raduje što ne bih rekao za njega da je zao, nego da je zapravo dubinski prepadnut, možda i od strane čitavog života, koji mu se toliko ne sviđa da ima potrebu stalno ga negirati i predstavljati onakvim kakav nije.
Možda mu je i muka od neslobode koju živi, pa joj na taj način vraća, pričajući priče u kojima je on taj koji govori šta je i kako je i šta se na to treba uraditi?
Ipak moram reći da me taj čovjek ponekad zna ispuniti… Ne znam ni ja koja je to emocija više, da li gađenje ili prezir prije? U svakom slučaju nešto što se u trenutku može pretvoriti i u mržnju, jer ono što taj čovjek radi je da ti laže najprije stvari koje misli da želiš čuti, nakon čega pređe na laganje o sebi.
Jutros mi ga je ipak nekako bilo žao, jer znam da i on ima dosta problema u životu, pa sam nekako osjećao da bježi od njih tako što je nazvao mene da priča u vezi sa jednim dobrotvornim projektom s kojim taj čovjek nema praktične veze, ali mu je očito stalo da u “javnosti” ispadne suprotno, jer ranije je pisao u komentare u vezi tog projekta da će on dati novac i da će dobrotvorno raditi - baš te dvije stvari koje nije uradio ni na jednoj akciji u posljednjih par godina.
***
Danas sam se kao čovjek smanjio i to mi sada prija. Živio sam uzbudljivo ovih dana, pa sam se u tim uzbuđenjima i potrošio, splasnuo.
Večeras moram biti dramaturg i zato hoću biti mali čovjek čitav dan, da bih možda nastupio večeras kao veliki dramaturg.
Sutra je čitaća proba, sutra ću vidjeti kakvi su mi zapravo poslodavci, misle li o meni kao o piscu ili kao o pisaru?
Čest problem ne samo glumaca, nego svih ljudi, jeste nemanje više perspektive nad situacijom, zbog čega ništa na ovom svijetu nema običnije od davanja nerazumnih prijedloga, u svemu.
U književnosti sam oduvijek bio promišljen, samo na ovom blogu više nisam, a zato što mi je ovo moderni roman, pa tako treba.
U drami ne samo da sam promišljen, nego imam i tu moć da gledam svoju fikciju sa strane, ili možda bolje reći istovremeno sa svih strana, pa se u to najviše i uzdam.
Zato sam maloprije oprao sebi pod u radnji, da se sad jednom ozbiljno zaskejtam i tako izbijem dramske misli iz glave, sačuvam ih za večeras.
***
Odskejtao sam otprilike jedan sat, ali od željenih trideset palo je samo devet trikova. Danas je dan kad uzimam to kao dobro, utoliko bolje što nisam birao trikove koje najbolje znam, a u tome sam ponovo uspio uraditi svič bs 180, što će biti možda tek peti ili šesti put u životu.
Gajim neku nadu da ću večeras skejtati street, da će kiša popustiti makar ma sat-dva.
A sad ću još malo po radnji.
***
Tako sam umoran od ovog dana da ne znam kako ću sad još pisati dramu.
Danas sam saznao jednu stvar koja me u ovom trenutku jako brine, a to je da mi se povećao obim posla na dodanom poslu, što me stavlja pred izazov sada da ne znam ni kako se pored toga brinuti za cuku.
Volio bih dati otkaz u skejt šopu i biti skejter sam za sebe.
Zato sada mislim da ću sutra pitati za part time, da čujem kakva je tu ponuda.
***
Nisam mogao izdržati, već sam pitao. Prije nego ću se zaposliti tu živio sam od pisanja svega i svačega, pa jest da nisam imao nikakve sigurnosti, ali baš to je bilo tako motivirajuće za mene, da sad jasno vidim: puno više sam zarađivao tada, a ono što sam radio donosilo mi je ugled i poštovanje ozbiljnih ljudi.
Ne kajem se što sam išao raditi skejterski posao, skejt jeste moja strasna ljubav, ali poslije tri godine iskustva znam da mi to može biti divni hobi, a kao posao je loše, izrazito zabrinjavajuće otkako se smanjila plata i promijenilo radno vrijeme - sad samo gledam kako me djeca smatraju za sebi ravnog, odrasli za nezrelog lika, a kod žena i dalje imam prolaz, ali samo kod onih koje su po meni umno poremećene, od kojih se gubi mir u potpunosti i kojih se kasnije ne možeš šale riješiti.
Sve me to ohrabrilo da se vratim svom starom zanimanju, te da ga pokušam najzad zauzeti kako treba.
Nadam se da ću u tome i uspjeti jer i pisanje sam trenirao sve vrijeme, bukvalno svaki dan, pa i čitao sam, ne ko prije, ali isto svaki dan.
Moram učiniti sve što treba da izađem iz najnižeg platnog razreda jer je to danas kao imati golim okom vidljivu zaraznu bolest.
